Papuk - priče o trailerima i planinarima

25.11.2017.

Nekako sam sve bliže tome da objavim jedan čisti, ali baš pravi pravcati foto blog post u kojem ne bih napisao ni riječi nego samo pustio Vama da uživate u fotografijama i tumačite ih kako god želite. No, naravno da bi se na taj način izgubile sve moguće dimenzije koje daje izgovorena ili u ovom slučaju pisana riječ. Tako, na sreću, ali i na žalost nekih, moram nastaviti udarati u svoju tipkovnicu i podijeliti s Vama doživljaje današnjeg dana. Slavonija je došla na red hirom našeg Nikole koji je novi u svijetu traila i odlučio se baš na velebno putovanje za svoj trailerski "prvi put".

Pravi se da nije spreman, ali je spreman

Fotografija iznad ovjekovječena je u mjestu koje se zove Velika i nalazi se 12 km sjeverno od grada Požege. Tamo se održava poznati Papuk trail. Nikola zna da u meni ne može naći pravog sutrkača pa je logičan izbor bio naš Marek koji u svijetu trčanja u nogama ima već mnoge utakmice. Maja i ja smo se priključili kao planinarski dio ekipe i plan je bio otići izvidjeti okolne planinarske destinacije dok Nikola i Marek trailaju. Priča s mojim izvidnicama uvijek počinje na jednom mjestu - Hrvatskom planinarskom savezu. Gospođe koje tamo rade me već dobro poznaju te dok me vide odmah pitaju: "Koju kartu trebaš ovaj put?" Ukoliko netko misli da planinarsku kartu nije nužno posjedovati, možda će ga u barem malu sumnju dovesti priča o današnjem susretu kraj crkve Sv. Augustina. Naime, do Maje i mene došao je jedan mladić i zanimao se za obližnje vrhove, specifičnije za vrh Ivačku glavu (913 mnv). Sasvim slučajno je to bio i moj plan za Maju i mene (rađen u noći oko 2-3 jer nisam mogao spavati) te sam mu na planinarskoj karti detaljno pokazao put. Rekli su mi već mnogo puta da fino štreberski obavljam sve što već trebam obaviti, ali mislim da stvarno postajem sve bolji s navigiranjem i snalaženjem na planinarskim kartama, ali i na samoj planini. Mladić si je poslikao komad karte koji ga je interesirao te smo se pozdravili. Kasnije (na samom cilju traila i na završnom druženju kod restorana Čiča Mata) shvatili smo da se poznajemo iz viđenja na fakultetu, a i zahvalio mi je jer ga je "spasila planinarska karta". Naime, svi oni zemljovidi koje su mu nudili i uvalili na samom startu nisu baš previše pomogli. Svaki dobar planinar zna kakav je gospodin Smerke majstor zanata.Medvjed i tetrijeb - nadimci za Nikolu i Mareka u svijetu traila

Ne trailaju samo ljudi...

Maja i ja skrećemo lijevo kod crkve Sv. Augustina, a traileri idu desno i prema Veličkom starom gradu koji se jasno može vidjeti iz Velike. Impozantna je to građevina koju na kraju nismo vidjeli izbliza jer smo vremenski bili ograničeni (naši traileri su dosta rano svoje rute završili), ali izdaleka izgleda kao da bi se mogla mjeriti s Belecgradom. Ima nešto mistično i tajnovito u tim ostacima prošlosti. Možda je to taj neki osjećaj da svako od tih mjesta želi ispričati svoju priču. Eho možda ostaje, ali vremenski jaz je jednostavno prevelik i nepremostiv.


Napušteni "bungalovi" iz nekog prošlog, ali ranijeg razdoblja koji bi se mogli bolje iskoristiti

Prateći točkice uz cestu, uskoro skrećemo u šumu te nakon nekog vremena nailazimo na putokaze

Planinarsko sklonište Mališćak (734 mnv) naša je planirana usputna stanica do Ivačke glave, ali na kraju je ispalo da je Mališćak bio naše konačno odredište. Napravili smo inspekciju skloništa, a kako to izgleda možete vidjeti u snimljenom videu:



Krajolik izgleda pomalo nestvarno

Jedan selfi kad nismo htjeli gnjaviti ljude da nas fotografiraju

Nakon što smo se dobro najeli u skloništu, krenuli smo natrag prema Velikoj. Nisam bio toliko razočaran što nećemo ipak stići do Ivačke glave iako se o tom vrhu piše kao najljepšem na čitavom Papuku, ali i jednom od najatraktivnijih u slavonskom gorju. Treba biti realan u svezi tih stvari te ako vidiš da nemaš vremena da nešto obiđeš (pogotovo na totalno nepoznatom teritoriju), onda to jednostavno ne napraviš. Ipak, šteta donekle jest ta što treba jako dugo iz Varaždina i okolice do ovog mjesta. Nikola je vozio ujutro u 5:00, a ja sam vozio kad smo se vraćali kući. Odlučili smo ne ići autocestom i malo uštediti benzin koji je ionako izgorio kao što gemišt nestane iz kupice pijanca. Očito smo Maja i ja zaboravili avanturu u ljeto 2016. kad je moj bivši bend (sad opet navodno postoji - stvar je dosta komplicirana) imao nastup u Požegi. Tada smo isto štedili na benzinu i došli u Požegu sa sjeverne strane, prevozili cijeli Papuk (zaljubili se u njegove šume pritom) te skoro na kraju izludjeli (najviše naš bassist Luka koji je vozio i još k tome se žurio da sljedeće jutro, nakon nastupa, stigne na autobus prema moru). Čini se da nismo ništa od onda previše naučili, ali ovaj put danas bio je definitivno podnošljiviji. Zamjena za Ivačku glavu bilo je penjanje na usputni Pliš(559 mnv) s kojeg se pruža stvarno lijep pogled na Požešku kotlinu. Područje Pliša je ujedno i arheološko nalazište čiji ostaci spadaju pod stariju fazu kasnijeg brončanog doba.


No, kako su se proveli naši medvjed i tetrijeb? Tetrijeb je to krasno odradio kao i inače, a medvjed je za jednog medvjeda to isto sasvim svjetski obavio (zapravo još uvijek čekaju rezultate ukupnog poretka). Ovo mu je tek uvod pa mu zaželimo svi mnogo sreće na drugim trail pohodima koji ga očekuju. Hrana (vidio sam grah) pričekala je sve natjecatelje kod restorana Čiča Mata. Puštala se prilično glasna glazba, popilo se svašta i upoznalo mnoge nove ljude. Za jednog asocijalnog (ali znantno društveno prilagođenog) planinara to je definitivno previše ljudi na jednom mjestu, a to je, između ostalog, i jedan od razloga zašto mi taj trail nikako ne sjeda. Drugi razlog je što se neću nikud žuriti dok sam u prirodi i na planini. No, dopustit ću mogućnost da postoje ljudi koji energiju upijaju puno brže pa im ne treba polako proučavanje i uživanje nego jurnjava i žurnjava. Agonalni karakter je očito dovoljan za jednog trailera. Zajednička nam je ljubav prema prirodi i možda bolje da ostanemo na sličnostima nego na različitostima :)
GPS trag pohoda

Nadam ste da ste i Vi ovaj vikend uživali u prirodi ili tek hoćete. Vidimo se na planini!

Oznake: planinarenje, trail, Papuk, velika, Mališćak, pliš

Lutanja Samoborskim gorjem

06.11.2017.

Prije dvije godine i tri mjeseca prvi puta sam upoznao dio Samoborskog gorja. Onda se nisam tako detaljno bavio izradom planova puta nego sam se u potpunosti prepuštao drugima, a u glavi sam vrludao i uživao u krajolicima. Ništa to ne govori o količini uživanja, ali ukoliko pogledate folder koji nosi naslov „Japetić 15.8.2015“ na mom kompjutoru naći ćete samo četiri fotografije i to osoba i hrane, a krajolika ni za lijek. Stvari su se s godinama promijenile pa Vam tako ovaj puta, na svačije veliko zadovoljstvo, donosim pregršt slika koje služe najviše da Vas nagovore da i sami zakoračite u prekrasnu samoborsku prirodu.

Putokazi kod Šoićeve kuće

Pregledavši informacije na internetu i konzultirajući se s planinarskom kartom gospodina Smerkea, odlučio sam svoje drage prijatelje Igora, Ivanu i Maju provesti kružnom rutom koja bi obuhvatila barem dio krasnih mjesta koja nudi Samoborsko gorje. Ukratko, naš zadani put je bio ovakav: Šoićeva kuća (385 mnv) – Japetić (879 mnv) – Velika Vrata (590 mnv) – Stražnik (708 mnv) – Veliki Oštrc (752 mnv).
Gojzeki oblače gojzerice

U početku kreće malo teži uspon i prolazite pokraj kuća i vikendica Malog Lipovca. Šoićeva kuća ili ne radi ili mi nismo dobro gledali te tako drugi istoimeni objekt propustili. Svakako, trebalo je u početku i malo zalutati te smo tako samo nastavili oštro po ostatku vododerine koja je izgledala dovoljno kao divlji planinarski put. Malo avanture za moje suplaninare od kojih su se neki već počeli buniti. No, dobro je s vremena na vrijeme potvrditi svoje snalaženje u prirodi, a najbolji način za to je manevar Sokol-Kezele.


Sat i petnaest minuta nam treba do Japetića, najvišeg vrha Samoborskog gorja. Na njemu se nalazi piramida s koje se inače vidi krasno i daleko, ali ovaj put su se ispriječili oblaci. Nalazili smo se iznad oblaka, izgledalo je kao da smo okruženi morem. To je jedan od onih trenutaka kad si planinar potvrđuje zašto je krenuo na put. Ćaskam s jednim iskusnim planinarom koji priča o pohodima Žumberkom, a meni objašnjava gdje se što nalazi na Samoborskom gorju. Pokazuje mi Plešivicu, Veliki Oštrc, a u daljini proviruje i Okić. Brzo hvatam i pamtim sve što mi iskusniji kolega govori i već planiram nove pohode – takav je um strastvenog lutalice.


*Izdvajam ovih par slika s piramide izvan fotogalerije, ali sve fotografije možete povećati klikom na njih*
More oblaka

Pogled na Plešivicu i mali Okić pokraj

Ekipa na okupu

Od Japetića do pl. doma Žitnica (815 mnv) ima kojih deset minuta. Trenutno se nalazite na posebnom rezervatu šumske vegetacije Japetić. Vožnja vozilima je ovdje zabranjena što nas posebno zadovoljava. Kod Žitnice je gužva, ali ima dovoljno mjesta i ne smeta nam to toliko jer smo u trenucima baš mi najglasniji. Karizma se, kao i barbarluk, čuje nadaleko. Dom je opremljen do zuba i za zube svih planinarskih gladuša. Maja i Ivana piju planinski čaj, Igor i ja, dakako, Velebitsko pivo. Ivana nosi svoju vlastitu hranu jer je na prehrambenom programu, a Igor naručuje restani krumpir s vratinom. Igor bi također na prehrambeni program, ali, citiram: „Razum kaže piletina, ali srce naručuje vratinu“. Maja jede repu s grahom, a to ja kao vegetarijanac mogu kušati te to i činim. Reći ću samo da planinarski dom Žitnica ima naše pohvale!


Ah, da. Prije samog pokreta prema Velikim Vratima, Igor i ja trčimo ponovno do Japetića da ja udarim žig u dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice koju sam prije otprilike dva mjeseca službeno započeo. Naravno, cilj mi je jednog dana dobiti najviše priznanje koje hrvatski planinar može imati. Odlučnost i strast su opasne u kombinaciji.
Odlučno i hrabro naprijed

Krećemo dalje prema Velikim Vratima, a to znači oštro spuštanje. Već onda sam shvatio da ta Velika Vrata bolje zvuče nego što izgledaju. Prestižemo par planinara koji se muče po stazi u potpunosti prekivenoj lišćem. Oprez je poželjan jer lako ode gležanj kao što smo mogli vidjeti prije koji tjedan na Konju. Kod Velikih Vrata su parkirani automobili. Stvarno nismo fascinirani te ubrzo nastavljamo dalje prema vrhu Stražnik.U blizini Stražnika

Stražnik je vrh prekriven šumom, ali uskoro se pružaju krasni vidici prema piramidi na Japetiću. Iako još nismo došli do kraja, mogu već sad reći da je sveukupna ocjena ove kružne staze barem 8/10 jer pruža sve pomalo – ima vidika, na dijelovima je izazovna, priroda je prekrasna, a možete se i najesti te napiti po putu, a da opet to ne bude prezasićeno kao što se Medvednica nekad čini. Što je možda najvažnije, staza onom koji je obilazi prvi puta nikad ne dosadi. Tek možda na zadnjem dijelu pred samim Velikim Oštrcom i pl. domom Željezničar staza malo vijuga i kao da nema kraja. Od Stražnika do Velikog Oštrca nam je trebalo kojih četrdeset minuta.


Približivši se Velikom Oštrcu, mogli smo već čuti da je tamo pravi dernek. Pl. dom Željezničar se nalazi podno Velikog Oštrca te Vam treba možda koji pet do maksimalno deset minuta do vrha. Svirale su se gitare i tamburice, a veseli planinari su pjevali. Nadaleko se orilo, ali mi nastavljamo prema vrhu. Mislim da i planinarska etika nalaže da se ne smije toliko galamiti na planini, ali ovo je pl. dom pa je valjda dopušteno. Na samom vrhu se opet pruža pogled na Plešivicu, a vidi se i vrhić špičastog Okića. Uskoro se vraćamo do pl. doma.


Zapahnule su nas toplina i alkoholne pare. Nasred blagovaone je prekrasan zeleni kamin koji grije već uzavrelu atmosferu. Vidno pijani svirači i pjevači skakuću, a gojzerice plešu svoj planinarski bal. Simpatično je to sve možda u prvih pet minuta, ali postaje pomalo iritantno s vremenom. Prosječna dob u Željezničaru je šezdeset godina.
Naravno da su to putari...

Nismo najmlađi jer ima male djece, ali moglo bi se reći da smo na samom početku mladosti planinarstva. Razmišljajući s odmakom, zapitali smo se hoćemo li i mi biti takvi kad postanemo „zreli“ planinari? Možda sad ovo pišem, zvučeći čangrizavo, a zapravo ću jednog dana biti glavni kolovođa ovakvih predstava koje u sebi nose pravi duh gozbinstva. U svakom slučaju pogledajte video snimljen u pl. domu Željezničar koji će Vam dati pravu sliku onog što se događalo.



Ponuđena nam je domaća piva, ali gazda nas je krivo procijenio. Naime, mladi možda jesmo, ali u pivo se prilično razumijemo. Okusni pupoljci genetskog superdegustatora su naprosto dekonstruirali to domaće pivo koje nije dovoljno stajalo (procesu karbonizacije nije dato dovoljno vremena) te se u njemu previše osjećao alkohol. Za pijanog planinara je možda dovoljno, ali za jednog pivskog playboya nedostatno!
Druženje s drugim vrstama pred pl. domom

Napuštamo pl. dom Željezničar te za dvadeset i pet minuta dolazimo do Starog grada Lipovca koji je otprilike na razini Puste Bele, ali nije ni do koljena našem Belecgradu i velebnom Milengradu. Prilažem OVDJE video koji je pomalo neslušljiv zbog jakog vjetra na samoj utvrdi, ali vizualni sadržaj će vam dati ideju kako je to biti na Starom gradu Lipovcu. Od Lipovca do Šoićeve kuće ima kojih petnaest minuta, ali spust je strm te se uz napadalo lišće i blato preporučuje izuzetni oprez. Izmučeni smo i sretni. Mnogi se pitaju kako je to moguće?




Ne-planinarski dodatak:
Na povratku u Zagreb stajemo u Samoboru i kupujemo samoborske kremšnite. Red za kremšnite je ogroman, ali usprkos tome uskoro dobivamo svoje tople kremšnite. To je stvar osobne preferencije, ali nama su bile bolje dok smo ih malo ohladili u frižideru.
Ohlađena samoborska kremšnita

Hmeljasta IPA

Ivana i Igor odlaze za Bedekovčinu i poslije za Varaždin, a Maja i ja ostajemo u Zagrebu te drugi dan lutamo art parkom i užim centrom da bi pronašli sushi bar. No, izgleda da nijedan ne radi nedjeljom pa se zadovoljavamo s pizzom. Odlazimo u Muzej iluzija i malo se igramo vlastitom percepcijom.


ŠTO JE SLJEDEĆE?
Planinarske avanture se nastavljaju na mističnom Žumberačkom gorju. Do čitanja uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: Samoborsko gorje, Japetić, Žitnica, Stražnik, Veliki Oštrc, Željezničar, samoborske kremšnite, život planinara

Klasični Pionir

01.11.2017.

O Pioniru znate već svi sve, a ukoliko netko ne zna - Pionir je najteža (službena) staza do vrha Ivanščice. To vrijedi za one koji nisu čuli za Tamni Dol i put "po struji" ili put između Mrzljaka i Konja koji negdje skriva Matekovu špilju. Da, naše znanje Ivanščice i njezinih puteva, iako ne savršeno, je veliko. Ne bi nikako drukčije moglo ni biti, moraš dobro poznavati svoju planinsku alma mater. Do hrpta Ivanščice (na dijelu spajanja Pionira - 900 mnv) treba jedno pedeset minuta (brže ako ste trailer ili ako povremeno trčite uzbrdo više nego mi), a onda ima još kojih 20 minuta do Pasarićevog doma.

Kaže Nikola: "Izgledaš kao da ideš na Mount Everest, a ne na Ivanščicu!" Obratite pozornost na Majinu kapu

A evo i Nikole - nosi sportske tajice kao pravi pokemon trener... pardon, (sportsk) planinar!

Krećemo žestoko kao profesionalci. Pionir je u početku naporan i težak pa onda malo otpusti. Uskoro opet zateže vaše nožne mišiće. No, uskoro se i vi naviknete na taj love-hate odnos. Po putu postoje dva dijela na kojima se pruža lijepi pogled prema vrhu Ivanščice i njenom repetitoru. Na tim, drvećem nezaštićenim, dijelovima zna dosta puhati, ali prilikom uspona osjećamo samo mali povjetarac.
Prvo mjesto za slikanje

Maja i pogled na okolicu - lijevo je Ravna gora

Po putu do vrha ne srećemo apsolutno nikoga. Oko Pasarićevog doma također nema nikoga od pripadnika ljudske vrste, ali ima pasa koji laju. Svaki ulazak u Pasarićev dom pun je ponosa makar sam uvijek znojan kao pokisli miš. Rekao bih da nije bitno kako izgledamo, ali stvarno dobro izgledamo pa neću to reći. Događa se nešto čudno pa tako u zadnje vrijeme sve više shvaćam da oprema ni nije toliko bitna - što je čudno budući da ne opremam više samo sebe nego i Maju. Često nekog iz naše skupine možete čuti kako će reći: "Ma ja bih mogao i gol doći do vrha... dajte mi češke planinarske sandale!". No, svi će priznati da je ljepše vidjeti planinare naoružane do zuba sa svim i svakakvim gadgetima (naglasak na onim potrebnim, naravno) nego nekog tko ide gore u cipelama za subotnji ples.

Suhi je zrak. Da, to je litra crnog kuhanog vina!

Maja pije čaj od mente. Nikola naručuje grah, a Maja i ja dijelimo sir s vrhnjem i lukom. To sve baš dobro sjeda, a kad smo popili litru, Nikola odlazi po još dvije šalice. Bijelog nema dovoljno za dvije šalice pa uzima samo jednu. Svi smo to bijelo malo gucnuli i većina zaključuje da je bolje od crnog. Ja sam manjina i nastavljam srkati crno. Pokušavam uhvatiti mobilnu mrežu da dam svom Pinsiru (pokemon kukac, jelenak) bobicu za nagradu što već sedamnaest dana čuva dvoranu na vrhu Ivanščice. Uz njega tamo stoji i jedan Snorlax. Hm, da. Možda se neki pitaju: o čemu sad ovaj priča? Je li konačno do kraja poludio? Možda. Uz hvatanje mreže, hvatam i jedan pogled s vidikovca:
Vrijeme i nije najbolje za daleke vidike

Spuštamo se silovitom brzinom i za četrdeset minuta smo već kod početne točke. Nikola staje kod starog Friščićevog mlina u Prigorcu i ja ostavljam Gengara u dvorani koja se tamo nalazi. Viđamo mnogo Prigorčana koji idu na i s groblja koje se nalazi kraj kapelice Sv. Duha na brdu Dubovec (to je ujedno i KT Ivanečke planinarske obilaznice).
"Fletno" spuštanje niz Pionir - srećemo jednog trailera prilikom spusta

Lijeva sisa je Dubovec

U Knegincu nas dočekuje prava gozba. Ostavit ću slikama da ostalo kažu, ali čisto da se podsjetimo: Nikola Sokol, moj prijatelj i suplaninar, je također i pivar u usponu. Njegov stout - policijsko pivo, je jedno od najboljih tamnih piva koje sam ja ikad okusio, a nisam ni jedini koji to kaže. Definitivno može uz bok stajati Medvedgradskim tekućim uratcima. Hranu je pripremila gospođa Mirjana (pogledajte prošli post da vidite da se osim kuhanjem, teta Mirjana bavi i planinarenjem), a na tanjuru nas je dočekala kuhana brokula, cvjetača, riža, svježi sir, salata od zelja s crnim uljem i moji prijatelji karnivori su još uz to jeli meso. Zaključak? Život je gozba!
Toči se iz krasnog kega koji se drži u posebnom frižideru

Zapravo smo popili zadnje dvije kupice... morat će se Nikola ponovno baciti na kuhanje

Prekrasno! A takvog je bilo i okusa :)

Nadam se da ste i vi uživali u prirodi i planinama na ovaj prekrasan jesenski dan! Budući da stvaramo pravu malu legiju fanova, sve videe koje o planinarenju snimam, možete naći na LINKU.

Za vikend namjeravamo u Samoborsko gorje, a rutu i kako nam je bilo ćete saznati već u sljedećem postu. Do čitanja!

Oznake: Ivančica, Pionir, Pasarićev dom

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se