u svom kratkom zivotu nazalost sam imala priliku cesto boraviti u bolnici, bilo zbog sebe, obitelji, prijatelja ili inih razloga. igrom slucaja, vrlo rijetko sam imala problema s osobljem. vjerojatno zato sto sam kcer ne tako nepoznatog lijecnika. i nikad nisam shvacala kako se ljudi mogu ljutiti na doktore. cesto sam gledala oca, bracu i ostale clanove obitelji kako se muce na poslu i kako mnogo toga uzimaju srcu. cesto su bili tuzni, umorni, nezadovoljni...

primjerice, moj braco je zavrsio medicinski fakultet kao jedan od najboljih studenata. s ponosom mogu reci da se nije niti u jednom trenutku koristio imenom i statusom oca da bi bolje prosao na ispitima, a prosjek mu je bio 4,78.
nakon 6 godina studija imao je dvije godine staza, pa specijalizacija (odabrao je ortopediju), i sad radi za 3500kn u bolnici, a vecinom radi papirologiju za sefa. i ima 30 godina, dijete, i nikakav status nakon toliko rada.
tako sam uvijek razumijela nervozne i ljute lijecnike. pa i ja bih bila ljuta da se za nesto trudim 12 godina, i onda me nitko nece zaposliti jer sam mlada i neiskusna.

ali danas sam se ozbiljno razljutila.

iz osobnih razloga odlucila sam se prijaviti na jedan pregled potpuno sama ne spominjuci svoje podrijetlo niti ista slicno tome. na slicnom pretragama bila sam vec prije nekoliko godina, ali sam se zbog obiteljske povijesti bolesti odlucila osigurati da mi mozda ipak nije nista, makar su mi simptomi vec poprilicno ociti. bolje znati odmah nesto sto ce ti promjeniti zivot iz temelja, pa da se sprijeci sto se da sprijeciti. psihicki sam se spremala nekoliko dana za to. i tako sam jedan dan rekla "ajmo, ajmo, ajmo, ajmo", duboko udahnula i izdahnula nekoliko puta i otisla po uputnicu, a odmah zatim u bolnicu da se narucim za pregled. odmah su mi rekli da nema veze sto sam dosla tamo, ali za narucivanje moram doci u ponedjeljak.
ok, doci cu u ponedjeljak.
i odem ja tako jutros tamo. prvo me zaista zadivio bezobrazluk sestara koe narucuju, ali najvise mi je zivac digla zena koja je samo sjedila sa strane, doduse isto unutar saltera, ali u civilnoj odjeci.
prvo me pitala zasto ne pise dijagnoza na uputnici.
"pa, ne pise jer je doktorica mislila da je najbolje da dijagnozu napise specijalist za to podrucje, nego da ona nagadja."
"pa taj papir vam onda nista ne vrijedi."
"znate, u mojoj obiteljskoj anamnezi pise da je bilo takvih slucajeva prije, a ja bih se htjela osigurati."
"pa kog vraga onda dolazite simo, mozete to i drugdje saznati. a jeste vec bili kod ovog spoecijalista?"
"jesam, prije nekoliko godina, ali za drugu stvar."

a ona se posprdno nasmije.
"a znaci, vi nama ne vjerujete. koliko pregleda vam treba da nam povjerujete?"
"gospodjo, radi se o drugoj stvari. ono je bila konkretna stvar, a ovo je zbog mojih gena."
"koje gluposti pricate, gospodicna. eh, kakvi nam sve dolaze..."

i njena kolegica me naruci za dva i pol tjedna.

moram li govoriti koliko mi je snage trebalo da samo odem naruciti se na jednu takvu bolnu stvar?
i kako sad nemam nikakve zelje tamo se vratiti?
zbilja bih sve razumijela da sam bila drska ili bahata. ili da sam dosla jer sam udarila mali prst pa samo trazim paznju.
ali ovo zbilja nije bilo u redu.

general poslije bitke u meni je jos dva sata izmisljao pametne odgovore koje sam mogla reci u tom momentu. ali onaj minijaturni racionalni dio mene nekako je znao da od toga nikakve koristi. prvo, zato sto je moment prosao. a drugo, jer njima to vjerojatno nista nece znaciti.

tako da sad imam novi zivotni plan. stedim za preglede i idem kod privatnika. jer mi doista ne treba da mi netko na nesto za sto sam jedva skupila snagu odgovori sa zlobom i nervozom. a ne zelim cijeli zivot ovisiti o svojoj obitelji.
ima li netko za ponuditi super placen posao? naravno, ne u zdravstvu. ne zelim postati kao ti ljudi tamo...

budite dobro!