blago meni

Neoženjene starije mladeži svakim je danom sve više i više. To postaje gorući problem u cijelom svijetu, pa tako i kod nas, obzirom na dalekosežne posljedice takvog stanja. Mladi sve kasnije ulaze u brak, mnogi nikada ne osnuju obitelj, a oni koji je osnuju, imaju jedno ili najviše dvoje djece. Tako se ubrzano povećava populacija starijih osoba, a kako stari ljudi po zakonima prirode ne mogu imati djecu, to još dodatno smanjuje mogućnost pomlađivanja čovječanstva. Nažalost, odgovorni to ne smatraju dovoljno alarmantnim i ništa ne poduzimaju da zaustave taj trend, a neki, pogotovo stariji, kažu: pa što će nam puno mladih? Oni samo prave probleme.... zaboravljaju da ćemo tako izumrijeti i da netko mora i raditi da bi se napunili i mirovinski fondovi za staračke mirovine.

Imam puno poznanika, krasnih mladića i djevojaka od 28, 29 pa sve do 39 i 40 godina, koji su još uvijek samci. Djevojke uglavnom mahom kažu da se žele udati, ali nemaju za koga! Jer navodno dečki ne žele brak! Dvije od njih, prekrasne, visokoobrazovane djevojke, nakon 7 godina veze, još od srednjoškolskih klupa, ostale su same, ostavljene, jer dečki nisu htjeli niti djecu niti čvrstu vezu! Istina, nisam razgovarala ni sa jednim od tih mladića, pa ne znam njihovu stranu priče, ali izgleda da je na sceni ono, o čemu pjeva poznata slavonska pjesma:

Đuvegije, gdje ste, da ste, htjela bih da znam....Skupoća je, to svi znamo koji živimo. Samo jedno još imamo vrlo jeftino. Dobijemo bez novaca djevojačkih poljubaca, pa zašto da se ženimo?

Ima u tome istine!

Predlažem da se na nivou Hrvatske, ili na nivou biskupije ili župe proglasi godina ženidbe starije mladeži, pa da se u tom periodu na tu temu intenzivno održavaju seminari, tribine, savjetovanja, molitveni susreti itd. Ne bi trebalo rješavanje tog problema prepustiti samo uvaženom don Bakoviću, nego bi se svi trebali uključiti. Uz Crkvu treba se dodatno angažirati vlada i donijeti "akcijski plan", da ne bismo uz zemlju znanja,( a ovih se dana govori i o zemlji seljaka) postali i zemlja staraca.

Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti osoba, koje ne vide svoju budućnost u braku.To je njihov odabir i vjerujem da oni u tome slijede svoj poziv. Ali ja ovdje govorim o onoj drugoj skupini mladih neoženjenih, koji žele brak, ali ga iz raznoraznih razloga ne ostvaruju. Ponekad su tu i brižni roditelji malo krivi. Studij traje dugo, djevojke i mladići hodaju i možda bi se i ženili, ali im se savjetuje da čekaju, a ponekad im se i brani brak, dok ne završe studij, dok se ne zaposle, dok ne kupe stan, dok ga ne namjeste itd. U međuvremenu, nakon dugog hodanja, dolazi već i do prvih i pravih "bračnih kriza" i sve se raspada. U drugu vezu, barem djevojke, teško ulaze ili čekaju da prođe par godina, a onda imaju već i blizu 40. I tada više nema vremena ni za djecu, možda uz dobru sreću za jedno, jer biološki sat je već uglavnom istekao.

Ovo silno planiranje i programiranje ljubavi i braka nekako mi se ne sviđa. Mislim da se ljudi trebaju ženiti onda kad se zavole i kad nađu pravu osobu. Sve ostalo nekako samo od sebe sjedne na svoje mjesto, bolje nego što bismo to mi isplanirali. Mnogi su i u braku i uz djecu i u podstanarstvu završili i fakultete i magisterije, dok drugi nakon svih završenih škola ostaju sami u velikim lijepo namještenim stanovima.

Moja preporuka bi bila, ako se volite i želite imati obitelj, onda to učinite dok ste još mladi. Ne čekajte tridesetpetu !

A ako je već došla tridesetpeta, još nije kasno. Poduzmite potrebne korake i nađite si srodnu dušu. Jer i u sv. Pismu stoji: Nije dobro da je čovjek sam!

A za kraj jedan istiniti primjer kako ne treba čekati da bračni drug padne s neba, nego ga treba pronaći.

Jednoj vjeroučiteljici isto su tako prolazile godine i nikako da dođe onaj pravi. Onda joj najednom sine: Pa nemoj ti njega čekati! Pronađi ga sama! I tako je ona odlučila i čak obznanila da će se za godinu dana udati. I na jednoj zabavi sretne svog davno zaboravljenog školskog druga. Pogleda ga i pomisli, taj bi baš bio pravi za mog budućeg. Ali najednom se kraj njega stvori neko dijete i ona zaključi da je oženjen. Ipak mu priđe i započne razgovor: - Joj, kako imaš lijepu curicu...- Ma nije moja, to mi je nećakinja. Nisam se oženio. A ona u sebi pomisli: Još nisi, ali za godinu dana ćeš biti oženjen. I pozove ga na kavu, danas i sutra i prekosutra i za godinu dana su se vjenčali na Mariji Bistrici. Imaju četvero prekrasne djece i oboje su zadovoljni.

Zgodno, zar ne?!