Meko srce planine - Spasitelji nemoćnih

11.09.2016.

Moram biti iskren pa priznati da nisam namjeravao pisati izvještaj s današnjeg pohoda na planinu. Ostavio sam i taktički sat kod kuće te nemam nikakvog pojma o vremenu do vrha, vremenu silaska ili bilo kakvom ritmu hodanja. No, onda su se, pred sam kraj našeg puta, počele događati stvari za koje bih se usudio reći da nisu slučajne. Od našeg ulaska i lutanja južnom stranom Ivanščice je već počelo kreiranje našeg sudbonosnog susreta. Radilo se o životu smrti, a mi ovaj put nismo mogli pogledati ustranu.

Bio je to uobičajen uspon na Ivanščicu preko Konja. Prilično rano je znoj počeo teći niz moje lice. Mrlja oko mog ovratnika na majici je postajala sve veća i veća. Maja se držala puno bolje, ali dan je stvarno bio sparan. Dosta ljudi se kretalo do vrha, a mi smo ih sve redom prolazili osim jedne djevojke (maloljetna gazela) koja je povremeno trčala do vrha i ispuštala neke čudne krikove. Možda su to bili ratni pokliči, tko zna? Umjerenim do brzim tempom smo došli do vrha, a tamo nas je dočekao pas koji je oko vrata imao maramu na kojoj piše: “Ivančica”. Dočekao nas je i puni Pasarićev dom, ali smo našli jednu praznu klupu koju smo odmah zauzeli.

Representin' the hood - Neka Pasarićev dom zna da je VAKUUM uvijek prisutan

Nakon kratkog odmora i službenog zapisa u Zelenu knjigu planinarenja, krenuli smo dalje. Jedno vrijeme sam zurio u dnevnik BPP-a (Belečki planinarski put) i pokušavao iz tamošnjeg opisa shvatiti kako da dođemo do vrha Hanjžica. Pomalo izgubljeni u početku, ubrzo smo se orijentirali i skockali te smo hodali po pravom putu. Pretpostavljam da nam je trebalo kojih petnaest minuta do Hanjžice. Onda ide još maksimalno deset minuta hoda do livade koja se naziva Francova sjenokoša. Hanjžica je vrh obrastao šumom i nema nikakvog pogleda, ali Francova sjenokoša nadoknađuje propušteno! Pruža se nevjerojatan pogled, ali morat ćete sami provjeriti jer sam toliko uživao u pogledu da se nisam sjetio slikati B Opet malo izgubljeni u traženju puta do Črnih mlaka, snašli smo se i priključili se na dobro nam poznati put – Mrzljak.

Hanjžica (994 mnv) je uobičajeni tip vrha južne Ivanščice koji se ne razlikuje mnogo od npr. vrha Belige – šuma blokira pogled

Jurili smo prema dolje zavidnom brzinom i opet prolazili mnoge planinare. Grob neznanog junaka, drveno stubište, spust od koreja, Žgano vino, planinsko ogledalo – sve smo to jako brzo prošli. A onda je došao taj trenutak koji će mi se sigurno urezati duboko u pamćenje. Bezbrižno smo prolazili kraj polja kukuruza i u jednom trenutku je nešto ispustilo zvuk, bolje reći: nešto je zamijukalo. Maja i ja smo se okrenuli prema gustom polju i ugledali crno-bijelu lopticu koja ide prema nama. To je bilo to. Zvuk je bio dovoljan da nas upozori, ali jednom kad smo ga/je ugledali, bilo je gotovo. Mali mačak koji može imati valjda najviše četiri mjeseca. Nismo sigurni u svezi spola, ali nazvali smo ga Korn (nađen u polju kukuruza). Oči su mu bile upaljene i puno je žmirkao. Dozivao je mamu, ali usred polja očito nije bilo nikoga.

U početku nam nije htio prići te smo nakon mnogih pokušaja privlačenja, odlučili samo otići. Ne mogu Vam do kraja opisati osjećaje koji su se u meni komešali. Bilo je to nešto između mržnje prema cijelom svijetu, gađenja prema onima koji su ovo jadno biće ostavili, ali velika odlučnost da se nešto učini po tom pitanju. Već smo pomalo odmaknuli, a niz moje obraze su krenule suze. Čuli smo ga i dalje kako izgubljeno zavija, a uskoro je na mom licu bilo više suza nego znoja. Maja me pogledala i pitala me jesam li dobro. Zagrlio sam je. Osvrtao sam se cijelo vrijeme i vidio kako korača za nama i dalje mijauče. Spuštali su se neki ljudi u automobilu prilično brzo, ali mačak je bio pametan pa se sklonio s ceste. Sad je bilo sasvim jasno da ide s nama.

Konačno se nekako primirio u Majinom naručju. Hodali smo kroz Prigorec i nudili ga svima. Nitko ga, naravno, nije htio. Sve je bilo jasnije da ćemo ga u Hondi odvesti kući. Tako je i bilo te smo ga doveli do Majine šupe gdje mu je pripremila ležaj. Iako je tokom vožnje spavao, prilično je bio aktivan kad smo ga stavili u njegov, nadamo se, privremeni dom. Uskoro je bio na prozoru i htio je biti s nama. Kasnije je jeo, a kad sam ga zadnji put vidio se odmarao. Sad nam je bitno naći mu njegov zauvijek dom.

Odavno snivam snove u kojima spašavam odbačene i nemoćne, one koji se ne mogu sami zaštititi. Ponekad zaboravim na to, ali me ovakve situacije podsjete da nikad ne smijemo zaboraviti suosjećanje i ako je neki osjećaj uz ljubav bitan, onda je to definitivno suosjećanje. Je li ovo pouka planine ili je to jedna od životnih mudrosti koje ću nositi zauvijek u svom srcu? Nije ni bitno. Bitno je imati otvoreno srce i ne dopustiti da hladnoća svijeta zatupi oštricu našeg suosjećanja.

p.s. – nažalost, sliku Korna nemam, ali čim je nabavim, objavit ćemo je. Na FB stranici Udruge Spas Varaždin smo već upitali je li netko zainteresiran da uzme Korna. Ako ste zainteresirani ili znate nekog tko bi mogao biti, pošaljite nam poruku na VAKUUM klub ili se javite na broj: 091 554 6777

Slika malog mačka lutalice preuzeta s: magazin.ba
Slika tužne mačke preuzeta s: buzzfeed.com


Vanity trenutak: upišite u google pojam "južna ivanščica" i stavite pod images. Da, polako preuzimamo tražilicu što se tiče tog pojma ;)



Oznake: planinarenje, Ivančica, Korn, suosječanje, Hanjžica, Francova sjenokoša

Stiskavac na Čevu

04.09.2016.

Drugi dio protekle dvije nedjelje sam proveo tako da bih se spremio za planinu, sjeo na bicikl i uputio se prema Knegincu i brlogu Sokola. Izmjerena udaljenost od moje kuće do tamo je deset kilometara.
Jednom kad se vratim doma, to je već dvadeset kilometara na biciklu. Neki to smatraju treningom, a meni je to postala rutinska vožnja.

Pogled prema Čevu

Danas sam ostavio taktički sat kod kuće pa Vam ne mogu reći nikakve podatke o trajanju uspona i slično. Budući da smo išli istim putem, pretpostavljam da bi vrijeme i ostale tehnikalije mogle biti kao i prošle nedjelje. O samom izletu od prošle nedjelje možete pročitati na ovom LINKU. Preporučam Vam da čitate samo ovaj dio koji je označen kao službeni dio izvještaja. Ove ostale meta-deskripcije, teorije i dekonstrukcije su samo za one koji su upoznati s lošom situacijom što se tiče čitanja malo ozbiljnijih tekstova, ali i iskrenosti u njima. To je sad jedna druga tema koju nemam namjeru načinjati. Zainteresirani će pregledati i navedeni članak, ali i ostale na stranicama našeg VAKUUM kluba.
Na putu za Malo Čevo

Moram priznati da me prolazi to sve skupa s podacima i tehnikalijama. Neki od iskrenijih komentara (hvala Gubec Beg) su me pomalo uzdrmali i zapitao sam se što zapravo radim kad populariziram planinarenje? Uspio sam se posvađati sa svojim prijateljima planinarima, izašao iz amaterske, planinarske i piratske grupe koju sam zapravo i osnovao. Odustao od bedževa i ostalih "službenih pizdarija" i sad jedino što si želim je dobra planinarska karta Ivanščice i možda jednog krasnog dana pravi planinarski i/ili tracking GPS. U međuvremenu sam se vratio među svoje drage planinare iako se i dalje ne slažemo po mnogim pitanjima. Nema smisla ljudima nametati neke stvari, ali ne treba ni trpjeti stvari koje ste vi sami uspjeli ostaviti iza sebe - da ne kažem opet, dekonstruirati. Pomislio sam danas na to kako bi bilo odlično biti spasioc gorske službe spašavanja. Pretpostavljam da svoju službenu karijeru u vezi toga moram početi na nekom tečaju planinarenja.
Pogled na Podevčevo

Na Čevu obnavljaju kućicu za koju još uvijek ne znamo tko ima ključ i čija je, ali znamo da su jedni lokalni dečki prošle godine uspjeli s vlasnikom dogovoriti da tamo prespavaju. Donesli su ogromne trupce na vrh što je opet potaknulo pitanja tipa: kako su oni njih i ove sve ostale klupice donijeli do vrha? Ili onaj inoks križ ima magična svojstva ili oni to nose ručno gore. Naoblačilo se i vjetar je počeo opasnjo ljuljati grane te smo odlučili brzo krenuti natrag prema podnožju.
Pogled prema inoks križu

Tradicionalno smo stali u bistrou Brk i sjeli za isti stol na kojem smo sjedili i prošlu nedjelju. Ovaj put su kraj nas sjedili neki lokalci od kojih je jedan definitivno bio pjevač u metal bendu (ili ima rak grla), a drugi se čudio i zgražao koliko samo on spominje i kune Boga. Pretpostavljam da se radilo o kršćanskom bogu iako bi svaka kultura mogla pomisliti na nekog drugog boga koji odgovara opisima: "on donosi grožđe, on donosi dežđ i on je razlog zakaj su mi trsi tak dobro rodili ove godine". Da, bio sam u jednom trenutku prilično zbunjen, ali tako to valjda ide nakon par piva.
Klasično fotografiranje Ivanščice i maštanje o transverzali

Povratak prema Knegincu automobilom, a onda biciklom natrag za Varaždin. Kiša me uhvatila kod notornog Mister Iksa, ali nastavio sam hrabro derati kroz noć. Došao sam kući pomalo mokar, ali sad sam već suh i ulogiran u blog editor kao što je i vidljivo. Zapravo sam već pri kraju posta :)

p.s. - JELEN, hvala ti za fileove s GPS rutama. Nisam ih još stigao ni isprobati, a nekako sam uspio i zaboraviti odgovoriti na tvoj mail. U svakom slučaju, hvala ti!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se