utorak, 21.10.2008.

novi dizajn...

malo se u guzvi igram...
sto mislite?

[23:24 - 8 ]
Komentari | Isprintaj | #

ponedjeljak, 06.10.2008.

opet malo o zdravstvu...

ali ovaj put o dispecerima.

kako su me raspiz... sad!!!!

pardon na rjecniku, ali stvarno nisu u redu.

prolazim ja tako prije nepunih pola sata kroz jednu od prometnijih ulica u metropoli nam (danas se u njoj kojesta ruznog dogodilo, ali ovaj put necu o tom), i vidim, stoje auti s upaljenima cetirima zmigavcima, i lezi covjek na cesti. jel ziv ili nije, nisam znala. ali kako se oko njega skupilo izrazito puno ljudi, rekoh, necu stati da covjek moze disati, da ne stvaram dodatnu guzvu i strku.
ali ne budi lijena, okreni 112.
covjek kojeg sam dobila je bio izrazito ljubazan, ali je rekao da pricekam, da me spoji direktno na hitnu.
javila se neka baba.
"hitna molim!" ona ce nadrkano.
"dobar dan. molim vas, tu u Vukovarskoj lezi covjek na cesti, mislim da ga je lupio..."
"sta kojeg vraga sad jos vi hocete, gospodjo, dobili smo ovakav poziv vec deset puta, ekipa je na putu"

i poklopi.

momentalno me oblio bijes. pa kakvo je to ponasanje!?!
a onda tuga i osjecaj nemoci. zar je to put kojim nase drustvo i drzava zaista hodaju? a kamo idu?

ponovilo se nesto vrlo slicno kao iz vec objavljenog posta, gdje potpuno krivi i nekompetentni ljudi odlucuju o sudbinama ostalih.

jer, vjerujem da obican covjek, koji posvuda dozivljava omalovazavanje i uvrede, ce drugi put mozda stati i razmisliti da li da nazove. a bas ce to vrijeme biti presudno. ili nece nazvati.

ali imam novu zelju za rodjendan. naci tu babu, i podijeliti joj par cistih...rolleyes

[21:03 - 4 ]
Komentari | Isprintaj | #

utorak, 23.09.2008.

opet me nema...

da da.

opet me nema u blogosferi.

ali sad cu se ja opravdati!

naime, pocela sam raditi kao profesorica glazbenog. nije bas moja domena, ali je nekakav pocetak. tako da sad dane provodim vjezbajuci (da vidite s kakvim ucenicima imam posla, razumjeli biste moj razlog), i to puno, pomalo svirajuci u nekim orkestrima (kao sto je npr. Zagrebacka filharmonija) i spremajuci nastavu.
odlucila sam ne biti jedan od onih suhoparnih profesora koji pustaju samo klasiku i diktiraju brojke (pogotovo kad sam se ulovila da ja, violistica, ne znam koliko je Beethoven napisao kvarteta... zna li tko???), nego da im zelim pribliziti klasicnu glazbu i pokazati im da u biti ogranke i nastavke iste slusaju svakodnevno.

pa provodim dane smisljajuci i trazeci usporedbe (npr. renesansna glazba u crkvama i engleski sastav Enigma u pjesmi "Mea culpa"), pa jednu duhovitu da podijelim s vama:





a sad dalje na posao... treba naci primjere za razdoblje klasicizma...

i da iskoristim priliku da se ispricam svim profesorima kojima sam radila kaos na satu, sad znam kako je to.

rolleyes

dok ponovno ne ulovim vremena za nesto bolje...

budite dobro!

[23:08 - 4 ]
Komentari | Isprintaj | #

ponedjeljak, 04.08.2008.

majta i zdravstvo

u svom kratkom zivotu nazalost sam imala priliku cesto boraviti u bolnici, bilo zbog sebe, obitelji, prijatelja ili inih razloga. igrom slucaja, vrlo rijetko sam imala problema s osobljem. vjerojatno zato sto sam kcer ne tako nepoznatog lijecnika. i nikad nisam shvacala kako se ljudi mogu ljutiti na doktore. cesto sam gledala oca, bracu i ostale clanove obitelji kako se muce na poslu i kako mnogo toga uzimaju srcu. cesto su bili tuzni, umorni, nezadovoljni...

primjerice, moj braco je zavrsio medicinski fakultet kao jedan od najboljih studenata. s ponosom mogu reci da se nije niti u jednom trenutku koristio imenom i statusom oca da bi bolje prosao na ispitima, a prosjek mu je bio 4,78.
nakon 6 godina studija imao je dvije godine staza, pa specijalizacija (odabrao je ortopediju), i sad radi za 3500kn u bolnici, a vecinom radi papirologiju za sefa. i ima 30 godina, dijete, i nikakav status nakon toliko rada.
tako sam uvijek razumijela nervozne i ljute lijecnike. pa i ja bih bila ljuta da se za nesto trudim 12 godina, i onda me nitko nece zaposliti jer sam mlada i neiskusna.

ali danas sam se ozbiljno razljutila.

iz osobnih razloga odlucila sam se prijaviti na jedan pregled potpuno sama ne spominjuci svoje podrijetlo niti ista slicno tome. na slicnom pretragama bila sam vec prije nekoliko godina, ali sam se zbog obiteljske povijesti bolesti odlucila osigurati da mi mozda ipak nije nista, makar su mi simptomi vec poprilicno ociti. bolje znati odmah nesto sto ce ti promjeniti zivot iz temelja, pa da se sprijeci sto se da sprijeciti. psihicki sam se spremala nekoliko dana za to. i tako sam jedan dan rekla "ajmo, ajmo, ajmo, ajmo", duboko udahnula i izdahnula nekoliko puta i otisla po uputnicu, a odmah zatim u bolnicu da se narucim za pregled. odmah su mi rekli da nema veze sto sam dosla tamo, ali za narucivanje moram doci u ponedjeljak.
ok, doci cu u ponedjeljak.
i odem ja tako jutros tamo. prvo me zaista zadivio bezobrazluk sestara koe narucuju, ali najvise mi je zivac digla zena koja je samo sjedila sa strane, doduse isto unutar saltera, ali u civilnoj odjeci.
prvo me pitala zasto ne pise dijagnoza na uputnici.
"pa, ne pise jer je doktorica mislila da je najbolje da dijagnozu napise specijalist za to podrucje, nego da ona nagadja."
"pa taj papir vam onda nista ne vrijedi."
"znate, u mojoj obiteljskoj anamnezi pise da je bilo takvih slucajeva prije, a ja bih se htjela osigurati."
"pa kog vraga onda dolazite simo, mozete to i drugdje saznati. a jeste vec bili kod ovog spoecijalista?"
"jesam, prije nekoliko godina, ali za drugu stvar."

a ona se posprdno nasmije.
"a znaci, vi nama ne vjerujete. koliko pregleda vam treba da nam povjerujete?"
"gospodjo, radi se o drugoj stvari. ono je bila konkretna stvar, a ovo je zbog mojih gena."
"koje gluposti pricate, gospodicna. eh, kakvi nam sve dolaze..."

i njena kolegica me naruci za dva i pol tjedna.

moram li govoriti koliko mi je snage trebalo da samo odem naruciti se na jednu takvu bolnu stvar?
i kako sad nemam nikakve zelje tamo se vratiti?
zbilja bih sve razumijela da sam bila drska ili bahata. ili da sam dosla jer sam udarila mali prst pa samo trazim paznju.
ali ovo zbilja nije bilo u redu.

general poslije bitke u meni je jos dva sata izmisljao pametne odgovore koje sam mogla reci u tom momentu. ali onaj minijaturni racionalni dio mene nekako je znao da od toga nikakve koristi. prvo, zato sto je moment prosao. a drugo, jer njima to vjerojatno nista nece znaciti.

tako da sad imam novi zivotni plan. stedim za preglede i idem kod privatnika. jer mi doista ne treba da mi netko na nesto za sto sam jedva skupila snagu odgovori sa zlobom i nervozom. a ne zelim cijeli zivot ovisiti o svojoj obitelji.
ima li netko za ponuditi super placen posao? naravno, ne u zdravstvu. ne zelim postati kao ti ljudi tamo...

budite dobro!

[14:15 - 10 ]
Komentari | Isprintaj | #

petak, 16.05.2008.

kako se novopecena teta nosi sa necakom...

kako su moj braco i njegova zenica morali ici prijaviti novog gradjana Republike Hrvatske na opcinu i policiju, cuvanje malog Roka je pripalo teti Majti.
bilo nam je cisto dobro. pricali smo (mislim, ja sam lajala, a on gugutao), mazili se, previjali (i nije me popiskio kao baku i tatu, sigurno me vise voli!!!), pajkili zajedno, setali po stanu i smijali se njegovim jos prisutnim refleksima novorodjencadi, kao sto je sisanje mog prsta i lovljenje istog stiskom Ramba.
najljepsi trenutak je kad pokusa dignuti glavicu, pa mu opet padne na moja prsa... i smijesno, i njezno, i sve... cerek

zaboga, svi njegovi noktici stanu u moj jedan nokat! a mala stopalca i rucice... bojim se da ga ne spolomim kad god ga primim u svoje ogromne ruke...


kako je moguce da je on prije nekoliko dana izasao iz moje sogorice? a da je prije samo devet i pol mjeseci bio razdijeljena stanica, pola kod jedne osobe, a pola kod druge?

pitala sam kako je roditi. malo je horor prica, moram priznati. odmah sam nazvala mamu i zahvalila joj, jer sam ja ipak bila velika beba (4,380 grama), a ona mi to ipak nikad nije zamjerila... tko zna da li cu ja to, ako budem bila u prilici, ikad moci? vec me strah... pa anestezija da ili ne, pa neki rezovi, pa to moras istisnuti van... ne djeluje kao jos jedan koncert, trening ili kavica. ipak, trudni bili pa vidjeli!

u pomanjkanju vremena evo par fotkica!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

budite dobro!

[00:50 - 9 ]
Komentari | Isprintaj | #

nedjelja, 27.04.2008.

na vas zahtjev, dame i gospodo...

po prvi puta u javnosti predstavljam svog necaka!

dame i gospodo...

Roko!!!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!


ispricajte ga, malo je umoran, danas mu je prvi dan u vanjskom svijetu.

cisto usporedbe radi, moja ruka je na slici, a on svojom rucicom cvrsto drzi moj mali prst...

[20:29 - 3 ]
Komentari | Isprintaj | #

srijeda, 23.04.2008.

majta je postala teta!!!!

samo da se na brzinu pohvalim, nije jos proslo niti dva sata otkad mi je sogorica rodila molog necaka. moram u shopping!!!!

kiss

[12:26 - 3 ]
Komentari | Isprintaj | #

petak, 18.04.2008.

o poslu i drugim necistim silama...

ne, majta jos nije nasla posao. da li grijesim time sto cekam onaj koji bih htjela, pa odbijam sve sto mi se ne svidja... vrijeme ce pokazati.
ali kad te krene, odista te krene!
tako kad nema posla, onda ga nikako nema. i dodjem na sam rub bankrota. a onda odjednom naleti pet stvari odjednom. tako ovaj tjedan sviram opet u filharmoniji (projekt HGM-a za djecu, tema Gospodar Prstenova), i zvali me na Muzicku akademiju (nedavno otisla, a vec me trebaju smijeh... doduse ovaj put me placaju), a moji mali ucenici se zale zakaj me nema (ne tim rijecima, ipak su Amerikanci). kad te krene, onda te krene. a onda opet zatisje. i tako vec mjesecima u krug...
kad vec nema niceg konkretnog, odlucila sam se u Salzburgu okusati na Mozarteumu. i moram reci... zivio Balkan! daleko od tog da su profesori losi, dapace, ali su toliko hladni i nepristupacni... mozda sam ja previse navikla na onaj sistem "ajmo komsijo da prvo popijemo kafu, pa onda da radimo"... kazu, to je Zapad. ok, onda idem u Japan. nema problema. belj
a kad sam vec bila u Salzburgu, zamolio me braco da skocim do strica u Munchen. kao, to ti je samo 180km od Mozarteuma, jer treba donijeti kolijevku koja je, izmedu ostalog, obiteljska ostavstina (beba samo sto nije tu, jos tjedan dana!!!!!!). a ako me pitaju na granici sto ce mi to prastaro cudo, da kazem da sam trudna. haha, zato smo na povratku isli prvo na rucak, a onda na granicu... naughty
i tako sma se ja s dragim uputila za Njemacku. vrijeme je bilo grozno, ja sam bila umorna, pa smo fulali izlaz s autoputa i vozili se dobrih 30km prema aerodromu (daklem, u drugom smjeru), da bi se na kraju vratili po nekim seoskim cestama i odmah nasli i pravi ulaz u grad i ulicu... eto, nije zvaka za seljaka!
a u Munchenu sam se bar opet opustila. stric, naravno, Hrvat, teta Cehinja, tako da sam do ponoci slusala price iz djetinjstva mog oca i gusila se od smijeha. kao, npr. kad su Herr Doktor i Herr Professor isli u NaMu traziti svitnjak, pa je Herr Doktor cak i pokazao sto traze zbunjenoj prodavacici koja nikad u Medjimurju nije bila... ajde da vidimo, tko zna sto bi to bilo???

mislim da mi je za sad dosta putovanja. Zagreb, Salzburg, Munchen, Zagreb, Ljubljana, Zagreb. pocinjem iznova cijeniti ljude koji nemaju auto. mislim da cu iducih dana i ja cipelcugom...

budite dobro!!

[20:59 - 5 ]
Komentari | Isprintaj | #

ponedjeljak, 17.03.2008.

zimske radosti (makar je već proljeće)

ne volim biti jedna od onih koji tako zapostavljaju pisanje i sve što ide uz to... svaka isprika sad će zvučati prazno i bespotrebno. pa neću ni pokušavati.

polako se vraćam u onu poznatu kolotečinu pod imenom život. i poglavljima vježbanje, kava, kava, kava, ples, prijatelji, a sad i ljubav...

nisam puno pisala o njemu. zaliven malo radi vlastite tajanstvenosti (volim glumiti čudakinju), malo da zaštitim njegovu privatnost (ne, ne radi se o medijski eksponiranoj ličnosti, bar ne previše... :) ), malo da zaštitim jos neke ljude.

ali nekako moram spomenuti da sam bila prvi put u životu na skijanju! sad je od tog prošlo već mjesec dana, pa mogu objektivno napisati nešto o tom. a i proljeće dolazi, hajdemo živjeti još samo malo u zimi i blagdanskom raspoloženju...yes

daklem, ja rule. (aha...)laze
ozbiljno. (yeah right...)laze
ako zanemarimo prva dva dana.
jer naime, prvi dan sam došla na najlakšu stazu (naravno, prvo sam pala sa sidra, ali na dnu staze). i kako ne znam ni kočiti ni skretati, o momentu kad sam došla blizu šumice, samo sam se bacila na guzu. vulgaris kočenje. a onda sam se ustala, prošla jos 3 metra i počela plakati da ja to ne mogu, da se bojim, da kak ću ja to, ma mo'š si mislit, ja skidam skije i idem na kavu.
ali mi nisu dali. pa sam se nekako spustila. trebalo mi je doduše sat i pol za 500 metara (plus 20 minuta cmiždrenja), ali dosla sam živa. i, važnije, u komadu. thumbup

drugi dan je bilo još gore. odlučili su (da, da, oni umjesto mene) da sam spremna za ići na vrh. pa ajmo onda.
prva greška je bila što nisam pamtila sve savjete. jer, kad se ustaješ iz žičare, trebaš sjediti na rubu sjedežnice i ustati i odskijati. a ne sjediti zavaljen, u zadnji čas pokušati ustati i promotivno odklizati na dupetu u stranu. i pritom se gušiti od smijeha jer, zaboga koji idijot moraš biti za tako nešto...
genijalan uvod za još bolji nastavak. staza je odista bila strma. još je meni izgledala stoput gora jer sam bila pomalo kukavički nastrojena. pogotovo kad oko sebe vidiš samo planine i vrhove, a rub staze kao da je odrezan. samo sam mislila, zaboga, ako pojurim prebrzo (to se odnosilo na brzinu od kojih 5km/h), doći cu do ruba, i samo odletit preko i neku provaliju, slomit vrat, slomit ruke, tata će me ubit jer mi je već rekao da sam trapava i da to nije za mene...
ovaj put suze su potrajale dobrih 45 minuta. i ne bi me maknuo s mjesta ni meteor. već sam vidjela kako stvarno skidam skije i odlazim samo u pancericama u dolinu, poraženo i posramljeno. ali sam shvatila da se i tako mogu raspast po snijegu. a i dragom je bilo teško gledat me takvu tužnu (i razmaženu, dodao bi on), a ja nisam htjela pa sam nekako ipak u suzama odskijala do žičare, jer je donji dio staze još strmiji i to mi nije trebalo.
monumentalan kraj je tek slijedio. nakon što sam sve uspjela preživjeti bez padova i lomova, pala sam na ravnom kad sam izlazila iz kafića na skiju i zaradila masnicu na bedru koja je trajala dobrih tri tjedna. ja trapava? ma ne... nono

ostale dane sam u prosjeku skijala brzinom od 3km/h i urlala po cijelom skijalištu "strah me!!!! idem prebrzo!!!! STRAH MEEEEE!!!!!" ali nisam odustala. skijam kao bakica, djeca od dvije godine prelijeću kraj mene kao kraj stupa, ali ja se ne dam!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

vidite koja strmina...

mnogo je tema o kojima ću ubrzo pisati, nadam se s manjom pauzom nego sad, ali jednu odluku svoju već znam...




jednog od ovih dana postati ću sportski tip...smijeh

[22:45 - 10 ]
Komentari | Isprintaj | #

srijeda, 09.01.2008.

magla

Image Hosted by ImageShack.us


danas je Zagreb utonuo u maglu.
pristajala je nekako ovom danu. tmurnom i umornom. neispavanom po stoti put. sa neobicnim rijecima i tezinom u srcu.

vozila sam, kao i uvijek, na posao. kao i uvijek, isla sam preko brda. tocnije, preko Pantovcaka. magla je bila sve gusca. sve teza. sve ju je teze bilo pobijediti svjetlom ili maglenkama ili voljom i zeljom da vidim preko nje.
vozila sam sve sporije. sto sam bila vise, sve manje sam vidjela ispred sebe. umalo sam stala kraj ceste i odlucila da ne mogu dalje, nema smisla, pa razbit cu se negdje.

a onda, na vrhu brda... odjednom Sunce. i plavo nebo iznad mene. kao da sam u drugom svijetu. kao da je doslo proljece.
brda su se zelenila, Sunceko je sjalo, i odjednom i ja sam zivnula. pjesma je sa tuzne presla u oslobadjajucu, u optimistican spoj rijeci i tonova, u entuzijasticnu solazu gitare i klavijatura, u sretan stih koji je do maloprije bio uznemirujuc... uzdignula sam se iznad Pantovcaka, iznad svoje nesrece, iznad same sebe, iznad svog trazenja...

znala sam... uskoro pocinje nizbrdica i povratak u maglu. vec sam ju vidjela pred sobom! samo jos trenutak, da osjetim zivot kakav moze biti, samo da nestane ta koprena pred mojim ocima. jer zivot moze biti tako lijep, samo ako nadjes dobru perspektivu.
Zagreb... kao umotan u vatu. kao u najmeksoj djecjoj dekici, spava...

i opet sam dio njega. ali sad znam sto je iznad, kakve ljepote me cekaju, ako se samo potrudim probiti kroz maglu, i pustiti ju da bude iza mene, i uzdignuti se, i... i...

pokusala sam prijateljima koji su se zalili na maglu objasniti da samo treba ici vise, gore na vrhu je tako predivno. ali nisu me culi... a mozda je netko zapamtio moje rijeci, pa ce pri iducoj magli pokusati.

da svi vi u ovoj godini nadjete svoju uzvisinu s koje se vidi samo vase Sunce, koje grije i miluje...

da, da, i budite dobro!!!



[00:39 - 8 ]
Komentari | Isprintaj | #

<< Arhiva >>


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se