blago meni

19.10.2011., srijeda

Što ima novoga?

Image and video hosting by TinyPic

Ah, dugo me nema!
Ali idemo dalje! Nisam se zalijenila niti odustala, samo sam se prebacila na neka druga "radna mjesta".

Oduvijek sam voljela čitati dnevne novine pa i one na internetu. Međutim, s mnogim napisanim člancima i njihovim autorima nikako se nisam mogla složiti. Ili pišu neistine ili opanjkavaju dobre ljude ili nam ispiru mozak svojim pokvarenim teorijama...

Komentari ispod članaka uglavnom su razočaravajući: većina komentatora podupire ono loše i negativno, pljuje po svakome i svačemu; tek mala grupica ljudi bojažljivo iznosi i koje pozitivno mišljenje. Zato sam se registrirala u gotovo svim on-line novinama i počela svojim komentarima širiti duh evanđelja. Ne želim nikoga vrijeđati, nego samo reći svoje mišljenje potkrijepljeno evanđeljem i naukom Crkve.
Negdje sam pročitala da ni
novine ne bi bile tako crne
kad bi se naši vjernici više uključili i iznosili dobre vijesti
ili još bolje Dobru vijest (evanđelje).


Sve vas zato pozivam da se uključite u društvene mreže i da zajedno pokušamo crnilo i žutilo naših novina obojiti u plave, zelene, crvene ili ružičaste... boje ljubavi i nade!

I nitko nije prestar ni za FB ni za pisanje komentara ni blogova - to su samo izgovori kojima pokušavamo opravdati svoju ravnodušnost i lijenost.
- 21:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.04.2011., ponedjeljak

Tko to kod nas tako puno psuje




Hrvati zauzimaju visoko mjesto na rang listi "najboljih" psovača, i po maštovitosti i po učestalosti. U 5 minuta opsovati dvadesetak puta - i to ne bilo što nego birano: od Boga (najčešće), Isusa, Majke Božje preko svetaca do naših majki....s dodatkom kojekavih "ukrasnih" pridjeva....to je naša svakidašnjica.

Činjenica je da spominjanje Boga i vjerskih svetinja u psovkama najvise prakticiraju stanovnici bivših komunističkih zemalja, dok se u ostalom civiliziranom svijetu takve bogohulne psovke gotovo uopće ne čuju i većini "zapadnjaka" teško ih je prevesti i još teže objasniti smisao tih psovki. I oni znaju psovati, ali njihove su psovke u usporedbi s našima gotovo dječji bezazlene (ako ima bezazlenih psovki).

Kod nas se psuje u svakoj prilici: u srdžbi, u žalosti, u sreći i radosti, kad se rodiš, kad umreš, kad se ženiš, kad nam uzmanjkaju druge riječi, kad želimo stvoriti "dojam" ili ispasti duhovitim....

Od kud toliko psovača u našoj 88 %-tnoj katoličkoj državi? Tko to tako puno psuje?
Kad bi psovali samo ateisti i agnostici, psovke se gotovo ne bi ni čulo....

Bolna je činjenica da najviše psuju upravo katolici i to bez ikakvog srama i straha. Neki toga uopće nisu svijesni, a drugima je psovanje folklor. Kako ćeš dobro ispričati dobar vic a da ne ubaciš pokoju sočnu psovku? I opravdanje je uvijek isto: Nisam jedini, svi psuju; to mi je navika; ne mislim ništa loše; to su samo riječi...
Možda su to samo riječi, ali riječi za koje ćemo odgovarati. Tvoje će te riječi ili spasiti ili osuditi!
A sv. Pavao izričito spominje psovače kao one koji neće vidjeti Kraljevstva Božjega: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6, 9-10).

Sve se uči od malih nogu u roditeljskom domu. Kasnije je teško mijenjati navike, pogotovo u društvu kao što je naše koje čak i podržava takav vulgaran i bogohulan način izražavanja.
Nedavno sam na televiziji naletjela na neku emisiju u kojoj su se sastala 3 ili 4 "intelektualca", jedan je od njih bio neki književnik, koji su svi mahom zagovarali vulgarni vokabular začinjen i psovkama jer da je to nešto prirodno i normalno i nemamo se čega stidjeti. Dapače, to je po njima korisno i zdravo....

Što reći takvima?
Kako se ponašati u društvu psovača?
Treba li ih opomenuti?

Možda je najbolje na psovke odgovarati blagoslivljanjem Božjeg imena.
Pohvale Imenu Božjem bile su sastavni dio nekadašnjih tzv. večernjica, kojih danas više gotovo ni nema pa su se te pohvale pomalo i zaboravile.

Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno njegovo sveto ime!
Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!
Blagoslovljeno ime Isusovo!
Blagoslovljeno Presveto Srce Isusovo!
Blagoslovljena predragocjena krv Isusova!
Blagoslovljen Isus u presvetom Oltarskom Sakramentu!
Blagoslovljen Duh Sveti Utješitelj!
Blagoslovljene velika Bogorodica presveta Djevica Marija!
Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće!
Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje!
Blagoslovljeno ime Marije Djevice i Majke!
Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!
Blagoslovljen Bogu svojim anđelima i u svojim svetima! Amen.

.



- 21:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

14.03.2011., ponedjeljak

Koliko još imamo vremena?

Image and video hosting by TinyPic

Na pisanje ovog posta potaknula me je naša omiljena Tajči, kad je nedavno jednom novinaru objašnjavala razloge svog povratka u Zagreb.
Naime, nakon što je 5 dana tjeskobno čekala mamografski nalaz, u jednom se je trenutku zapitala, za kojim propuštenim prilikama bi žalila i što bi još htjela napraviti, ako nalaz bude loš. I tada je shvatila da, između ostalog, želi još jednom zapjevati pred svojom nekadašnjom publikom. Na sreću, nalaz je bio uredan i koncert će se, ako Bog da, i održati.

Tada sam se i sama zapitala: koliko vremena još imam???
Hoću li stići sve napraviti i imam li vremena za odgađanje?

Moja poznanica N.N. već tridesetak godina vodi hladni rat sa svojom sestrom. Obje su blizu sedamdesete. Sve kontakte svele su samo na jednu poštansku čestitku za imendane i susret na majčinom grobu, nakon kojeg odu u kafić na 5 minuta. Nijedna drugu ne zove k sebi u stan, a obje su neudane i žive same. Obje su velike vjernice i obje ih poznajem. Neki pravi razlog za svađu ne postoji. Sve se svodi na osobne doživljaje iz djetinjstva. Kad svoju poznanicu N.N. upitam za njenu sestru, koja živi u drugom gradu, nastane panika i odmah joj nije dobro: "Joj, nemoj me to pitati; znaš da i to moram još srediti...." Ona zna da se mora pomiriti sa svojom sestrom, ali stalno odgađa taj trenutak. Ako je upitam: A kada ćeš..., onda će se možda dići i otići.... Ili će reći da ja sve gledam crno... , neće joj se ništa dogoditi i ima još vremena, treba se uzdati u Providnost Božju . A ja mislim, da je to iskušavanje Božje Providnosti i Božjeg strpljenja, ako stalno odgađamo ono što smo dužni napraviti. Zašto bi nas Bog morao čekati u nedogled ili bi možda On to trebao učiniti umjesto nas?

Jedna druga treba hitno okulista. Želi samo pravog vjernika. Našla sam joj i ime i telefon i adresu i sve uredno zapisala i dala. Nakon 4 mjeseca pitam je, kako je bilo na pregledu, a ona se čudi: "Što se žuriš? Pa tek sam sada odlučila ići k njemu....? što bi moglo značiti da će proći još 2-3 godine dok i ode k njemu. Možda i malo prije, ako razbije naočale!

Pitam se, koliko vremena još imamo?
Prema Isusovim riječima, nitko ne zna ni dana ni časa onog posljednjeg dana. Samo je jedno sigurno, da dolazi iznenada, kad se najmanje nadamo! S druge strane, posljednji dan se svaki dan nekome događa!

Događaji ovih dana podsjećaju na svršetak svijeta! Nekima je i bio: tisuće ljudi nestalo je u ruševinama, odronima, poplavama, potresima i morskim dubinama....

Još je neizvjesno kako će završiti japanska katastrofa. Razorni potres od 8,9 stupnjeva po Richteru, najveći ikad zabilježen u japanskoj povijesti, i 10-metarski morski val plus radijacija pomest će s lica zemlje najmanje 100.000 ljudi. U trenu su nestali ljudi, zgrade, prometnice, vlakovi i brodovi... Još su veća prijetnja nuklearne elektrane čije je reguliranje izmaklo ljudskoj kontroli pa prijete čovječanstvu eksplozijama i ogromnom radijacijom koja je već sada tisuću puta veća od dopuštene. Stručnjaci su zašutjeli jer nemaju rješenje i boje se izreći svoje najcrnje prognoze...
Taj moćni, organizirani Japan, s četvrtom najvećom proizvodnjom u svijetu, najednom je postao malen, nesiguran i nemoćan....

I naša zemlja
leži na vrlo trusnom području. 1880. godine Zagreb je snažno prodrman potresom od čak 6,3 stupnja po Richteru. Ako bi se to danas ponovilo, bilo bi potpuno uništeno najmanje 60.000 stambenih objekata i tko zna koliko ljudskih života. O Dubrovniku da ni ne govorimo kao ni o cijeloj obali koja je već i sada gotovo u moru. Mogući tsunami ne bi nam dao vremena za bijeg....

Svi bismo se trebali zapitati, koliko još vremena imamo i jesmo li spremni za susret sa Stvoriteljem? Jesmo li učinili sve što smo mogli da mirno, s pouzdanjem u Boga, zatvorimo knjigu svog života?

Jedino sigurno utočište i utvrda svakom od nas je samo Bog i njegovo milosrdno, očinsko krilo! Nema drugog!
Jedini je On obećao da nas nikada neće napustiti i da će s nama ostati do svršetka svijeta.
Predajmo sve u Njegove ruke!







- 10:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.02.2011., nedjelja

Samo jednom se ljubi...

Image and video hosting by TinyPic


Nemam ništa protiv Valentinova. Blagdan jest izmišljen, komercijaliziran i uvezen iz Amerike, ali je posvećen najvažnijoj stvari na svijetu, a to je ljubav. Pa makar i samo jedan dan, ali neka se govori, piše i razmišlja o ljubavi! Neka se kupuju bonbonijere u obliku srca i crvene ruže; neka se izmjenjuju nježni zagrljaji i poljupci; neka se pjevaju ljubavne pjesme jer ljubav je najvažnija i najljepša strana života ili još bolje:
Ljubav je smisao života!

Ljubi li se istinski i potpuno samo jednom u životu, kao što pjeva naš nezaboravni Ivo Robić: Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...?
Što je ljubav a što zaljubljenost?
Ima li razlike između ljubavi i zaljubljenosti?
Može li ljubav trajati cijeli život?
Laka pitanja - teški odgovori!
Teško je dati objektivno mišljenje jer svatko na to gleda drugačije, iz svog kuta i životnog iskustva.
.
Iz mog kuta gledano, samo se jednom u životu istinski ljubi.
Ako se pod ljubavlju podrazumijeva potpuno predanje cijelog sebe drugoj osobi s kojom postaješ jedno tijelo, kako se to onda može dogoditi više puta tokom života? Možeš li se "oduzeti" toj drugoj osobi, pa ako nje više i nema, i dati se nekoj trećoj?
Možda se to i može, ali onda na nekoj drugoj, plićoj razini, iz nekih drugih razloga i pod nekim drugim uvjetima.

Samo sklapanje bračne zajednice, pa ni one prve, ne podrazumijeva nužno i potpunu ljubav nego možda samo zaljubljenost, a za zaljubljenost kažu da je "privremena poremećenost uma", koja traje do dvije godine. Kad ta zaljubljenost prođe, traži se nova itd. Zaljubljenost, dakle, nije dovoljna garancija za doživotni brak.

Uzrok brojnih današnjih rastava možda leži baš u tom brkanju ili izjednačavanju zaljubljenosti s ljubavlju, pa čim nas preplave osjećaji zaljubljenosti, srljamo u brak.

Zaljubljenost je prvenstveno usmjerena na postizanje vlastite sreće: sviđa mi se ta osoba i želim je za sebe.Ona me mora usrećiti i bez nje ne mogu živjeti. Želim i njoj sreću, ali samo sa mnom! Drugog nema! Ako se to ne dogodi, onda ta zaljubljenost lako prijeđe u mržnju, a posljedice mogu biti tragične. Izgleda da u zaljubljenosti ima puno egoizma.

Ljubav nije usmjerena samo na osobnu sreću nego ona više teži da usreći voljenu osobu. Ide tako daleko da smo spremni i odreći se te ljubavi, ako je to u interesu voljene osobe: Njezina sreća nam je na prvom mjestu. Ako ne može biti sretna sa mnom, neka bude sretna bez mene!
Zaljubljenost jest početak ljubavi, ali ako ne raste i ne prijeđe u nesebičnu, istinsku ljubav, nema garancije za trajnost takvog braka - tako kažu psiholozi.
Prava se ljubav uči, izgrađuje, unapređuje i raste; ima svoje uspone i padove, ali sve uloženo, i ono pozitivno i ono negativno, vraća se s kamatama .

Kako zadržati ljubav cijeli život?
Na prvo mjesto staviti ljubljenu osobu
i brinuti se za njenu sreću.
Ne analizirati je nego je
voljeti takvu kakva jest.
Prihvatiti i njene nedostake i
dozvoliti joj da bude nesavršena.
Ne tražiti da se zbog mene mijenja.
Uvijek biti spreman na razgovor,
ustupke i dogovor.
Biti joj sigurna potpora,
rame za plakanje,
uho za slušanje,
jezik za pohvale
i ruke za grljenje!



- 22:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.02.2011., utorak

Molitvom se zadobiva pobjeda, događa promjena, mijenja povijest ...

Image and video hosting by TinyPic

Upravo sam razmišljala, da li da napišem jedan malo žešći post o stanju u našoj Crkvi jer me mnoge stvari u njoj rastužuju, a neke i sablažnjavaju. Da li kritizirati ili ne?
Uvjeravam se, da bi to bilo dobronamjerno i konstruktivno jer zaista bih voljela više od svega, da se naša Crkva vrati na početne postavke koje joj je Krist odredio; da živi siromašna, s ljudima i za ljude, ne od skupljanja novca na računima nego od Božje Providnosti; da odbaci bogatstvo, zlato i počasti.... da joj Govor na gori bude trajni životni program, prema kojemu će se svi i sve u Crkvi ravnati.

Taman kad sam htjela pisati, stigao mi je mail s naslovom: Molitvom spasimo svoju Hrvatsku. Vidim da je članak potpisao vlč. Dražen Radigović i da je napisan još prošle godine, ali eto, meni baš danas dolazi.
Čitam u jednom dahu i razmišljam: Ako se Domovinu može spasiti molitvom, zašto ne i Crkvu?

Vlč. Radigović kaže:
Vjerujem da nas samo po molitvi Bog može spasiti i sačuvati.
Zapitajmo se koliko smo puta kritizirali našu vlast (dodajem: ili našu Crkvu)? A koliko smo za njih ( za Crkvu) molili? Umjesto da kritiziramo one koji su na vlasti (koji su u Crkvi), radije za njih molimo! Kritikama nećemo ništa postići ni promijeniti, molitvama hoćemo!
Stoga je molitva puno bolje rješenje!
zaključuje vlč. Radigović.

Eto i meni rješenja: Odustajem od pisanja kritike, što ne znači da odustajem i od svojih stavova. Bit će prilike da kažem i svoje mišljenje, ali na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Ne volim probleme gurati pod tepih i praviti se kao da je sve u redu jer zataškavanjem problemi postaju samo još veći.

Molim vas, pročitajte ovaj izvanredni članak, ili bolje reći vapaj i poziv, vlč. Radigovića na zajedničku molitvu i tako molitvom spasimo svoju Hrvatsku i svoju Crkvu!

MOLITVOM SPASIMO SVOJU HRVATSKU
Piše: Vlč. Dražen Radigović

Može li molitva biti toliko jaka da izvede čitavu jednu zemlju iz krize i dubokih problema? Može! I još puno jača!
Svjedoci smo kroz kakvu duboku krizu prolazi naša Hrvatska: političku, gospodarsku, moralnu, društvenu, duhovnu. Mislili smo da će poslije osamostaljenja sve ići lakše - kad postanemo svoji na svome, gospodari u svojoj zemlji. A evo, nije tako. Poslije jedinstva koje smo doživjeli u Domovinskom ratu, Hrvati su ponovno razjedinjeni i podijeljeni i to najviše politički. A gdje su ljudi razjedinjeni, neprijatelj lako pobjeđuje, a narod propada, biva porobljen. Ne bismo voljeli da nam se povijest ponovi, nakon toliko truda, muke i krvi prolivene za slobodu naše zemlje.
Često govorim da se ne borimo protiv ljudi, protiv „krvi i mesa“, kako kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima u 6. poglavlju nego protiv zlih duhova koji koriste slabe ljude da nas preko njih napadaju i ranjavaju. A protiv đavla i zlih duhova možemo se boriti samo na jedan jedini način: molitvom! U Domovinskom ratu jedan je neprijatelj pobijeđen: đavao koji nas je želio preko Srba i JNA pretvoriti u svoje podložnike. Oružje kojim smo pobijedili – jest molitva. Sad nam predstoji drugi rat, mislim, još gori nego prvi: jer isti đavao dolazi u drugom pakovanju, puno lukavije i podmuklije: da nas zarobi iznutra! To radi tako da pokušava destabilizirati i demoralizirati našu državu – i to kroz bezbožne zakone, kriminal, prodaju hrvatske zemlje i hrvatskih poduzeća, medije koji prave smutnje, političke spletke, korumpirano sudstvo, mafiju, nemoral, te podložnost – velikim evropskim državama pod svaku cijenu. Sve je to način na koji nas đavao želi porobiti. Zato je potrebno da podignemo čitav narod na molitvu. Vjerujem da nas samo po molitvi Bog može spasiti i sačuvati.
Zapitajmo se koliko smo puta kritizirali našu vlast? A koliko smo za njih molili? Umjesto da kritiziramo one koji su na vlasti, radije za njih molimo! Kritikama nećemo ništa postići ni promijeniti, molitvama hoćemo! Stoga je molitva puno bolje rješenje!

Molitvom se zadobiva pobjeda, događa promjena, mijenja povijest !
Zašto je važno boriti se molitvom? Jer jedino tako možemo zadobiti pobjedu u ovom duhovnom ratu. Ali i zato što druga oružja od neprijatelja stvaraju leševe. Jedino to oružje – molitva - može pretvoriti neprijatelje u prijatelje. Neki misle da je molitva uzaludan posao. No, ona to nije: jer oslobađa Božju svemoguću snagu u naš život. Tako, one poslove i probleme koje ne možemo riješiti u svojoj ograničenoj, ljudskoj snazi, možemo riješiti molitvom!
Zato je važno shvatiti važnost molitve. I potrebno je početi vjerovati u snagu molitve!
Zaista, iskustvo pokazuje da se molitvom može promijeniti – ne samo sudbina jednog života ili čitave obitelji, nego i povijest jednog mjesta, pa čak i čitavog naroda. Zato je molitva tako važna: jer je jaka. Ona ima gotovo, rekli bismo, svemoguću snagu. Prof. T. Ivančić lijepo je rekao da je molitva jaka kao i Bog sam.
Netko će možda upitati: „Ako molitva može spasiti našu zemlju i svijet, zašto onda to dosad nisu učinile molitve vjernika? Zato što njihove misli bijahu jarak kad nam je trebala bujica. Svijet je ovoga trenutka rezultat sveukupnih misaonih i duhovnih snaga koje se bore za prevlast. Na žalost, dosad je bilo manje ljudi koji su s Bogom radili i planirali od onih koji su djelovali suprotno Božjoj volji. Molilo ih je stotine kad smo trebali stotine tisuća! Molilo se po nekoliko minuta u tjednu kad je trebalo moliti čitav tjedan, cijelu godinu „bez prestanka“ (1 Sol 5,17). Molitvom možemo više učiniti za domovinu i svijet nego kad bismo se uputili u Banske dvore, na Pantovčak, Bijelu kuću, London ili Kremlj u Moskvi, da tim ljudima ondje kažemo što treba da rade – neusporedivo više! Kad bi se oni i odazvali našim prijedlozima, vjerojatno bismo više ili manje bili u krivu. Ali ono što će njima Bog reći kad mu se odazovu, to mora biti ono pravo. Mnogo je bolje da se vođe našega naroda i svjetske vođe odazovu Bogu nego nama. Zato je molitva važna!
Kad Bog želi učiniti velika obraćenja i donijeti velike promjene u neke župe, gradove ili zemlje, kad želi izvesti probuđenja i činiti čudesa, prvo će podići molitelje. Ništa se ne događa bez molitve. Tamo gdje nema molitve - nema Božje snage, nema nadnaravnog Božjeg djelovanja.

Primjeri naših dana: Čazma

Na primjeru Čazme gdje sam od 1999. do 2002. godine bio župnik, želim vam pokazati kako molitva snažno djeluje i doista mijenja – ne samo živote pojedinaca, brakove i obitelji, donosi čudesa, ozdravljenja i obraćenja, nego i mijenja čitavo mjesto.
U bivšoj Jugoslaviji Čazma je bila komunističko mjesto. Zvali su je „mala Moskva“. Ni poslije osamostaljenja mlade hrvatske države nije bilo bolje. Kad sam 1999. godine došao u Čazmu za župnika, Čazma je i materijalno i duhovno stajala jako, jako loše. Znao sam da samo molitvom možemo promijeniti duhovnu klimu i pokrenuti Božju ruku da donese promjenu u naš mali gradić. Nakon nekog vremena i poslije dvije duhovne obnove podigli smo ljude na molitvu kroz kućne molitvene grupe. U jednom trenutku, u 2000. godini bilo je 20 kućnih molitvenih grupa, u koje je bilo uključeno oko 200 ljudi! Zamislite tu duhovnu snagu – od 200 molitelja! To je moralo dobrano prodrmati duhovne prostore nad tim gradom. Naravno, plodovi nisu izostali. Svaki dan ljudi su se obraćali, počeli dolaziti u crkvu, nevjenčani parovi bi se vjenčali, obitelji obnavljale, ljudi ozdravljali. Tako, u toj župi, gdje je na početku bilo svega stotinjak ljudi na nedjeljnoj sv. misi, počelo je redovito dolaziti preko 400 ljudi! I ne samo to. Tamo su 2000. godine počeli karizmatski susreti koji su vrlo brzo postali tako brojni da je crkva postala premalena da primi sve te ljude koji su dolazili - jer je dolazilo preko 3000 ljudi. Uistinu, ta „zemlja“ koja je nekad sama bila žedna, kako slikovito kaže prorok Izaija u 35. poglavlju svoje knjige, postala je izvor vode, tj. izvor mnogih milosti za tisuće ljudi koji su tu dolazili i našli vjeru, utjehu, snagu, susreli Boga, doživjeli spas, ozdravljenje i rješenje ne samo obiteljskih nego i drugih problema. Treba spomenuti: s duhovnom obnovom redovito ide i materijalna. Počelo se graditi i obnavljati na sve strane. Danas se Čazma gotovo ne može prepoznati u usporedbi s onom iz 1999. godine, kad je sve započelo. Kako i kada je počelo? Onda, kad je narod počeo moliti.

Primjer p. Rufusa
Nikad neću zaboraviti svjedočanstvo patra Rufusa koji je na Madagaskaru, u jednoj biskupiji, zajedno s biskupom prošao kroz čitavu biskupiju s ciljem da u svim župama podignu molitvene timove koji će moliti za obnovu njihove biskupije i čitave zemlje. Tada je u toj zemlji vladao veliki kriminal, prostitucija i problem s drogom. Kroz 10 godina država je izdvajala znatna sredstva za suzbijanje kriminala, droge i prostitucije, ali – ništa! Nije bilo rezultata! Ne samo da se postotak nije smanjio, nego za 2, 3 posto još i povećao. Zato su p. Rufus i biskup u svim župama odlučili podići ljude na molitvu – kroz molitvene grupe i obiteljsku molitvu. Rezultat? Statistike su pokazale da se poslije toga, u samo 2 godine smanjio kriminal, prostitucija i problemi s drogom – za nevjerojatnih 80%!! Kako je čudesna snaga molitve! Jer po njoj Bog ozdravlja srca ljudi, a zdravi ljudi izgrađuju zdravo društvo! Koliko se takvim pristupom može uštedjeti novca – za korisne i potrebne stvari! Doista, molitva ima svemoguću snagu!

Iskustvo Domovinskog rata
Kad o tome pišem, ne mogu a da se ne sjetim iskustva s Domovinskim ratom! Ne, nismo taj rat dobili ni oružjem, ni pameću, ni ljudskom strategijom! Kad je čitav svijet bio protiv nas, kad nitko nije htio samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, kad je JNA dolazila na nas s najjačim oružjem, a naši vojnici bili gotovo goloruki, bilo nam je jasno: ako nam Bog ne pritekne u pomoć, ako nam on ne pomogne, bit ćemo zgaženi i uništeni. Svi su toga bili svjesni. I zato se u našoj domovini počelo moliti. Gotovo se nikad u svojoj povijesti hrvatski narod nije tako digao na molitvu kao u tom trenutku. U mnogim se obiteljima tada molilo i zazivalo Boga da nas zaštiti i spasi. Momci na ratištima nosili su krunice oko vrata i molili kako su znali. Čak i oni koji nisu bili neki vjernici, imali su krunice oko vrata – i na taj su se način povezali s onima koji su molili i otvorili se Božjoj svemogućoj sili koja je bila oslobođena kroz molitve gotovo milijun ljudi! I Božja je sila potekla i učinila čudo! Mi smo pobijedili kad to nitko nije očekivao. Nikada u svojoj povijesti Hrvati nisu bili tako jedinstveni kao tada! Takav je naš Bog: svemoguć. A njemu dajemo prostora u svome životu - molitvom.

Zašto smo stali s molitvom?
No, tada smo učinili veliku grešku! Stali smo s molitvom. Dobili smo rat, pobijedili smo i mislili: to je to. To je ono što smo trebali i što smo željeli! Stali smo – i to onda kad je bilo najpotrebnije nastaviti moliti: kad je naša Hrvatska činila prve korake u demokraciji i pretvorbi vlasništva, kad se otvarala i povezivala sa svijetom i onda su se dogodile mnoge pronevjere i nepravde. I zato danas imamo krizu u vlasti, političku krizu, gospodarsku, kulturnu krizu i krizu morala! Sve što se poslije rata gradilo i obnavljalo, radilo se uz „mutne“ radnje, uz pranje novca, prevare i kriminal. Moral je na vrlo niskom stupnju. O, kako je naša domovina ranjena! Kako je naš narod silno potrebit obnove! A sve zato što smo stali s molitvom. Dogodilo nam se ono što bi se dogodilo Izraelu da je Mojsije stao s molitvom: izgubili bismo rat! Zato je važno ustrajati u molitvi – do kraja, dok ne pobijedimo. Izlaz iz krize postoji! I spas za našu zemlju! Ali on je u Bogu!

Poziv na molitvu za našu Hrvatsku
Službi Božjoj je molitva potrebna kao veličanstveni vrhunac. To je moguće samo ako su svećenik i puk uvjereni da svaka molitva koja dolazi od srca trenutno počinje mijenjati povijest. Većina prosnih molitava, koje čujemo u crkvi, tragičan su promašaj, skučene su, maglovite, neodlučne, bijedne. Ljudi malokad mole u uvjerenju da molitva mijenja svijet. Ovim člankom vas želim ohrabriti da vjerujete u moć molitve, da se svi zajedno podignemo i da svojim molitvama mijenjamo povijest naše Hrvatske, da je spasimo i zaštitimo od svega zla što vreba na nju i što je pokušava uništiti!
Dragi brate i sestro, ako voliš Boga i ako voliš svoju zemlju, potičem te danas da se uključiš u ovu veliku akciju molitve za našu Hrvatsku. Podignite svoje obitelji na molitvu – navečer – bar 10 minuta (prijedlog: možete moliti Krunicu Majke Božje ili Krunicu Božanskog Milosrđa s nakanom za spas Hrvatske). Svećenici, podignite svoje župe na molitvu. Pozivam da se podignu sve molitvene zajednice u Hrvatskoj, da zbijemo redove i da molimo za našu zemlju! Pozivam sve kršćane da na svojim radnim mjestima potiču ljude dobre volje da mole za Hrvatsku. Trebamo okupiti što veći broj ljudi i kroz molitvu dati Bogu što veći prostor – da zahvati u naše društvo svojom nadnaravnom snagom i da ga oslobodi i iscijeli! Braćo,organizirajte se i okupite na molitvu. Vapite svim srcem za duhovnu i materijalnu obnovu naše zemlje. Molite: „Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova, spasi Hrvatsku (10-20 puta). Ako uspijemo mobilizirati velik broj ljudi koji će moliti dovoljno dugo i ustrajno za svoju zemlju, naša će Hrvatska doživjeti predivnu obnovu! U to možemo biti sigurni! No jesmo li spremni platiti cijenu? Da budemo molitveni borci, a to znači suradnici Božji za spas naše domovine? Molim od sveg srca da budemo spremni!
Pokrenimo se ljudi, vratimo molitve u svoje domove, u svoje obitelji i Bog će odgovoriti!




- 18:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.01.2011., utorak

Obraćenje za povijest!

Image and video hosting by TinyPic

Sveci, sveci, sveci.... ima ih puno; puno slika, kipova, oltara i hodočašća. Slavimo i neke, čiji su životi isprepleteni više legendama nego nekim čvrstim povijesnim podacima i za koje ne možemo sa sigurnošću reći, da li su uopće postojali. Jedan od takvih je u cijelom svijetu, a i kod nas, vrlo poznati i čašćeni sv. Juraj. Ali Bog i tu uslišava naše molitve i čini čuda jer ona ne ovise toliko o zagovoru sveca, koliko o našoj vjeri.

Međutim, ima jedan prvorazredni svetac, čija pisma i poslanice čitamo gotovo na svakoj misi, a o njemu znamo jako malo; premalo, a to je
sv. Pavao. Prvi do Petra, veliki apostol naroda i najveći misionar Radosne vijesti. Koliko je premalo štovan pokazuje i činjenica da u cijeloj Hrvatskoj postoji samo 4-5 crkvi koje ga štuju kao svog zaštitnika. Ni godina posvećena sv. Pavlu nije to promijenila. O njemu jednostavno premalo govorimo i premalo znamo. Šteta, jer baš o njemu trebali bismo znati gotovo sve jer je njegov životopis detaljno zapisan u Djelima apostolskim i u njegovim poslanicama.

Danas Crkva slavi Obraćenje sv. Pavla.
Milošću Božjom pogođen i obasjan pred Damaskom, on od žestokog progonitelja kršćanstva u tren oka postaje najrevniji Kristov apostol.

Nikada ni jedno obraćenje u povijesti nije donijelo takvu radikalnu promjenu mišljenja i života kao obraćenje sv. Pavla. Od onog časa, kad je susreo uskrslog Krista, on Njemu posvećuje sav svoj život. Sve što mu je dotad bilo vrijedno, gubi vrijednost i postaje smeće zbog Krista:
"Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Isusa Krista, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu..." (Fil 3, 7-8).

Kakav je bio sv. Pavao?
Uzmimo Djela apostolska i njegove poslanice i čitajmo! Tu sve piše ili se može iščitati između redaka. On je imao ono što se danas tako rado naglašava: "Personality".
Čovjek strastven, vatrene duše, oštar a opet očinski nježan, koji se bez mnogo računice i premišljanja posvema predaje svom idealu.

Za Pavla je Bog sve! Služi mu potpuno predano, najprije progoneći kršćane koje smatra hereticima, a zatim propovijedajući Krista. On je ustvari uvijek bio potpuno Božji čovjek.
Ako je ikada neki čovjek bio posve u službi jedne ideje, to je onda Pavao. Bezuvjetna gorljivost nikada ga nije napuštala bez obzira na životne okolnosti prepune odricanja: rad, muka, trpljenje, zatvori, glad, oskudica, brodolom, životne pogibelji; sve je to nevažno u njegovim očima, samo da mogne ispuniti poslanje za koje se smatra odgovornim.
Ništa ga ne može odijeliti od ljubavi Božje! Sve muke smatra dragocjenima jer ga suobličavaju patnjama i križu Njegovog Gospodina.

Ne zna se da li je Pavao imao više neprijatelja ili prijatelja, ali sigurno nitko u susretu s njim nije ostajao ravnodušan.
Imao je profinjeno srce, koje je gorjelo za Boga i za ljude. Žalosne je tješio, malodušne hrabrio, lakomislene korio. Vatrom kojom je gorio, palio je i druge. Sve to čitamo u njegovim poslanicama i Djelima apostolskim:
- sve vas nosim u srcu ... i izgaram za vama svima ljubavlju Isusa Krista... (Fil 1, 7-8).
Dirljiva je bila njegova nježnost prema Efežanima u onom oproštaju sa efeškim starješinama, kada su na kraju svi briznuli u plač, pali Pavlu oko vrata i izljubili ga, ožalošćeni njegovom riječi, da neće više vidjeti njegova lica. ( Dj 20, 17-38).
Znao je on po potrebi i odrešito negodovati kao u slučaju, kada su Galaćani bili na najboljem putu da izdaju svoju vjeru: Neka je proklet svatko, tko bi vam navijestio neko drugo "evanđelje", o nerazumni Galaćani, tko vas začara, .. jeste li uzalud toliko toga doživjeli... (Gal 1, 6; 3,1-3),
Kritiku i opomene nije štedio, ali je znao i moliti svoje učenike, da ga strpljivo podnose jer ih on opominje kao otac svoju ljubljenu djecu (1 Kor 4,14) i kao majka koja ponovo rađa djecu, dok se Krist ne oblikuje u njima (Gal 4,19). "Bili smo prema vama blagi. Kao majka koja s ljubavlju njeguje svoju djecu, tako smo vam, ovladani ljubavlju prema vama, jer ste nam omiljeli, htjeli predati ne samo Radosnu vijest Božju nego i svoj život."( 1 Sol 2, 7-8)

Kod sv. Pavla nema ništa polovično. On je radikalan. Bio je Kristov 24 sata na dan. Kad daje, daje sve, pa i samog sebe i u tome slijedi primjer svog Učitelja.

Sv. Pavao je najbolji primjer kako Bog svakom čovjeku daje šansu za novi početak.
Za Boga nema beznadnih slučajeva niti otpisanih ljudi. Bez obzira kako je čovjek duboko pao, uvijek ga negdje dočekuju Isusove raširene ruke. I uvijek milost Božja prva pristupa čovjeku i poziva ga na pomirenje. Tako je bilo i kod sv. Pavla: milost Božja ga je obasjala, prodrmala, bacila na koljena i promijenila. Zato nije čudo da je upravo milost Božja postala glavna tema Pavlovog propovijedanja. Shvatio je da milost Božja ima univerzalno značenje i da je namijenjena svim ljudima, a ne samo Židovima. Odatle potječe i Pavlova silna želja da putuje i svim ljudima do na kraj svijeta objavi, da Bog ljubi svakog čovjeka i da se svi mogu spasiti milošću Božjom.

Molitva sv. Pavlu apostolu

Slavni sveti Pavle,
apostole naroda,
kad te je Gospodin pozvao, ti si odgovorio
i pronio si radosnu vijest Evanđelja
do na kraj svijeta.

Moli za nas,
da i mi služimo Kristu poput tebe:
navješćujući ime Isusovo
u dobra i loša vremena,
i kad je zgodno i kad je nezgodno.

Moli za nas,
za radosno prihvaćamo sve ljude
sa sućutnim srcem i bez predrasuda.

Moli za nas,
da Krist živi u nama kao što je živio i u tebi.

S tobom hvalimo Boga našega Oca:
"Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu,
u sva pokoljenja i u sve vjekove! Amen." (Ef 3,21)





- 15:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.12.2010., srijeda

"Tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!" (1 Iv 4,21)

Image and video hosting by TinyPic


Koliko je osamljenih, starih ili bolesnih ljudi ovih blagdanskih dana uzalud očekivalo posjet, stojeći kraj vrata ili prozora, nadajući se protiv svake nade, da će im netko pokucati na vrata...
Koliko je roditelja okitilo bor i pripremilo darove, ali djeca i unuci ne dolaze jer nemaju vremena....
Ne znam da li ste ikada osjetili olovnu bol osamljenosti i odbačenosti, kad te više nitko ne treba i ne želi u svom životu jer ga samo zadržavaš i usporavaš... Kažu da ljudi više umiru od razočaranja i osamljenosti nego od bolesti i starosti.

Božić je blagdan obitelji, prijateljstva, ljubavi, topline...
I zaista, svakog Božića potiču se razne karitativne akcije za pomoć najsiromašnijima. O tome u zadnje vrijeme puno pišu i novine. Ipak, to većinom čine uvijek isti ljudi i iste udruge. Većina nas kršćana, koji smo po svojoj pripadnosti Kristu pozvani da budemo "svima sve u svemu" ostaje po strani. Eventualno okrenemo telefon i doniramo nekih 5 kuna jer to iziskuje minimalni napor; ne moramo se čak ni dići iz fotelje....

Koliko je naših kršćanskih obitelji pozvalo za svoj blagdanski stol nekog "otpisanog" siromaha s ulice, kojeg susrećemo gotovo svaki dan kako prebire po kontejnerima.... Reći ćete da je prljav, da smrdi, možda je i bolestan...
Možda bi se on rado i okupao i presvukao kad bi imao gdje...

Često razmišljam o bl. Majci Terezi i kako je ona mogla činiti sve ono što je činila na prljavim ulicama Kalkute: kako je mogla nasmiješena skupljati te odbačene, smrdljive, često i umiruće siromahe, oprati ih, poljubiti, nahraniti, postaviti na čistu postelju - ne pitajući zašto i kako su dospjeli na ulicu. Sigurno je tu bilo i pijanaca, propalica, lopova... ona nije sudila ljudima nego ih je sve jednako grlila milosrdnom ljubavlju Kristovom.

Čini mi se da je došlo vrijeme da svoje brojne, često i upitne pobožne molitve svetaca Srednjeg vijeka malo stavimo na stranu i da se uz molitvu ozbiljno počnemo baviti onim što je Isus činio i što nam je stavio u zadatak kao mjerilo za ulazak u Kraljevstvo Božje: gladna nahraniti, žedna napojiti, bolesna pohoditi, tužna utješiti, gola obući.....itd.

Molitvu ne treba zanemariti! I Isus se povlačio u osamu na razgovor sa Nebeskim Ocem, ali nije na tome stao! Poslije toga slijedi akcija, i to ozbiljna akcija potpunog davanja i žrtvovanja samog sebe za druge, do kraja...

Da je ovog Božića svaki kršćanin samo jednog takvog odbačenog čovjeka primio u svoj dom, samo na jedan dan (zar je to previše?), darovao ga, razveselio, obukao, nahranio, utješio, zagrlio kao ravnog sebi - onda bi ovaj Božić bio doista blagdan ljubavi, dobrote, prijateljstva i sreće!

Kakav bi bio Isusov komentar na ovaj post?
Možda bi napisao:

.......................................Molitvu ne treba zanemariti, ali ovo treba činiti!

........................Image and video hosting by TinyPic
- 15:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

29.11.2010., ponedjeljak

Novi početak

Image and video hosting by TinyPic

U našoj kršćanskoj vjeri uvijek me je posebno oduševljavala činjenica, da svaki novi dan donosi mogućnost novog početka.

Pala sam i gadno zabrljala; zgriješila i protiv Boga i protiv čovjeka. I što sad?
Koje mogućnosti imam?

Mogu ostati ležati u blatu,
očajavati,
mrziti samu sebe i čitav svijet.
A mogu se i dići, stresti sa sebe prljavštinu, iskreno se pokajati, primiti Božji oprost i krenuti ispočetka!
Nitko ne može tako duboko pasti da ga Božja ruka ne bi mogla izvući. Božja ruka nikad nije prekratka!

"Evo, sve činim novo!" (Otk 21,5) "Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega." (Iz 1,18)
To je nešto predivno što svakom izgubljenom i posrnulom čovjeku vraća nadu i osmijeh na lice.
Božja milost obnavlja se svakog jutra : "Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svakog jutra." (Tuž 3,22-23)

Ima li što divnije od te milosrdne Božje ljubavi, koja je uvijek spremna na opraštanje i koja sve rane svoje djece zacjeljuje očinskim poljupcem?

Svi u životu griješimo, posrćemo, spotičemo se i padamo. Ali svi imamo mogućnost da prekinemo sa lošim navikama i da otvorimo novu stranicu u svom životu.
Došašće u koje smo zakoračili ovih dana i koje je ujedno i početak nove liturgijske godine, idealna je prilika za jedan novi početak! Mnogi sada preispituju svoj život. Razmišljaju o svojim grijesima, broje svoje nesavršenosti i donose odluke kako eliminirati nepoželjno. Prave se popisi onoga čega se treba odreći i što se ne smije...

Osobno mislim da je puno korisnije napraviti jedan pozitivan plan. Umjesto spiska onog što nećemo činiti, napravimo spisak onog što ćemo činiti, a sve kako bismo postali što sličniji našem uzoru Isusu Kristu. Ako previše razmišljamo o svojim pogreškama i stalno se na njih vraćamo, povećava se opasnost da ih opet ponovimo. Ono o čemu puno razmišljamo i govorimo, na neki se način povećava. Zato mislim da je bolje razmišljati o dobrim, pozitivnim i svetim navikama koje želimo usvojiti, umjesto da se stalno vraćamo na svoje slabosti i nesavršenosti iz prošlosti.

I jedno pitanje koje mi se stalno vrti u glavi:
Koga pozvati na božićni ručak?
Ima li za mojim stolom mjesta za siromaha koji mi neće moći uzvratiti?


- 23:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

31.10.2010., nedjelja

Vrijede li mrtvi više nego živi?



Image and video hosting by TinyPic

Gledajući ovih svisvetskih dana strku i gužvu po našim grobljima, izgleda kao da su neki ljudi postali vrijedni pažnje tek nakon što su otišli s ovog svijeta.

Pričaju za jednog čovjeka da nikada nije imao novo odijelo. Kupili su mu ga tek kad je umro.

Moja je baka imala puno mlađeg brata, koji ju nikad nije posjećivao. Bilo joj je to žao pa je znala reći: - Onaj tko mi ne dolazi za života, ne treba mi doći ni poslije smrti. Nemojte ga ni obavijestiti kad umrem. -
On je ipak bio obaviješten i došao je s velikim vijencem. Tek sad je njegova jedina sestra postala vrijedna njegove pažnje! Nakon pogreba galantno je počastio svu rodbinu u restoranu, platio popriličan račun i zadovoljan sam sa sobom, otišao.
Kome je on tu ugodio? Svojoj sestri sigurno nije jer njoj sada više ne trebaju ni vijenci ni posjeti. A tako je voljela cvijeće!

Gledajući hrpe prekrasnog cvijeća na svježe iskopanu grobu, poželim da mi je svaki tjedan bar jedan od tih buketića. Bila bih sretna i imala bih cvijeća do kraja života! Poslije ih više neću moći ni gledati ni mirišati i ništa mi neće značiti.

Kad vidim to silno razbacivanje i prenemaganje nekih (ne svih!) na groblju; tko ima ljepši, a tko veći grob, tko ima cijelu mramornu kapelicu, a tko najljepše cvjetne aranžmane, onda više ne želim imati grob. Nema ga ni moj otac, koji se izgubio negdje u ratnom vihoru i nitko ne zna gdje mu počivaju kosti. Ipak se nadam da je on i bez groba pribrojen k svetima u nebu.

Ne želim da moja djeca trče po groblju, da nose cvjetne aranžmane i brišu hladne mramorne ploče. Želim da uspomenu na mene čuvaju u svojim srcima.
Željela bih da moj pepeo bude prosut na nekoj cvjetnoj livadi.
Onaj koji me je stvorio iz ničega, znat će me i probuditi iz praha i pepela!

Koliko puta sam čula: Da sam znala da će umrijeti, drugačije bih postupila. Učinila bih to i to...., pomirila bih se s njim, oprostila mu, pružila mu pomoć koju je trebao, odnijela mu cvijeće, poljubila ga, čestitala rođendan.....
Sama sebi govorim: Ne znaš koliko još imaš vremena pa učini to što prije, jer će možda već sutra biti prekasno...


- 22:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.10.2010., četvrtak

Budimo sunce jedni drugima!

Image and video hosting by TinyPic

Jako mi se sviđa ova slika prepuna svjetla i topline! Nekako mi grije i srce i dušu, pogotovo sada, kad su već nastupili tmurni i sivi jesenski dani, sa sve više oblaka i sve manje svjetla.
Istraživanja su pokazala da svjetlo može utjecati na raspoloženje, jer u njegovu nedostatku organizam proizvodi više hormona melatonina, koji tada uzrokuje potištenost (depresiju).

Nedostaje nam svjetla i sunca! Nema dobrih vijesti, nema dobrih ljudi, svud prirodne katastrofe, potresi, poplave, mulj...Naš pok. p. Hartly, isusovac, znao je reći: Svi hoće dobre ljude. Pa budi ti taj dobri čovjek!
Možda bismo lijepim riječima i dobrotom mogli izmamiti osmijeh na lica naših natmurenih i obeshrabrenih sugrađana? Nadomjestimo im nedostatak sunca.
Budimo sunce jedni drugima!Image and video hosting by TinyPic

Živimo kao djeca svjetla prema uputama sv. Pavla:

"Da, nekoć ste bili tama,
ali ste sada svjetlo u Gospodinu.
Živite kao djeca svjetla;

plod se svjetla, naime, sastoji
u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine!

Odlučite se za ono što je Gospodinu milo! ....
Prema tome, pomno pazite kako živite!
Ne kao ludi, nego kao mudri;
iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli!
Zato ne budite bezumni,
nego uočavajte što je volja Gospodnja!
I ne opijajte se vinom jer u tome leži propast,
već se napunite Duhom!
Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama!
Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga!
Zahvaljujte uvijek za sve Bogu Ocu,
u ime našega Gospodina Isusa Krista!"
(Ef 5, 8-20)

"Plod svjetla je sve ono što je dobro, pravedno i istinito, dok besplodna djela tame obuhvaćaju svakovrsne grijehe (Ef 5, 9-14). Valja nam hoditi u svjetlosti, da bismo bili u zajedništvu s Bogom koji je svjetlost. Tko živi kao pravi sin svjetlosti zrači među ljudima tom božanskom svjetlošću koja je u njemu pohranjena po sakramentu svetog krštenja. On i sam postaje svjetlom svijeta (Mt 5,14) te se odaziva poslanju koje mu je Isus Krist dao".(Veritas)


"Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjima,
jer smo udovi jedni drugih!
Ako se ljutite, ne griješite!
Neka sunce ne zađe nad vašom srđžbom!
I ne dajte mjesta đavlu!
Tko je običavao krasti, neka više ne krade!
Neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro,
da mogne što davati potrebnome!
Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta,
nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno,
da iskaže dobročinstvo slušateljima.
Ne žalostite Duha Svetoga Božjega,
kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja!
Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine,
gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!
Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa!
Opraštajte jedan drugome,
kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!"
(Ef 4, 25.32)

Takvi trebaju biti kršćani, i oni u Pavlovo doba i mi danas:
ne lagati, ne krasti, ne ljutiti se, ne govoriti ružne riječi, ne srditi se, ne vikati i ne psovati.....
To ne dolikuje kršćanima i žalosti Duha Svetoga - kaže sv. Pavao i dodaje: Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa!

Od svih ovih opomena i moralnih zahtjeva, koje Pavao stavlja pred Efežane, biram danas:
" Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta!"

misleći pritom i na one Isusove riječi:
„Tvoje će te riječi opravdati,
tvoje će te riječi osuditi!"
(Mt. 12,37)

- 18:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.09.2010., petak

Božja šutnja


Image and video hosting by TinyPic

Jedna priča koja mi je pomogla da shvatim zašto Bog puno puta ostaje nijem i ne odgovara na naše molitve.

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i mnogi ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili i za čudo.

Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:

"Gospodine, želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu."
I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:

"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom "
"Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" - odgovorio je stari pustinjak.

- "Slušaj me dobro: Što god da se dogodi i bez obzira što ćeš vidjeti, uvijek moraš šutjeti."
Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!"

I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primjetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi.

Ali jednoga dana došao je bogataš i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho.
Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga.
Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križem kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bijesno je povikao na mladića, "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio: "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!"
Mladić je ponavljao: "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo nikakavu torbu ni novčanik"
Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati.

U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!"
Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio, bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja.
Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist svom sluzi i rekao mu:

" Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. "
" Gospodine, - reče Haakon - , kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?"

Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa.
Tada Gospodin nastavi govoriti:

"Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti sa mladom djevojkom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim!"

To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Često se pitamo: Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... zašto šuti?
Mnogi od nas bi željeli da nam On odmah odgovori u skladu s našim željama i maštanjima ... ali Božji put je drukčiji. On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost i vidi ono što mi ne vidimo.

"Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55: 8-9)
"Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam- riječ je Jahvina- naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu." (Jr 29: 11)


Bog uvijek odgovara, ali ne na način kako smo to mi zamislili nego na bolji način, jer On vidi unaprijed.....
Treba razumjeti značenje božanske tišine, predati se Gospodnjim putevima i vjerovati da je ono što nam se događa, najbolje za nas!



- 22:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

02.08.2010., ponedjeljak

Moj uzor je Isus Krist



E..., kad bi barem za sebe mogla reći:
Isus Krist je moj idol, moj ideal i moj jedini uzor!


Stalno želim uzdizati svoj pogled k Njemu, nastojeći ga slijediti u svemu :
. - u razmišljanju, u ponašanju, u odnosu s bližnjima, u donošenju odluka, u molitvi, u odbijanju sotonskih napasti, u vjernosti poslanju, u predanju u Očeve ruke, u hrabrosti do kraja, u skromnosti, u siromaštvu i poniznosti od jaslica pa do križa....

Punih 30 godina, dakle, veliki dio svog života, Isus je živio životom goleme većine ljudi: živio je svakodnevni život bez prividne veličine u zajednici i obitelji, u podložnosti roditeljima. Živio je život siromaha koji poznaje oskudicu i mukotrpan rad. Još kao malo dijete morao je s roditeljima pobjeći u neizvjesnost izbjeglištva.

A njegov javni rad, koji je trajao samo 3 godine, bio je obilježen samo jednom mišlju:
vjerno i do kraja ispuniti zadaću koju mu je povjerio Otac,
a to znači, spasiti braću ljude od vječne smrti i to na najteži mogući način: svojim životom.

Krist nije živio svoj život za sebe, nego uvijek za druge!

I za očekivati je da će i njegovi sljedbenici ići njegovim putem. Mnogi idu i išli su, ali tijekom povijesti malo (puno!) smo se opustili i počeli izmišljati "razumne razloge" da bismo opravdali svoju inertnost i kukavičluk: kao, trebamo se odmarati, misliti na svoje zdravlje, imati slobodne dane i godišnji odmor itd.; i premda su neki samo Bogu posvetili cijeli svoj život, ne pada im napamet služiti mu 24 sata na dan, nego najviše 2-3 sata u uredovno radno vrijeme, koje nikako ne može biti u ponedjeljak! Nikada neću zaboraviti tragičan svršetak jedne djevojčice koja je hitno htjela razgovarati sa svojim svećenikom, a on ju je uputio da dođe poslije podne. Međutim, do poslijepodneva djevojčica se ubila. Nije mogla čekati, nažalost, svećenik nije prepoznao njezin očaj...

Tajnu Isusove osobe nikad nećemo posve razumijeti kolikogod mudrovali, ali činjenica je i članak naše vjere da je Isus bio i pravi Bog i pravi čovjek, kao jedan od nas.

Kao pravi čovjek imao je pravo ljudsko srce, pravo tijelo i prave ljudske osjećaje: osjećao je radost, oduševljenje, ushit ali i žalost, umor, tjeskobu, bol, razočaranje.... Boljela ga je izdaja, omalovažavanje, prezir i psovke. Usprkos svemu, nije skretao sa zacrtanog puta. Ništa ga nije moglo spriječiti da izvrši djelo spasenja, koje mu je bilo povjereno.

Isus Krist je uvijek bio na strani malih i siromašnih, nikada na strani bogatih i moćnih!
I tu bismo se trebali dobrano ispitati na čijoj smo mi strani i kao pojedinci i kao država. Izgleda da smo se mi kršćani, pa i naše Crkve, dobrano udaljili od izvorne evanđeoske poruke jer ona je potpuno drugačija od današnjih "vrijednosti". Kod Boga baš ništa ne vrijedi ni bogatstvo, ni moć, ni ljudska mudrost! Baš suprotno!
Blaženi će biti siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravde, milosrdni, mirotvorci, oni čista srca, prezreni i tlačeni od moćnika ovog svijeta!

Isus ide dalje, upozorava, pa i prijeti:

"Jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi." (Lk 6,17.20-26)


Bog odbacuje bogatstvo i ljudsku mudrost kao sredstvo spasenja. Križ je prava Božja mudrost i sila.
Križ odlučuje sudbinom svijeta: tko u njemu vidi ludost, izgubljen je, a tko vidi Božju silu, spašen je!


Gdje smo mi, gdje sam ja, u svemu tome? Na kojoj strani?


- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.07.2010., ponedjeljak

Štovanje svetaca

Image and video hosting by TinyPic

Katolici štuju svece i vjeruju u njihov zagovor. Protestanti pak smatraju da je štovanje svetaca uvreda Bogu i zato za svece kod njih nema mjesta. Međutim, zajedno smo slavili svece i utjecali im se za zagovor punih 16 stoljeća jer je štovanje svetaca počelo još u katakombama na grobovima prvih kršćanskih mučenika.

Kao i obično, kad želim nešto razjasniti, zavirila sam malo u Katekizam Katoličke Crkve.

U Apostolskom vjerovanju, koje nam je isto zajedničko, jedan članak kaže:

Vjerujem u općinstvo svetih.

Izričaj "općinstvo (=zajedništvo) svetih" ima dva usko povezana značenja:
- zajedništvo u svetim stvarima (vjera, sakramenti, karizme, ljubav) i
- zajedništvo između svetih osoba,
a "sveti" su svi koji pripadaju Kristu.

Vjerujemo, dakle, u zajedništvo svih Kristovih vjernika:
- putnika koji su još na zemlji i putuju u nebesku domovinu,
- pokojnika koji su napustili ovaj život i čiste se i
- blaženika koji već uživaju slavu u nebu gledajući Boga kakav jest.

Svi smo međusobno čvrsto povezani i, kako kaže sv. Pavao: "Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire" (Rim 14,7) "I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi" (1 Kor 12, 26-27).
Zato i najmanji čin ljubavi donosi korist svima, kao što i svaki grijeh šteti svima, po toj solidarnosti sa svim ljudima, živima i mrtvima, koja se temelji na općinstvu svetih.

Svi oni ( i putnici i pokojnici) čine jednu Crkvu i međusobno su povezani i sjedinjeni u Kristovom Duhu. To zajedništvo putnika s braćom koji su u Kristu usnuli, ne prekida se, dapače, po trajnoj vjeri Crkve ono je čvrsto i jako. Zbog toga što su s Kristom čvršće sjedinjeni, nebeski blaženici utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti. Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinom posredniku između Boga i ljudi. Stoga njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti. (KKC)

I zaista pomaže! Sjetimo se riječi sv. Male Terezije:
"Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji"
ili sv. Dominika koji je na smrtnoj postelji rekao braći:
"Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života."

Istinitost tih riječi potvrđuje tisućljetno iskustvo Crkve, a i sami smo se bezbroj puta uvjerili u djelotvornu pomoć naših nebeskih zaštitnika. Osim što su naši moćni pomoćnici i zagovaratelji, oni nam pružaju i divne primjere nasljedovanja Isusa Krista.
Kao što se obraćamo svojim živim prijateljima i molimo ih da se mole za nas, tako se obraćamo i svojim preminulim prijateljima s istim molbama. Jedni za druge molimo jer smo svi djeca Božja koja u Kristu tvore jedno Tijelo. Glava tog tijela je Isus Krist od kojega dolazi svaka milost i život cijelog Božjeg naroda.

Sveci su moćni zagovaratelji i mogu nam puno toga izmoliti, ali sami od sebe oni nam ne mogu ništa dati jer oni nisu bogovi nego ponizne sluge jedinoga svemogućeg Boga.
Promatrajući naše pobožnosti često dobivamo dojam, kao da neki ne znaju tko je Bog a tko svetac, pa se prepričava i jedna čudna "molitva" kao: Srce Isusovo preporuči me sv. Anti ...Vjerujem da je to ipak samo šala, ali i ona nam nešto govori!

Jedino se Bogu možemo klanjati,
a od svetaca samo učiti kako nasljedovati Krista
i moliti ih da mole s nama i za nas
.


- 22:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.06.2010., četvrtak

Što ćemo s mladima?

Image and video hosting by TinyPic

Razmišljajući o sakramentu Potvrde i o mladima koji ga ovih dana primaju, iskusni dugogodišnji župnik bespomoćno krši ruke i kaže: Eto, već 5 godina mi svećenici sa našim biskupima intenzivno tražimo način, kako te mlade nakon firme zadržati u Crkvi. I nemamo rješenja!

Da, nažalost, svi znamo da je to istina i da velika većina naše mladeži nakon firme napušta Crkvu. Svratit će u crkvu eventualno za vjenčanje, jer je crkveni obred vjenčanja i danas "in". A kako i ne bi bio kad je tako romantičan. Blistava bijela vjenčanica, crkva prepuna cvijeća, ukrašene klupe, orgulje... Uglavnom se svira i pjeva Ave Maria od Gounoda ili Schuberta, ali na svoje sam uši čula i malo neobične zahtjeve, kada su mladenci poželjeli da im se odsvira nešto od Beatlesa!

Eto, i ovaj župnik, koji je inače vrlo angažiran i revan, ne uspijeva s mladima. Nedjelju poslije firme prebrojavao ih je na misi: od njih stotinu nije ih bilo niti desetak. Roditelji su nemoćni - pa ih on "tješi": Ako neće ići na misu, nek ne idu! Nek idu u pakao!
Ovo mi se nikako nije svidjelo, ali me je potaknulo na razmišljanje.

Zašto mladi toliko bježe od Crkve?
Što mi zapravo želimo od njih?

Uspoređujemo ih s nama samima, kao da smo mi neko mjerilo, i želimo da i oni budu kao mi. Drugim riječima
Želimo mlade ljude ugurati u stare kalupe.
Da li je to moguće?

Možda bi i bilo moguće kad bismo mi bili ljudi kakvi bi oni poželjeli biti. Ali mi nismo takvi ljudi a nismo se spremni ni mijenjati.
S mladima uglavnom ne razgovaramo, nego im držimo prodike.
Njihovo mišljenje nas ne zanima jer unaprijed "znamo" da je pogrešno.

Treba nešto mijenjati u odnosu s mladima. . U tim njihovim godinama oni se i inače suprotstavljaju tradicionalnim vrijednostima, nepovjerljivi su prema svim institucijama, a pogotovo ih odbija hijerarhija, i još ako ustanove da odgojitelji, roditelji ili propovjednici žive u raskoraku sa moralnim načelima koja propovijedaju - to ne opraštaju! Privlače ih karizmatične osobe koje svjedoče ono za što se zauzimaju.

Možda ih ne bi trebalo poučavati nego više životom svjedočiti; manje im zabranjivati a više ih ljubiti; pokušati svijet gledati iz njihove perspektive; više se družiti s njima pa i u prostoru crkve; organizirati igre, festivale, izlete, grupe u kojima će se oni pronaći. Jedna od takvih je sigurno i volonterstvo tj. dobrovoljni rad i briga za stare i nemoćne, za bolesnike, za napuštenu djecu, za misije itd. Takve aktivnosti pomoći će da se mladi približe i na dugi rok povežu sa svojom Crkvom. Gdje ima toga, ima i mladih u župi.

Tko zna kako i kojim smjerom bi i moj život krenuo da me nije jednog dana, kad sam slučajno (?) kao 16-godišnjakinja bila pozvana da dođem na pjevanje u crkvu, uočio pater i odmah, na prvom susretu, predložio mi da sviram harmonij. Kako bih to mogla, kad nemam pojma o tome.... Lijepo, ja ću ti pokazati, evo note, harmonij je tu, dođi kad god hoćeš i vježbaj. Bio je to pun pogodak! Dolazila sam i vježbala i polako se priključivala i drugim grupama. Ubrzo sam svirala na misama. Zatim su došle prve duhovne vježbe za nas mlade. Počinjale su jutarnjom misom u 6 sati. Pater se nije bojao da će nam to biti prerano. Mladi traže izazove i ne vole mlakost i osrednjost. Žele biti najbolji i privlače ih vrhunci, samo im treba pokazati prave vrhunce i oduševiti ih da krenu prema njima.

Taj pater je imao posebnu metodu u radu s mladima: nije tumačio nauku niti zapovijedi, (bar ne odmah), nego je više govorio o Isusu, o božanskoj ljubavi, dobroti, milosrđu, svetosti - i to nikad nije bila propovijed nego govor iz njegovog vlastitog srca o onome, što je on sam proživio, što je on volio i želio....I to se drugačije slušalo i pamtilo.
Nije nas tretirao kao puki "odgojni materijal" nego kao mlade osobe, koje imaju iste želje i teže k istom cilju, a taj cilj je za njega uvijek bio samo jedan: svetost. Na sve moguće načine je poticao naše zajedništvo i povezivanje s crkvom. Između ostalog sudjelovali smo u velikom godišnjem spremanju crkve, koje je uvijek završavalo svečanim ručkom. Više puta sam mislila da su više potrošili na nas nego što smo privrjedjeli. Vodio nas je na izlete, jednom i vlakom u Aljmaš, onda kad se to nikako nije smjelo - kakav je to doživljaj bio! Takve se stvari ne zaboravljaju! Većina nas je i danas ostala čvrsto povezana i međusobno prijateljstvima i kumstvima a i sa Crkvom.

Ako Crkva hoće pridobiti mlade, mora im biti privlačna. Drugačije ne ide! Treba poznavati njihovu kulturu, interese, probleme, želje, poteškoće i pronaći s njima zajednički jezik i ako treba, pronaći i novi govor vjere da im lakše približi stare i vječne istine.

Treba im ponuditi prave stvari koje će ih oduševiti i privući. Tu na prvo mjesto dolazi upoznavanje s karizmatičnom i jedinstvenom osobom Isusa Krista. Uzeti evanđelje i polako upoznavati ne samo njegov život nego i njegove osjećaje, patnje, radosti razočaranja, nadanja, njegovu vjernost do kraja! Samo On, koji je Put, Istina i Život, može trajno promijeniti ljudsko srce!

Zato je prevelika šteta što se naši vjeronaučni programi tako puno bave Starim Zavjetom, židovskom poviješću, kraljevima itd., a tako malo sati se posvećuje Isusu Kristu, sakramentima i Evanđelju.
To su neka moja razmišljanja koja mi naviru iz srca. Voljela bih znati što drugi misle o problemu mladih i da li netko ima neko svoje rješenje....


- 12:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.05.2010., nedjelja

Prečasni monsinjori


Image and video hosting by TinyPic

Eto, dobili smo još dvadeset prečasnih monsinjora! A ja se već dugo nadam i očekujem, očito uzalud, da će se u Crkvi naći dovoljno pametnih i poniznih ljudi koji će se zauzeti za ukidanje takvih posve neprimjerenih počasnih naziva kao velečasni, prečasni, preuzvišeni, uzoriti itd. O tome sam već pisala Tko je presvijetli a tko prečasni, ali ne mogu a da i ovaj put ne izrazim svoje neslaganje s tim. Ne sumnjam u čestitost tih ljudi ali me čudi s kakvom lakoćom i zadovoljstvom prihvaćaju takvo oslovljavanje.

Takva praksa ne datira iz prvog kršćanskog vremena niti ima svoje opravdanje u Evanđelju. Baš suprotno!

Dok su apostoli raspravljali o časti i tko je među njima prvi i najveći, Isus ih ošto upozorava:

"Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10,43-45)

Bit Crkve je služenje i zato je smiješno crkvene ljude tj. sluge oslovljavati s prečasni, preuzvišeni, uzoriti itd.

Vrijeme je da se takvi počasni naslovi zajedno sa raskošnom srednjovjekovnom odjećom spreme u ropotarnicu, a naša Crkva, njeni službenici i mi vjernici da budemo skromni, jednostavni i ponizni prema primjeru koji nam je Isus dao:
"Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca "(Mt 11, 25-30).




- 20:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.04.2010., ponedjeljak

Dobar savjet zlata vrijedi!



Image and video hosting by TinyPic

Ti Majko dobrog savjeta udijeli nam dobar savjet!

Danas je savjetovanje jako popularno. Svi traže ali i nude savjetovanje: kod kupovanja dionica, kod financijskog ulaganja i poslovanja, za stambenu štednju, za životno osiguranje itd. Predsjednici i direktori okruženi su brojnim savjetnicima koji su jako dobro plaćeni, a učinkovitost baš i nije uvijek zagarantirana.

Međutim imamo mi još jednu divnu i pouzdanu savjetnicu, čiji blagdan danas slavimo, a to je naša Majka dobrog savjeta. U previranjima i zamkama ovozemaljskog života ona nam može i hoće pomoći i to besplatno.
Potrebno je samo da joj se s djetinjim povjerenjm obratimo.
Kako sam ja rođena baš na njen blagdan, smatram ju svojom zaštitnicom i rado joj se utječem.
Ako dosad niste, probajte i vi!

Litanije Majke dobrog savjeta

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, otkupitelja svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice,moli za nas!
Sveta Djevo djevica, moli za nas!

Majko dobrog savjeta, moli za nas!
Ti, Kćeri Oca nebeskog, moli za nas!
Ti, Majko Sina božanskog, moli za nas!
Ti, Zaručnice Duha Svetoga, moli za nas!
Ti, hrame Presvetoga Trojstva, moli za nas!

Savjetnice apostola, moli za nas!
Savjetnice mučenika, moli za nas!
Savjetnice priznavalaca, moli za nas!
Savjetnice djevica, moli za nas!
Savjetnice sviju svetih, moli za nas!
Savjetnice žalosnih i potištenih, moli za nas!
Savjetnice udovica i sirota, moli za nas!
Savjetnice zatvorenika, moli za nas!
Savjetnice siromaha, moli za nas!
Savjetnice svih koji su u nevolji, moli za nas!
Savjetnice obraćenika, moli za nas!
Savjetnice umirućih, moli za nas!
Savjetnice obitelji, moli za nas!
Savjetnice roditelja, moli za nas!
Savjetnice učitelja, moli za nas!
Savjetnice učenika i studenata, moli za nas!
Savjetnice djece i mladih, moli za nas!
Savjetnice u svim pogibeljima, moli za nas!
Savjetnice u svim napastima, moli za nas!

U svim prilikama života, udijeli nam dobar savjet!
U svakoj sumnji i neodlučnosti, udijeli nam dobar savjet!
U napastima i zasjedama, udijeli nam dobar savjet!
U progonima i klevetama, udijeli nam dobar savjet!
U svakoj nepravdi, udijeli nam dobar savjet!
U križu i boli, udijeli nam dobar savjet!
U svim pogibeljima duše i tijela, udijeli nam dobar savjet!
U svim našim potrebama, udijeli nam dobar savjet!
U svim našim poslovima, udijeli nam dobar savjet!
Na smrtnom času, udijeli nam dobar savjet!
Ti Majko dobrog savjeta, udijeli nam dobar savjet!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!


Moli za nas Majko dobrog savjeta!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se:

Bože, dijelitelju svih dobrih i savršenih darova, daj da mi, koji se utječemo Mariji, našoj dragoj Majci, u svim našim nevoljama i potrebama, njenim majčinskim zagovorom zadobijemo dobar savjet i pomoć. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

- 18:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (5)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (1)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se