blago meni

Ima li to smisla? Ili je taj sakrament rezerviran samo za mlade?

Moram priznati da ni ja nikad o tome nisam razmišljala sve do ove godine, kada sam bila pozvana da budem firmana kuma gospođi od 69 godina. Mnogi su me zapitali, a što će njoj sada firma. Jer je u narodu pojam firme vezan gotovo isključivo za mlade. Kad kažemo firma - odmah nam pred očima iskrsnu djevojčice, prečesto obučene u neprikladne kičaste haljine, s visokim frizurama i štiklama, koje su neke od njih prvi put obule upravo za tu priliku. I naravno, firma podrazumijeva bogate darove: motore ili skutere, raznovrsne glazbene linije, kompjutore i obavezno zlato u obliku lančića, ogrlica, prstenja, satova i sl. Poslije obreda slijedi odlazak u restoran na bogati objed u društvu najmanje pedesetak osoba uz obaveznu narodnjačku glazbu. To je firma ili potvrda. Kad netko kaže: bio sam na firmi, slijedi pitanje: Tko ti je bio kum i što ti je kupio? Tko uopće misli na darove Duha Svetoga? Možda njih 10 posto, ali mislim da je i to preoptimistično.

Ova "naša" firma bila je u lijepoj varaždinskoj katedrali. Svirao je njihov katedralni orguljaš maestro Anđelko Igrec. Tako sam prvi put čula njegovu predivnu Bečku misu. Bilo je 80 i nešto firmanika sa svojim kumovima i nas dvije, koje smo dobile zadnje mjesto i u obredu i u klupama. Redari, pazeći da nitko ne zauzme mjesto rezervirano za firmanike, sumnjičavo su nas gledali i upozorili da se maknemo. Jedan svećenik, isto zadužen za održavanje reda, ljubazno nas je pitao, da li imamo unuke na firmi. Kad sam mu objasnila da gospođa Ljerka ide na firmu, blago se nasmiješio, ali nije mogao sakriti nelagodu i čuđenje. Iza nas su neki neupućeni negodovali, zašto nas dvije tu sjedimo ako je to rezervirano za firmanike, jer su i oni htjeli sjesti a više nigdje nije bilo mjesta. Potiho im je objašnjeno da jedna od nas dvije ide na firmu. I priznajem, radi tih primjedbi i pogleda bilo mi je drago da to nisam bila ja.

Ljerka je učiteljsko dijete i nakon što ju je mama onih teških godina potajno dala pričestiti, za firmu više nije bilo mogućnosti. Tim više jer je i Ljerka krenula u učiteljsku školu, gdje su joj svakodnevno ispirali mozak i utuvljivali u glavu osnove marksizma, lenjinizma i ateizma. Odlazak u crkvu bio je u učiteljskoj školi smrtni grijeh broj 1. Tako je ona postala i komunist i ateist. Ali eto, ono što je majka u dijete usadila u najranijem djetinjstvu kad tad izraste i izađe na vidjelo. Kad je sve to komunističko ludilo prošlo i došla nova slobodna država, Ljerka se je vratila vjeri svoga djetinjstva. I htjela je tu vjeru imati u punini. Nedostajao joj je taj sakrament. Inače Ljerka cijeli život piše pjesme. U zadnje vrijeme baš i ne previše. Predložila sam joj da više piše duhovnu poeziju. Rekla mi je da hoće ali poslije firme. To me je na neki način zadivilo. Ona vjeruje i očekuje da ću ju Duh Sveti prosvijetliti, nadahnjivati i udijeliti joj darove mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjeg. Ona očekuje da će poslije firme bolje funkcionirati jer će joj Duh Sveti pomagati. Ona to iskreno vjeruje!



Ako je istina da sakramenti krštenja, euharistije i potvrde čine cjelinu kršćanske inicijacije i da bez sakramenta potvrde ta inicijacija nije završena, zašto onda ima puno odraslih vjernika koji nisu primili taj sakrament i zašto ih nitko ne uputi i potakne da još i sada mogu to nadoknaditi? U "ono doba" oni koji su se potajno vjenčavali na neki čudan način zaobilazili su taj sakrament, pa ima i vjenčanih koji nisu primili sakremant potvrde.

A kako nas uči Katolički katekizam učinak sakramenta potvrde je puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti, dublje nas ukorjenjuje u božansko posinjenje, čvršće nas sjedinjuje s Kristom, umnaža u nama darove Duha Svetoga i usavršuje naš vez s Crkvom. I kod krštenja smo primili Duha svetoga ali više za sebe osobno. U potvrdi ga dobivamo i za druge, da poput apostola budemo hrabri u svjedočenju i naviještanju evanđelja.

Čini mi se da se još uvijek premalo govori o Duhu Svetomu i što On znači za naš život pa se tako premalo zna i o pravom značenju i smislu primanja sakramenta potvrde.

Gledajući prošle godine na televiziji Duhovne izazove, a bilo je baš u vrijeme Duhova, nisam mogla vjerovati svojim ušima. U maloj anketi slučajnim prolaznicima postavljeno je prigodno pitanje: Znate li što su to Duhovi? Od njih nekih pet šest odraslih, samo je jedan mladić točno odgovorio. Ostali, premda su neki čak rekli da su vjernici i kršćani, slijegali su ramenima, nikad nisu culi, inače kao znaju puno, ali bas to ne znaju a neki su Duhove povezivali i sa mrtvima itd. Podsjeća me to na Djela apostolska 19,2, kada je sv. Pavao upitao neke učenike u Efezu jesu li primili Duha Svetoga, a oni mu odgovoriše: Nismo ni znali da postoji Duh Sveti.

Čini mi se da ni danas nije puno drugačije.