blago meni

Razgovarajući malo o vjerskom životu u našim župama ( seoske župe na zagrebačkoj periferiji) sa svojim prijateljima vjernicima, saznala sam, da nas muče uglavnom isti problemi i da imamo puno pitanja, na koja ne dobivamo zadovoljavajuće odgovore. Evo, naprimjer, ponedjeljkom ne radi župni ured. OK, to se može podnijeti. Neka se župnik ili administrator odmori. Premda ne radi ni u subotu ni u nedjelju. Ali, ponedjeljkom nema ni mise! Nema! I ne može se ni naručiti. "Tko želi ponedjeljkom ići na misu, nek ide u grad." - bio je odgovor gospodina župnika. Pa gdje onda naš župnik služi misu ? - pitaju župljani. Izgleda nigdje, barem nam nije rekao gdje. Ako misa nije plaćena, onda u jednoj župi nema mise niti radnim danom.

Oni koji žive u gradu ili u malo većim sredinama, teško će to povjerovati, ali na selu se i to događa. Čast iznimkama, znam da ima i sasvim drugačijih primjera, ali ja, da bih učestvovala u tim "drugačijim primjerima", moram prevaliti više od sedam kilometara. Već čujem savjet "brižnog Pere iz Međugorja" : Pa valjda možeš za Isusa nešto i pretrpjeti. Sjeti se onih koji trpe od raka! - Naravno da mogu, ali želim da se poštuje red i zakon i da u svojoj župnoj crkvi imamo svaki dan misu, budući da poznajemo situaciju i znamo da je to lako izvedivo, samo ako župnik hoće. A on neće. A valjda ni ne mora. Stvarno, ne znam da li je to svećenička obveza ili može svaki kako hoće. Ili je to omalovažavanje sela: "Neće mene seoske babe učiti poslu."

Sjećam se onih lijepih dana, kad su nas naši svećenici poticali na svakodnevnu misu i pričest ( a i danas nas mnogi potiču!) Kad si došao na ranu misu u šest sati ujutro, vrata su bila otključana, a naš svećenik na koljenima ili u ispovijedaonici. Danas ćete na selu rijetko naći župnika koji prije mise sjedne u ispovijedaonicu. Ali ih ima! Ja bih voljela da je svagdje tako, pa i kod mene. Kad su u obližnjem selu na Prvi petak pozvali župnika da dođe ispovijedati, zapitao je: A tko se hoće ispovijedati? Neka mi ne dolaze, ako nemaju grijeha!.

Znamo da svećenicima nije uvijek lako. Ali nije ni drugim ljudima lako. Do radnog mjesta ponekad se putuje i i više od sat vremena, radi se osam sati, a kod kuće još barem četiri, ponekad i subotom i nedjeljom, a o slobodnom ponedjeljku može se samo sanjati.

Da li su sada došla neka nova vremena i ne vrijedi više ono što je nekad vrijedilo?

Ako čitamo malo crkvene dokumente, Katolički katekizam i papine upute, izgleda da se ništa nije promijenilo. I dalje smo svi na svetost pozvani! I svećenici i laici. I dalje se preporučuje svakodnevna sv. misa i pričest, česta ispovijed a svećenike se upućuje da često i rado sjedaju u ispovijedaonicu. Mene i moje društvo s vjeronauka naš vjeroučitelj je učio, da tražimo od svećenika sve što nam treba za duhovni život. I kad mu sada kažemo, da nemamo misu svaki dan, a župnik je zdrav i nema puno posla, on nam opet kaže: Tražite ! - Već jesmo, ali nema uspjeha. - Tražite ponovo i molite za svećenike!

Možda je u tome problem da premalo molimo za svećenike?!