ponedjeljak, 17.03.2008.

zimske radosti (makar je već proljeće)

ne volim biti jedna od onih koji tako zapostavljaju pisanje i sve što ide uz to... svaka isprika sad će zvučati prazno i bespotrebno. pa neću ni pokušavati.

polako se vraćam u onu poznatu kolotečinu pod imenom život. i poglavljima vježbanje, kava, kava, kava, ples, prijatelji, a sad i ljubav...

nisam puno pisala o njemu. zaliven malo radi vlastite tajanstvenosti (volim glumiti čudakinju), malo da zaštitim njegovu privatnost (ne, ne radi se o medijski eksponiranoj ličnosti, bar ne previše... :) ), malo da zaštitim jos neke ljude.

ali nekako moram spomenuti da sam bila prvi put u životu na skijanju! sad je od tog prošlo već mjesec dana, pa mogu objektivno napisati nešto o tom. a i proljeće dolazi, hajdemo živjeti još samo malo u zimi i blagdanskom raspoloženju...yes

daklem, ja rule. (aha...)laze
ozbiljno. (yeah right...)laze
ako zanemarimo prva dva dana.
jer naime, prvi dan sam došla na najlakšu stazu (naravno, prvo sam pala sa sidra, ali na dnu staze). i kako ne znam ni kočiti ni skretati, o momentu kad sam došla blizu šumice, samo sam se bacila na guzu. vulgaris kočenje. a onda sam se ustala, prošla jos 3 metra i počela plakati da ja to ne mogu, da se bojim, da kak ću ja to, ma mo'š si mislit, ja skidam skije i idem na kavu.
ali mi nisu dali. pa sam se nekako spustila. trebalo mi je doduše sat i pol za 500 metara (plus 20 minuta cmiždrenja), ali dosla sam živa. i, važnije, u komadu. thumbup

drugi dan je bilo još gore. odlučili su (da, da, oni umjesto mene) da sam spremna za ići na vrh. pa ajmo onda.
prva greška je bila što nisam pamtila sve savjete. jer, kad se ustaješ iz žičare, trebaš sjediti na rubu sjedežnice i ustati i odskijati. a ne sjediti zavaljen, u zadnji čas pokušati ustati i promotivno odklizati na dupetu u stranu. i pritom se gušiti od smijeha jer, zaboga koji idijot moraš biti za tako nešto...
genijalan uvod za još bolji nastavak. staza je odista bila strma. još je meni izgledala stoput gora jer sam bila pomalo kukavički nastrojena. pogotovo kad oko sebe vidiš samo planine i vrhove, a rub staze kao da je odrezan. samo sam mislila, zaboga, ako pojurim prebrzo (to se odnosilo na brzinu od kojih 5km/h), doći cu do ruba, i samo odletit preko i neku provaliju, slomit vrat, slomit ruke, tata će me ubit jer mi je već rekao da sam trapava i da to nije za mene...
ovaj put suze su potrajale dobrih 45 minuta. i ne bi me maknuo s mjesta ni meteor. već sam vidjela kako stvarno skidam skije i odlazim samo u pancericama u dolinu, poraženo i posramljeno. ali sam shvatila da se i tako mogu raspast po snijegu. a i dragom je bilo teško gledat me takvu tužnu (i razmaženu, dodao bi on), a ja nisam htjela pa sam nekako ipak u suzama odskijala do žičare, jer je donji dio staze još strmiji i to mi nije trebalo.
monumentalan kraj je tek slijedio. nakon što sam sve uspjela preživjeti bez padova i lomova, pala sam na ravnom kad sam izlazila iz kafića na skiju i zaradila masnicu na bedru koja je trajala dobrih tri tjedna. ja trapava? ma ne... nono

ostale dane sam u prosjeku skijala brzinom od 3km/h i urlala po cijelom skijalištu "strah me!!!! idem prebrzo!!!! STRAH MEEEEE!!!!!" ali nisam odustala. skijam kao bakica, djeca od dvije godine prelijeću kraj mene kao kraj stupa, ali ja se ne dam!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

vidite koja strmina...

mnogo je tema o kojima ću ubrzo pisati, nadam se s manjom pauzom nego sad, ali jednu odluku svoju već znam...




jednog od ovih dana postati ću sportski tip...smijeh

[22:45 - 10 ]
Komentari | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>