blago meni

Misno slavlje u aljmaškoj crkvi Gospe od utočišta

Pitaju me neki prijatelji, zašto tako dugo ništa ne pišem. Reći ću vam iskreno. Došla sam u nedoumicu. Čitajući svoj zadnji post shvatila sam, da to nije ono o čemu želim pisati. Znam da ima i "loših " svećenika, to ne treba negirati, ali ja sam u svom životu srela najviše dvojicu ili trojicu takvih. Svi ostali bili su predivni! A susretala sam ih puno. Gotovo cijeli život sam provela u ili uz Katoličku crkvu i znam što govorim. Ne mogu pisati o nečemu što sam čula od drugih ili što čini samo 0,0005 posto onog što sam osobno doživjela. Premda mnogi danas pišu o Crkvi, a da nikad nisu osobno upoznali nijednog svećenika, nijedog redovnika niti časnu sestru. I kad ih pitaš: Kako znaš da su "svi popovi lopovi", onda dobiješ opet onaj "premudri" odgovor: Pa to svi znaju!. Takvima bih preporučila ( nek mi ne zamjere na "dijeljenju savjeta") da idu češće u crkvu i upoznaju osobno bar nekoliko svećenika ili časnih sestara. Nek ne slušaju što drugi govore i što pišu novine. Neka se osobno uvjere.!Sigurna sam, da će ubrzo promijeniti svoje negativno mišljenje. Osim ako već unaprijed nemaju gotovo mišljenje o svemu i ne trabaju im dokazi. Ali svatko ima slobodu da misli što hoće i da živi kako želi. Poštujem i takve. U onaj zadnji dan, svi ćemo morati obrazložiti i potkrijepiti svoje mišljenje i svoje postupke.

Osim onih par svećenika, koje sam u zadnje vrijeme upoznala u župama zagrebačke periferije i o kojima su mi pričali poznanici i koje sam spominjala u svom zadnjem postu, poznajem puno divnih svećenika, zbog kojih sam postala i ostala vjernica Katoličke crkve. Puno mi je srce divljenja i sreće što postoje takvi svećenici ! O njima želim pisati.

Svećenici su nam dragocjeni, jer bez njih Crkva ne može ni opstati ni izvršiti svoje poslanje. Pa i onda kad nisu na visini svog poziva, preko njihovih ruku Bog nam dijeli sakramente. Mnogi se trude, pa opet padaju, kao i svi ostali, jer i oni su samo ljudi. I radi jedne pogreške ili grijeha blati se cijelog čovjeka i prešućuje sve ono dobro što čini. Mislim da to nije pošteno. I njima Bog oprašta pa im moramo i mi oprostiti. A one koji se ne trude i koji se ne žele promijeniti, prepustimo Božjem milosrđu. Hvala Bogu, da mi ne moramo suditi!

Trajno mi je ostao u sjećanju mladi svećenik redovnik, koji je služio misu na završetku jednog seminara u Taboru. Za vrijeme propovijedi obratio se prisutnim vjernicima i sa suzama u očima zamolio sve nazočne za oproštenje za sve svoje propuste kao i propuste svoje subraće svećenika, za sve ono: nemam sad vremena, dođi drugi put, zar ne znaš kad je uredovno radno vrijeme, za loše, nepripremljene propovijedi, pogrešne savjete itd. ..... Zamolio nas je, da svećenike prihvaćamo kao svoju djecu, da ih volimo, da im opraštamo i da molimo za njih, jer svaki svećenik, kako reče mladi redovnik, može se razvijati u pet smjerova: - da zbog osamljenosti postane pijanac, - da se potpuno posveti karijeri, - da ga zarobi novac, - da se oda nekoj ljubavnoj vezi ili - da se okrene svom svećeničkom pozivu i svetosti.

Hvala Bogu, ima ih puno, koji su se oduprijeli zamkama ovog svijeta i hrabro krenuli putem svetosti.
O jednom takvom Božjem svećeniku pisat ću slijedeći put.