blago meni

Bog mi je dao sreću da sam u svojim mladenačkim danima upoznala svećenika, koji je usmjerio moj život prema Isusu. Zbog njega sam postala vjernica i on mi je pomogao postaviti temelje duhovnog života. Nije bio nametljiv i nije puno govorio, ali je zračio i privlačio. Kada ste ga jednom upoznali, bilo je to prijateljstvo zauvijek. Događalo se ono, što nam je on kasnije na poukama govorio: Ako hoćete ljude privući Kristu, ljudi moraju prvo vas zavoljeti. Onda će zbog vas učiniti i ono, što za sebe nikad ne bi učinili.
I tako smo mi u sve većem broju dolazili u Isusovačku rezidenciju u bivšoj Beogradskoj ulicu ( sada se zove ulica bl. Al. Stepinca) u Osijeku i slušali, upijali, udisali, hranili se Bogom...Svakodnevna misa i pričest, tjedna ispovijed, duhovne vježbe. ..Najljepše su bile Zornice kod sv. Roka. Ustajali smo i oblačili se tiho i po mraku, da ne ljutimo raditelje. Oni su znali, ali baš im nije bilo drago da tako rano idemo od kuće i prtimo put po još neočišćenim sniježnim ulicama, da bismo stigli do 6 sati u crkvu, a poslije i u školu. A crkva, koliko god je bila negrijana, bila je topla i svi smo bili sretni što smo zajedno.

Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! Smijem biti divan kao Bog! A kako? S kim sam, takav sam! Ako sam s Isusom, ne mogu biti drugačiji.

Treba rasti u familijarnosti s Gospodinom....Biti s Gospodinom - to je dobra navika! ..
.
Ja samo Bogu pripadam i nikome drugom - kao kalež oltaru..
.
Svi, baš svi, pozvani smo da budemo sveti, da imamo udjela u Božjoj svetosti .

Svi bismo oko sebe htjeli imati dobre ljude, a malo ih se odvaži reći: Ja ću biti taj čovjek!

Nemojte se bojati! Snagu će nam dati Bog, samo to treba izmoliti.

A križ? Križ ima kupovnu moć - kupuje milost. Stavljaj svoje zasluge u Božju banku, a On nek dijeli kome hoće. Kome ćemo mi jednog dana zahvaliti da smo postali kršćani? Možda jednoj baki koja je molila...
.
Iskoristite što je moguće savršenije svaki čas svoga života: tražite, zahtijevajte od Gospodina - ne sitnice, šteta je vremena - najveće stvari, u dubokom uvjerenju, da vam On ne može ništa odbiti. Najveće stvari: svetost za sebe i za svoje bližnje....

To su samo neke misli i poruke koje pater Drago Hartly cijeli svoj život širi oko sebe: Kako postati svet i kako svetošću "zaraziti " cijeli svijet.
Vršnjak blagopokojnog pape Ivana Pavla II. proslavio je ove godine 60-godišnjicu svećeničkog ređenja. Bog mu je dao izvrsno zdravlje i u svojoj 87. godini on izgleda i funkcionira odlično.



60 ruža za 60 godina vjernosti!

A svoju dobru tjelesnu, duhovnu i duševnu kondiciju pater pripisuje nekim pravilima kojih se drži:

- ne ubijam se ni žlicom ni čašom,
- ne palim vatru pod nosom i
- ako se treba "sekirati", rado ću to prepustiti drugom.

Rođeni valpovčanin i sam je oce isusovce prvi put sreo u toj istoj osječkoj kapelici Srca Isusova u Beogradskoj ulici u Osijeku godine 1933. Od tog prvog susreta s isusovcima, kad ga je p. Šantić pozvao u kuću, dao mu sličicu i kolače, on je postao "inventar njihove kapelice". Bila je to ljubav na prvi pogled.

Pater je jedan od rijetkih ljudi, koji je imao dvije prve svete pričesti. Bilo je to u Dalju, gdje je s mamom Zlaticom svaki dan išao na svetu Misu. Tada su u selo došli misionari, pa se je u crkvi okupilo cijelo selo i naravno, i mali Drago je bio tu. Jednog dana svi su došli kući osim malog Drage. On je prilično zakasnio . Na majčin strogi upit gdje je bio, sa velikim zanosom je rekao: - Mama, ja sam se pričestio. - Kako si smio? - Pa župnik je rekao da svi trebamo pristupiti k pričesti! Druga Prva sveta pričest bila je na proljeće zajedno sa ostalim prvopričesnicima.

Nakon prva četiri razreda gimnazije, kao petnaestogodišnjak, na vlastitu želju poslan je u Travnik u sjemenišnu gimnaziju s pravom javnosti. Tamo su s njim gimnaziju pohađali i vanjski đaci, među njima i muslimani, židovi, pravoslavci pa i jedan protestant. Svi su se osjećali kao braća. Nije bilo netrpeljivosti bez obzira na vjeroispovijest i narodnost.I tko im je organizirao proslavu 40-godišnjice mature? Pogodite! Upravo mali Mujo.

Nakon sjemeništa ulazi u novicijat Družbe Isusove u Zagrebu na blagdan sv. Ignacija 31.07.1938. Zaređen je za svećenika 22. kolovoza 1947. g. u zagrebačkoj katedrali, a mladu misu služio je u osječkoj tvrđi u župnoj crkvi ( bivša isusovačka crkva). Poslije ređenja mogao je birati između botanike i dušobrižništva. Na radost mnogih, kojima će kasnije biti duhovni vođa i vjeroučitelj, izabrao je dušobrižništvo.

Radeći puno sa mladima vidio je potrebe ondašnjeg vremena ( sedamdesete godine prošlog stoljeća) i utemeljio svjetovnu zajednicu Malu obitelj bezgrješnog srca Marijina. Njihovo je glavno geslo " Biti drugi Krist". To je ono što je pater cijeli život i sam nastojao biti a i drugima je to neumorno ponavljao. Njegovo omiljeno štivo i dandanas je knjižica francuskog cistercitskog monaha Dom Chautarda "Duša svakog apostolata". Glavna misao knjige je da samo onaj, koji se sjedinjuje s Kristom i koji na njemu temelji svoj život, može preporađati i obnavljati svijet. Upravo čovjekovo nedovoljno participiranje na nadnaravnom životu razlog je, što mnoga pastoralna nastojanja, mnoge katehetske metode i mnogi evangelizacijski planovi ne daju plodove.( Knjiga se može nabaviti u knjižari Verbum na Kaptolu. Stoji samo 50 kuna a vrijedi puno više.)
Pater Drago je umjetnička duša. Voli glazbu i prekrasno pjeva, voli cvijeće i drveće. Ako ga posjetite na Fratrovcu, ( jako će se razveseliti) sigurno će vam pokazati svoj mali vrt gdje sadi, presađuje i uzgaja cvijeće i drveće.Voli se šaliti i smijati. Tako nam je ispričao, kako je jednom u Osijeku najavio gospođama, koje su dolazile na sastanke u kapelicu, da sutra navečer ide u Manresu. Neke su to razumijele, a neke očito nisu, jer je sutra ujutro stigao paket s kolačima, "da bi pater imao što grickati na putu...". Svi smo se slatko nasmijali, pa i dotična dobra gospođa, kojoj je pater objasnio, da ići u Manresu znači, da će dotična osoba započeti duhovne vježbe.

Mogla bih još puno toga napisati, ali i ovako je post već podugačak. Pater nije pisao knjige, nije bio gost na televiziji, ali su ga snimale Božje kamere i vjerujem, da ćemo i taj film jednom u vječnosti gledati. Tada ćemo zahvaljivati Bogu za sve divote i milosne darove koje on daje i čini u dušama onih, koji mu vjeruju i potpuno mu se predaju!