Rijetko se dogodi da pratim neku djevojku po mraku. One me očito ne vole toliko da bi me odabrale da budem njihova pratnja.
Doduše, nekad im se isplati uzeti me jer sam jak čovjek. Činilo mi se da sam jednom i birao između poštarskog i zaštitarskog posla. Prosječno sam visok, ali ima me svugdje. S vremenom sam to istonirao i sada vjerojatno samo u torzu imam preko 75% ukupne mase tijela. Nije mi to nikad bilo jasno jer nikad nisam išao u teretanu ili neka druga fensi mjesta na kojima, tvrde hvalisavci, za 2 mjeseca napraviš čuda iz sebe. Koliko je taj njihov izgled stvarna snaga, još se treba iskušati.
Tu večer sam otpratio tu djevojku koja je rekla da piše kratku SF priču. Četrdesetak stranica njezine slatke mašte. Kad je odlazila, odnosno kad sam bio siguran da je na sigurnom, rekao sam joj da bi želio pročitati tu njezinu priču jednom kad bude gotova. Bila je sramežljiva i šutljiva. Bila je dobra djevojka. Progutao me mrak.

Nakon toga sam se napio s nekom manje poznatom ekipom. Dečki su stvarno mogli puno popiti, ali ipak ne toliko kao ja.
Kada smo popili i puno previše, dojurila je neka ekipa u taj zabiti kafić na kraju svijeta. Poslije sam se pitao kako to da su baš došli na to mjesto. Jedan od njihovih se počeo bahatiti i najmanjem među nama se unositi u lice. Bio je jako hrabar, ali i vidno pijan. Sumnjam da bi bez tekućine u sebi radio takva herojska djela. Nije dugo trebalo, a da strasti prevladaju razum kojeg zapravo ni nema na takvim mjestima. Razbio sam par flaša na njihovim glavama. Svatko tko bi promatrao tuču, vidio bi da sam bio iskusan u razbijanju tih kučkinih sinova. Napiju se pa se tuču. Jedan od njih je bio prava mrga. Razbijao je stolice na mojoj ekipi. Dok su skoro svi ležali po podu, dograbio sam jednu od kugli za biljar i poput nekog igrača baseballa zafikario je ovom monstrumu u lice. U jednom trenutku mašina za razbijanje, u drugom gmiže po podu i gubi svijest. Volio bih vjerovati da sam bacio baš osmicu, ali mislim da je bila crvena. Nakon nereda, došao sam do šanka i konobarica mi je natočila jedan dupli viski. Uspio sam popiti još barem dvije ili tri runde dok se dečki iz moje ekipe nisu počeli dizati na noge. Bahata ekipa se pokupila i jedva su izvukli mrgu van na cestu. Lik je imao blizu 200 kg. Razmišljao sam u jednom trenutku da im pomognem, ali vidno su bili izvan sebe pa nisam htio stavljati sol na ranu. Vjerujem da ego mora biti i više nego povređen kad te netko tako razbije.

Konobarica je bila slatka i jedan moj frend joj se pokušavao upucavati, ali je zaradio samo šamar. Pogledavala me tu i tamo, sviđalo joj se ono što sam izveo s kuglom za biljar. Nisam bio zainteresiran tu večer.
Izašli smo iz te proklete rupe negdje pred jutro. Još dugo su me momci iz ekipe častili zbog toga što sam bio zadnja nada i što nismo mi ti koji su se na kraju morali pokupiti iz kafića. I konobarica mi je bila zahvalna jer bi je druga ekipa vjerojatno silovala. Ovako, s nama finijim momcima, je barem sačuvala neko dostojanstvo. Barem tu večer. Koliko će samo večeri proći, a mene neće biti u blizini.

Ostali smo samo bliži drug i ja. Obično sam iz te ekipe samo s njim mogao pričati o dubljim temama. On je nekako shvaćao da se iza mog poštarskog odijela skriva nešto više. Nije on bio tako loš, ali je zabrazdio u neke klasične probleme u tim godinama. Već davno ga je povredila jedna djevojka pa je dugo tražio neku novu. Onda se jednog dana zaljubio kao iz vedra neba i za mjesec dana su već zvonila svadbena zvona. Vjenčanje je bilo samo za najbliže prijatelje. Nije imao para, a i nije poznao mnogo ljudi. Njegova, sada već bivša, supruga je dovela neke prijateljice na vjenčanje koje su se ubile kao stoka. Jedna od njih je pila i učinilo mi se na trenutak da bi zapila i mene samog. Bila je to neka čudna faza. Ponekad ih imam. Prestao sam piti. Postao sam nešto što mi je jedna moja bivša rekla da se naziva "zen dečko". To je valjda neki mirniji tip koji počne gledati i na duhovnu stranu života, a ne samo na ove materijalne pizdarije. Ne znam. Imam sreće što imam neke zalihe novaca. No, taj moj prijatelj takvu zalihu nema, a ono što je imao je pokupila ta njegova bivša supruga. Nakon toga je imao neke pokušaje i sad u zadnje vrijeme muti nešto s nekom ženom koja je muzički visoko obrazovana i svira harfu. Ne znam kako on to misli izvesti, ali bolje je pustiti te stvari da idu svojim tokom.
Ušli smo u tom trenutku u tramvaj, a taj moj drug je gurao za sobom bicikl. Obično se u tramvaj ne može s biciklom, ali u taj pakleni jutarnji sat nema nikog u tramvaju osim nesretnika koji vozi i pijanih i drogiranih budala koje kruže cijelu noć u jednom te istom tramvaju. Drugog jutra se bude na drugom kraju grada, daleko od kuće. Imaju sreće ako ostanu u tramvaju. Nekad ih vozači na kraju samo bace u obližnje grmlje.
Malo zatim je u tramvaj ušao neki lik s kaubojskim šeširom. Kauboj je očito bio neka vrsta lokal patriota. Mislio je da je ovo Texas pa je obukao tu šeširčinu. Očito je poznao ljude po gradu jer bi ga već razbili da je stranac. Da stvar bude gora, kauboj je tipkao po nekoj vrsti tableta koji je bio zamotan u foliju. Lik je intenzivno koristio neku drogu. Ako je bila teška, tek je počeo, ali mu se sviđalo. Ako je bila lakša, koristio ju je već jedno dobrano vrijeme. Zurio je u nas kad je ušao i kad su se vrata zatvorila, došao je do nas da malo razgovara. Cijelo vrijeme je tipkao po tom svojem, vjerojatno ukradenom, tehnološkom čudu. Ja sam samo šutio, a moj drug je odlučio pričati nešto pametno, koliko je to moguće. Kauboj je bio porezan po licu, ali nije to bilo od napada. Jednostavno se lik nije znao brijati ili je bio drogiran kad je to radio. Oči su mu se cijelo vrijeme zatvarale i govorio je polaganim tonom. Čudio se kako je ovaj moj prijatelj unio bicikl u tramvaj.
Počeo pričati kako on tu živi u blizini i da zna sve o ovom gradu. Bio je 100% siguran da se u tramvaj ne može unijeti bicikl.
Moj prijatelj ga je odlučio zafrkavati pa je rekao da je platio 50 kuna da bi unio bicikl u tramvaj. Kauboj je jedno vrijeme samo buljio. Osjetilo se, gotovo čulo, kako mu njegov usporeni mozak radi. U jednom trenutku sam pomislio da je gotovo sa šalom, ali kauboj je nastavljao toviti mojeg prijatelja kako on tu živi i da zna te fore i da još nitko nije platio 50 kuna za ništa u tom tramvaju. Ja sam tu i tamo pogledavao kroz prozor. Ulična rasvjeta je promicala. Slično kao ljudi u našem životu. Poetski trenutak. U drugom trenutku me zapljuskuje val zagušljive stvarnosti i vidim kako ova dvojica i dalje pričaju.
Kauboj se sada već polako svađao sam sa sobom. Onda je spomenuo nešto što mi je privuklo pozornost. Spomenuo je da bi onda bolje otišao u Indiju i platio kravu 50 kuna nego dao tu 50 kuna da vozi taj nekakvi stari bicikl u tramvaju. Nije se uopće sjetio da pita zašto ovaj prevozi taj bicikl u tramvaju. Budući da sam se bavio duhovnim stvarima, proučavao sam jedno vrijeme i Indiju. Indija - zemlja snova za svakog duhovnjaka. Svi bijednici, koji nose na sebi krpe koje ni približno ne sliče na nošnje u Indiji, ovog svijeta skupljaju pare da bi tamo otišli i prosvijetlili se. U tom toku misli mi je došla muka. Prava fizička muka. Suzdržao sam se, sjetivši se one kugle za biljar koja je jurila cijelu vječnost prema nosini one mrge od 200 kg.
Želio sam nešto komentirati tom kauboju u vezi krava, ali sam shvatio da je on to samo tako natuknuo. Valjda je negdje pročitao da se u Indiji kupuju krave. Indijci bi vjerojatno takvog čovjeka zatvorili i pustili ga da umre u agoniji. Prokleta krava je sveta i nju se ne smije dirati. Po ulicama krave hodaju kao slobodni građani. Zapravo, mislim da krava u Indiji ima više prava nego kauboj u ovoj našoj prekrasnoj zemlji. Kauboj izlazi iz tramvaja i još jednom kaže kako živi tu u blizini. Prijatelj se nasmijao kad su se zatvorila vrata, a meni je opet došla muka.

Došli smo do moje zgrade. Skočio sam po još par piva u stan i pili smo pred mojom zgradom. Gledao sam u nebo. Bilo je prilično vedro. Potražio sam neke zvijezde koje sam prije mogao naći, ali ništa. Dugo je već prošlo. Uvijek su me fascinirale zvijezde. Gledanje u prošlost. Prošlost kao groblje svega našega. Naših ideja, misli i riječi. Izrečene zaboravljene stvari su mi navrle u sjećanje. Zalio sam tu misao s par velikih gutljaja pive. Ostale su iznad nas samo zvijezde. Blizu moje zgrade je neki kanalizacijski potok pa su žabe imale svoju simfoniju. Prijatelj je počeo psovati žabama i skoro upao u kanal. Prolazile su neke maloljetnice ili jedva punoljetnice pa im je fućkao. Prava seljačina. Prijatelj je popio svoje pa je rekao da će krenuti kući. Govorio je nešto da uopće nije daleko. Živio je na drugom kraju velegrada. Ostao sam sam na klupici.
Popio sam još par gutljaja pive pa sam izlio ostatak i pokupio se u svoj stan. U mislima mi je samo bilo onih četrdesetak stranica.

Oznake: tuča, krave i bicikli