blago meni

Navikli smo već od djetinjstva da nam se roditelji i učitelji, a kasnije i šefovi, obraćaju samo ako imaju nekih prigovora i ako im se nešto kod nas ne sviđa. Ako je sve u redu - onda nitko ništa ne govori. Rijetko se čuju riječi pohvale! Možemo godinama raditi najbolje a da to nitko ne primjeti i samo jednom zabrljati, a da nam se to odmah nabije na nos, da nas se nazove neznalicama, glupanima, ljenčinama, itd. Pa i u našim međusobnim razgovorima preferiramo uglavnom negativni stav: većinom ćemo govoroiti o svojim nedostacima, pogreškama, slabostima, a ako netko spomene nešto pozitivno o sebi, mislimo da to baš i nije primjereno i da je ohol i uobražen.

Međutim, na jednom seminaru u okviru vježbi u malim grupama dobili smo zadatak govoriti o sebi samo pozitivno! Trebalo je pronaći u sebi svoje najdublje i najveće vrijednosti i govoriti o sebi samo ono najbolje i najljepše. Ništa negativno! U prvi mah, svi smo se oduševili i pomislili, to je prava stvar. Ali kod konkretizacije odmah smo naišli na poteškoće. Stalno se javljao i onaj drugi negativni glas. Nismo navikli sebe gledati u pozitivnom svjetlu, a kamoli još tako i govoriti. Za druge ćemo još i naći lijepe riječi ali za sebe? Teško! Zašto je to tako? Da li je to poniznost? Ili se jednostavno sami sebi ne sviđamo i ne prihvaćamo se takvi kakvi jesmo pa se i ne volimo. Čula sam to od mnogih, da im se ništa na njima ne sviđa, da se mrze i da bi najradije da ih nema. Čini mi se da sve više ljudi ima taj problem. Zašto sumnjamo u svoju vrijednost?

Ima li u meni uopće nešto vrijedno i što je to? Tko sam ja zapravo? Za čim ja težim? Što me pokreće? Što želim? Gdje su te moje vrijednosti? Puno pitanja, malo odgovora. Ali kad smo se u razgovoru malo ohrabrili, pustili koju suzu i spustili se u dubinu svoje duše, tamo smo pronašli odgovore na neka svoja pitanja. Pronašli smo jedan od razloga koji bi nas mogao sputavati da o sebi mislimo i govorimo pozitivno. Vidjeli smo tamo sebe u raznim fazama svog života, sve od ranog djetinjstva, kao uplašenu, zbunjenu i posramljenu osobu, obasutu brojnim upozorenjima, kritikama, negativnim parolama, podsmjehivanjima i glasovima koji su nemilosrdno poručivali: Ti ništa ne znaš, nisi ti sposobna za to, nikad nećeš naučiti, glupa si, ne vrijedi trošiti vrijeme na tebe, ti nisi normalna, nikad te nitko neće voljeti ako se ne promijeniš, bolje bi bilo da se nisi ni rodila...

Mnogi od nas, pogotovo oni malo stariji su to prošli, neki više neki manje, i s vremenom već i zaboravili ili gurnuli u stranu, da manje boli. Ali podsvijest radi, pamti ta negativna iskustva i na temelju njih uređuje naš kasniji život. Pa se dogodi da nas jedna naizgled posve bezazlena rečenica kao npr. Nemam vremena sada, žurim se... posve slomi, da briznemo u plač jer nam je taj doživljaj da se za nas nema vremena već poznat od prije.

Međutim, ako sam trpjela kao dijete, to ne znači da trebam biti žrtva cijelog života! Može li se tu nešto učiniti? Može! Treba to prestrašeno i zbunjeno dijete uzeli za ruku, izvesti ga na dnevno svjetlo i očistili od svih na njega nabacanih prijekora i optužbi i pomoći mu da ponovno spozna svoje iskonsko dostojantstvo, koje koje nam je svima Bog dao kad nas je stvarao i Isus vratio, kad nas je otkupio. Zločeste riječi i neutemeljene optužbe nisu mogle umanjiti moju ljepotu i vrijednost. A nisaam ja ni kriva za sve! Npr. nisam kriva što sam rođena kao peta djevojčica u obitelji gdje je otac želio samo sina i ne moram se zbog toga osjećati nevrijedna ili manje vrijedna. Bog me je stvorio iz ljubavi na svoju sliku i priliku i ukrasio me već kod začeća bogatim darovima i talentima. Ništa si nismo sami dali. Sve nam je Bog dao pa možemo slobodno odbaciti lažnu poniznost i reći za sebe da smo kruna stvorenja, dragulj u Božjoj ruci. Istina, treba ga još brusiti, ali dragulj ostaje uvijek dragulj: lijep, poseban i dragocjen!

"Ne boj se, jer ja sam te otkupio: Imenom sam te zazvao, ti si moj! ...Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim!" (Iz 43, 1,4)

Kako ćemo ispuniti Isusovu zapovijed: Ljubi bližnjega kao samoga sebe, ako ne volimo sami sebe?

Ljubiti samog sebe ne znači biti egoista, nego imati razvijeni osjećaj za vlastitu Bogom danu vrijednost i zdravo samopouzdanje, koje opet ima svoj izvor u Božjoj ljubavi.

Danas depresija postaje vodeća bolest u svijetu. Nekad je to bila bolest starijih osoba, a danas predvode mladi. Ne vole se i ne cijene i smatraju da nisu vrijedni da žive, pa se na našu preveliku žalost ubijaju čak i djeca. Možda je zato dobro o sebi razmišljati i na ovaj način.
Naravno, moglo bi se o toj temi pisati jako puno i na puno načina. Ovo je samo jedan pogled na tu temu iz mog malog kuta .

I na kraju: Reci nešto lijepo o sebi!