Kondicijsko Čevo

30.10.2016.

Nekad sam mislio da ću cijeli život koordinirati male do veće skupine ljudi kako bih ih uspješno doveo do nekog vrha, popularizirao i propagirao planinarenje, a onda sam shvatio koliko mi energije troše svi ti dogovori. I dalje preporučam svima planinarenje kao zdravu aktivnost u prirodi od koje možete imati samo dobrobiti.

Šetnja ulicama Podevčeva
Poziranje i plašenje lokalnog stanovništva
Obrijal se i već tu skoro zalutal - njemu brada daje snagu orijentacije
Kroz šumu

Počeo sam ovo pisati jer se plan za današnje planinarenje uspio promijeniti par sati prije polaska pa do samog jutra nisam znao idemo li uopće ili ne idemo. Onda se još i promijenio sat pa nisam više bio siguran koliko je sati. Ipak, našli smo si jednu kraću zamjenu za pohod na Belecgrad (plan je bio voziti se iz Varaždina do Beleca i onda tamo ili u Juranšćini ostaviti automobil - to je jedan sat vožnje). Došao je red opet na Čevo koje opasno počinje konkurirati vrhu Ivanščice kao mjesto na kojem smo najviše puta bili. Mnogi misle da je Čevo lagani uspon i to tako predstavljaju, ali za neiskusnije može biti prilično naporno. 560 mnv se nekome može činiti malo, ali prelazi se velika visinska razlika u relativno maloj udaljenosti (do podnožja kod Brka do vrha je maksimalno 1.5 kilometara).
Malo Čevo
Tko ima ključ?
Zastava je poderana, ali 'rvatina je ispod pa i dalje vrijedi!
Pogled na Podevčevo

Po putu do vrha nismo sreli ni žive duše. Došli smo do vrha i opet se čudili kako su doveli ogromnu drvenu klupu do samog vrha. Taj vrh se polako pretvara u prostor za fešte što nama staromodnijim planinarima baš i nije po volji, a dodatno je problematično što nitko nikad ne zna tko posjeduje ključeve od tih svih brvnara i kućica koje možete dosta često naći uz planinske putove. Bilo bi vjerojatno lijepo prespavati u jednoj takvoj kućici. Uskoro više nismo bili sami na vrhu, a unutar pol sata se sjatilo jedno 5-6 planinara od kojih su jedni imali ključeve od dotične kućice. Počeli su se spremati za roštiljanje i ponudili svoje goste s pićem. Ako nekome padne na pamet da tamo gore naprave ugostiteljski objekt, doći ćemo s transparentima!
Carski stol
Poziranje za stolom
Pivo mi pomaže da kvalitetno protumačim kartu

Puhao je hladan vjetar pa smo se odlučili pokupiti po putu koji je na planinarskim tablama obilježen kao "lakši put". On to zasigurno jest, ali uz napadalo lišće i vlagu, prilično je sklisko pa treba paziti na svaki korak. Pri silasku smo sreli neke starije gospođe iz Koprivnice koje su došle planinariti na Čevo. Zaključili smo da je to Čevo stvarno popularno kad čak iz Koprivnice dolaze ovamo. Popularnost ipak malo opada i zbog toga što na vrhu nema planinarske kuće, a puno ljudi voli popiti nešto na kraju puta. Ne možemo reći da se žalimo na pivo (iako mi sve više pijemo samo domaće) nakon planinarenja, ali mislim da ipak pripadamo ekipi "ruksaša" - planinara koji jedu i piju ono što ponesu u ruksacima.
Umjetnici - jedan fotografira, druga crta u moju planinarsku knjigu doživljaja
Pogled prema Ivanščici

Inspirirani špiljom Sv. Lucije koju je sa svojom ekipom posjetio Jelenko, odlučili smo sljedeći put Šećeru pokazati Pisane pećine. Ako ih ne odvedem konačno do Belecgrada ili ako ne dobim malo detaljnije upute do Sv. Lucije pa i sam povedem jednu ekspediciju do tamo ;)

Oznake: planinarenje, Čevo

Dobra volja je najbolja!

16.10.2016.

Nažalost, iz podruma ne možete doživjeti ljepote Ivanščice u njezinoj jesenskoj haljini koja se polako, ali sigurno sprema da prigrli ukrase zime i hladnoće. Pijući domaće craft pivo, nekako smo se sažalili nad svima koji se u tom trenutku nalaze kod kuće i mirno spavaju dok smo mi već obavili svoju nedjeljnu dozu upijanja prirode.



Odabrana ruta za današnji izlet bila je Konj kojeg mnogi zabunom navode kao najteži put do vrha Ivanščice. Zabuna je, doduše, razumljiva jer su razlike male, ali Pionir ipak nosi titulu najteže staze sjeverne strane Ivanščice. Spustili smo se preko Mrzljaka koji je najblaži prema koljenima planinara ako ne računamo cestu. No, put preko ceste vijuga unedogled i tih deset kilometara do Pasarićevog doma se čini kao prava vječnost.

Usporedbe radi: ljudi koji su kod Žganog vina ostavili automobil u isto vrijeme kad i mi te krenuli po cesti, došli su nadomak vrhu u trenutku kad smo se mi počeli spuštati. U tom vremenu smo od Žganog vina došli do parkirališta i početka staze Konj, popeli se gore, prestigli dosta planinara po putu, dahtali i mučili se, slikali razne lijepe prizore, došli do Pasarića, presvukli se, najeli se i napili, poslikali se na piramidi i vidikovcu te krenuli natrag. Hm, da. Nemojte ići pješke po cesti do vrha Ivanščice!

Bespuća Konja

"Treba znati hmreti na Ivanščici!" - Nikola Sokol u komentiranju jednog davnog incidenta s jednim planinarom kojeg smo nosili do vrha

Krenuli smo malo kasnije (uspon smo započeli u 9:45) pa je u Pasariću već bila vesela planinarska ekipa. Koliko god planinari znali biti ugodni, što je previše ni s kruhom nije dobro. Usijana tijela su grijala prostor, mjesta je jedva bilo, a leća od fotoaparata se maglila. Sunce se kasnije pokazalo i obasjalo Ivanščicu baš za slikanje na piramidi. Sjeverna strana se razvedrila, a nad južnom je još bila magla.

Sve se promijenilo već na Zubima prije dva tjedna, ali sve je jasnije da domaće pivo daje poseban štih planinarenju te je puno bolje od industrijskog. Možda naši okusni pupoljci podivljaju na planinama, ali sve smo bliže pronalasku recepta za savršeni planinarski užitak. Dodajte domaće craft pivo na svoj popis!



Provjera znanja južne Ivanščice: slijeva nadesno idu Hanjžica, Batinska glava, Belige i južnije Babin zub?

Uz sve možebitne dileme, nemojte nikad zaboraviti da Vam za odlazak u prirodu ne treba mnogo. Možda je od svega najvažnija dobra volja, a za kraj donosim jednu pjesmu da to ne zaboravite. Neka Vas to vodi na planinu, ali i kroz život :)




Oznake: planinarenje, Ivančica, konj, Mrzljak, Carft pivo

Planinar izgubljen između dvaju svjetova

13.10.2016.

Zamislite mladog planinara koji se pokušava snaći u svijetu planinarenja. Planinarenje i nije toliko popularno među mladima, barem ne u njegovoj okolini. S jedne strane je okružen planinarima koji koriste sve moguće tehnološke gadgete poput GPS-ova, satova i drugih trackera. S druge strane tu su stariji planinari koji ne vole koristiti nikakve moderne igračke i koriste karte i kompase. Jedni vjeruju u satelit i boga mašine, a drugi vjeruju u mogućnost iskonske povezanosti s prirodom bez ikakvih strojeva. Jedni se drže puteva i oznaka, a drugi vide bit u lutanju i skretanju s puta. Naš protagonist planinar se nalazi negdje između toga te vučen s jedne na drugu stranu, pokušava naći svoj put. Njegovo ime je Borna Kezele i on je planinar izgubljen između dvaju svjetova.


Već jedno vrijeme pokušavam naći tiskanu kartu Ivanščice. Taj, gotovo mitski, predmet nikako da dođe u moje ruke. Danas, nakon što sam prethodnih dana prehodao pola Zagreba, je konačno došao i taj dan. Kako u Varaždinu postoji samo jedan uistinu dobar dućan s planinarskom opremom, pomislio sam da bih više sreće s kartom imao u Zagrebu. Izbor je tamo svakako veći. Otišao sam do jednog planinarskog dućana – ništa. Otišao sam do drugog planinarskog dućana – opet ništa. Zapravo, imaju sve moguće karte, ali im fali Ivanščica i Medvednica (SMAND-ove karte označene s 01, 01a i 02). Nisu to loši dućani i od njihove ponude (“ne spominji Mammut sekciju, ne spominji Mammut sekciju” – moja svojevrsna mantra) osjetite onu pravu radost u planinarskom srcu. No, ako bi se kvaliteta mjerila po zadovoljavanju najizbirljivijeg kupca ili barem onog koji zna TOČNO ŠTO ŽELI i ne treba mu ništa drugo, onda ne znam koliko bi ti dućani u ovom slučaju prošli.

Među velikim i službenim igračima

Uputili su me u Kozarčevu 22, a na njoj se nalazi utvrda svih hrvatskih (službenih) planinara. To je adresa na kojoj možete naći Hrvatski planinarski savez. Došao sam na prvi kat gdje su uredi samog saveza i GSS-a te me jedan od djelatnika uputio da pričekam dok se kolegica iz susjednog ureda ne vrati. Odmah je pogodio da trebam kartu, a kad sam ga pitao kako je znao, rekao je: “A što bi drugo trebali? Obično ljudi dođu ovdje radi toga!” Ne znam, možda sam se došao informirati u svezi planinarske škole ili pridruženja markacističkoj skupini ili sam totalno nadobudan pa pokušavam ući u GSS prije nego navršim trideset godina!?!
Kolegica je uskoro došla – jako ljubazna i simpatična žena koja je odmah počela tražiti kartu Ivanščice. No, pretraživši cijelu zgradu HPS-a, morala me i ona razočarati, zaključivši da čak ni ovdje nema tražene karte. Odmah je počela zvati neke ljude i oni su joj rekli neka pogledam u prije spomenuti planinarski dućan, ni manje ni više nego, u Varaždinu. Preskočit ćemo cijeli dio s razočaranjem i sad se već nalazimo u trgovini u Varaždinu.

"Mi Vam ne držimo karte jer nam se ne isplati. Danas svi koriste GPS-ove pa karte baš nisu tražene."


Na putu do cilja

Polako je počelo ponestajati opcija, ali upućen sam na sam izvor – na kućnu adresu jednog od najboljih, ako ne i najboljeg planinarskog kartografa: gospodina Zlatka Smerkea. Kada sam utipkao njegov broj i počeo zvati, nisam odmah registrirao kakvu čast ću imati. Glas starijeg gospodina mi je rekao kako sam nazvao u pravo vrijeme jer se baš sprema u Čakovec po tek tiskane planinarske karte. Rekao sam mu da sam tražio po Zagrebu njegovu kartu Ivanščice, ali nigdje je nema. Kad je shvatio da sam zapravo iz Varaždina, rekao je da dođem do njegove adrese i da ima kartu koju tražim. Da? DA!

Stajem kod kuće koja ima adresu Varaždinska 92. Vani stoji krumpir na prodaju. Hm, dobar je naš gospodin Smerke kad prodaje i krumpir uz to što radi najbolje i tražene planinarske karte. Prilično veliki njemački ovčar počinje lajati kako se sve više približavam ulazu. Izlazi starija gospođa i pogledava me od glave do pete. Upitala me koga trebam, a ja sam ljubazno (da čim prije otklonim sumnju da sam barbarin koji je došao nešto ukrasti ili, ne daj bože, prodati) objasnio da tražim planinarsku kartu Ivanščice. Gledala me u lice jedno vrijeme kad sam ja počeo tražiti druge riječi kojima bih izrazio jednu te istu stvar: planinarska, karta, Ivanščica, gospodin Smerke… Izgovorila je krivo njegovo prezime, ali nisam se obazirao jer nije čovjek kriv što ima komplicirano i egzotično prezime. Znam ponešto o tome kad ni u rodnom kraju mojeg djeda nisu mogli jasno izgovoriti moje ime ni prezime. Smijući se, gospođa mi objašnjava kako postoji još jedna varaždinska 92! Nisam jedini koji ovako upadne jer im dolazi i puno pošte naslovljeno na gospodina Smerkea.
Kako izgledam u očima ljudi iz Nedeljanca

Nešto se stvarno čudno dogodilo u glavama ljudi koji su odredili da Nedeljanec ima Varaždinsku ulicu 92 koja ide do jednog broja kad ne prestaje te počinje Cargovec koji ima također Varaždinsku ulicu, ali koja počinje opet od broja jedan. Uskoro mi zvoni mobitel (o da, sad se već i zivkam s najvećim facama planinarskog svijeta u Hrvatskoj!) te mi se gospodin Smerke ispričava kako mi je dao krive informacije. Naime, njegova kuća se nalazi na kraju Cargovca. Uskoro dolazim na svoje odredište, a gospodin Smerke me čeka pred kućom.

Stara planinarska škola

Rukujem se sa starijim gospodinom koji nosi iznošenu Mammutovu jaknu. Uskoro počinjemo pričati o planinama i kartama te gospodinu Smerkeu objašnjavam kakvu sam kalvariju trebao proći da bih došao do karte Ivanščice. Čovjek se smije, ali drago mu je da netko traži kartu. Kažem mu kako mi po planinarskim dućanima govore kako svi danas koriste GPS pa im karte ne trebaju. Tada se smije još jače, ali ovaj put ne mislim da je bilo toliko dobronamjerno. Shvaćam što se događa pa se i ja počinjem smijati. Tehnologija zna izdati korisnika, a znanje korištenja karata i kompasa ostaje. On ima GPS, ali ga ne koristi. Pokazujući na svoju glavu, kaže mi kako se on pouzda u svoj GPS. To je baš ono čemu i ja težim, moj dragi gospodine Smerke. No, između mene i Vas je mnogo godina iskustva. Svakako se nadam da ću se jednom moći smijati klincima koji zalutaju na drugi kraj planine ili pizditi kad mi samo banu na dragocjenu livadu zaštićenih orhideja. Ipak, ima nešto i u mladosti-ludosti!

Navodno su sada i zagrebački dućani i HPS naručili svoje primjerke karata koje im fale. Iako je jedan planinar trebao proći dugi put do traženog zemljovida, Vi sada više ne trebate! Sve karte koje trebate možete nabaviti direktno kod gospodina Smerkea. Više informacija možete dobiti na službenoj stranici SMAND-a. No, to neće riješiti vaše probleme izgubljenosti između dvaju planinarskih svjetova. Sateliti ili karte? Tehnofilija ili tehnofobija? Vjerojatno je planinarska istina negdje između.

Oznake: planinarenje, Zemljopisi, izgubljenost između dvaju svjetova

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se