MAJSTORSKE MUDROLIJE
30.09.2007., nedjelja
pozdravljam se....
|
evo odlazim... odlazim na rehabilitaciju. pomalo tužan, pomalo zabrinut, pomalo preplašen, pomalo radostan, pomalo u isčekivanju... dakle odlazim u varaždinske toplice na rehabilitaciju. neće me biti najmanje 3 tjedna, i to ako sve bude onako kako treba biti... što se ja toplo nadam da će biti.... vidim da sam vas sve ugodno iznenadio sa salsom, pa eto ovaj post će biti malo tamnijih boja... zapravo ne znam što da vam kažem, nego da ću sa ne strpljenjem čekati povratak u normalu. u ono šta sam bio prije par mjeseci... dobro neću odma startat u petoj brzini, ali lagana druga-treća bi mogla biti ;) ima se nekih planova kada se vratim, neka očekivanja.... možda mi je ovo i trebalo sve da spoznam zapravo koliko sam ja sam jak, i u glavi i u duhu i fizički..... mnogi su mi rekli da ne bi išli na ispite, ne bi se trgali da daju godinu, ne bi se trgali da opet stanu na svoje noge... zapravo sada kada me ljudi vide ne vjeruju da sam se potrgao, da sam bio uništen, jer jednostavno nemam potrebu da me ljudi sažaljevaju, ali ponekada je potreba koja riječ potpore, mudrosti, osmjeh koji ti daje snagu da ćeš progurat dan, da će izdržat bol i suze... na tome sam zahvalan, tim ljudima... jer sada imam razloga se trgat, boriti sam sa sobom, svojom poli, svojim suzama..... brojat ću dane, sate, kada ću vas sve opet vidjet, onako nasmijane i sretne... kada ću se i ja isto tako slobodno kretat i smijati se. opet uploviti u život punim jedrima i snagom.... čitat ću vas dok sam i u bolnici, ali neću moći ostavljat komente (jer ću surfat prek moba..) a za one koji imaju izrazitu želju ćuti me neka šalju mailove na peta_2c@yahoo.com ja ću se potruditi odgovoriti... zahvaljujem se svima na podršci i potpori..... vaš jedan jedini i neponovljivi majstor  i za kraj: ill bee back  |
- 13:51 - da te čujem!!! (18) - pljuni na papir - #
24.09.2007., ponedjeljak
ponešto
evo čemu majstor može zahvaliti zašto je ovakav kakav je duhom, a i ne samo duhom  salsa..... označila je moji život doživotno... dala mi je vjetar u leđa... od mirnog i povučenog dječarca, pretvorila me je u samopuzdanog i nadasve otkačenog lika. donijela li mi mnoge nezaboravne noći, koje sam proveo ne u alkoholu, već u vrućim ritmovima, još vrelijim koracima, sa djevojkama o kojima su drugi mogli samo sanjat.... imati na trenutak nešto i biti nekome sve u tom trenu dok muzika te nosi.... stvarno ovo bi se moglo reći da je vertikalna zadovoljština za vodoravnu želju, ali na puno senzualniji način.... bilo je i bolje od sexa... jer jednostavno postojala je kemija u tom trenu koja je trajala koliko i ritam... brzina i lakoća pokreta, mjesta na kojima nitko ne gleda koliko si dobar, već jeli uživaš u čarima glazbe i pokretima tijela... biti opijen i ushićen bez kapi alkohola i droga.... plesati nekoliko sati, toliko da znoj ti kapa sa lica, cijedi se niz leđa, a ti nastavljaš dalje sa istim žarom i željom sada već sa nekom drugom djevojkom u svom zagrljaju.... ne pomišljaš na stajanje.... samo kako bi skinuo mokru košulju i nastavio dalje.... nema neugodnosti, nema srama i nelagode.... ruke klize same, a noge lagane kao pero.... nešto što me je označilo za cijeli život... dala mi ono nešto zbog čega je život bio ljepši i strastveniji.... slušajte muziku.... malo koraka, nije teško kada se skonta osnovni korak, koji je jednostavan a sve ostalo ide iz njega ;) i da.... dečko vodi curu, dakle u ovom plesu se cura totalno prepušta dečku (parneru plesnom), što je povjerenje veće to je draž veća i iskustvo koraka je strastvenije, a kemija se može rezati nožem u zraku... kada napetost naraste i raste, te nestaje u trenu kao i što je nastala između dva tijela koja se gibaju zajedno u ritmu.... i da ljudi stvarno tako plešu, kao da će svakoga trena rastrgat odjeću jedno sa drugoga, voditi ljubav kao nikada do u životu, kao da im cijeli život ovisi o tom trenu, kao da ne postoji nitko osim njih dvoje u prostoriji punoj plesača.... jednostavno neke stvari treba doživjet, nema riječi, slika, zvukova koji bi to mogli opisat... e sada oni koji su gledali dirty dance Havana nights, da se malo hvalim, znam sve koreka  tj. znao sam ih, sada nisam zicer da ih mogu sve izvest jer sam se strgao... ali budem opet mogao, bez brige malo žestine za kraj jedna obrada ali u latinu ritmu zatvorite oči, slušajte, prepustite se osjećajima koji jednostavno izviru iz vas.... jap majstor je plesao /pleše/će plesat salsu... jer je onda na neki način mu dala ono što neki zovu smisao život... ne bi rekao smisao života, već onu ljepšu i poželjniju stranu života |
- 23:28 - da te čujem!!! (33) - pljuni na papir - #
23.09.2007., nedjelja
Huston we have problem
|
poznata rečenica iz svih space filmova.... ona se uvijek izgovori kada se nešto nenadano dogodi u svemiru, pa traže pomoć od zemaljske ekipe.... pitaju, šta, kako, ima li nade? eto pitao sam se čemu sve ovo.... imali to nekog smisla? gledao oko sebe tražio neki odgovor, neki razlog.... tražio sam zemlju, ali na zemlji nije imao nitko odgovor.... osjećao sam se ponekada usamljen u ovom svemiru, iako eto postoji planet pun ljudi... ljudi raznih.... ali eto uvidio sam da u ljudima ima dobrote, da nisu loši... možda jesu preplašeni, možda su hrabriji nego šta misle, možda su odlučniji nego šta se čine, možda su spremni boriti za druge, a da ne traže ništa za uzvrat... takvih je malo... ali eto imao sam čast poznavati, upoznati, znati takve ljude.... ljude kojima ne značim puno, a napravili su nešto za mene, možda za njih nebitnu stvar, samo osmjeh kada sam bio u mraku, možda samo riječ kada sam posumnjao, možda su napravili nešto što je njima bilo usputno, a meni tako značajno... a opet i ljude kojima puno značim.... koji bi eto ono šta me je nekada davno brinulo, falio bi im... dali su mi razlog da živim i postojim ali naučio sam da kadkata je krv voda, ne uvijek ali ima i takvih trenutaka.... da je ljudska glupost veća od jedne takve veze.... sada mi je drago što sam tu, što sam imao svoji huston, i još ga uvijek imam i imati ću ga... naučio sam da neke veze koje se stvore ne pucaju tako lako.... da možda se ljudi udalje međusobno, odu različitim putevima, ali ta veza postoji.... dalje mogu nastaviti.... put svoji, kada znam da kada zavapim, da ima netko tko sluša, tko će napraviti nešto da se odazove tome vapaju, iako to ja neću vidjet, ali će se pokazat da su oni tu.... |
- 21:39 - da te čujem!!! (2) - pljuni na papir - #
19.09.2007., srijeda
podržimo kolege a i tako sami sebe
|
evo na PMF-MO (matematički odsjek) organizira prosvjed.... na ovom blogu možete saznati koji su njihovi zahtjevi i problemi: http://sfus.blog.hr čini mi se da se ovo tiče i drugih studenata a ne samo MPF studenata.... stoga pročitajte, dajte potporu, komentar, negodovanje, protivljenje bilo šta... jer vrjeme je da se studenti zagrabačkog sveučilišta malčice pokrenu iz svoje kaljuže i pokažu da im je stalo do samih sebe.... (kratak post, potpore kolegama) |
- 09:58 - da te čujem!!! (16) - pljuni na papir - #
11.09.2007., utorak
živ gotovo svima u inat
|
e tako je... ponekad poželim da sam ostavio kosti na asfaltu toga dana. da sam otišao sa ovog svijeta... sinoć sam došao na rub...htjedoh  ....neke su stvari krenule drukčijim putem nego šta sam očekivao.... ali tako je sa živim ljudima.... došli ispiti... zapanjujuće kako zapravo sljedećih 20 dana donosi toliko odrednica za sljedeću godinu. strava... zapravo se bojim... jer sada je u meni onaj strah da moram uspjeti... nema druge opcije, nema plana b ili nešto takvo. sada treba izgorjeti, sada se gine... jer samo se pobjednici pamte, sada stvaraju heroji.... nemam vremena za tugu, žaljenjem ili nešto takvim... nastavljam istim putem kao i do sada.... probao sam se smiriti.... vidim da to nije išlo, trebao sam zginut kada sam imao priliku..... nisam, ostao sam tu... rekao sam joj neka razmisli i da kada se vratim iz pakla opravka neka mi javi... još ima priliku.... čovječe ne znam šta me spopalo... ali eto...zna ona čemu se ja nadam... možda u među vremenu naiđe neka nova... možda ne...ne brinem se.... za 29 dana krečem na put od čistilišta, do pakla i nazad u 21 dan... ne znam šta me čeka, ali znam kada se vratim da ću biti približno isti onaj stari, tj. onaj prije nesreće.... trebat će tu teretana raditi još koji mjesec, da ja mogu zasjat ko mjesec sa ožiljkom na ruci kada skinem majcu ne znam jel ću se moći javljati za to vrjeme putovanja... ali ja ću isto kao dante proći kroz pakao, voditi će me kroz krugove pakla, kroz čistilište.... doći će i raj, samo se nadam da će kao i njega netko mene imati voditi kroz raj.. tj. da će se ona domisliti onome čemu se ja nadam... ako ne, ali valjda će naići neki anđeo u ženskim obliku da me fura kada se vratim, jer treba nadoknaditi 4 mjeseca  ima li kandidatkinja?  eto završavam ovaj post, lovim se još malo skripte.... |
- 20:34 - da te čujem!!! (25) - pljuni na papir - #
07.09.2007., petak
Fragmenti moje duše
|
Vrjeme prolazi, kao šta kapi kiše udaraju o moj prozor. Tmurni oblaci se navlače, u zraku se osjeća miris promjena. Dolazi drukčije vrjeme, možda bolje,možda gore. Nekada poželim da ne znam za svijet, za ljude do kojih mi je stalo, onih koji ovise o tračku moje duše... Duše obasate velikim zidinama, obrasla trnjem i korovom... Vrjeme liječi rane, one duboke i one pliče, ali nikada ne otvara potpuno dušu ponovo. Duša kada podigne svoje zidine ne ruši ih, samo ponekad, vrlo rjetko odškrine vrata, da se netko uvuče. Možda otkrije mnoge tajne, možda jednog dana zbog nje duša i otvori svoja vrata, skroz... teško je pustiti tako nekoga, jer zajedno sa tom osobom uvlači se strah, kroz duge, hladne hodnike. Uvodi sumnju svoju najbolju prijateljicu. Teško se je boriti tada sam sa sobom, biti bistre glave i mirne ruke. Zapravo problem nastaje kada netko ko je jednom bio razlog zidinama opet zalupa. Počne okupljati vojsku iza brda, tamo gdje moji pogled ne doseže.... Čuje se samo gromoglasan topot konja, zveket lanaca i oružja... Teško je reći jeli nekada najveći neprijatelj opet kuca o vrata, ili samo diže pomutnju i utjeruje strah.... Umoran sam od tog neprijatelja, teško je odolijevati svim njegovim napadajima, provokacijama, podvalama, osobito sada kada sam odlučio barem malo odškrinuti vrata, malčice povjerovati da netko ima dobru namjeru, i da ju neću izbaciti pri prvim potrdhtavanjima, otiči daleko od svega... Kad kada poželim otiči odavde, negdje daleko, gdje je sunce sjajno, nebo vedro, a valovi mora dotiču mi umorne noge. Leći i ne misliti... Mjesto za koje nitko nezna za njega, gdje ću na barem trenutak sklopiti oči, gdje kada ih otvorim neće dočekat pakao.... Ali sada nije vrjeme za bjeg, tu sam, i ostajem tu.... U zraku se osječa miris straha, teški oblaci se navlače i polako zamračuju nebo. Sada je vrjeme da se pripremi teška artiljerija, oklopi učvrste, jer sada imam razlog boriti se, do zadnje kapi krvi, znoja, zadnjeg daha... nema posustajanja, nema milosti, jer jednom ću ja stajati pred njegovim dvorcem u kojem će se on tresti od straha, bojat će se, a kada to vrjeme dođe neće mu biti spasa.... Vrjeme je da krenem, da se suprostavim svojim najvećim demonima i njegovim saveznicima, da zaštitim ono što blisko mojoj duši..... jer jednom kada ja zakucam na njegova vrata, tada će njegova moć nada mnom i njegova iulizija nestati.... Pada mrak, mrkli mrak, najtamniji do sada. Ovo je noć kada se odlučuje ko sa bojnog polja odlazi kao pobjednik, a ko kao zarobljenik, pognute glave.... biti će okršaja, posustajanja, previranja, borebe samim sa sobom, ali najbitnije je dočekati zoru, jer novi dan će svanut, donijet novo svjetlo na ovo strašno mjesto.... Možda sam zbunjen, možda sam prestrašen, a možda je to samo ono šta želim da se vidi, samo maska koja sakriva ono pravo mene, jer jednom kada bude otkriveno ono pravo vidjet će se razlika..... |
- 16:01 - da te čujem!!! (12) - pljuni na papir - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
što će biti, biti će | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
