bio je dan kao i svaki drugi. puno posla, malo vremena, malo kise i tako.
tek u pola devet navecer stigla sam uloviti malo vremena da da popijem kavu s frendicom. kad li, ona u novootvorenom Avenue Mallu. za koji ja nisam ni znala dok mi Jimbo nije rekao da se otvara kad smo se zadnji put vidjeli. a, zaboga, zensko ko zensko pa se takva prilika ne propusta. makar samo zirnuti, jer od novaca ni lp.
i tako, prosetale se mi po Mallu, i vrijeme je da se krene. oprostile se mi, krenule prema svojim prijevoznim sredstvima, to jest autima i vec sam se vidjela doma u kreveticu kako pajkim. medjutim, meni auto nece upaliti. nece i nece. niti ga ne turira. i sad si ja mislim "gurat ga nemrem van, uzbrdica je. nis, bum pozvala bracu da me odslepaju van, sto sad."
dosao braco, pa prvo kleme, pa nista, pa ga ipak odlucili odslepati. ali kao za inat, rupica na prednjem braniku kamo bi se trebala prisarafiti kuka za vucu nije centrirana. pa je nismo mogli pricvrstiti. a stropovi u garazi su opako niski. kamion za vucnu sluzbu ne bi mogao tamo uci ni da mu krov skines. i sto sad????
a braco se pocne smijati i kaze: "mozemo ga odslepati. ali na rikverc!" jer je kuka za vucu na straznjem braniku vec ugradjena.
tako je i bilo. nekako smo dosli do rampe, i ja izadjem do striceka u naplatnoj kucici i pitam jel moze dignuti rucno rampu, jer se ipak slepamo, pa da se ista ne spusti dok mi prodjemo. "nema problema."
ali tako nije bilo. naime, rampa se spustila direktno na moj auto kad je onaj na koji sam bila prikvacena prosao. ipak se izvukao uz manje ogrebotine. samo se sad trebalo opet zaletiti... tu je ipak bilo manje problema jer nam nije nista bilo na putu...

i nakon tri sata i dva pokusaja slepanja moj autic je dosao na svijetlo dana. to jest, mrak noci, jer je vec bila skoro ponoc. pa vucna sluzba do servisa, pa hodanje cijeli dan... da bi mi u servisu rekli da se pokvario komad plastike u motoru koji kosta 150€ i da je ostalo sve ok. popravili ga i sad opet vozi. jadni moj autic. samo se kvari u zadnje vrijeme. mozda je zasao u one dane u godini...

tko ce tisini put znati...

i ove godine, kao i prosle, nije izostao nastup za jednim orkestricem na Varazdinskim baroknim vecerima. samo ovaj put nisam isla autom. jer, zasto bih placala benzin i autoput kad mogu ici organiziranim kombijem sa kolegama iz bas dionice?
put do tamo prosao je mirno. dosli smo cak i ranije i popili kavu. generalka, pa koncert... nista neuobicajeno. malo je bilo smijesno dobiti cvijece od Galine Petrove koja je meni dala buket (???), ali ostalo je vise manje bilo u redu.
i vecera je bila dobra. malo me zagnjavio neki lik, manager od graditelja violina (kakve ja veze sa violinama imam?), pa promovira novi patent koji koriste i Vengerov, i Fedotov i bla bla... svi neki -ovi. ma super. al ja bih u miru pojela nesto i krenula doma jer sam umorna.

medjutim, prave nevolje su pocele na putu za Zagreb.

krenuli smo oko jedan sat poslije ponoci. do autoputa smo vec nekako stigli. a onda je prednji lijevi kotac poceo opako buciti. a ja sam sjedila naprijed na suvozackom mjestu. provjerili smo gumu, ali njojzi nista. pa smo se autoputom vozili 40km/h. do Zeline. a onda se zvuk promjenio pa se nismo vise usudili voziti po autoputu i sisli smo s njega. stali kod prvog kvazi ugibalista (u biti ulaz u necije dvoriste) i skinuli kotac. svi smo nabrajali sve mogucnosti sto bi moglo biti (u biti sve sto smo znali povezano s kotacem), ali nista nije funkcioniralo. ja sam predlozila da ga opalimo nekim kljucem iz sve snage, ali su svi s prijezirom odbili tu mogucnost. kao, vidi glupe zenske ideje. a istovremeno su se kraj nas igrali pas i macka. dvije bebe. pa sam se ja zabavljala s njima. nek muskarci to poprave.
naravno, nisu to popravili. nego smo nastavili za Zagreb po staroj cesti vozeci u prosjeku 30km/h, bez muzike i suteci, osluskujuci zvukove (a ja i drzeci se za onu rucku iznad glave da ak odleti kotac ne padnem...). malo pomalo smo, uz povremena stajanja, stigli do Zagreba. i na okretistu u Dubravi evo rotirki i natpisa slijedi me. dobar dan, dobar dan, pa kako tako sporo vozite, pa sumnjivi ste, jeste li pili, pa otvorite gepek (a tamo 6 instrumenata, od violina do kontrabasa), hvala, laku noc.
nismo prosli niti 200m evo drugih rotirki.
"pa sad su nas zaustavili!"
"je, kak mi to znamo, mozda vi muljate, dajte otvorite gepek."
"o Boze..."

i svi smo se nastavili smijati jos dobrih pola sata, koliko nam je trebalo do odredista.
da, i u jedno trenutku su malo jace zalupili gepekom, a sofer nije dignuo rucnu, pa je auto pocao klizati. a rucna nije na uobicajenom mjestu, nego s desne strane. pa smo skoro odletili niz zeleni val jer ja nisam mogla naci rucnu...

u kucu sam usla u 5 ujutro. tek sam sam nasla snage napisati nesto o tom. zijev...


budite dobro!