Prognozirano je minus pet stupnjeva Celzijevih na Pohorju. Trebalo se dobro zaštititi od hladnoće koja ne čeka priliku da dohvati nespremne te smo tako svi nosili podhlače, podkape, podrukavice i sve što se pod uopće može staviti. No, u tom carstvu snijega i leda, iako se iz daljine nekima od nas činilo da je to samo "mali bijeli posip, kao kokos na kolačima", čekali su nas mnogi pogledi u daljinu, mnoge misli i prateće refleksije. Treba biti direktan pa odmah početi s poslovičnim pogotkom u glavu...

Naziv fotografije: "Rađanje pakla"

Pod teretom trinaest prehodanih kilometara od kojih je barem tri-četiri otpalo na tešku borbu sa dubokim snijegom na još neprehodanim stazama Pohorja, nije se teško dati namamiti privlačnoj ideji o fotoblog principu "ja okinem, vi interpretirate". Pridružili smo se veseloj planinarskoj ekipi iz MZM-a (Mladi za Marof) koja je krenula putem slovenskog Pohorja, poznatog i popularnog gorja na koje mnogi dolaze skijati, sanjkati se ili samo uživati u čistoj i netaknutoj prirodi. Očekivali smo veliku gužvu, donekle smo je i dobili, ali planinarski putevi su bili uglavnom pusti. Društvo nepoznatih ljudi smo nalazili tek kad bi se opasno približili skijaškoj stazi.
Naoružani do zuba krećemo od hotela Natura

Prva postaja nam je piramida na vrhu Rogla (1517 mnv) koja je udaljena dvadeset minuta hoda od glavnog skijališta i hotela Natura. Snijeg i bjelina su bili naprosto bajkoviti! Na lokalnim portalima se već sad može vidjeti naša Ivanščica zamotana u bijelu haljinu, no ovoliko snijega ipak nema kod nas. Nakon duge ljetne sezone prepune planinarskih podviga, ovaj susret s bijelom zvijeri bio je nadasve iznenađujuć. Privikavanje sada konačno može početi.
Piramida na Rogli i beskrajno bijelo

Trideset pet minuta lagane šetnje, dovodi nas do Koče na Pesku - planinarske kuće treće kategorije koja se nalazi na 1386 mnv. Nikola, Marek i ja ulazimo nutra da pogledamo ponudu piva. Nismo baš očarani, ali za oko nam je pao nefiltrirani Union kojeg pijemo uz sendviče koje smo uvezli iz Hrvatske. Ostatak ekipe se sunča pred planinarskom kućom. Bio je prekrasan i idealan dan nad Pohorjem!
Dolazak do koče na Pesku

Sendvič koji je proglašen najboljim dosad; sastojci: ketchup, sir, Vegefino češnjovka (vegetarijanska), tvrdo kuhano jaje, svježa rajčica i zelena salata

Planinarska družina na sunčanju pred pl. kućom

Krećemo dalje, a uskoro dolazi i najteži dio puta na kojem su, prigodno, oni najteži imali i najviše problema. Naš vodič Dario i moj suplaninar Nikola često su propadali u snijeg po stazi, a svi koji su to barem jednom iskusili znaju da je to kao da se penjete po stepenicama. Planine zaogrnute u snijeg su prekrasne, ali nikako ih se ne treba podcijeniti - utrošak energije gotovo je dvostruk jer vam se stalno skliže, stalo propadate, tlo nije stabilno, itd. Moram priznati da mi je i samom bilo muka, ali nekako je kozji dio medokoza prevladao ovog medvjeđeg te sam uspješno i prilično brzo napredovao po snježnom usponu. Staza se činila beskonačna, ali uskoro dolazimo do našeg cilja - Lovrenških jezera od kojih nismo baš puno vidjeli. Naime, sve je pod snijegom i uopće nismo znali gdje se točno nalaze. Jedino su nam virtualne oči GPS-a (i Pokemon GO-a kad smo već kod toga) dali otprilike naznake gdje bi se te Lovrenške "bare" mogle točno nalaziti. Jedan od članova tima lansirao je drona koji nas je snimao iz zraka i pritom bučio kao robotska muha.Pogled na Lovrenške bare s vidikovca

Pošteno je zahladilo, a slabi povjetarac je počeo fućkati nad livadom Lovrenških jezera. Osjećao sam kako mi zima ulazi u kosti i trebalo je brzo krenuti natrag da bi se putem zagrijao. Obavili smo ritualno, čoporativno slikanje te smo krenuli natrag prema početnoj točci. Pobojao sam se da ćemo ići istim putem i gaziti opet kroz duboki snijeg, ali krenuli smo drugim, blažim putem. Tu sad dolazimo do naslova ovog kratkog putopisa - po povratku, Sunce je već počelo svoje spuštanje i zalazak za planine, maglu i oblake u daljini. Snijeg je davao svoje zadnje bljeskove svjetlosti i ruke vlasnika fotoaparata i mobitela su počele drhtati. To je bio poziv prirode na fotografiranje: "Ajde, iskušajte se sada smrtnici!" Tu negdje je nastalo i "Rađanje pakla" - vorteks kaosa koji se rađa iz nevine bjeline, vrtlog nemira koji penetrira kozmos.
Svi se okušavaju u zabilježavanju trenutka...

...a neki paradiraju u nazočnosti savršenstva

Za kraj prilažem video snimljen na završnom dijelu pohoda te GPS trag koji možda nekom i pomogne u planiranju vlastitih izleta na Pohorje. Svima koji nisu doživjeli planinarenje po snijegu od srca preporučamo to iskustvo koje zasigurno neće požaliti. Ja sam Medokoz, a planinarenje je zakon!





Gužva na piramidi na vrhu Rogle ;)

Oznake: sLOVEnia, Pohorje, Rogla, koča na Pesku, Lovrenška jezera, medokoz, planinarenje je zakon

Neki od najvjernijih čitatelja su inzistirali da ne otkrijem na koju lokaciju u Julijskim Alpama se spremamo pa sam ih tako, u znak zahvale za podršku i ohrabrivanje, i poslušao. Neki su po fotografiji u zadnjem zapisu već i otkrili o čemu se radi - Julijske Alpe, ali ciljni vrhovi su ostali nepoznati. Sad kad misterij više nije potreban kao sredstvo izražavanja, vrhovi koje smo obišli su Debela Peč (2015 mnv) te Brda (2000 mnv). Oni spadaju pod skupinu vrhova u istočnom dijelu Julijskih Alpi smještenih između Pokljuke i doline Krme, a zajedničkog naziva Pokljuški gamsi.

Zadnji "veliki" izlet u planine se nije zbio još od kraja svibnja 2015.g., a to je i zadnji put kad se okupila planinarska ekipa Kezeleovih divokoza i medvjeda. Nakon dvije godine i tri mjeseca u akciju opet stupamo u malo promijenjenom izdanju. Iako smo, manje-više, svi u dobroj planinarskoj kondiciji, naša vodičkinja odabrala je lakšu* rutu za naše upoznavanje s Julijskim Alpama. Sad bih mogao izložiti plan za sljedeće uspone i osvajanja, ali držati ću Vas i dalje u napetosti i iščekivanju pa ću samo reći da će ovaj rujan biti itekako udaran! No, zadržimo se u relativnoj sadašnjosti i krenimo redom.
Zagrebački Jarun još uvijek u mraku, čekanje ostatka ekipe

Buđenje negdje između 4:30 i 4:45 te finalne pripreme za put. Ostatak ekipe dolazi po nas, uz minimalno kašnjenje, oko 5:40. Počinje rasprava koliko će nam trebati točno do podnožja, to jest mjesta gdje ćemo ostaviti automobil i nastaviti kao pravi planinari - pješice. Radilo se o dva i nešto sata, pa tri sata, a na kraju se spominjalo i tri i pol sata. Naša vozačica i vodičkinja Emina je bila samouvjerena u čemu sam je podržavao. Pale su i neke oklade. Na granici sa Slovenijom bilo je dosta automobila njemačkih registarskih tablica, većinom mercedesi i BMW-i. Jedan bijeli BMW vozio je čovjek koji je izgledom podsjećao na vikinga. Osim što se isticao ratničkim izgledom, detalj je bio i željezni križ (u početku prusko vojno odlikovanje, a kasnije je taj znak spojen s indijskom swastikom i pod njim su učinjeni mnogi zločini) na stražnjem dijelu automobila. Ostatak vlasnika njemačkih automobila bilo je tamnoputo. Uspjeli smo zalutati na autocesti (došli sve do skretanja za Unec, a trebali smo skrenuti za Kranj) ali brzo smo se vratili na pravi put i uskoro je okolina počela izgledati onako pravo slovenski i planinski.


Oko 8:45 ulazimo u Triglavski narodni park. Serpentinastom cestom jurimo prema Mrzlom Studencu. Tu je nešto počelo ružiti pod vozačevim sjedalom: "Jel to moje sjedalo ruži?, "Čuje se kao da je neka čuturica ispod...". Izvadio sam Medvedgradskog Zlatnog medvjeda ispod sjedala, a u automobilu je odjednom zavladalo opće veselje! Po mnogočemu je ovaj izlet u Julijske Alpe pod zaštitnim znakom medvjeda, a malo dalje ćete saznati i zašto. Stvarno mi je krenulo s ovom napetošću. Asfalt prestaje i makadam počinje u naselju Mrzli Studenac gdje skrećete desno - slijedite putokaze za Blejsku koču.
Medved u šapama
Skretanje udesno u Mrzlom Studencu - slijedite putokaze za Blejsku koču i počinje makadam

Naravno, kao što je moja nada da svi to tako rade kako bi našli pravi put, pomagali smo si jednim planinarskim blogom (nomina sunt odiosa iako nomen est omen) kojeg smo usput analizirali i zaključili kako bi neki dijelovi mogli biti puno bolje opisani. Naime, česta pojava je nabrajanje nekih lokaliteta u blizini onog što tražite (neka vrsta hvaljenja svojim vlastitim znanjem), ali onda na kraju ispadne da vam to uopće ne treba nego morate u nekom drugom smjeru od navedenih mjesta. Takve i rečenice tipa: "Cesta prolazi kroz nekoliko sela..." su jednostavno nejasne i, na kraju, beskorisne te mogu voditi do još veće izgubljenosti. Eto zašto su imena za planinarske blogove ipak bitna! U šumi po putu za polazišnu točku, ukazuje nam se zajavornički vrač.
Putokaz na polazišnoj točki

Naša polazišna točka je planina* Zajavornik (1315 mnv). Odmah je vrijeme za malo edukacije o razlikama u osnovnim planinarskim terminima u slovenskom i hrvatskom jeziku. Ukoliko se nađete (nadajmo se namjerno) u Sloveniji i vidite natpis planina, to neće značiti da se ovdje u blizini nalazi neka planina nego visoravan. Ono što mi zovemo planine, Slovenci kažu hribi. Tako je naša polazišna točka zapravo visoravan Zajavornik. Oko 9:20 krećemo po Željeznom putu prema Blejskoj koči. Šuma (jele, smreke i ariš) kroz koju prolazimo je prekrasna, a šumski pokrivač naprosto bajkovit. Kod prvog križanja na koje nailazimo, nalazi se tabla koja upozorava da ulazimo u območje medveda (područje u kojem obitavaju medvjedi) - najbolja vrsta table. Na dlanu se pruža i dobar pogled prema vrhu Brda, Lipanskom vrhu te je negdje iza, još uvijek nevidljiva, Debela Peč.
UPUTA: na sve fotografije, stajale one zasebno ili bile dio fotogalerije (mozaik manjih fotografija), možete kliknuti i povećati ih!


Kod drugog križanja (Velika Preseka) nailazimo na jednu stariju gospođu koja nema ni štapove ni ruksak već juri putem prema Blejskoj koči. Odmara malo na kamenu te si dobacujemo pokoju planinarsku prijaznost: "Živjo! Dobar dan!" Malo nakon što smo je prešli, ona nas prestiže. Uskoro dolazimo do table koja označuje uskori početak pašnog območja planine* (visoravni) Lipanca. Grad Bled ima zajednicu za ispašu (pašna skupnost). Pse treba metnuti na vrvico in hodati po označenih poteh. Mi slijedimo dalje put za koze i magarce te se divimo pašnjaku. Susrećemo još planinara, a aktivnost na putu se povećava kako se približavamo Blejskoj koči. Slijedimo lijepi vijugavi put, a tu negdje se počinje i prvi put pružati prilika za, u planinarskom svijetu još uvijek nepoznati, Sokol-Kezele manevar. Naime, taj manevar je definiran kao: iracionalni i često nasumični odabir najbržeg puta, najčešće neoznačenog i opasnog, do vrha te odluka da bi to baš bilo prikladno, iako je više herojski nego pametno. Tako mi cijepamo put preko brega za kojeg uskoro saznajemo da se nalazi ispred same Blejske koče.

Adrian pozira; krasno pašno območje uz put do Blejske koče; pri kraju puta; pogled prema dolje; stanje uma potrebno za manevar Sokol-Kezele; izvođenje manevra

Blejska koča na Lipanci (1633 mnv) krasno je konačište svih planinara koji se nađu na Pokljuškim gamsima. Prizori na sve strane su pobjednički, klupice su ispred samog doma, a odmah pokraj je jezero - koje je sad više bara, ali u obliku srca! Planinarsko srce kuca jako na ovom mjestu, a mislim da naša pl. kuća Strahinjščica ima stvarno jakog konkurenta za najljepšu pl. kuću ili dom koje smo zasad obišli. Upisujemo se u vpisno knjigo za planinske koče (mountain hut logbook) te uskoro krećemo dalje prema našem odredištu. Na putokazima piše da je predviđeno trajanje puta do Debele peči jedan sat i trideset minuta.

Dolazak do Blejske koče na čijoj lokaciji su u biti četiri zdanja; jezero koje je sad bara u obliku srčeka; putokazi kod koče; dio krasne ručno izrađene mape koja se nalazi na zidu Blejske koče i prikazuje sve lokalitete koje smo prošli; dvorište Blejske koče

Put opet serpentinasto kreće kroz šumu kako se polako udaljavate od Blejske koče. Sunce je već oko 10:30 pripeklo pa smo tako moguće najgori dio puta dobili serviran baš u to vrijeme. Šuma polako, ali sigurno daje mjesto kršu i kamenju koje je karakteristično za veće nadmorske visine. No, još uvijek i zapravo cijelim putem nalazimo lijepe livade pokrivene travom za koju Maja tvrdi da izgleda kao da je netko redovito kosi. Zadnjih dvjesto metara je bilo uporno, a tu negdje smo dobili i naše svako-malo suputnike - jedan stariji, ali opremljeni, slovenski par i jedan stariji par za kojeg je Maja prvo pomislila da su Francuzi. Nisu dobro reagirali ni na "živjo" ni na "dobar dan" pa smo onda probali s "hi". Ono što je za te, tada u našim glavama i ladicama, Francuze bilo karakteristično su planinarske sandale i vreća za plac u kojoj su vjerojatno nosili hranu i piće. Okej, zezam se. Ako i postoji nešto takvo kao što su planinarske sandale, ovo definitivno nije bilo to. Bile su to obične ljetne sandalice koje bi više odgovarale jednom hodaču na našem Špancirfestu nego ozbiljnom planinaru. Zadržite malo tu sliku u glavi dok ja nastavljam opis našeg puta do vrha. Prije raskrižja na kojem možete krenuti putem Debele peči ili Brda te kasnije Lipanskog vrha, Sunce nas je pržilo beskompromisno i mislim da je to bio jedini trenutak u kojem sam pomislio: kvragu, što mi je ovo trebalo? Ta pomisao se gotovo uvijek javlja u trenucima teškog fizičkog napora i znoja koji u potočiću teče niz lice, a često i u oči. Brdo se veličanstveno pruža pred nama, ali mi pratimo put za Debelu peč. Padina koja se pruža s lijeve strane je naprosto brutalna, a borovi rastu svako malo na tom strmom terenu. Pogled nije nimalo za one koji se boje visine, ali mi slijedimo uski putić prema Debeloj peči. Uskoro smo je i ugledali, a ona je bila ispunjena ljudima. To nas je na sekundu demotiviralo, ali Debela peč je poznato odredište mnogih planinara pa je bilo i za očekivati.

Šume su prekrasne; prvi teži uspon na putu prema Debeloj peči; pogled u pozadini; vrh Brda; gužva na proplanku i raskrižju za Brda i Lipanski vrh ili Debelu peč; s razlogom veseli; veličanstvene stijene; pogled i put prema Debeloj peči

Pratio sam pomno kako se Polarov visinometar približava 2000 mnv i osjećao iskonski planinarski polet. Iako mi je bilo pakleno vruće i osjećao sam umor kako se polako nakuplja u nogama, pritisnuo sam i ostavio svoje suputnike malo iza. To je to. To je taj trenutak kad prvi puta prelaziš 2000 mnv i sretan si zbog toga. Očekuješ čuda, očekuješ sve, a sve što dobivaš je lagani povjetarac koji te hladi. I to je uistinu baš SVE što u tom trenutku postoji. Orijentiraš se i polako te preuzimaju veličanstveni osjećaji - pogledi su velebniji od svega što si dosad vidio. Doline i planine se pružaju u svim smjerovima. Ovo je znači Debela peč (2015 mnv) koja je nadaleko poznata kao jedna od najboljih mjesta u Julijskim Alpama za praviti panoramske fotografije. Rjavina (2532 mnv) se impozantno drži prema zapadu. Planine ovdje više ne izgledaju nimalo kao naša Ivanščica ili Ravna gora - ovo su gorostasi, njihova starija braća i sestre.
Vrh Debela peč

Pogled na dolinu Krme

Pogled prema gorostasima s Debele peči

Nakon pomodarskog naslikavanja i pokazivanja što mi mislimo da je planinarska moda, nalazimo svoje mjesto na Debeloj peči koja sa svoje južne strane izgleda kao uzletište, pitomi i dobroćudni travnjak. No, njezina sjeverna (sjeverozapadna točnije) strana je opaka, strma stijena po kojoj se vjerojatno penju i veru samo najiskusniji. Vrijeme je za hranu, piće i odmor. Francuzi su došli ubrzo za nama, a mi nismo, naravno, bili jedini koji su primijetili planinarske sandale i ceker. Nagradno pitanje za sve čitatelje je: koje su narodnosti bili ti mistični i čudesni planinari iz druge dimenzije u kojoj nema iščašenja zglobova i dućana s planinarskom opremom?
Panorama s Debele peči

Otac i sin

Planinarski smeh

Krećemo odmoreni, puni energije, ali i pomalo pečeni prema prije spomenutom raskrižju za Debelu peč i Brda te Lipanski vrh. Trebalo je odlučiti hoćemo li se samo istim putem spustiti do Blejske koče ili ćemo osvojiti i Brda. Pričalo se o strmom spustu za koljena, o sajli koja možda ne bi bila dobra ideja za moju operiranu ruku. No, moji suputnici znaju da bih prodao dušu i crnom vragu za još jedan vrh, a kamoli onda ruku. Nadahnuti kakvi smo bili i usprkos sunčevim zrakama koje su nas lizuckale po licima i rukama kao gladni psi koji žicaju hranu od svojih gospodara, odlučnih da ih hrane samo sa suhom hranom, odlučili smo osvojiti Brda i još jednom probiti barijeru od 2000 mnv. Sveukupno nam je od Debele peči do Brda trebalo pola sata prilično laganog hoda. Bila bi prava šteta da nismo obišli i Brda jer se s njih pružao odličan pogled prema demonskijoj strani Debele peči. Na vrhu Brda ima puno manje prostora nego na Debeloj peči pa se i ljudi kraće zadržavaju. To nam je savršeno odgovaralo, a zadržali smo se samo kako bi se još malo slikali. Jedan slovenski planinar je bio toliko ljubazan da okine par fotki svih nas zajedno te je jedna od fotografija ispala pravi materijal za razglednicu. Opet me uhvatio osjećaj nevažnosti i nebitnosti te strahopoštovanja prema strukturama mnogo većim od nas i naših problema.
Oči u oči s vrhom Brda

Zadnji dio uspona na Brda s jednako fascinantnom pozadinom

S Brda je jasno vidljiva demonska strana Debele peči

Maja i stijene

Ekipa na okupu - razglednica s Brda :)

Čovjek i planina

Panorama s Brda

Planinski zrak udara u glavu broj 1

Planinski zrak udara u glavu broj 2

Povratak prema Blejskoj koči je trajao četrdeset pet minuta. Zbog sveprisutnog kamenja, manjeg i većeg, trebalo je paziti kud staješ. Osim toga, put je bio prilično lagan i ugodan. Tu negdje sam dobio novi planinarski nadimak. Mislim da sam u jednom od zapisa već to pisao (možda na vakuum.space-u, a ne ovdje), ali postoje dvije vrste planinara: a) divokoze i b) medvjedi. Divokoze su brze i poletne, savladavaju velike udaljenosti u kratkom roku i skakuću po kamenju dok drugi u čudu samo gledaju. Medvjedi su sporiji i tromiji, ali izdržljiviji te su bolji na duge staze. Iako vjerojatno nikad neću prestati biti medvjed (u umu čak i ako se tijelo uspije pretvoriti u ono divokoze), počele su se kod mene razvijati neke osobine divokoza. U trenucima planinske inspiracije tako je nastao naziv Medokoz - opasni hibrid između medvjeda i divokoze, nepredvidljiv i u mogućnosti birati koje će se osobine ispoljiti, već za što se ukaže potreba. Internacionalne inačice Medokoza su Bergott ili Ber van der Gott.
Lipanski vrh (1974 mnv)

Spuštanje s Brda i pravac Blejska koča

Tipični Medokoz/Bergott

Kod Blejske koče pronalazimo okrijepu u pravom slovenskom Laškom pivu, a neki u Union Radleru od grenivke. Emina i Maja su jele juhu od zelenjave i odličan domaći kruh, a Adrian i ja smo malo zamastili brk sa štrudlom od jabuke. Kako to obično biva, sve je na planini odlično sjelo. Nakon malo odmora i planinarskog poziranja i bivanja kod koče, krećemo natrag prema visoravni Zajavornik. Pomalo izmoreni, ali veseli i nimalo umanjenog raspoloženja, prevaljujemo put do automobila.
Povratak do Blejske koče

Po putu prema Hrvatskoj, sasvim spontano je došla ideja da namočimo noge u Bledu. Za ekipu pretežno sastavljenu od vukova i medvjeda samotnjaka, bila je ovo prilično čudna ideja. Odjednom smo se našli zatrpani automobilima i ljudima te smo zaključili da su Talijani, pogotovo mlađi (oni s emo frizurama i rupama u ušima), prilično bezobrazni. Naime, jedan mlađi talijanski par se spremao barem deset minuta nakon što su nam uljudno rekli da sad baš izlaze s automobilom i da ćemo moći doći na njihovo mjesto. Baletan je oblačio čarape pet minuta, a ostalo je slagao sve stvari i namještao GPS na mobitelu. Konačno smo se parkirali i krenuli prema vodi. Bledske gondole i koji sve vrag ne, prevozio je ljude prema otočiću Bledu (jedinom prirodnom otoku u Sloveniji). Zabranjeno je kupanje na cijelom jezeru osim na dijelu gdje se, naravno, naplaćuje ulaznica. Sedam eura morate izdvojiti ukoliko se želite okupati u Bledskom jezeru. Odlučili smo samo namočiti noge te uskoro krenuli prema automobilu. Ostalo nam je još vremena na karti za parking te smo kartu dali nekom strancu koji u početku nije shvatio što mu to točno želimo uvaliti, ali na kraju je dokučio da smo pristojni i dobronamjerni Hrvati. Talijani su tog dana definitivno mogli nešto od nas naučiti.
Umakanje planinarskih nogu u jezero Bled

Jezero Bled

GPS trag

Polako smo nastavili kliziti prema Hrvatskoj, a kad smo konačno došli u blizinu Zagreba i ugledali Medvednicu, shvatili smo koliko je to naše gorje zapravo malo. Ivanščica će sada vjerojatno isto tako izgledati. Percepcija se promijenila i više ništa neće biti isto. Taman kad sam počeo zaboravljati Vaganski vrh i krasote Velebita, Julijske Alpe su me podsjetile da tamo vani postoje ribe mnogo veće od onog što možemo zamisliti. No, kad neizmjerna želja i goruća strast postoji, jednostavno nema mjesta za strah. Kakav god vrh me tamo negdje čekao, biti ću spreman za njega. Tisuću, dvije tisuće, tri tisuće, četiri tisuće, itd. Ambicioznima ni nebo nije granica.

Oznake: julijske alpe, Pokljuški gamsi, Blejska koča, Debela Peč, brdo, medokoz, bergot