blago meni

Ima jedan dio mise od kojeg strahujem. To je onaj trenutak kad svećenik poziva: Pružite mir jedni drugima. Tog trenutka crkva se definitivno probudi, nastaje komešanje, guranje, svi hoće svima stisnuti ruku. A ja ne znam kuda ću sa svojim bolnim reumatičnim rukama. Svaki dodir me boli. Pružim ruku lijevo i desno od sebe i pokušam se praviti da ostale ruke ne vidim, ponekad čak i zažmirim. Ali ne pomaže. Onaj ispred mene vuče me za rukav, a i po leđima osjećam neko tapšanje.Već sam razmišljala da odem u neki kut crkve, gdje nema ljudi. Isti problem ima moja prijateljica koja boluje od slične bolesti i svaki dodir joj uzrokuje bol. .Ali ona je hrabrija od mene i riješila je to tako, da u tom trenutku prekriži ruke na prsima i umjesto pružanja ruke svakom se nakloni. Ljudi ju malo čudno pogledaju i pomisle da je luda, ali nju to ne smeta.

Dok me nisu boljele šake nisam ni ja o tome razmišljala. I ja sam više ili manje snažnim stiskom ruke izražavala svoju srdačnost braći u crkvi. Međutim sad razmišljam puno više o tom. Što obred pružanja mira znači i treba li svima pružiti ruku? Da li bi "umjerenost" u rukovanju umanjila vrijednost ove geste? Sigurno da ne bi. Brže bi se smirilo komešanje i mogli bismo se bolje usredotočiti na pričest koja slijedi. Razmišljala sam što meni znači to pružanje mira nepoznatim osobama. To je sigurno znak dobre volje, izraz kršćanske bratske ljubavi i prenošenje Kristovog mira. A onda opet mislim, lako se je rukovati s više ili manje nepoznatim ljudima. A što je s onim ljudima koje zaobilazimo u velikom luku i s kojima ne razgovaramo možda i više godina? Da li se taj poziv na pružanje mira odnosi i na njih? Ne bi li bilo bolje, da umjesto da se rastrčimo po crkvi, u duhu odemo k tim osobama i njima pružimo ruku pomirnicu i da odlučimo da ćemo se s njima što prije izmiriti. Na to nas i Gospodin Isus poziva: " Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri sa bratom , pa onda dođi i prinesi dar svoj!" (Mt 5,23-24).

Kako je moguće svake nedjelje dolaziti u crkvu, rukovati se i smiješiti stranim ljudima, a kod kuće biti u svađi i ne razgovarati sa svojim najbližima?