blago meni

Iako nisam neki ljubitelj popularnih domaćih pjesama i hitova, ipak volim poslušati Vanninu pjesmu Ide Božić bili. Prvi put sam je čula u seriji Duga mračna noć. I stalno mi se u glavi vrte stihovi iz pjesme ... oko srca kopni led, ide Božić bili, nakon dugih zima...

Imamo li mi ledeno srce? Mi kao zajednica, kao Crkva i kao pojedinci? I koliko je debela ta ledena kora?

Iako je nastupilo globalno zatopljenje, izgleda da u ljudskom srcu još uvijek vlada ledeno doba. Nema dovoljno razumijevanja, pomaganja, pažnje, dobrohotnosti, darežljivosti, opraštanja, tolerancije, solidarnosti, jednom riječju nema dovoljno ljubavi...

Puno se govori na svim razinama, pa i na onim najvišim svjetskim, o suzbijanju siromaštva, o pomaganju siromašnima i razvijanju boljeg života za sve, ali iza tih uljepšanih i napuhanih riječi uglavnom ne stoji ništa. Jer kako inače objasniti, da su siromašni u zemljama trećeg svijeta još uvijek jednako siromašni usprkos dugogodišnje "pomoći" Svjetske banke i drugih svjetskih institucija? Pomoć koju dobivaju dozirana je tako, da te siromašne zemlje mogu jedino otplaćivati kamate na dobivene kredite, a da sami ostaju i dalje dužnici i da tako ustvari samo povećavaju bogatstvo svojih kreditora. Zašto im se ne da bespovratna pomoć? Negdje sam svojevremeno pročitala da bi se za vrijednost jednog američkog ratnog mlaznog zrakoplova mogla cijela Sahara pretvoriti u plodnu žitnicu, koja bi hranila cijelu Afriku. A zašto se to ne učini? Vjerojatno radi naših ledenih srdaca. Mislim da tu ima veliki utjecaj Sotona, kojemu smo otvorili i mala i velika vrata i dozvolili mu u ime lažne demokracije i "slobode" da ušeta u naše živote, a on se tu jako dobro snašao i zadovoljno trlja ruke.

Kako je moguće da onaj siromah još uvijek spava na klupi ispred javnog WC-a pokraj Zagrebačke katedrale? Kad sam zadnji put tamo prolazila, njegov "namještaj" još uvijek je bio na klupi: deka, poplun, najlon, kartoni, novinski papir, nekoliko kutija i dvije mačke. Potajno se nadam da mu je netko od zagrepčana, pa i crkvenih ljudi, koji tamo svakodnevno prolaze na putu prema katedrali, ponudio smještaj u svom domu, ali da on to iz nekog razloga nije htio prihvatiti. Nikoga ne prozivam, ni ja mu nisam ponudila smještaj. Samo se pitam, kakvi smo mi to Isusovi učenici!? Učenici ledenog srca?! I dokle ćemo biti takvi?

Što si želimo za Božić?

Ja želim i sebi i svima vama, da Isus vatrom svoje ljubavi otopi led i zagrije naša ledena srca, da pružimo ruke jedni drugima i počnemo živjeti kao braća i sestre i djeca zajedničkog nam Nebeskog Oca !

Sretan Vam i blagoslovljen Božić!