Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život

Moram biti iskren pa priznati da nisam namjeravao pisati izvještaj s današnjeg pohoda na planinu. Ostavio sam i taktički sat kod kuće te nemam nikakvog pojma o vremenu do vrha, vremenu silaska ili bilo kakvom ritmu hodanja. No, onda su se, pred sam kraj našeg puta, počele događati stvari za koje bih se usudio reći da nisu slučajne. Od našeg ulaska i lutanja južnom stranom Ivanščice je već počelo kreiranje našeg sudbonosnog susreta. Radilo se o životu smrti, a mi ovaj put nismo mogli pogledati ustranu.

Bio je to uobičajen uspon na Ivanščicu preko Konja. Prilično rano je znoj počeo teći niz moje lice. Mrlja oko mog ovratnika na majici je postajala sve veća i veća. Maja se držala puno bolje, ali dan je stvarno bio sparan. Dosta ljudi se kretalo do vrha, a mi smo ih sve redom prolazili osim jedne djevojke (maloljetna gazela) koja je povremeno trčala do vrha i ispuštala neke čudne krikove. Možda su to bili ratni pokliči, tko zna? Umjerenim do brzim tempom smo došli do vrha, a tamo nas je dočekao pas koji je oko vrata imao maramu na kojoj piše: “Ivančica”. Dočekao nas je i puni Pasarićev dom, ali smo našli jednu praznu klupu koju smo odmah zauzeli.

Representin' the hood - Neka Pasarićev dom zna da je VAKUUM uvijek prisutan

Nakon kratkog odmora i službenog zapisa u Zelenu knjigu planinarenja, krenuli smo dalje. Jedno vrijeme sam zurio u dnevnik BPP-a (Belečki planinarski put) i pokušavao iz tamošnjeg opisa shvatiti kako da dođemo do vrha Hanjžica. Pomalo izgubljeni u početku, ubrzo smo se orijentirali i skockali te smo hodali po pravom putu. Pretpostavljam da nam je trebalo kojih petnaest minuta do Hanjžice. Onda ide još maksimalno deset minuta hoda do livade koja se naziva Francova sjenokoša. Hanjžica je vrh obrastao šumom i nema nikakvog pogleda, ali Francova sjenokoša nadoknađuje propušteno! Pruža se nevjerojatan pogled, ali morat ćete sami provjeriti jer sam toliko uživao u pogledu da se nisam sjetio slikati B Opet malo izgubljeni u traženju puta do Črnih mlaka, snašli smo se i priključili se na dobro nam poznati put – Mrzljak.

Hanjžica (994 mnv) je uobičajeni tip vrha južne Ivanščice koji se ne razlikuje mnogo od npr. vrha Belige – šuma blokira pogled

Jurili smo prema dolje zavidnom brzinom i opet prolazili mnoge planinare. Grob neznanog junaka, drveno stubište, spust od koreja, Žgano vino, planinsko ogledalo – sve smo to jako brzo prošli. A onda je došao taj trenutak koji će mi se sigurno urezati duboko u pamćenje. Bezbrižno smo prolazili kraj polja kukuruza i u jednom trenutku je nešto ispustilo zvuk, bolje reći: nešto je zamijukalo. Maja i ja smo se okrenuli prema gustom polju i ugledali crno-bijelu lopticu koja ide prema nama. To je bilo to. Zvuk je bio dovoljan da nas upozori, ali jednom kad smo ga/je ugledali, bilo je gotovo. Mali mačak koji može imati valjda najviše četiri mjeseca. Nismo sigurni u svezi spola, ali nazvali smo ga Korn (nađen u polju kukuruza). Oči su mu bile upaljene i puno je žmirkao. Dozivao je mamu, ali usred polja očito nije bilo nikoga.

U početku nam nije htio prići te smo nakon mnogih pokušaja privlačenja, odlučili samo otići. Ne mogu Vam do kraja opisati osjećaje koji su se u meni komešali. Bilo je to nešto između mržnje prema cijelom svijetu, gađenja prema onima koji su ovo jadno biće ostavili, ali velika odlučnost da se nešto učini po tom pitanju. Već smo pomalo odmaknuli, a niz moje obraze su krenule suze. Čuli smo ga i dalje kako izgubljeno zavija, a uskoro je na mom licu bilo više suza nego znoja. Maja me pogledala i pitala me jesam li dobro. Zagrlio sam je. Osvrtao sam se cijelo vrijeme i vidio kako korača za nama i dalje mijauče. Spuštali su se neki ljudi u automobilu prilično brzo, ali mačak je bio pametan pa se sklonio s ceste. Sad je bilo sasvim jasno da ide s nama.

Konačno se nekako primirio u Majinom naručju. Hodali smo kroz Prigorec i nudili ga svima. Nitko ga, naravno, nije htio. Sve je bilo jasnije da ćemo ga u Hondi odvesti kući. Tako je i bilo te smo ga doveli do Majine šupe gdje mu je pripremila ležaj. Iako je tokom vožnje spavao, prilično je bio aktivan kad smo ga stavili u njegov, nadamo se, privremeni dom. Uskoro je bio na prozoru i htio je biti s nama. Kasnije je jeo, a kad sam ga zadnji put vidio se odmarao. Sad nam je bitno naći mu njegov zauvijek dom.

Odavno snivam snove u kojima spašavam odbačene i nemoćne, one koji se ne mogu sami zaštititi. Ponekad zaboravim na to, ali me ovakve situacije podsjete da nikad ne smijemo zaboraviti suosjećanje i ako je neki osjećaj uz ljubav bitan, onda je to definitivno suosjećanje. Je li ovo pouka planine ili je to jedna od životnih mudrosti koje ću nositi zauvijek u svom srcu? Nije ni bitno. Bitno je imati otvoreno srce i ne dopustiti da hladnoća svijeta zatupi oštricu našeg suosjećanja.

p.s. – nažalost, sliku Korna nemam, ali čim je nabavim, objavit ćemo je. Na FB stranici Udruge Spas Varaždin smo već upitali je li netko zainteresiran da uzme Korna. Ako ste zainteresirani ili znate nekog tko bi mogao biti, pošaljite nam poruku na VAKUUM klub ili se javite na broj: 091 554 6777

Slika malog mačka lutalice preuzeta s: magazin.ba
Slika tužne mačke preuzeta s: buzzfeed.com


Vanity trenutak: upišite u google pojam "južna ivanščica" i stavite pod images. Da, polako preuzimamo tražilicu što se tiče tog pojma ;)

Oznake: planinarenje, Ivančica, Korn, suosječanje, Hanjžica, Francova sjenokoša