blago meni

Bog mi je dao sreću da sam u svojim mladenačkim danima upoznala svećenika, koji je usmjerio moj život prema Isusu. Zbog njega sam postala vjernica i on mi je pomogao postaviti temelje duhovnog života. Nije bio nametljiv i nije puno govorio, ali je zračio i privlačio. Kada ste ga jednom upoznali, bilo je to prijateljstvo zauvijek. Događalo se ono, što nam je on kasnije na poukama govorio: Ako hoćete ljude privući Kristu, ljudi moraju prvo vas zavoljeti. Onda će zbog vas učiniti i ono, što za sebe nikad ne bi učinili.
I tako smo mi u sve većem broju dolazili u Isusovačku rezidenciju u bivšoj Beogradskoj ulicu ( sada se zove ulica bl. Al. Stepinca) u Osijeku i slušali, upijali, udisali, hranili se Bogom...Svakodnevna misa i pričest, tjedna ispovijed, duhovne vježbe. ..Najljepše su bile Zornice kod sv. Roka. Ustajali smo i oblačili se tiho i po mraku, da ne ljutimo raditelje. Oni su znali, ali baš im nije bilo drago da tako rano idemo od kuće i prtimo put po još neočišćenim sniježnim ulicama, da bismo stigli do 6 sati u crkvu, a poslije i u školu. A crkva, koliko god je bila negrijana, bila je topla i svi smo bili sretni što smo zajedno.

Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! Smijem biti divan kao Bog! A kako? S kim sam, takav sam! Ako sam s Isusom, ne mogu biti drugačiji.

Treba rasti u familijarnosti s Gospodinom....Biti s Gospodinom - to je dobra navika! ..
.
Ja samo Bogu pripadam i nikome drugom - kao kalež oltaru..
.
Svi, baš svi, pozvani smo da budemo sveti, da imamo udjela u Božjoj svetosti .

Svi bismo oko sebe htjeli imati dobre ljude, a malo ih se odvaži reći: Ja ću biti taj čovjek!

Nemojte se bojati! Snagu će nam dati Bog, samo to treba izmoliti.

A križ? Križ ima kupovnu moć - kupuje milost. Stavljaj svoje zasluge u Božju banku, a On nek dijeli kome hoće. Kome ćemo mi jednog dana zahvaliti da smo postali kršćani? Možda jednoj baki koja je molila...
.
Iskoristite što je moguće savršenije svaki čas svoga života: tražite, zahtijevajte od Gospodina - ne sitnice, šteta je vremena - najveće stvari, u dubokom uvjerenju, da vam On ne može ništa odbiti. Najveće stvari: svetost za sebe i za svoje bližnje....

To su samo neke misli i poruke koje pater Drago Hartly cijeli svoj život širi oko sebe: Kako postati svet i kako svetošću "zaraziti " cijeli svijet.
Vršnjak blagopokojnog pape Ivana Pavla II. proslavio je ove godine 60-godišnjicu svećeničkog ređenja. Bog mu je dao izvrsno zdravlje i u svojoj 87. godini on izgleda i funkcionira odlično.



60 ruža za 60 godina vjernosti!

A svoju dobru tjelesnu, duhovnu i duševnu kondiciju pater pripisuje nekim pravilima kojih se drži:

- ne ubijam se ni žlicom ni čašom,
- ne palim vatru pod nosom i
- ako se treba "sekirati", rado ću to prepustiti drugom.

Rođeni valpovčanin i sam je oce isusovce prvi put sreo u toj istoj osječkoj kapelici Srca Isusova u Beogradskoj ulici u Osijeku godine 1933. Od tog prvog susreta s isusovcima, kad ga je p. Šantić pozvao u kuću, dao mu sličicu i kolače, on je postao "inventar njihove kapelice". Bila je to ljubav na prvi pogled.

Pater je jedan od rijetkih ljudi, koji je imao dvije prve svete pričesti. Bilo je to u Dalju, gdje je s mamom Zlaticom svaki dan išao na svetu Misu. Tada su u selo došli misionari, pa se je u crkvi okupilo cijelo selo i naravno, i mali Drago je bio tu. Jednog dana svi su došli kući osim malog Drage. On je prilično zakasnio . Na majčin strogi upit gdje je bio, sa velikim zanosom je rekao: - Mama, ja sam se pričestio. - Kako si smio? - Pa župnik je rekao da svi trebamo pristupiti k pričesti! Druga Prva sveta pričest bila je na proljeće zajedno sa ostalim prvopričesnicima.

Nakon prva četiri razreda gimnazije, kao petnaestogodišnjak, na vlastitu želju poslan je u Travnik u sjemenišnu gimnaziju s pravom javnosti. Tamo su s njim gimnaziju pohađali i vanjski đaci, među njima i muslimani, židovi, pravoslavci pa i jedan protestant. Svi su se osjećali kao braća. Nije bilo netrpeljivosti bez obzira na vjeroispovijest i narodnost.I tko im je organizirao proslavu 40-godišnjice mature? Pogodite! Upravo mali Mujo.

Nakon sjemeništa ulazi u novicijat Družbe Isusove u Zagrebu na blagdan sv. Ignacija 31.07.1938. Zaređen je za svećenika 22. kolovoza 1947. g. u zagrebačkoj katedrali, a mladu misu služio je u osječkoj tvrđi u župnoj crkvi ( bivša isusovačka crkva). Poslije ređenja mogao je birati između botanike i dušobrižništva. Na radost mnogih, kojima će kasnije biti duhovni vođa i vjeroučitelj, izabrao je dušobrižništvo.

Radeći puno sa mladima vidio je potrebe ondašnjeg vremena ( sedamdesete godine prošlog stoljeća) i utemeljio svjetovnu zajednicu Malu obitelj bezgrješnog srca Marijina. Njihovo je glavno geslo " Biti drugi Krist". To je ono što je pater cijeli život i sam nastojao biti a i drugima je to neumorno ponavljao. Njegovo omiljeno štivo i dandanas je knjižica francuskog cistercitskog monaha Dom Chautarda "Duša svakog apostolata". Glavna misao knjige je da samo onaj, koji se sjedinjuje s Kristom i koji na njemu temelji svoj život, može preporađati i obnavljati svijet. Upravo čovjekovo nedovoljno participiranje na nadnaravnom životu razlog je, što mnoga pastoralna nastojanja, mnoge katehetske metode i mnogi evangelizacijski planovi ne daju plodove.( Knjiga se može nabaviti u knjižari Verbum na Kaptolu. Stoji samo 50 kuna a vrijedi puno više.)
Pater Drago je umjetnička duša. Voli glazbu i prekrasno pjeva, voli cvijeće i drveće. Ako ga posjetite na Fratrovcu, ( jako će se razveseliti) sigurno će vam pokazati svoj mali vrt gdje sadi, presađuje i uzgaja cvijeće i drveće.Voli se šaliti i smijati. Tako nam je ispričao, kako je jednom u Osijeku najavio gospođama, koje su dolazile na sastanke u kapelicu, da sutra navečer ide u Manresu. Neke su to razumijele, a neke očito nisu, jer je sutra ujutro stigao paket s kolačima, "da bi pater imao što grickati na putu...". Svi smo se slatko nasmijali, pa i dotična dobra gospođa, kojoj je pater objasnio, da ići u Manresu znači, da će dotična osoba započeti duhovne vježbe.

Mogla bih još puno toga napisati, ali i ovako je post već podugačak. Pater nije pisao knjige, nije bio gost na televiziji, ali su ga snimale Božje kamere i vjerujem, da ćemo i taj film jednom u vječnosti gledati. Tada ćemo zahvaljivati Bogu za sve divote i milosne darove koje on daje i čini u dušama onih, koji mu vjeruju i potpuno mu se predaju!

Misno slavlje u aljmaškoj crkvi Gospe od utočišta

Pitaju me neki prijatelji, zašto tako dugo ništa ne pišem. Reći ću vam iskreno. Došla sam u nedoumicu. Čitajući svoj zadnji post shvatila sam, da to nije ono o čemu želim pisati. Znam da ima i "loših " svećenika, to ne treba negirati, ali ja sam u svom životu srela najviše dvojicu ili trojicu takvih. Svi ostali bili su predivni! A susretala sam ih puno. Gotovo cijeli život sam provela u ili uz Katoličku crkvu i znam što govorim. Ne mogu pisati o nečemu što sam čula od drugih ili što čini samo 0,0005 posto onog što sam osobno doživjela. Premda mnogi danas pišu o Crkvi, a da nikad nisu osobno upoznali nijednog svećenika, nijedog redovnika niti časnu sestru. I kad ih pitaš: Kako znaš da su "svi popovi lopovi", onda dobiješ opet onaj "premudri" odgovor: Pa to svi znaju!. Takvima bih preporučila ( nek mi ne zamjere na "dijeljenju savjeta") da idu češće u crkvu i upoznaju osobno bar nekoliko svećenika ili časnih sestara. Nek ne slušaju što drugi govore i što pišu novine. Neka se osobno uvjere.!Sigurna sam, da će ubrzo promijeniti svoje negativno mišljenje. Osim ako već unaprijed nemaju gotovo mišljenje o svemu i ne trabaju im dokazi. Ali svatko ima slobodu da misli što hoće i da živi kako želi. Poštujem i takve. U onaj zadnji dan, svi ćemo morati obrazložiti i potkrijepiti svoje mišljenje i svoje postupke.

Osim onih par svećenika, koje sam u zadnje vrijeme upoznala u župama zagrebačke periferije i o kojima su mi pričali poznanici i koje sam spominjala u svom zadnjem postu, poznajem puno divnih svećenika, zbog kojih sam postala i ostala vjernica Katoličke crkve. Puno mi je srce divljenja i sreće što postoje takvi svećenici ! O njima želim pisati.

Svećenici su nam dragocjeni, jer bez njih Crkva ne može ni opstati ni izvršiti svoje poslanje. Pa i onda kad nisu na visini svog poziva, preko njihovih ruku Bog nam dijeli sakramente. Mnogi se trude, pa opet padaju, kao i svi ostali, jer i oni su samo ljudi. I radi jedne pogreške ili grijeha blati se cijelog čovjeka i prešućuje sve ono dobro što čini. Mislim da to nije pošteno. I njima Bog oprašta pa im moramo i mi oprostiti. A one koji se ne trude i koji se ne žele promijeniti, prepustimo Božjem milosrđu. Hvala Bogu, da mi ne moramo suditi!

Trajno mi je ostao u sjećanju mladi svećenik redovnik, koji je služio misu na završetku jednog seminara u Taboru. Za vrijeme propovijedi obratio se prisutnim vjernicima i sa suzama u očima zamolio sve nazočne za oproštenje za sve svoje propuste kao i propuste svoje subraće svećenika, za sve ono: nemam sad vremena, dođi drugi put, zar ne znaš kad je uredovno radno vrijeme, za loše, nepripremljene propovijedi, pogrešne savjete itd. ..... Zamolio nas je, da svećenike prihvaćamo kao svoju djecu, da ih volimo, da im opraštamo i da molimo za njih, jer svaki svećenik, kako reče mladi redovnik, može se razvijati u pet smjerova: - da zbog osamljenosti postane pijanac, - da se potpuno posveti karijeri, - da ga zarobi novac, - da se oda nekoj ljubavnoj vezi ili - da se okrene svom svećeničkom pozivu i svetosti.

Hvala Bogu, ima ih puno, koji su se oduprijeli zamkama ovog svijeta i hrabro krenuli putem svetosti.
O jednom takvom Božjem svećeniku pisat ću slijedeći put.

Razgovarajući malo o vjerskom životu u našim župama ( seoske župe na zagrebačkoj periferiji) sa svojim prijateljima vjernicima, saznala sam, da nas muče uglavnom isti problemi i da imamo puno pitanja, na koja ne dobivamo zadovoljavajuće odgovore. Evo, naprimjer, ponedjeljkom ne radi župni ured. OK, to se može podnijeti. Neka se župnik ili administrator odmori. Premda ne radi ni u subotu ni u nedjelju. Ali, ponedjeljkom nema ni mise! Nema! I ne može se ni naručiti. "Tko želi ponedjeljkom ići na misu, nek ide u grad." - bio je odgovor gospodina župnika. Pa gdje onda naš župnik služi misu ? - pitaju župljani. Izgleda nigdje, barem nam nije rekao gdje. Ako misa nije plaćena, onda u jednoj župi nema mise niti radnim danom.

Oni koji žive u gradu ili u malo većim sredinama, teško će to povjerovati, ali na selu se i to događa. Čast iznimkama, znam da ima i sasvim drugačijih primjera, ali ja, da bih učestvovala u tim "drugačijim primjerima", moram prevaliti više od sedam kilometara. Već čujem savjet "brižnog Pere iz Međugorja" : Pa valjda možeš za Isusa nešto i pretrpjeti. Sjeti se onih koji trpe od raka! - Naravno da mogu, ali želim da se poštuje red i zakon i da u svojoj župnoj crkvi imamo svaki dan misu, budući da poznajemo situaciju i znamo da je to lako izvedivo, samo ako župnik hoće. A on neće. A valjda ni ne mora. Stvarno, ne znam da li je to svećenička obveza ili može svaki kako hoće. Ili je to omalovažavanje sela: "Neće mene seoske babe učiti poslu."

Sjećam se onih lijepih dana, kad su nas naši svećenici poticali na svakodnevnu misu i pričest ( a i danas nas mnogi potiču!) Kad si došao na ranu misu u šest sati ujutro, vrata su bila otključana, a naš svećenik na koljenima ili u ispovijedaonici. Danas ćete na selu rijetko naći župnika koji prije mise sjedne u ispovijedaonicu. Ali ih ima! Ja bih voljela da je svagdje tako, pa i kod mene. Kad su u obližnjem selu na Prvi petak pozvali župnika da dođe ispovijedati, zapitao je: A tko se hoće ispovijedati? Neka mi ne dolaze, ako nemaju grijeha!.

Znamo da svećenicima nije uvijek lako. Ali nije ni drugim ljudima lako. Do radnog mjesta ponekad se putuje i i više od sat vremena, radi se osam sati, a kod kuće još barem četiri, ponekad i subotom i nedjeljom, a o slobodnom ponedjeljku može se samo sanjati.

Da li su sada došla neka nova vremena i ne vrijedi više ono što je nekad vrijedilo?

Ako čitamo malo crkvene dokumente, Katolički katekizam i papine upute, izgleda da se ništa nije promijenilo. I dalje smo svi na svetost pozvani! I svećenici i laici. I dalje se preporučuje svakodnevna sv. misa i pričest, česta ispovijed a svećenike se upućuje da često i rado sjedaju u ispovijedaonicu. Mene i moje društvo s vjeronauka naš vjeroučitelj je učio, da tražimo od svećenika sve što nam treba za duhovni život. I kad mu sada kažemo, da nemamo misu svaki dan, a župnik je zdrav i nema puno posla, on nam opet kaže: Tražite ! - Već jesmo, ali nema uspjeha. - Tražite ponovo i molite za svećenike!

Možda je u tome problem da premalo molimo za svećenike?!

Ima jedan dio mise od kojeg strahujem. To je onaj trenutak kad svećenik poziva: Pružite mir jedni drugima. Tog trenutka crkva se definitivno probudi, nastaje komešanje, guranje, svi hoće svima stisnuti ruku. A ja ne znam kuda ću sa svojim bolnim reumatičnim rukama. Svaki dodir me boli. Pružim ruku lijevo i desno od sebe i pokušam se praviti da ostale ruke ne vidim, ponekad čak i zažmirim. Ali ne pomaže. Onaj ispred mene vuče me za rukav, a i po leđima osjećam neko tapšanje.Već sam razmišljala da odem u neki kut crkve, gdje nema ljudi. Isti problem ima moja prijateljica koja boluje od slične bolesti i svaki dodir joj uzrokuje bol. .Ali ona je hrabrija od mene i riješila je to tako, da u tom trenutku prekriži ruke na prsima i umjesto pružanja ruke svakom se nakloni. Ljudi ju malo čudno pogledaju i pomisle da je luda, ali nju to ne smeta.

Dok me nisu boljele šake nisam ni ja o tome razmišljala. I ja sam više ili manje snažnim stiskom ruke izražavala svoju srdačnost braći u crkvi. Međutim sad razmišljam puno više o tom. Što obred pružanja mira znači i treba li svima pružiti ruku? Da li bi "umjerenost" u rukovanju umanjila vrijednost ove geste? Sigurno da ne bi. Brže bi se smirilo komešanje i mogli bismo se bolje usredotočiti na pričest koja slijedi. Razmišljala sam što meni znači to pružanje mira nepoznatim osobama. To je sigurno znak dobre volje, izraz kršćanske bratske ljubavi i prenošenje Kristovog mira. A onda opet mislim, lako se je rukovati s više ili manje nepoznatim ljudima. A što je s onim ljudima koje zaobilazimo u velikom luku i s kojima ne razgovaramo možda i više godina? Da li se taj poziv na pružanje mira odnosi i na njih? Ne bi li bilo bolje, da umjesto da se rastrčimo po crkvi, u duhu odemo k tim osobama i njima pružimo ruku pomirnicu i da odlučimo da ćemo se s njima što prije izmiriti. Na to nas i Gospodin Isus poziva: " Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri sa bratom , pa onda dođi i prinesi dar svoj!" (Mt 5,23-24).

Kako je moguće svake nedjelje dolaziti u crkvu, rukovati se i smiješiti stranim ljudima, a kod kuće biti u svađi i ne razgovarati sa svojim najbližima?