blago meni

Imam sve i opet bih htjela više! Ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Imam prekrasno četvero djece i devetoro isto tako lijepe i pametne unučadi. Predobrog muža. Neizmjerno sam zahvalna Bogu za sve sto mi je dao, pogotovo djecui muža. Kad razmišljam o tome, suze mi poteku, jer zaista, ničim to nisam zaslužila. Ljudi se žale, kukaju, ljute, ne znam kuda gledaju... a ne vide ono što imaju kraj sebe, a to su obično djeca i obitelj. Najveće blago! Četvero djece - to nije ni puno ni malo. Prije bi bilo malo. Jer vrijeme tako brzo prolazi i djeca odlaze, jedno za drugim, i onda pozeliš da ih je bilo još.
Naravno da s djecom nije uvijek lako. Ima tu i problema. Ali sve se može riješiti i prebroditi ako postoji ljubav koja nije samo na riječima i u mislima, nego u djelima i to svakog trena. Da se ne znam što dogodi, ja ću svakom svom djetetu oprostiti. I nema toga što ja ne ću učiniti za svoje dijete, ako treba da mu pomognem. Oprost i ljubav čine čuda. Osim toga za djecu treba svaki dan moliti. I to puno i žarko moliti. A kad dođu oni teški trenuci, kad ne vidiš rezultata svojih molitava, onda treba stisnuti zube i uporno i dalje moliti. Čekati i vjerovati da će Bog učiniti ono što mi ne možemo. Srca ljudi u Njegovoj su ruci i jedino On ih može smekšati i okrenuti na pravi put.

A što bih to htjela više?
Pa htjela bih da budemo svi još bolji, da budemo sveti i divni kao naš uzor i vođa Isus Krist. Volim Crkvu, poštujem svećenike i sve ljude, ali mislim da nismo ostvarili svoj ljudski maksimum, a mogli bismo ga ostvariti. Zato ću na ovim stranicama pisati i o onim stvarima koje me smetaju, kod mene, kod susjeda, djece, svih ljudi, pa i u Crkvi. To bi trebala biti konstruktivna kritika . Želim da se svi skupa popravljamo svaki dan.

Eto jedna sitnica koja me je zasmetala neki dan. Da bi nas malo raspoložio na kraju mise, svećenik je ispričao već dobro poznatu priču o bračnom paru. Muž je svaku večer dolazio kući pijan, galamio itd. a žena mu je odgovarala i prigovarala. Onda je župnik njoj rekao da će sveta voda učiniti čuda ali da se ne treba s njom škropiti nego ju držati u ustima. I žena je tako učinila i sva sretna rekla je župniku da se dogodilo čudo. Ona nije zbog svete vode mogla odgovoriti mužu pa je on otišao spavati i nisu se svađali. Svakako je dobro da je svađa prestala. Ali po mom mišljenju župnik je trebao mužu savjetovati da u ustima drži svetu vodu (umjesto alkohola). Ali se mužu vjerojatno nije htio zamjeriti. Najlakše je uvijek svu krivicu svaliti na žene. One moraju šutjeti, one moraju popustiti itd. pa će onda biti mir u kući. Ok! A što je s drugom stranom? Ne bi li i njih trebalo poučiti i opomenuti? Ili je to "simpatično" kad je muž pijan? Ružno je samo kad je žena pijana.
Pa i onaj tekst Posl. Ef 5,22 - koji se često zloupotrebljava : "Žene, pokoravajte se svojim muževima... "a da nitko ne pročita redak prije: "Pokoravajte se jedan drugome u Kristovu strahu," što znači da ni jedan ni drugi u braku ne smije dominirati. Žena, koja je po prirodi podložna vanjskim utjecajima, neka se pokori muževljevu utjecaju, a on neka svu svoju ljubav da svojoj ženi. Mislim da je to poruka sv. Pavla.