Debela Peč, Brda i pozdrav Triglavu

27.08.2017.

Neki od najvjernijih čitatelja su inzistirali da ne otkrijem na koju lokaciju u Julijskim Alpama se spremamo pa sam ih tako, u znak zahvale za podršku i ohrabrivanje, i poslušao. Neki su po fotografiji u zadnjem zapisu već i otkrili o čemu se radi - Julijske Alpe, ali ciljni vrhovi su ostali nepoznati. Sad kad misterij više nije potreban kao sredstvo izražavanja, vrhovi koje smo obišli su Debela Peč (2015 mnv) te Brda (2000 mnv). Oni spadaju pod skupinu vrhova u istočnom dijelu Julijskih Alpi smještenih između Pokljuke i doline Krme, a zajedničkog naziva Pokljuški gamsi.



Zadnji "veliki" izlet u planine se nije zbio još od kraja svibnja 2015.g., a to je i zadnji put kad se okupila planinarska ekipa Kezeleovih divokoza i medvjeda. Nakon dvije godine i tri mjeseca u akciju opet stupamo u malo promijenjenom izdanju. Iako smo, manje-više, svi u dobroj planinarskoj kondiciji, naša vodičkinja odabrala je lakšu* rutu za naše upoznavanje s Julijskim Alpama. Sad bih mogao izložiti plan za sljedeće uspone i osvajanja, ali držati ću Vas i dalje u napetosti i iščekivanju pa ću samo reći da će ovaj rujan biti itekako udaran! No, zadržimo se u relativnoj sadašnjosti i krenimo redom.
Zagrebački Jarun još uvijek u mraku, čekanje ostatka ekipe

Buđenje negdje između 4:30 i 4:45 te finalne pripreme za put. Ostatak ekipe dolazi po nas, uz minimalno kašnjenje, oko 5:40. Počinje rasprava koliko će nam trebati točno do podnožja, to jest mjesta gdje ćemo ostaviti automobil i nastaviti kao pravi planinari - pješice. Radilo se o dva i nešto sata, pa tri sata, a na kraju se spominjalo i tri i pol sata. Naša vozačica i vodičkinja Emina je bila samouvjerena u čemu sam je podržavao. Pale su i neke oklade. Na granici sa Slovenijom bilo je dosta automobila njemačkih registarskih tablica, većinom mercedesi i BMW-i. Jedan bijeli BMW vozio je čovjek koji je izgledom podsjećao na vikinga. Osim što se isticao ratničkim izgledom, detalj je bio i željezni križ (u početku prusko vojno odlikovanje, a kasnije je taj znak spojen s indijskom swastikom i pod njim su učinjeni mnogi zločini) na stražnjem dijelu automobila. Ostatak vlasnika njemačkih automobila bilo je tamnoputo. Uspjeli smo zalutati na autocesti (došli sve do skretanja za Unec, a trebali smo skrenuti za Kranj) ali brzo smo se vratili na pravi put i uskoro je okolina počela izgledati onako pravo slovenski i planinski.


Oko 8:45 ulazimo u Triglavski narodni park. Serpentinastom cestom jurimo prema Mrzlom Studencu. Tu je nešto počelo ružiti pod vozačevim sjedalom: "Jel to moje sjedalo ruži?, "Čuje se kao da je neka čuturica ispod...". Izvadio sam Medvedgradskog Zlatnog medvjeda ispod sjedala, a u automobilu je odjednom zavladalo opće veselje! Po mnogočemu je ovaj izlet u Julijske Alpe pod zaštitnim znakom medvjeda, a malo dalje ćete saznati i zašto. Stvarno mi je krenulo s ovom napetošću. Asfalt prestaje i makadam počinje u naselju Mrzli Studenac gdje skrećete desno - slijedite putokaze za Blejsku koču.
Medved u šapama
Skretanje udesno u Mrzlom Studencu - slijedite putokaze za Blejsku koču i počinje makadam

Naravno, kao što je moja nada da svi to tako rade kako bi našli pravi put, pomagali smo si jednim planinarskim blogom (nomina sunt odiosa iako nomen est omen) kojeg smo usput analizirali i zaključili kako bi neki dijelovi mogli biti puno bolje opisani. Naime, česta pojava je nabrajanje nekih lokaliteta u blizini onog što tražite (neka vrsta hvaljenja svojim vlastitim znanjem), ali onda na kraju ispadne da vam to uopće ne treba nego morate u nekom drugom smjeru od navedenih mjesta. Takve i rečenice tipa: "Cesta prolazi kroz nekoliko sela..." su jednostavno nejasne i, na kraju, beskorisne te mogu voditi do još veće izgubljenosti. Eto zašto su imena za planinarske blogove ipak bitna! U šumi po putu za polazišnu točku, ukazuje nam se zajavornički vrač.
Putokaz na polazišnoj točki

Naša polazišna točka je planina* Zajavornik (1315 mnv). Odmah je vrijeme za malo edukacije o razlikama u osnovnim planinarskim terminima u slovenskom i hrvatskom jeziku. Ukoliko se nađete (nadajmo se namjerno) u Sloveniji i vidite natpis planina, to neće značiti da se ovdje u blizini nalazi neka planina nego visoravan. Ono što mi zovemo planine, Slovenci kažu hribi. Tako je naša polazišna točka zapravo visoravan Zajavornik. Oko 9:20 krećemo po Željeznom putu prema Blejskoj koči. Šuma (jele, smreke i ariš) kroz koju prolazimo je prekrasna, a šumski pokrivač naprosto bajkovit. Kod prvog križanja na koje nailazimo, nalazi se tabla koja upozorava da ulazimo u območje medveda (područje u kojem obitavaju medvjedi) - najbolja vrsta table. Na dlanu se pruža i dobar pogled prema vrhu Brda, Lipanskom vrhu te je negdje iza, još uvijek nevidljiva, Debela Peč.
UPUTA: na sve fotografije, stajale one zasebno ili bile dio fotogalerije (mozaik manjih fotografija), možete kliknuti i povećati ih!


Kod drugog križanja (Velika Preseka) nailazimo na jednu stariju gospođu koja nema ni štapove ni ruksak već juri putem prema Blejskoj koči. Odmara malo na kamenu te si dobacujemo pokoju planinarsku prijaznost: "Živjo! Dobar dan!" Malo nakon što smo je prešli, ona nas prestiže. Uskoro dolazimo do table koja označuje uskori početak pašnog območja planine* (visoravni) Lipanca. Grad Bled ima zajednicu za ispašu (pašna skupnost). Pse treba metnuti na vrvico in hodati po označenih poteh. Mi slijedimo dalje put za koze i magarce te se divimo pašnjaku. Susrećemo još planinara, a aktivnost na putu se povećava kako se približavamo Blejskoj koči. Slijedimo lijepi vijugavi put, a tu negdje se počinje i prvi put pružati prilika za, u planinarskom svijetu još uvijek nepoznati, Sokol-Kezele manevar. Naime, taj manevar je definiran kao: iracionalni i često nasumični odabir najbržeg puta, najčešće neoznačenog i opasnog, do vrha te odluka da bi to baš bilo prikladno, iako je više herojski nego pametno. Tako mi cijepamo put preko brega za kojeg uskoro saznajemo da se nalazi ispred same Blejske koče.

Adrian pozira; krasno pašno območje uz put do Blejske koče; pri kraju puta; pogled prema dolje; stanje uma potrebno za manevar Sokol-Kezele; izvođenje manevra

Blejska koča na Lipanci (1633 mnv) krasno je konačište svih planinara koji se nađu na Pokljuškim gamsima. Prizori na sve strane su pobjednički, klupice su ispred samog doma, a odmah pokraj je jezero - koje je sad više bara, ali u obliku srca! Planinarsko srce kuca jako na ovom mjestu, a mislim da naša pl. kuća Strahinjščica ima stvarno jakog konkurenta za najljepšu pl. kuću ili dom koje smo zasad obišli. Upisujemo se u vpisno knjigo za planinske koče (mountain hut logbook) te uskoro krećemo dalje prema našem odredištu. Na putokazima piše da je predviđeno trajanje puta do Debele peči jedan sat i trideset minuta.

Dolazak do Blejske koče na čijoj lokaciji su u biti četiri zdanja; jezero koje je sad bara u obliku srčeka; putokazi kod koče; dio krasne ručno izrađene mape koja se nalazi na zidu Blejske koče i prikazuje sve lokalitete koje smo prošli; dvorište Blejske koče

Put opet serpentinasto kreće kroz šumu kako se polako udaljavate od Blejske koče. Sunce je već oko 10:30 pripeklo pa smo tako moguće najgori dio puta dobili serviran baš u to vrijeme. Šuma polako, ali sigurno daje mjesto kršu i kamenju koje je karakteristično za veće nadmorske visine. No, još uvijek i zapravo cijelim putem nalazimo lijepe livade pokrivene travom za koju Maja tvrdi da izgleda kao da je netko redovito kosi. Zadnjih dvjesto metara je bilo uporno, a tu negdje smo dobili i naše svako-malo suputnike - jedan stariji, ali opremljeni, slovenski par i jedan stariji par za kojeg je Maja prvo pomislila da su Francuzi. Nisu dobro reagirali ni na "živjo" ni na "dobar dan" pa smo onda probali s "hi". Ono što je za te, tada u našim glavama i ladicama, Francuze bilo karakteristično su planinarske sandale i vreća za plac u kojoj su vjerojatno nosili hranu i piće. Okej, zezam se. Ako i postoji nešto takvo kao što su planinarske sandale, ovo definitivno nije bilo to. Bile su to obične ljetne sandalice koje bi više odgovarale jednom hodaču na našem Špancirfestu nego ozbiljnom planinaru. Zadržite malo tu sliku u glavi dok ja nastavljam opis našeg puta do vrha. Prije raskrižja na kojem možete krenuti putem Debele peči ili Brda te kasnije Lipanskog vrha, Sunce nas je pržilo beskompromisno i mislim da je to bio jedini trenutak u kojem sam pomislio: kvragu, što mi je ovo trebalo? Ta pomisao se gotovo uvijek javlja u trenucima teškog fizičkog napora i znoja koji u potočiću teče niz lice, a često i u oči. Brdo se veličanstveno pruža pred nama, ali mi pratimo put za Debelu peč. Padina koja se pruža s lijeve strane je naprosto brutalna, a borovi rastu svako malo na tom strmom terenu. Pogled nije nimalo za one koji se boje visine, ali mi slijedimo uski putić prema Debeloj peči. Uskoro smo je i ugledali, a ona je bila ispunjena ljudima. To nas je na sekundu demotiviralo, ali Debela peč je poznato odredište mnogih planinara pa je bilo i za očekivati.

Šume su prekrasne; prvi teži uspon na putu prema Debeloj peči; pogled u pozadini; vrh Brda; gužva na proplanku i raskrižju za Brda i Lipanski vrh ili Debelu peč; s razlogom veseli; veličanstvene stijene; pogled i put prema Debeloj peči

Pratio sam pomno kako se Polarov visinometar približava 2000 mnv i osjećao iskonski planinarski polet. Iako mi je bilo pakleno vruće i osjećao sam umor kako se polako nakuplja u nogama, pritisnuo sam i ostavio svoje suputnike malo iza. To je to. To je taj trenutak kad prvi puta prelaziš 2000 mnv i sretan si zbog toga. Očekuješ čuda, očekuješ sve, a sve što dobivaš je lagani povjetarac koji te hladi. I to je uistinu baš SVE što u tom trenutku postoji. Orijentiraš se i polako te preuzimaju veličanstveni osjećaji - pogledi su velebniji od svega što si dosad vidio. Doline i planine se pružaju u svim smjerovima. Ovo je znači Debela peč (2015 mnv) koja je nadaleko poznata kao jedna od najboljih mjesta u Julijskim Alpama za praviti panoramske fotografije. Rjavina (2532 mnv) se impozantno drži prema zapadu. Planine ovdje više ne izgledaju nimalo kao naša Ivanščica ili Ravna gora - ovo su gorostasi, njihova starija braća i sestre.
Vrh Debela peč

Pogled na dolinu Krme

Pogled prema gorostasima s Debele peči

Nakon pomodarskog naslikavanja i pokazivanja što mi mislimo da je planinarska moda, nalazimo svoje mjesto na Debeloj peči koja sa svoje južne strane izgleda kao uzletište, pitomi i dobroćudni travnjak. No, njezina sjeverna (sjeverozapadna točnije) strana je opaka, strma stijena po kojoj se vjerojatno penju i veru samo najiskusniji. Vrijeme je za hranu, piće i odmor. Francuzi su došli ubrzo za nama, a mi nismo, naravno, bili jedini koji su primijetili planinarske sandale i ceker. Nagradno pitanje za sve čitatelje je: koje su narodnosti bili ti mistični i čudesni planinari iz druge dimenzije u kojoj nema iščašenja zglobova i dućana s planinarskom opremom?
Panorama s Debele peči

Otac i sin

Planinarski smeh

Krećemo odmoreni, puni energije, ali i pomalo pečeni prema prije spomenutom raskrižju za Debelu peč i Brda te Lipanski vrh. Trebalo je odlučiti hoćemo li se samo istim putem spustiti do Blejske koče ili ćemo osvojiti i Brda. Pričalo se o strmom spustu za koljena, o sajli koja možda ne bi bila dobra ideja za moju operiranu ruku. No, moji suputnici znaju da bih prodao dušu i crnom vragu za još jedan vrh, a kamoli onda ruku. Nadahnuti kakvi smo bili i usprkos sunčevim zrakama koje su nas lizuckale po licima i rukama kao gladni psi koji žicaju hranu od svojih gospodara, odlučnih da ih hrane samo sa suhom hranom, odlučili smo osvojiti Brda i još jednom probiti barijeru od 2000 mnv. Sveukupno nam je od Debele peči do Brda trebalo pola sata prilično laganog hoda. Bila bi prava šteta da nismo obišli i Brda jer se s njih pružao odličan pogled prema demonskijoj strani Debele peči. Na vrhu Brda ima puno manje prostora nego na Debeloj peči pa se i ljudi kraće zadržavaju. To nam je savršeno odgovaralo, a zadržali smo se samo kako bi se još malo slikali. Jedan slovenski planinar je bio toliko ljubazan da okine par fotki svih nas zajedno te je jedna od fotografija ispala pravi materijal za razglednicu. Opet me uhvatio osjećaj nevažnosti i nebitnosti te strahopoštovanja prema strukturama mnogo većim od nas i naših problema.
Oči u oči s vrhom Brda

Zadnji dio uspona na Brda s jednako fascinantnom pozadinom

S Brda je jasno vidljiva demonska strana Debele peči

Maja i stijene

Ekipa na okupu - razglednica s Brda :)

Čovjek i planina

Panorama s Brda

Planinski zrak udara u glavu broj 1

Planinski zrak udara u glavu broj 2

Povratak prema Blejskoj koči je trajao četrdeset pet minuta. Zbog sveprisutnog kamenja, manjeg i većeg, trebalo je paziti kud staješ. Osim toga, put je bio prilično lagan i ugodan. Tu negdje sam dobio novi planinarski nadimak. Mislim da sam u jednom od zapisa već to pisao (možda na vakuum.space-u, a ne ovdje), ali postoje dvije vrste planinara: a) divokoze i b) medvjedi. Divokoze su brze i poletne, savladavaju velike udaljenosti u kratkom roku i skakuću po kamenju dok drugi u čudu samo gledaju. Medvjedi su sporiji i tromiji, ali izdržljiviji te su bolji na duge staze. Iako vjerojatno nikad neću prestati biti medvjed (u umu čak i ako se tijelo uspije pretvoriti u ono divokoze), počele su se kod mene razvijati neke osobine divokoza. U trenucima planinske inspiracije tako je nastao naziv Medokoz - opasni hibrid između medvjeda i divokoze, nepredvidljiv i u mogućnosti birati koje će se osobine ispoljiti, već za što se ukaže potreba. Internacionalne inačice Medokoza su Bergott ili Ber van der Gott.
Lipanski vrh (1974 mnv)

Spuštanje s Brda i pravac Blejska koča

Tipični Medokoz/Bergott

Kod Blejske koče pronalazimo okrijepu u pravom slovenskom Laškom pivu, a neki u Union Radleru od grenivke. Emina i Maja su jele juhu od zelenjave i odličan domaći kruh, a Adrian i ja smo malo zamastili brk sa štrudlom od jabuke. Kako to obično biva, sve je na planini odlično sjelo. Nakon malo odmora i planinarskog poziranja i bivanja kod koče, krećemo natrag prema visoravni Zajavornik. Pomalo izmoreni, ali veseli i nimalo umanjenog raspoloženja, prevaljujemo put do automobila.
Povratak do Blejske koče

Po putu prema Hrvatskoj, sasvim spontano je došla ideja da namočimo noge u Bledu. Za ekipu pretežno sastavljenu od vukova i medvjeda samotnjaka, bila je ovo prilično čudna ideja. Odjednom smo se našli zatrpani automobilima i ljudima te smo zaključili da su Talijani, pogotovo mlađi (oni s emo frizurama i rupama u ušima), prilično bezobrazni. Naime, jedan mlađi talijanski par se spremao barem deset minuta nakon što su nam uljudno rekli da sad baš izlaze s automobilom i da ćemo moći doći na njihovo mjesto. Baletan je oblačio čarape pet minuta, a ostalo je slagao sve stvari i namještao GPS na mobitelu. Konačno smo se parkirali i krenuli prema vodi. Bledske gondole i koji sve vrag ne, prevozio je ljude prema otočiću Bledu (jedinom prirodnom otoku u Sloveniji). Zabranjeno je kupanje na cijelom jezeru osim na dijelu gdje se, naravno, naplaćuje ulaznica. Sedam eura morate izdvojiti ukoliko se želite okupati u Bledskom jezeru. Odlučili smo samo namočiti noge te uskoro krenuli prema automobilu. Ostalo nam je još vremena na karti za parking te smo kartu dali nekom strancu koji u početku nije shvatio što mu to točno želimo uvaliti, ali na kraju je dokučio da smo pristojni i dobronamjerni Hrvati. Talijani su tog dana definitivno mogli nešto od nas naučiti.
Umakanje planinarskih nogu u jezero Bled

Jezero Bled

GPS trag

Polako smo nastavili kliziti prema Hrvatskoj, a kad smo konačno došli u blizinu Zagreba i ugledali Medvednicu, shvatili smo koliko je to naše gorje zapravo malo. Ivanščica će sada vjerojatno isto tako izgledati. Percepcija se promijenila i više ništa neće biti isto. Taman kad sam počeo zaboravljati Vaganski vrh i krasote Velebita, Julijske Alpe su me podsjetile da tamo vani postoje ribe mnogo veće od onog što možemo zamisliti. No, kad neizmjerna želja i goruća strast postoji, jednostavno nema mjesta za strah. Kakav god vrh me tamo negdje čekao, biti ću spreman za njega. Tisuću, dvije tisuće, tri tisuće, četiri tisuće, itd. Ambicioznima ni nebo nije granica.

Oznake: julijske alpe, Pokljuški gamsi, Blejska koča, Debela Peč, brdo, medokoz, bergot

Planinarski gemišt

23.08.2017.

Iako bi naslov mogao žedne zavarati, neću pisati o omiljenom piću svih Zagoraca, ali i njihovih prijatelja. Vjerojatno svi znalci to već znaju, ali sam naziv gemišt dolazi od njemačke riječi gemischt što znači miješano. Planirao sam pisati izvještaj o Francovoj sjenokoši, to jest, kako bi rekao Jelen: Han(j)žica koju smo namjeravali obići prošlu subotu. Pionir gore, odmor kod Pasarića pa za Hanjžice i sjenokošu, ali na kraju smo se samo spustili po Konju dolje. Imao sam stvarno krasne slike da potkrijepim riječi, ali dogodilo se to što se svakom putopiscu tu i tamo dogodi (opet mudre i utješne Jelenove riječi). Naime, izgubio sam fotoaparat i to na najgluplji mogući način. Doživio je tako taj fotoaparat, u društvu mojih McKinley Santa Cruz "planinska muha" naočala, vožnju u leru kroz Prigorec. Kad sam shvatio da mi fali oprema, prošlo je već dosta vremena, ali uputili smo se drugi put u Prigorec. Pronašli smo naočale jedno kilometar i pol dolje niz cestu nakon OPG-a i koza kojima je bilo jako zanimljivo naše pretraživanje flore uz cestu. Nažalost, fotoaparat je ili netko uzeo ili je završio u grmlju gdje ga nitko neće naći ili je u potoku uz cestu. Zbog toga nema nikakvih krasnih slika, a nije bilo ni zapisa.

Pogled prema Ivanščici, vidi se i Ravna gora - malo prije 19:00

Ipak, eto jedne od danas kad smo Nikola i ja odlučili odraditi jedno kondicijsko Čevo. Zaista, Čevo služi planinarima, ali i trkačima kao idealno mjesto za trening. Dovoljno nam je blizu, a ne oduzima previše vremena da bi se došlo do vrha. Postoji lakši i teži put, a oznake su dobro postavljene za one koji dolaze od smjera bistroa Brk. Teži put Vas vodi preko Malog Čeva do vrha, a kasnije i do Balkona. Lakši put je možda bolje započeti kod startne pozicije Cross lige Čevo (most preko Bednje u Završju Podbelskom). Nikola u zadnje vrijeme koketira s trailom pa vježba i trčanje na vrh Čeva. Teži put svakako nije za zezanciju, a to bi bolje mogla pokazati usporedna kardio analiza subotnjeg planinarenja preko Pionira na vrh Ivanščice i spust preko Konja te današnji kondicijski uspon na Čevo težim putem. Trebalo bi sad i objasniti zonski trening, ali ukratko ću samo reći da postoji pet srčanih zona koje su zadane otkucajima srca u minuti. Niski otkucaji - prva i druga zona. Umjereni trening i napor - treća zona. Visoki, ali prihvatljivi otkucaji u četvrtoj zoni i opasna, tzv. "samo atlete smiju u njoj biti duže vrijeme, a ni njima se ne preporuča" peta zona. Zone se računaju s obzirom na Vaše godine, a općenito ljudi u boljoj kondiciji imaju manje otkucaje srca u minuti. Jedan od načina provjere fizičke spremnosti je taj da se vidi koliko srčani ritam skoči gore* kad počne napor (ležite mirno pet minuta i onda se naglo dignete). Moja peta zona počinje nakon 179 otkucaja u minuti.

Dugo vremena smo mislili da je Pionir najteža staza do vrha Ivanščice i to je možda točno ukoliko su domena konvencionalne staze. Postoji Tamni dol (paralelno i blizu staze Konj) koji nosi titulu najtežeg puta. U svakom slučaju, ako je Mrzljak ugodan, a Konj pomalo neugodan, Pionir će biti dosta uporan u svojoj neugodnosti. No, po otkucajima srca, Pionir (+ cijeli povratak dolje po Konju) je mala beba za teži put na Čevo. Vrh od samo 562m, ali grize. Pogledajte grafove koji se nalaze ispod mape s GPS tragovima:

Moguće je da je Nikola nabijao tempo jer smo prilično brzo došli do vrha (oko 40 minuta), ali Pionir sa svojih jedva tri minute u petoj zoni i nije nešto prema težem Čevu sa skoro petnaest minuta

Iako planinarenje i hodanje povezujem isključivo s isključenjem iz civilizacije te odmorom od ljudske buke, pobornik sam tehnologije i raznih sprava za mjerenje i snalaženje u vremenu i prostoru. Teorijski sam proučio i obradio aplikaciju (augmented reality videoigru) Pokemon Go koja je prošlo ljeto postala vrlo popularna, našla se po svim portalima, novinama i slično, a onda nakon par mjeseci zamrla. No, čini se da obožavatelja i igrača još uvijek ima, a jedan od njih je i jedan moj dobar prijatelj kojem je u biti dosadno pa se bavi tim stvarima, ali ako nekoga to može pokrenuti da izađe iz kuće/stana i hoda - to je okej. Možda je pomalo tužno da motivacija mora dolaziti s te strane, ali pustimo to. Baš on je zaslužan za to da vidim što u praktičnom smislu nudi Pokemon Go. Nije mi u interesu igrati je u uobičajenom smislu te je tako namjeravam tu i tamo uključiti na pokojem vrhu ili osamljenom mjestu da vidim hoće li se što zanimljivo pojaviti. Ukoliko nekog zanima, na Balkonu, kod inoks križa, nalazi se poke stop (mjesto od interesa za igrače Pokemon Go-a na kojem možete dobiti poke lopte, jaja za inkubator, itd.) pod nazivom: Jesus on the Cross Čevo. Zanimljivo da se poke stop nalazi baš ovdje.
Nikola kod poznatog inoks križa na Balkonu

Ukoliko planinarenje nije Vaš đir ili više volite hodanje u gužvi uz glazbeni (koji je stvarno dobar ove godine što god neki rekli da nema velike pozornice i slično) i druge zabavne programe, u Varaždinu se još četiri dana održava naveliko poznati Špancirfest. Možete nabaviti stvarno svašta, a ovaj divovski perec je jedna od takvih stvari:
Majina glava za usporedbu i Lazarova manijakalna sretna faca


Uskoro će i godina dana otkako smo spasili našu Ivu (da, dobila je ime po Ivanščici) iz Prigorca. Transformacija je, kao i u svim slučajevima spašavanja nesretnih životinja, čudesna.
Budi se, ali uskoro opet ide spavati. Eat, sleep, play, repeat life style

A za vikend konačno nešto, rekli bi, novo i divlje te prekrasno. Slika neka govori tisuću riječi. Barem dok se ne vratim i ne napišem nešto i dodam još par tisuća riječi.


Oznake: Ivančica, Pionir, Čevo, Iva

Generali za stolom ili prva godišnjica Vučikovca

15.08.2017.

Budući da je prije malo više od godinu dana nastao detaljan IZVJEŠTAJ s planinarsko-rekreativne i biciklističke staze "Vilinska špica", ovaj zapis će služiti kao dodatak njemu. Biti će dodani podaci koji nam prije godinu dana nisu bili poznati te karta (GPS trag - vidi kraj zapisa) koja istraživačima planina nudi prilično točan opis i osjećaj gdje se što nalazi - ovaj puta bez nepotrebnih vrludanja. Ujedno koristim i priliku kako bih obilježio prvu godišnjicu odlaska na i obilaska livade Vučikovec koja spada pod brdske travnjake (razred Festuco-Brometea reda Brometalia erecti) planine Ivanščice. Osamdeset posto Ivanščice se nalazi pod šumom, a samo dvadeset otpada na travnjake. Zanimljiv podatak je da na šumskom području raste samo trideset posto biljnih vrsta dok ostatak raste na travnjacima nastalima ljudskom intervencijom: košnja, ispaša, itd. Iako bi na prvu pomislili da je to još jedna "ljudska spačka", ukoliko se travnjaci ne održavaju, oni zarastaju i polako se vraćaju u šumski tip staništa. Time se gubi i biljna i životnjska raznolikost. Biološka raznolikost Vučikovca je velika, a tu se najviše ističu orhideje (kaćuni) od kojih je najznačajniji bazgov kaćunak. Njegovo jedino stanište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je upravo Ivanščica te raste na Francovoj sjenokoši (u blizini vrha Hanjžice, 994 mnv), Pragerskim krčima (u blizini Vučikovca - kaže Jelenko da su ti krči preko ljeta, nažalost, dosta zarasli te da su prije bili bolje održavani) i u najvećem broju na Vučikovcu.

Početno odmjeravanje s Ivanščicom - još uvijek duboko u raljama civilizacije

Planinarska skupina je ovaj put bila u malo drukčijem sastavu, ali s jednakim ili većim žarom za novim pustolovinama. Budući da Maja i Nikola još nisu vidjeli Vilinsku špicu, Vučikovec i/ili poznati Generalski stol, odlučili smo se za tu destinaciju. Vrijeme je bilo besprijekorno te je jutros osvanuo predivni ljetni dan. Početak Vilinske špice i Vilinske staze (nemojte brkati ove dvije različite planinarske rute!) počinje u Vinogradskoj ulici u Lepoglavi. Privlačniji dio Vilinske špice počinje nakon prvotnog asfaltnog tabananja koje kasnije prelazi u prihvatljivije, makadamsko tabananje. Zanimljiva serpentinasta cesta počinje negdje nakon prehodanog drugog kilometra, a kod starog kamenoloma Vudelje počinje nešto mediteranskija klima s pratećom borovinom (miris mora, neki bi rekli). Tradicionalno smo prošli kroz staro, zamračeno spremište kamenoloma.
Spreman i voljan - Vinogradska ulica u Lepoglavi, početak i Vilinske staze i Vilinske špice
Početno asfaltno tabananje i oznake za KT koje se mogu naći diljem cijele Vilinske špice

Počinje borovina, blizina starog kamenoloma Vudelja
Imamo budnu pratnju
Kroz spremište kamenoloma

Nakon tri i pol kilometra dolazite do krasnih vidikovaca i pogled seže prilično daleko. Impozantna (i sad malo jasnije zašto se tako zove) Ravna Gora pruža se u svoj svojoj veličini. Moguće je skretanje udesno za kamenolom Očura, a mi skrećemo lijevo prema Vučikovcu i vrhu Vilinska špica. Tu gdje su prije godinu dana započeli naši navigacijski problemi, sada bez ikakvih problema vodim svoje prijatelje putevima koji se, vjerujem, njima čine zbunjujući. Što se tiče markacija, tužan sam primijetiti da se ništa puno nije promijenilo (osim što je jedna srušena oznaka za KT podignuta). Jasnih oznaka za vrh Vilinska špica i dalje nema, a sama planinarska staza (ako to možemo tako zvati) je loše održavana. Ukoliko idete ovdje prvi puta i istražujete, šanse da se izgubite su doista velike.
Lepoglava pod nama i Ravna Gora u daljini - Nikola je inače veliki obožavatelj Ravne Gore, mislim da nisam sreo planinara koji joj se tako rado svaki put vraća

Panoramske slike uvijek vjerno prikažu koliko je planinarenje zakon, koliko je priroda velebna i lijepa te koliko smo mi mali i ništavni - zrnca prašine uvjerena da mogu postići velike stvari. Možda je to uvjerenje i razlog zašto možemo

No, mi smo prvo obišli livadu Vučikovec te su Marek i Maja ostali odmarati kod kućice orhidejočuvara. Nikola je izrazio želju da vidi neimenovani i spasonosni izvor od prošle godine. Izvor se nalazi jedno sto metara jugozapadno od Vučikovca. Bilo bi krasno umiti se u hladnoj vodi koja izvire iz planine, ali izvor je presušio. Vratili smo se natrag do ostatka ekipe te nakon kratkog odmora nastavili prema vrhu Vilinska špica.
Dolazak na suncem okupani Vučikovec

Dva kneginečka kaćuna iliti planinska sreća

Na izvoru jugozapadno od Vučikovca trenutno nema vode

Planinarska družina odmara kod kuće orhidejočuvara

Maksimalno deset minuta treba od Vučikovca do vrha Vilinska špica. Vrh je obrastao šumom te je pogled na bližu i dalju okolicu blokiran. Ipak, ako se potrudite, možete kroz grane vidjeti Sljeme. Muhe su jednako dosadne kao i prošle godine. Marek tradicionalno okida jedan selfie za planinarke i ostale djevojke željne akcije te nastavljamo strmim putem dolje.
Nakon godine dana na istom mjestu - Marek i zavodnički pogled

Kad malo bolje pogledam, na svim slikama smo prilično veselog duha! Da, takav je efekt boravka u čistoj prirodi

Jedna Sokol-Kezele obiteljska fotka na Vilinskoj špici

Deset do petnaest minuta laganog hoda (pazite na strmi spust s vrha Vilinska špica!) i dolazite do Generalskog stola. Do zabune i gubitka pravog puta bi i ovdje moglo doći jer Vilinska špica (staza) očito nema jasnog reda što se tiče svojih oznaka kontrolnih točaka (KT) (zapravo ga ima, ali teško ga je pratiti jer je KT 5 (Vudelje vrh) bliža KT 7 (Generalski stol) nego KT 6 (vrh Vilinska špica)). Kao i prije, drugi put je mnogo lakše nego prvi te tako isprve pogađamo put i dolazimo do Generalskog stola. Moji suplaninari su očarani ovom lokacijom, a Maja ubrzo pronalazi i mjesto u hladovini koje je pogodno za kampiranje. Sam Generalski stol je nekako u poluhladovini pa ipak ostajemo sjediti za njim osjećajući se kao pravi generali. Pogled na Ravnu Goru postaje još jasniji i bolji, a na dlanu se nalazi i cijela Lepoglava. Idilično mjesto pogodno za odvesti (buduće) zaljubljenike u prirodu i planinarenje.
Put prema Generalskom stolu

Dolazak do čistine na kojem se nalazi Generalski stol

Generali za stolom; dovoljno za hladovinu; iako iz zadnje fotografije nije jasno vidljivo, Generalski stol vam nudi mogućnost blagovanja uz epski pogled

Za kraj prilažem osnovne podatke o Vilinskoj špici te obećanu mapu lokacija:

Naziv staze: Vilinska špica (od 1 KT do 7 KT)
Znamenitosti: staro spremište kamenoloma Vudelje, prepoznatljiva serpentinasta cesta i vidikovci, Vučikovec, vrh Vilinska špica, Generalski stol
Vrijeme obilaska: malo manje od tri sata
Udaljenost: od KT 1 do KT 7 malo preko šest kilometara
Težina: malo do srednje* zahtjevno
Preporuka: šeširi, marame, zaštita za glavu; pri samom kraju mnogo mjesta gdje prodiru sunčeve zrake
Popis KT-a Vilinske špice: 1) Lepoglavska Ves, 2) G. Gečkovec, 3) plato Vudelje, 4) plato Vudelje 2, 5) Vudelje vrh, 6) Vilinska špica, 7) Generalski stol, 8) Zmržnjak, 9) Bračkova pećina, 10) Šumec



Uživajte u prirodi!

Oznake: Ivančica, Vilinska špica, kamenolom Vudelje, Vučikovec, orhideje, bazgov kaćunak, vrh Vilinska špica, Generalski stol

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se