blago meni

Ne brinite za mene! Nisu to moje riječi. Imam ja tko me grli i ljubi, hvala Bogu.

Neki dan me nazvala poznanica iz Doma umirovljenika. Preklinje me, da što prije dođem. Pa što je? - pitam zabrinuto. Kaže: Ne mogu više ovako. Nitko mi ne dođe. Nitko me ne posjećuje. Treba nekoga da me sasluša, da se izjadam, a nikoga nema. Trebam nekoga da me zagrli...!? Ostala sam iznenađena, bez riječi. . Pogodio me taj njezin bolni vapaj za zagrljajem. Sjetila sam se Grašine pjesme, koju kao da je ispjevala moja spomenuta prijateljica Olgica:

Ja ne mogu više, Bože moj,
tu samoću podnijeti,
kad bi mog'o novi dan,
malo sunca donijeti.

Vraćam ti se opet, Bože moj, da pokažeš mi put,
jer si jedini što zna, da stjeran sam u kut...
Nekog trebam ja, trebam nekoga,
da prestane boljeti,
nekog trebam ja, trebam nekoga,
tko će me voljeti,
ja trebam nekoga...
jer sam ja ko' i svi samo jedna duša malena,
uboga, i ja trebam nekog da me zagrli, utješi,
jer bez ljubavi i moje srce vene,
ja trebam nekoga da bude kraj mene...

I moja draga poznanica Olgica sada je stjerana u kut. Dok je bila mlada, birala je između muža i roditelja. Izabrala je roditelje i rastala se. Djecu nije htjela. Kad su roditelji umrli, srušio joj se sav svijet. Sada, skoro u osamdesetoj, morala je napustiti svoj stan, jer se više nije mogla sama za sebe brinuti. Ima rođake, kojima je dala sve što je imala: i stan i pozamašnu ušteđevinu. Oni se brinu za nju, ali na neki svoj način, a njoj to nije dovoljno, jer je jako zahtjevna. Ima tešku narav. Ono što ona nikome nije dala, to hoće sada za sebe: ljubav, pažnju, razumijevanje, vrijeme, zagrljaj, utjehu.... U domu je ne vole, jer se sa svima svađa i ljuta je na cijeli svijet. Misli da su svi zločesti i prema svima je neljubazna. Dok smo sjedile u zajedničkom prostoru umirovljeničkog doma i razgovarale, naišla je jedna gospođa na štakama i pokušala sjesti u našoj blizini, ali nije uspjela, jer ju je moja Olgica izgrdila i istjerala. " Pa ne mora baš sada doći kad mi ovdje razgovaramo..." Pokušavam ju nekako uvjeriti da se promijeni, da bude ljubazna s ljudima, pa će i oni biti bolji s njom, ali to jako teško ide. Podsjećam ju, kako je nekada znala biti ljubazna i nasmijana, kako je lijepa kad se smije... Kaže mi, kako i ona ponekad pomisli da bi se trebala promijeniti, ali eto, nikako da krene. Htjela bi da joj se ja potpuno posvetim. Najradije bi mi se zavukla pod kožu.... Zaboravlja da me i moja velika obitelj treba.

Žao mi što je tako osamljena. Ali sve potencijalne prijatelje je otjerala od sebe. Izgleda da sam još jedino ja ostala uz nju. Priznajem da to teško podnosim, ali neću je ostaviti.

Sjetila sam se blažene Majke Tereze i s kojom ljubavlju se ona davala najbjednijima, najzločestijima, najprljavijima, najsmrdljivijima .... U svakom je gledala Isusa ! I to joj je davalo snagu i radost u služenju. Kad joj je jedan novinar, vidjevši što i kako radi na kalkutskim ulicama rekao, da on to ne bi radio niti za milijun dolara, ona se s njim složila i rekla:- Ne bih ni ja, ali ja ovo radim svom Isusu za ljubav! Tu je ta tajna! Ljubav sve može, strpljiva je, dobrostiva, sve prašta, sve podnosi i nikada ne prestaje! Ljubav prema bližnjemu će biti naša ulaznica za Kraljevstvo nebesko. Po ljubavi ćemo biti suđeni. Jer što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, Meni ste učinili!

Neću je napustiti. Jer kad ju malo boljem pogledam, u očima joj vidim patnju, zbunjenost, strah ...Možda i nije tako zločesta, nego samo izgubljena. Na svoj način bori se za život i traži pomoć!
Treba zagrljaj i osjećaj da ju netko voli. Možda će onda povjerovati i u Božju ljubav.<

U tom našem odnosu, ja njoj pomažem, a ona mene izgrađuje. Bože, pomozi i meni i njoj!

Navek on živi, ki zgine pošteno !

U ovom postu "odškrinut" ću malo vrata svoje duše i podijeliti s vama jedno svoje iskustvo, u nadi da bi moglo biti korisno i nekom drugome.

Kao vjerojatno i ostali ljudi i ja imam, da tako kažem, svoje dvije strane: ja sam ih nazvala svojom "crnom" i svojom "bijelom" stranom. Crna me mami, sputava i vuče prema lošim stvarima, a bijela prema dobrim stvarima. A obje su tvrdoglavne, snažne i išle bi do kraja u borbu za sve ili ništa. I često se svađaju. I tako se na toj crnoj strani najednom pojavilo pušenje. Gotovo neprimjetno, ni sama ne znam kako ni zašto. Dok sam radila u poduzeću "navukla" sam se na cigarete i prekomjerno ispijanje kava. A što je najgluplje, to mi nije uopće donosilo neki užitak ili opuštanje, nego naprotiv, od toga me samo boljela glava i želudac. A svejedno nisam mogla bez toga. I to samo na poslu! Kod kuće, pa niti za vrijeme godišnjeg odmora, nije mi palo na pamet da zapalim cigaretu, ni javno ni poskrivečki, premda mi nitko nije branio. Ali, čim sam se pojavila na poslu, bilo je gotovo. Nisam se mogla toga osloboditi ni uz sve odluke i pametovanja samoj sebi.

Sve do jednog dana, kad sam se iznenada našla u jednoj teškoj situaciji.Tog dana, moj se najmlađi sedmogodišnji sin poslije popodnevne nastave nije vratio kući. A bilo je negdje jesensko doba, kao i sada, i oko 17 sati već se hvatao mrak. Tata je autom otišao do škole, ali njega nije bilo i nitko nije znao kad je i kuda otišao. Svi učenici iz njegovog razreda su već davno otišli kućama. Tata je par puta autom išao amo - tamo, do škole ima oko 2 kilometra, da vidi, je li u međuvremenu možda došao busom, ali njega nije bilo. Stajala sam nijema pred prozorom i gledala na cestu. Svašta mi je prolazilo glavom. Nisam mogla disati, koljena su mi se počela tresti. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da sad zapalim cigaretu - možda bi mi bilo lakše. Ali istovremeno glavom mi je prostrujila druga misao: Nikad više nemoj zapaliti cigaretu i prikaži to Bogu za povratak svoga sina! I zavapila sam Bogu: Nikad više neću zapaliti cigaretu, samo nek mi se dijete vrati! Hvala Bogu, i on se je vratio! Jedna učiteljica ga je zadržala u nekom drugom razredu, a da to nikome nije rekla. I kad je tata po neznamkojiput ponovno došao pred školu, on je najednom bio tamo. I pita ga tata, pa gdje si ti? A on odgovori kratko: Pa tu sam! - Kako si tu, kad sam ja već puno puta bio ovdje, a tebe nije bilo! I prvo je dobio ukor a onda zagrljaj, a u stvari nije bio ništa kriv. Kriva je bila učiteljica. Možete si zamisliti, kako sam bila sretna i presretna, kad sam ga i ja zagrlila!

I poslije toga,nikad mi više nije palo na pamet da zapalim cigaretu. I nije mi bilo teško. Gledala sam svoga sina i bila sretna! Znam da mi je Bog to nadahnuo i On mi je tu odluku učinio lakom i ujedno čvrstom. Nikada je neću prekršiti, uz Njegovu pomoć! U poduzeću su me nutkali cigaretama, jer pušači su uvijek solidarni i platit će ti cigarete, samo da ne prestaneš pušiti. Ali, ja sam bila sretna i bez cigarete i sigurna, da ona više nikada neće ni u moja usta ni u moj život.

Svojoj smo djeci i suprug i ja već odavno rekli, da nema te stvari na svijetu, koju ne bismo za njih učinili, ako su u potrebi ili nevolji. A budući da imamo više djece, na red su došle još neke stvari, koje su mi uništavale zdravlje kao kava, kolači, bonboni....