Na vražjem tronu

16.04.2017.

Lijepo vrijeme i znatiželja pogonjena nemirnom dušom su dovoljni uvjeti za obećavajuću avanturu. Kad smo već kod obećanja, donosimo Vam izvještaj sa Vražjeg stolčeka o kojem je bilo nešto riječi u prošlom zapisu. Dakako, imao sam neke početne sumnje u svezi objavljivanja ovakvog materijala. Naime, moji suplaninari, ali i drugi zainteresirani za izlete u izuzetno lijepoj i nepoznatoj (od te premise polazim) prirodi često me pitaju za skrivene i manje popularne destinacije. Internet nije (ili nije barem bez dubljeg istraživanja) pun informacija o takvim mjestima i zainteresirani bi trebali baš ciljano tražiti da bi dobili nešto sitno od željenih informacija. Stoga sam i odlučio, amaterski dakako, slikati i snimati, a onda i pisati o takvim mjestima. Sumnja se ušuljala nekako ovako: "A možda je ovo samo jedan veliki spoiler za one koji žele osobno - vlastitim očima i duhom prvi put vidjeti i osjetiti atmosferu mjesta kao što je Vražji stolček". Iako nekako ipak sumnjam da je lijenost ili nedostatak ambicije u tom smjeru razlog zašto nema dostupnih informacija, slika, video zapisa, itd. Ako Vas zanima više takvih mjesta, svakako Vas odmah upućujem na stranicu ad1500 gdje ćete naći videe i pregršt informacija o utvrdama, ali i drugim fascinantnim mjestima koje valja posjetiti.

GPS trag s lokacijama

Bio sam progonjen oko tjedan dana i često bi mi se u misli prikrao Vražji stolček. Činilo se da ni egzorcist ne bi u ovom slučaju pomogao. Postojala je samo jedna opcija, a to je osobno otići do Vražjeg stolčeka i sam osjetiti što to mjesto zapravo skriva. Trebalo je samo staviti okultistički šešir i izabrati suputnike. Trebat će mi netko tko također voli takva mjesta, ljudski suputnik i životinja koja ima razvijenija osjetila od čovjeka te nekad instinktivno predosjeća stvari za koje mi ostajemo slijepi i zakinuti. Srećom, moj odabir je bio lagan. Moja partnerica i suležnica Maja i sama nosi coprničke gene (što znači da i nesvjesno bolje osjeća stvari od, da se tako popularno izrazim, bezjaka) i njezin crni pas, zapravo prilično indikativnog imena - Magic, su bili gotovo savršen odabir. Zanimljivo je da Magica (u daljnjem tekstu Međik) često odmilja zovu Međa što bi se moglo protumačiti kao da on stoji na granici između svijeta magije i ovog običnog, često nezanimljivog svijeta. Idealno! Mislim da bih trebao razmisliti o tome da si napravim račun na onom okultističkom forumu pa da im i sam malo hranim maštu :)
Crni pas Međik

Ukoliko dolazite iz smjera sela Pece, na cesti prije lovačkog doma "Šumski zec", hrama štovatelja velikog šumskog božanstva koji se vjernicima prikazuje u obliku zeca, nalazi se malo parkiralište na kojem možete ostaviti svoje kočije (ukoliko ne dolazite do lovačke kuće na metli, ako da, izvinjavam se). Hram je bio zatvoren i zaključan, a mi smo produžili šumskim putem koji vodi uzbrdo. Šuma blokira sunčeve zrake pa je šetnja prilično ugodna čak i ako je obavljate u proljetnim, ljetnim ili nekim drugim toplijim vremenskim razdobljima. Cijelo vrijeme slijedite glavni šumski put i za samo deset minuta dolazite do ostatak utvrde Gradišće čiji graditelji ostaju nepoznati. Put skreće naglo udesno i nakon dvije-tri minute hodanja vjerojatno ćete prvo spaziti čudnovati opkop oko kojeg su ostaci kamena, očito zida utvrde. Međik je odmah morao provjeriti što se u toj iskopanoj rupi nalazi te je malo propao u lišće. Očito je to nedavnije kopana rupa, a moguće je djelo lovaca na blago. Podaci kažu da je moguće da je najduži zid bio 150 metara. Sjeverni dio zida je najjasnije vidljiv i Maja, Međik i ja smo hodali po njemu i kretali se prema zapadu. Tu negdje počinje miris borovine koji je stvarno neuobičajeno jak za ovo naše sjevernije područje. Podsjetilo nas je to odmah na Dalmaciju i jug.
Prvi vidljivi ostaci utvrde Gradišće

Maja i Međik hodaju niz sjeverni zid

Jasno vidljivi tragovi zida 1

Jasno vidljivi tragovi zida 2

Počinje spuštanje prema samom svetištu kojeg su lokalci nazvali Vražji stolček. Pitanje je zašto takvo lijepo mjesto nosi ime vraga kad je prilično božansko. U svakom slučaju, taj vrag za svoj stolac u našim srcima dobiva plus bodove. Vegetacija ne prestaje biti sve čudnija i čudnija te tako ima puno niskog raslinja, a iz stijena raste mnogo malih do srednjih rupičastih hrastova. Stijena je na dijelovima crvena. Ako se nakon stolčeka spustite još kojih deset-petnaest metara, doći ćete na manji plato na kojem je klupica koja trenutno nije u dobrom stanju. Međik je tu popio vode da može nastaviti svoju ulogu čuvara ovog, običnom oku vidljivog dijela stvarnosti.



Popeli smo se natrag do stolčeka i uživali u pogledu na dolinu rijeke Bednje. Sam Međik nije baš bio voljan sjesti na stolac, a nešto ga je u smjeru sjeverozapada jako zanimalo. Dok smo mi bili na Vražjem tronu, on je bio usmjeren i čak legnuo, stajavši izMEĐU nas i tog nečeg nepoznatog. U svakom slučaju, bili smo pod blagoslovom i šumskog zeca, ali i gospodara planinskog trona te nam je ponuđen siguran put natrag prema lovačkom domu. Od stolčeka vodi mali odvojak (vidi GPS trag cijelog puta) direktnije prema domu, ali strmi je pa je zapravo pogodniji za uspon nego za spust. Našli smo čistinu kod koje lovci očito vježbaju svoje sposobnosti, a predanijem istraživaču ne može promaći još jedan znak velikog šumskog zeca.
Međik i Maja na platou ispod Vražjeg stolčeka

Stijene ispod stolčeka 1

Stijene ispod stolčeka 2

Rupičasti hrast

Razvratnica na Vražjem stolčeku

Svoj na svome

Međik u pripravnosti

Drvo i stijena sužive

Inače se ne da previše slikati, ali zna photobombati

To je najbliže što je htio prići stolčeku

Strmi spust dolje

Šumski tepih

Neće se slikati pa ga lovim po šumi - vježbalište za lovce

Znak šumskog božanstva

Na kraju našeg istraživanja odlazimo do obale rijeke Bednje gdje Međik još malo njuška i istražuje. Na kraju puta se nije dao u automobil odnosno nije htio doma. Prije samog zaključka i misli nakon obavljenog posjeta Vražjem stolčeku, evo nekih statističkih podataka u svezi dolaska do utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka:

Lokacija: lovački dom se nalazi na cesti između Margečana i Gačica, točna adresa: Gačice 161
Duljina puta (početna i završna točka lovački dom "Šumski zec"): 1.2 km
Trajanje puta: a) 10-15 min (ostaci Gradišća), b) 20 min (Vražji stolček)
Opis: idealno za kraći popodnevni izlet
Zahtjevnost: mala do eventualno srednja
Opaska: cijeli put ide kroz šumu pa ste sklonjeni od sunca, ali sam stolček je izložen pa uzmite marame, šešire, kape, itd.
Na kraju smo se ipak skupa poslikali

Maja kod Bednje

Klasična slika lokacije Vražjeg stolčeka

Closer up

Međik umoran i ipak smješten u automobil

Iako pod dojmom i čudeći se što sve ljudi misle o pojedinim napuštenim mjestima u prirodi, moram zaključiti da je Vražji stolček ugodno i fascinantno mjesto. Dok ste uronjeni u određeni, često većinski prevladavajući, diskurs, prisiljeni ste i sami pisati u njegovom tonu kako bi bili razumljiviji čitateljima. Jednom kada čujete što ljubitelji okultnog i svakakvi šarlatani pišu i misle, koliko god vi sami bili racionalni, morate obratiti pažnju na to što oni govore i kakvu atmosferu stvaraju u svezi nekog određenog mjesta. Tako istraživač Vražjeg stolčeka postaje lovac na coprnice i crnu magiju, a njegovi pomagači i suputnici su otkrivači negativne energije i zaštitnici od nje. No, što ako je gospodar stolčeka pozitivac, a zapravo su oni koji su ga tako nazvali pravi negativci, suzbijatelji jedne davnije i, možda, iskonske religije? Zašto bi se nužno vrag morao skrivati na ovakvim izuzetnim mjestima? Možda je pravi vrag zatvoren u palače od oniksa i betona, zamotan iza slojeva priča i folklora koji su postali "istina" jer ih je većina prihvatila. Metode ugnjetavača - utjerivanje straha i nabijanje grižnje savjesti.

Moglo bi se reći: "idite i uvjerite se sami"; no, u ovom slučaju je više: "idite i razuvjerite se sami" jer takva vjera vam uopće nije potrebna. Vražji stolček je jedno od takvih mjesta kontemplacije na kojima se mogu roditi te "čudne" ideje te sumnje. Sumnja je početak kraja vjerovanja. Sumnja je općenito početak kraja, ali i početak rađanja nečeg novog.


p.s. - jučer smo obišli utvrdu Paka te iskopine i utvrdu Čanjevo. O tome uskoro u zasebnom zapisu!
Službeni dražitelj (official teaser)



Oznake: lovačko društvo šumski zec, utvrda Gradišće, Vražji stolček

Njuškanje oko Vražjeg stolčeka

12.04.2017.

Instinktivni naslov ovog zapisa je bio: "Tragovima okultnog". U daljnjem tekstu ću pokušati i objasniti zašto. Kako god da bilo, otkad sam pogledao video kolege ljubitelja prirode (kojeg osobno i ne poznajem), ne mogu svoje misli maknuti s lokaliteta koji se zove Vražji stolček, a kraj kojeg sam nebrojeno puta prolazio ne znajući da uopće postoji. Zapitam se mnogo puta koliko je takvih mjesta o kojima nemam pojma, a nadohvat noge su mi? I onda će netko reći da usmjeravanje pažnje nema nikakvog utjecaja na našu percepciju stvarnosti. Još jedna mala digresija, ali baš mi je danas prijatelj poslao jedan kviz osobnosti ("Which Murderous Villain Resembles You the Most?") u kojem je jedna od tvrdnji koje mogu biti istinite za vas glasila: "Mnoge stvari počnu vrijediti za mene tek kad ih pročitam u knjigama". To je prilično šlampava formulacija, a odnosi se na osnovno osvještavanje stvari ili pojava koje onda nekako čudesno počnu biti prisutne u našim životima. Neki tu pojavu nazivaju sinkronicitet. Tako su i Vražji stolček i u zemlju potonula utvrda Gradišće postali dio mog života pa makar u smislu sanjarenja i zamišljanja kako bi bilo odlično kročiti svojom nogom na ta mjesta.


Znao sam da ću uskoro tamo otići, a svoje najbliže planinare sam već počeo nagovarati da krenemo putem Vražjeg stolčeka - proučavati zavojitu dolinu i meandre rječice Bednje te gledati u našu udaljenu Ivanščicu. No, moji suputnici na planinama znaju loše reagirati na naša lutanja (iako tvrdim da su najbolje šetnje kroz prirodu one u kojima se zaluta; naime, one ispadaju najpoučnije i gotovo uvijek je tako da je moje savršeno vođenje i navigiranje kroz planinu sagrađeno na mnogo krivih skretanja, lutanja i preklinjanja boga planine da nam pokaže svoj prokleti i ljubljeni znak), tako da mi je najpametnije barem znati gdje počinje uspon. S time na umu, moj dugogodišnji prijatelj i pratitelj Lazar (navodno nam je u ponedjeljak osma godišnjica otkad smo krenuli na prvo malo proputovanje biciklom - možete misliti koliko mu znače te naše vožnje kad pamti to! Neki ne pamte ni rođendane svojih voljenih ili godišnjice braka, a ovaj točno zna kad smo mi jahali bicikle do iznemoglosti) i ja zaputili smo se prema Margečanu, to jest Gačicama. Utvrda Gradišće i Vražji stolček se nalaze sjevero-zapadno od sela Margečan i na samom jugu sela Gačice. Lazar i ja smo potvrdili danas da lovački dom Margečan nosi, zapravo, adresu Gačica. Pitanje "zašto onda on ne nosi naziv lovački dom Gačice?" vjerojatno spada pod herezu i moglo bi doći do tučnjave među lokalcima pa bolje da to sad pustimo po strani. Podatak bitan za nas je taj da se početak uspona prema ostatku misteriozne utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka nalazi odmah pokraj lovačkog doma... Margečan. Okej, sad ću prestati.
Iz Varaždina biciklima rutom Varaždin-Nedeljanec-Vidovec-Tužno-Lovrečan-Radovan-Pece-Margečan-Gačice treba sat i petnaest aktivne vožnje, a kilometraža iznosi dvadeset i dva kilometra. Najteži dio rute je uspon u Radovanu, a nas je cijelim putem pratio vjetar što znači da i nije bio najidealniji dan za vožnju biciklom. No, kad je to nas zaustavilo? Pokazao sam Lazaru dvorac Bela II kojeg se jasno moglo vidjeti, a tamo negdje u daljini, u šumi iza svih tih zelenih proljetnih boja, nalazi se Pusta Bela. Lazar osobno nije bio tamo, a ja sam se prisjetio onog urnebesnog kršćanskog raspela kojeg su doveli u ostatke utvrde. Zaista, cijelo to područje je kristijanizirano te tako na balkonu Čeva stoji ogromni inoks križ. U duhu Uskrsa koji nam sad uskoro dolazi, razmišljao sam da objasnim svom prijatelju još neke aspekte sveobuhvatne krađe naše religije od drugih, starijih i iskonskijih, ali onda sam odustao. Na tom tragu, nedavno sam našao i ovaj zanimljivi članak na kojeg zainteresirani mogu baciti oko.
Šumski zec je dovoljno zanimljiv da se po njemu nazove lovačko društvo
Štovanje božanstva u obliku zeca
Falusoidna gljiva kod lovačkog doma i lijepo uređen prostor za goste

No, zašto tragovima okultnog? U svojem istraživanju o lokaciji, povijesti i značenju utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka naišao sam stvarno na svašta. Ispričajte me ako sam krivo shvatio, ali navodno postoji još jedan lokalitet koji se zove Vražja stolica i nalazi se u okolici Kaniže. Naišao sam na taj jedan, prilično opskurni forum koji je očito okupljalište svakakvih alternativaca (sad, nažalost, u negativnom smislu te riječi), energetičara, fanatika za nadnaravnim, a možda se nađe i poneki lovac na coprnice. Dokaz zbunjenosti tih ljudi može biti i u tome kako brzo mijenjaju teme, to jest lokalitete i počinju iznova i iznova pričati priče koje najčešće pričaju djevojke i mladići oko logorske vatre. Vojska duhova kod Pake, duhovi u podrumu raznih dvoraca (nisam siguran radi li se o Beli II, ali izgledalo je tako nekako) i ljudi koji završe u ludnicama nakon što noće na tim lokacijama. Osobito je Paka ozloglašena kao mjesto na kojem se svašta događa. Spominje se taj neki vojni objekt koji je tamo nekad bio, a Lazarov tata, koji slučajno o tim stvarim ponešto zna, o takvom objektu nema saznanja. Forumaši podivljale mašte spominjali su partizane (here we go again) pa je moguće da se radi o nekim davnijim vremenima i nekim davnijim vojnim objektima. Uglavnom, akumulatori automobila otkazuju u šumama Pake, a viđeni su i orangutani i svakakve čudne spodobe te se čuju razni neugodni zvukovi, jecaji i vriskovi iz dubine šume. S druge strane, Paka je poznata kao najbolje nalazište vrganja. Djed mi je pričao kakav epski ulov je tamo imao jedne godine i navodi me često u svojim pričama da odem tamo i pogledam. Znate što? Otići ću pa makar ne našao vrganje ili Pakanske orangutane. Idem sa svojim suplaninarima vidjeti utvrdu Paka iz 13. st. koja je služila za obranu od Mongola te njezin četiri metra visoki i dva metra široki zid (ova dva metra širine navodno povezuju više takvih utvrda iz sličnog razdoblja). Projekt "Paka" vodi arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin. Ne možemo znati koliko ima ljubitelja okultnog i nadnaravnog među restauratorima i znanstvenicima, ali činjenica je da se za takva mjesta, na sreću, zanimaju i ozbiljni ljudi.
Početak uspona prema utvrdi Gradišće i Vražjem stolčeku
Idiličan pogled prema udaljenoj Ivanščici

Ako sam do kraja iskren, moram priznati da nalazim neko zadovoljstvo u svim tim pričama. To je vjerojatno etnolog u meni, a pričajući s par takvih akademski obrazovanih, ustvrdio sam da je i njima to sve zanimljivo, ali oni su manje skloni to priznati. Valjda se od njih očekuje da zadrže tu neku znanstvenu hladnoću koju ja, hvala Vražjem stolčeku, ne moram uvijek pokazivati. Zar nije zanimljivo da netko misli da je u Salinovcu velika koncentracija coprnica i onih koji znaju taj zanat? Zar ne bi još više bilo zanimljivo takvo nešto ići istražiti? Moramo se sad opet vratiti na onu misao s početka zapisa, a to je ona, reći će neki prilično otrcana, o tome kako naše misli privlače određene stvari. Jedini moment koji bih mogao nazvati "čudnim" tokom svog svojeg planinarskog vijeka (a on je skroman, dakako) je onaj kad smo, lutajući do Vučikovca (tada, naravno, nisam znao da se tako zove ni što je) i vrha Vilinska špica, namjerno prolazili kroz stari betonski spremnik (netko bi, eto, s onog foruma sad poludio da im kažete da je to spremnik za sol - navodna zaštita od coprnica) čisto da isprobamo svjetiljke i da možemo reći da smo prošli tuda. GPS signal na mom satu je, normalno, nestao. Smijali smo se cijelim putem i prolazili kroz poluzatrpani tunel. No, u jednom trenutku se čuo neki zvuk, a ja pretpostavljam da je to samo kamen koji se odronio pod nečijim nogama. Moguće je da smo mi svi obraćali više pažnje na takve detalje, tko zna što bi sve u tom mraku vidjeli. Dobro pitanje je onda možda i što ću ja sad sve vidjeti tamo u šumama Pake ili negdje drugdje kad sam se otrovao s divljim idejama i osvijestio te neke, pa makar imaginarne, stvari.

Kako god bilo, planiram Vas počastiti izvještajem traženja ostataka utvrde Gradišće čiji se graditelji točno ne znaju. Posebno me zanima i Vražji stolček na kojeg ću sa užitkom sjesti, a možda tamo padne i meditacija. Navodno su takva mjesta puna svakakve energije pa bi se svakako trebalo uvjeriti u to i sam, vlastitim iskustvom.

Do neke druge prigode, uživajte u prirodi!

Oznake: Margečan, gačice, lovačko društvo šumski zec, Gradišće, Vražji stolček, biciklizam

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se