Strahinjščica - stazom krapinskog pračovjeka

17.08.2016.

Konačno je na red došla i Strahinjščica koju pikiram već jedno duže vrijeme. Za stanovnike Krapine i obližnjih gradova i sela Strahinjščica je vrlo popularna destinacija za planinarenje. Kako su povezani Ivanec i Ivanščica, tako su povezani Krapina i Strahinjščica. Ona spada pod srednje visoke planine (najviši vrh 846 mnv) i ima izuzetno strme strane koje izgledaju prilično atraktivno i impozantno, pogotovo kad se automobilom približavate Krapini. Na našem pohodu obišli smo planinarsku kuću Strahinjščica (618 mnv), vidikovac Dedek te vrh Sušec. Jelenske pećine smo vidjeli, ali nismo ih uspjeli detaljno istražiti jer se nije najpametnije penjati po stijenama bez kacige i ostale opreme, a pogotovo kad je tlo trusno i nesigurno.

Dio Strahinjščice i vidljive Jelenske pećine (stijene na sredini)

Izlet smo obavili prilično školski. Vožnja automobilom iz Varaždina traje jedan sat. Čini se da su web stranice planinarskog društva “Strahinjčica” redovito ažurirane te smo tamo našli prijedlog staze do planinarske kuće preko Jelenskih pećina. Ta staza je navedena kao najugodnija i uspon traje jedan sat i četrdeset pet minuta. Do planinarske kuće možete i preko Rudnika za što Vam je potrebno petnaest minuta manje. Staza je izvrsno markirana pa su Vam šanse da se izgubite prilično male. Ipak, prije samog početka uspona treba paziti na markacije koje vode kroz livade. Staza vodi nenadano ulijevo, a kojih deset metara naglo skreće naglo udesno i u šumu.


Slijedi serpentinasti put kroz šumu, a budući da su strane Strahinjščice strme, to olakšava uspon. Jelenske pećine nalaze se na kojih trideset minuta od početne točke. Nakon što vijugavi put prestane, slijedi lagani, ali uporni uspon sve do planinarske kuće Strahinjščica. Na parkiralištu pred planinarskom kućom čeka Vas raspelo i mnoštvo smjerokaza od kojih je najbliži vidikovac Dedek, a najdalji izvor rijeke Sutle do kojeg je procjena šest i pol sati hoda. Malo smo se odmorili kod planinarske kuće gdje su bile pripreme za nadolazeći roštilj. Dežurni domari su bili vrlo ljubazni i pričljivi. Tko je ikad vidio mrzovoljnog planinara? Ako nekog zanima kako se može “proći” Kajbumščakov put (malo preko dvadeset četiri kilometra) u roku pet minuta, može me osobno pitati.
Kratki dio sa sajlom prije Jelenskih pećina
Smjerokazi kod planinarske kuće Strahinjščica

Prilično strmom stazom krećemo prema vrhu Sušec. No, prije toga dolazimo do vidikovca Dedek koji pruža nevjerojatan pogled prema Medvednici. Mislim da je vidik s Dedeka jedan od onih koji čovjeka zauvijek vežu za planine i planinarenje. Treba nam dvadeset minuta od Dedeka do Sušeca koji je najviši vrh Strahinjščice. U planinarskim priručnicima ćete naići na informaciju da Sušec nije atraktivan jer nema apsolutno nikakav vidik. Potvrđujemo Vam njihova upozorenja, ali je Sušec svejedno točka interesa jer malo tko želi ne obići najviši vrh gorja po kojem planinari.
Pogled s Dedeka (hvala alatu za unos slika koji ne radi pa ne mogu ovdje staviti bolju sliku)
Vrh Sušec

Vraćamo se prema planinarskoj kući i jedemo hranu iz ruksaka te pijemo pivo na planini (namjerno nisam napisao “planinarsko pivo”). Maja i ja se penjemo na toranj koji pruža pogled prema Maceljskom gorju, a iza pogled seže duboko prema Sloveniji (možda i prema Pohorju?). Dan je bio idealan, a kasnije smo sreli više skupina planinara. Pri povratku nismo bili sigurni idemo li do vidikovca Slon pa smo bacili novčić. Nažalost, slučajnost je rekla da ne idemo do Slona pa ćemo to obaviti neki drugi put. Slon navodno također nudi lijepi pogled na okolicu.
Pogled s tornja kod planinarske kuće Strahinjščica
Pokušaj dolaska do Jelenskih pećina pri povratku

Ukupno smo prehodali jedanaest i pol kilometara, a sve je to (aktivno vrijeme, neuračunati duži periodi pauze) trajalo tri sata i četrdeset pet minuta. Toplo preporučamo stazu kojom smo prošli, a lako bi se dao u to uključiti i Slon što bi Vam povećalo vrijeme za kojih trideset minuta. Svakako, dalo bi se Strahinjščicu i mnogo detaljnije istraživati, ali ovo je idealan izlet koji će Vam oduzeti jedno cijelo jutro, no zato će Vam i dati mnogo toga zauzvrat. Naše je mišljenje da planinarska kuća Strahinjščica ulazi u uži izbor za najljepšu planinarsku kuću u našem kraju. No, u to ćete se morati uvjeriti sami!

A za kraj u stilu prijatelja blogera po putu i azimutu, iako daleko od njegovih finih eksperimentiranja sa salatom, malo hrane:
Domaći pomidori i kravlji sir

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, Jelenske pećine, pl. kuća Strahinjščica, Dedek, Sušec, VAKUUM MET

Vilinska špica i dedek Deus ex machina

12.08.2016.

Nisam uspio pisanjem pratiti svoje noge i ne znam je li to pohvalno ili nije, ali sad je vrijeme da Vam donesem izvještaj i svojevrsni review još jedne planinarske staze koja vodi iz Lepoglave.
Radi se o planinarsko-rekreativnoj i biciklističkoj stazi "Vilinska špica". Cilj ovog izvještaja je pomoći mladim planinarima, ali i starim koji još nisu prošli ovim stazama da se snađu i odluče je li ova staza vrijedna njihovih koraka. Svakako, lijepo bi bilo proći sve te staze i doživjeti svu dotičnu prirodu osobno. No, ljudi koji nisu iz ovih krajeva i koji bi se trebali voziti automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom relativno dugo, mogli bi cijeniti barem neke podatke o stazi koju će obići i znamenitostima, ako ih uopće ima, koje će moći vidjeti.

Početna tabla i mapa Vilinske špice

Oni koji su čitali prošli zapis znaju da smo tražili rutu kojom bi proveli naše volontere iz međunarodnog kampa. Vilinska staza je radi svoje duljine i vrlo vjerojatne zamornosti otpala. Ostalo nam je da provjerimo Vilinsku špicu te smo tako u utorak (9.8.) krenuli u ekspediciju. Vilinska špica ima deset kontrolnih točaka (KT). Ukupna udaljenost za obilazak cijele staze je nepoznata i na internetu, koliko je meni poznato, nema nikakvih informacija. Nisam dublje kopao po planinarskim forumima, ali postoji mogućnost da bi netko, kad bi dovoljno pozorno isčitavao sve relevantne i nerelevantne postove, naišao i na taj podatak. Mi smo prošli ukupno sedam KT, a preostale tri smo ostavili za neki drugi put. Zašto bi izostavili tri kontrolne točke zadanog puta, saznat ćete u daljnjem tekstu.
Bezbrižno hodanje Lepoglavom do početne točke Vilinske špice
Ekipa VAKUUM MET kod početnih tabli - Marek je vidljivo spreman

Vilinska špica počinje na mjestu gdje počinje i Vilinska staza - Vinogradska ulica u Lepoglavi. Na tabli se nalazi donekle detaljni prikaz rute pa ga je pametno slikati fotoaparatom kao što smo i mi napravili u slučaju da nam zatreba konzultacija po putu što se i dogodilo. Vilinska staza skreće u zapadni dio Lepoglavske Vesi, a Vilinska špica ide ravno u brdo po asfaltiranoj cesti. Kontrolne točke su označene tablama koje Vas prate cijelim putem. Prva zamjerka je početno asfaltno tabananje koje traje kojih kilometar-kilometar i pol te se staza pretvara u makadamski put. Mnogi planinari koji su se našli u našem društvu su rekli da im čak ni takvi makadamski putovi ne pašu, ali nekad treba pregristi jezik i prehodati do ljepšeg dijela staze. No, ova Vilinska špica je prilično uporna u svojem makadamskom dijelu pa ljubitelji uskih, planinarskih i šumskih staza (kakva je staza na Mrzljaku, Pioniru i Konju) neće biti previše očarani. Dakle, slijedeća barem dva kilometra su po makadamskoj, na dijelovima serpentinastoj, cesti. Dosad ste već prošli četiri KT.
Družina ulazi u Moriu - staro spremište obližnjeg kamenoloma

Malo prije pete KT dolazite do dobrih vidikovaca na okolno područje i dosad prijeđenu stazu. Onaj najviši je, naravno, i najbolji. Dočekat će Vas plava vrećica nabijena na štap koja vijori na vjetru. Bilo bi ovo dobro mjesto za nekakvu vilinsku zastavu. Pogled se pruža na Lepoglavu, a u daljini se može vidjeti i Ravna Gora - treniranom oku je lako zapaziti gdje se otprilike nalaze Filićev dom te Pusti Duh. Ovdje nas je preletio i jedan helikopter, nadamo se ne HGSS-a na zadatku. Put dalje vodi na laganu strminu i tek ovdje možete biti sigurni da nećete naići na bilo kakav kamion s trupcima. Jedan dio ceste nastavlja za Vilinsku špicu (vrh i navodna kulminacija Vilinska špice je istoimeni vrh - 726mnv), a drugi prema osmoj KT koja ide u smjeru kamenoloma Očura. Mi skrećemo za Vilinsku špicu (vrh) i tu negdje počinju naši navigacijski problemi.
Epski pogled
Marek u akciji

Nažalost, moram opet reći da je ovo jako veliki promašaj što se tiče markacija. Naša krivica je što nismo neprestano gledali u kartu, ali nečija tuđa je to što nema nikakve jasne oznake da bi se sa glavne staze trebalo skrenuti oštro udesno. Problem je zapravo nastao kad su nas "glavne" markacije nastavile voditi prema vrhu Ivanščice (jer na planinskom masivu koji nazivamo Ivanščica sve markacije vode na vrh). Prošli smo pored livade koja spada pod zaštićeno područje i na kojoj inače rastu orhideje. Tri kilometra smo se kretali u krivom smjeru i uvijek se nadali da će iza ugla biti ta famozna Vilinska špica. Taktički sat je pokazivao krivu nadmorsku visinu i sve je bilo jasnije da smo zalutali. Tu je negdje Kapunu (jednom od mojih hrabrih suputnika) ponestalo vode te nas je i to počelo moriti. Ostati bez vode na planini gdje se znojiš cijelo vrijeme je svojevrsna noćna mora.
Zaštićena livada na kojoj će rasti orhideje
Teški povratak natrag na stazu
Šetnja čarobnom šumom

Počeli smo se vraćati natrag, slomljeni tijelom, ali ne i duhom. Ja sam počeo vrludati s glavne staze i prema obližnjim vrhovima samo da bih vidio okolicu i možda vizualno prepoznao vrh koji nikad nisam vidio. Svugdje je bila šuma, a ja sam bio previše nadobudan. No, instinkt nas je doveo ispred one livade s budućim orhidejama. Onda još nismo znali da smo promašili izvor krasne, hladne vode za kojih sto metara. Dovukao sam se do obližnjeg vrha na kojem, pogađate, opet nije bilo ničeg. Sad je vrijeme da Vam ispričam o jednoj praksi koju imam dok sam na planini. Znam da to nije po planinarskim pravilima i planinari ne smiju bučiti dok su na planini (iako se uvijek pitam što znače svim tim planinarima oni lončići koji ruže i cvokotaju svaki put kad nositelj napravi korak, a radi ih mnogo), ali ustalilo se. Naime, u trenucima veličanstvene pobjede ili trenucima neminovnog poraza, počinjem ispuštati taj ratni poklič zbog kojeg su mi moji suputnici dali nadimak Chewbacca (fanovi Star Warsa, sad je vrijeme kad vi sjajite!). Ako znate kako se taj popularni dlakavac glasa onda Vam je otprilike jasno kako ratni poklič zvuči.
Tu već Kapunu opasno ponestaje vode

Poraženi, spustili smo se na livadu s orhidejama i malo zatim vidjeli da prema nama ide neki dedek. Prve riječi koje je progovorio su bile bezobrazne ("Noge su vam brže radile od mozga jer ste se samo strmoglavili na ovo zaštićeno područje"), ali uskoro se smilovao jer vjerojatno ne vidi često tako mlade i nadobudne planinare. Zapravo, bilo mu je fascinantno kako mi tražimo Vilinsku špicu s krive strane planine. Pokazao nam je put, a Kapun je jedva dočekao da pita ima li neki bunar u blizini. Čovjek se nasmijao i rekao nam da imamo velike sreće te da je bunar u blizini. No, znate što je još rekao? Rekao je da se spustio do livade jer je čuo neku buku iz šume! Ratni poklič je bio zapravo poziv upomoć, a Bog planine je uslišao molitvu svojih najvjernijih podanika.
Još mi malo fali dlaka, ali to je to

Oprostili smo se od spasonosnog dedeka te smo Bogdan, Kapun i ja otišli napuniti boce s vodom. Marek (poznatiji kao neman Ivanščice) je rekao da nas čeka u hladovini. No, kad smo se vratili, više Mareka nije bilo. Nije se odazivao, a mobitel isključen. Ja sam sjeo na prašnjavi put dok su dečki nastavili tragati za Marekom. Onda je došao sms u kojem je napisao da je na vrhu. Pišem ovo samo zato jer mislim da je jedno od prvih pravila: nikad se ne odvajaj od glavne skupine, pogotovo ako si na nepoznatom terenu. Našli smo vraga kod vrha Vilinska špica. Bezbrižno je jeo sendvič, a ja sam već onda počeo naslućivati da vrh i neće biti nešto posebno.
Bezimeni spasonosni izvor
Prvi čovjek na vrhu Vilinska špica - zavodnički pogled za djevojke

Totalno razočaranje koje je došlo u obliku jedne male klupice, table za oznaku šeste KT te puno pčela i muha. Sunce je udaralo kao ludo, a vidika nema jer je sve obraslo drvećem dovoljno da zakrije pogled, ali ne i sunce. Ubrzo smo nastavili dalje prema sedmoj i našoj zadnjoj KT - Generalski stol (644mnv). Od vrha Vilinska špica do Generalskog stola nema puno hodanja. Uskoro smo stigli te smo bili zadovoljni onim što smo imali za vidjeti. Lepoglava je bila na dlanu, a Ravna Gora vidljivija nego prije. Nikakvog posebnog stola nema osim jednog običnog drvenog, ali generali su svejedno za njega sjeli kao da je od zlata. Naša prvotna misija je sad bila obavljena i konačno smo našli mjesto gdje ćemo odvesti volontere.
Hrabro prema Generalskom stolu
Pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola
Zaključne misli

Staza Vilinska špica od prve do sedme KT ima malo preko šest kilometara. S povratkom po istom putu bi to bilo oko dvanaest kilometara. Isplati se proći tom rutom radi vidika koje imate nakon serpentinaste ceste, livadice s orhidejama te pogleda s Generalskog stola gdje postoji i mogućnost boravka za veći broj ljudi. Mislim da ipak plusevi na kraju prevladavaju minuse te pozitivno ocijenjujem Vilinsku špicu.

No, što se na kraju dogodilo s vođenjem volontera na planinu? Sva ta lutanja po planini su me dovela do prehodanih dvadeset i dva kilometra što bi s onim nedjeljnim izletom na Vilinskoj stazi činilo četrdeset prehodanih kilometara tokom tri dana. Odlučio sam ostati kod kuće te prepustio kapetansku palicu svojim suputnicima. Nažalost, vrijeme ih nije služilo te je tako u srijedu (10.8.) bilo oblačno i kišno. Detaljni izvještaj bi trebao doći od njih, ali ono što sam čuo je skrivanje u spremištu od kamenoloma za vrijeme proloma oblaka te da se Zrinka morala vraćati s jednom od volonterki jer "je bila u kurcu" (ispričajte me, prenosim ono što čujem). Do vrha nisu došli, ali do Generalskog stola jesu.

Je li misija na kraju uspješno obavljena ili nije? Prosudite sami!




p.s. - morao sam Vas zakinuti za neke od fotografija jer mi alat za unos slika stalno radi probleme. Jednostavno mi izvrće, cijepa i zagušuje boje na slikama te me to ponekad onemogućuje da objavljujem zapise na vrijeme (ovaj stoji već dva dana jer se alat za unos slika nije htio primiriti). Primjera radi: pogledajte zadnju sliku. Kao da prijenos podataka ne uspije do kraja pa se dijelovi izgube i iskrive. Ako netko ima slične probleme, bio bih zahvalan za povratne informacije!

Oznake: planinarenje, Lepoglava, Vilinska špica, VAKUUM MET

Ljudi na Vilinskoj stazi

07.08.2016.

Nakon što smo našoj amaterskoj i piratskoj planinarskoj skupini dodali nastavak MET (Mountain Expedition Team), našao sam se u sasvim čudnoj, ali prigodnoj situaciji. Naime, volonteri iz međunarodnog volonterskog kampa žele provesti dan (pola dana, par sati) u prirodi, točnije: par sati na planini. Ta ideja dolazi s naše strane, naravno. Budući da se ovih dana u Lepoglavi održava Jailhouse Festival, došli smo na ideju da im spojimo prirodu i divlju zabavu za mlade nakon. Hoće li to uopće ići skupa ili neće? Ne znam. Znam samo da je na mene pao zadatak pronalaska rute. Želio bih naglasiti da ovo pišem u čisto informacijske svrhe! Suzdržavat ću se od nevažnih komentara koliko će to biti u mojoj moći. Dakle, glavne riječi posta su: PLANINARENJE U LEPOGLAVI, VILINSKA STAZA - prednosti i mane.

Prikaz staza koje vode iz Lepoglave

Istražujući tako prihvatljive rute koje vode iz Lepoglave, naletio sam na Vilinsku stazu te Vilinsku špicu. Vrh Ivanščice je prilično atraktivna destinacija pa smo odmah nekako prirodno izabrali Vilinsku stazu. Nitko od nas nikad tom stazom nije prošao, a prilično je neodgovorno i neprofesionalno gubiti se pred ljudima koje trebate voditi. Zapravo, mnogi "službeni" planinari bi se zgrozili kako ja sad tu pričam o bilo kakvoj odgovornosti kad ja, divljak i barbarin, nemam nikakve tečajeve ni škole planinarenja. Reći ću samo ovo: neformalno obrazovanje. Tužno je kad jedan ne-markacist, divlji planinar uviđa pogreške profesionalnog i pravog markacista i sasvim je jasno da bi od spomenutog bolje obavio posao. No, to su ti neki nevažni komentari koje sam htio izbjeći pod svaku cijenu, ali eto, nekako ne ide. Tako sam se iz čiste odgovornosti i zabrinutosti uputio sa ekipom odabranih i hrabrih provjeriti što skriva ta Vilinska staza.
Natpis govori sve - u blizini se nalazi i rimski most kojeg iz nekog razloga nisam slikao
Pogled na Lepoglavsku Ves te Lepoglavu

Table koje postavlja Planinarski klub Ivanec su apsolutni pogodak! Ne poznam osobno te ljude i imao sam samo jednu prepisku s njima, ali sam veliki obožavatelj njihovog rada. Ako nekako zamišljam odgovorno ponašanje prema održavanju planinarskih staza, onda je to točno tako kao što oni to i rade. IPO (Ivanečka planinarska obilaznica) je označena da se ni malo dijete ne bi moglo izgubiti, a Vilinska staza stvarno ne zaostaje za njom. Jedina "mala" zamjerka koju moram spomenuti je procjena minutaže prelaska Vilinske staze pa do vrha Ivanščice. Dva i pol sata hoda do vrha Ivanščice? Tu su stvarno kolosalno pretjerali! Mi smo hodali do vrha skoro pa četiri sata. Okej, uzimam u obzir da smo u trenucima malo stajali jer su dvoje iz naše ekipe malo zaostajali (sastojali smo se od dvije divokoze i dva medvjeda). Čak i uz to, definitivno treba više od dva i pol sata do vrha Ivanščice.
Što sad točno slijediti? Štogod izabrali, doći ćete do Osleka. Moj prvi odabir je bio leptirić. No, možda to i nije bilo slučajno. Po mitu, samo dobre ljude dočekaju šumske vile. Da me Veliki Mamut nije pozvao fućkom natrag, vjerojatno bih sreo vile...
Još jedna snolika i lijepa tabla

Nažalost, velika minutaža je već eliminirala Vilinsku stazu kao moj odabir za vođenje naših volontera. Moramo se vratiti po istom putu što bi nas ukupno dovelo do skoro sedam sati hoda. Tko će partijati na Jailhouseu nakon toga? Vjerojatno nitko. No, mogli bi napraviti neku kombinaciju Vilinske staze i Vilinske špice! Lepoglavska Ves koja polako prerasta u Rim (da, dobro ste pročitali) i Šumski kutić posjeduju tu neku etno-čaroliju koja bi bila vjerojatni puni pogodak za naše volontere. Izvorčić (umanjenica namjerna) Oslek i nije neki prizor za vidjeti, ali je čisto u redu za napuniti rezerve vode - iako je niste uzeli dovoljno sa sobom ako Vam već u toj, ranoj fazi puta ponestaje. Slap Masni kamen je maleni slap, ali ga je lijepo za vidjeti. Slapovi su uvijek atrakcija. Nakon toga zapravo ni nemate nešto posebno za vidjeti. Jesekovice i još jedan izvor smo nekako previdjeli, a pokraj vrha Koprivnjaka smo samo prošli. Mali Krč (mjesto izlaska na cestu za vrh Ivanščice) i šumarska kuća Oberšje? Ništa posebno.
Šumski kutić i šamanski momenti
Masni kamen i sad već malo manje masni planinar

No, negdje između Masnog kamena i Koprivnjaka se nalazi tabla koja prikazuje Lepoglavu, Vilinsku stazu i Vilinsku špicu iz druge perspektive. Malo mi je trebalo da shvatim gdje smo točno mi i što se sad točno želi prikazati na toj tabli, ali ubrzo sam shvatio. Tabla ukazuje na mogućnost kružnog prelaska - neku kombinaciju Šumske Vile (dio Vilinske staze zapravo) i Vilinske špice. Vi se nalazite na raskrižju i možete se zapravo vratiti u Lepoglavu preko Vilinske špice. Tako nešto bi došlo u obzir za naše volontere. To je produžena verzija onog što zamišljam. Vjerojatnija je varijanta odvesti ih do Šumskog kutića i eventualno Masnog kamena i onda ih vratiti po istom putu dolje. Oni koji će biti spremni za još, ići će onda do Vilinske špice i Generalskoga stola... ne znam. Želim vidjeti taj Generalski stol. Toliko o planiranju za vođenje.
Tabla na raskrižju gdje je moguće spajanje Vilinske staze s Vilinskom špicom

Gdje smo mi na kraju danas završili? Na vrhu, svakako. Od Malog Krča do vrha Ivanščice nam je trebalo sat i deset minuta hoda (neuračunate pauze). Cesta bi Vas vodila ravno do vrha, ali smo mi skrenuli kod Črnih mlaka te tako malo razbili monotoniju ceste, ali i izbjegli neke užasne tipove - jedan na kvadu, a drugi na nekom planinskom autiću s ogromnim amortizerima. Drugi bogovi im možda mogu oprostiti, ali Bog planine nikad neće. To mi nikad neće biti jasno. Trebalo bi zabraniti tim tipovima da dolaze na planinu.
Jasno vidljivo zadovoljstvo i odobravanje postavljanja novih tabli koje sad označavaju i P.K. Belecgrad te Lobor! Prije je ovdje bio smjerokaz samo za Oštrc i Majer
Ah, vratili su nam i staru dobru priču o Ahatu i Ivanščici! Priču možete pročitati od početka do kraja uspinjući se putem Mrzljak

Dobro smo se najeli u Pasarićevom domu te nakon male pauze i sunčanja krenuli prema dolje. Staza kojom smo se spuštali nazivamo kombinirani Pionir. To je kombinacija Pionira u početku (prije skretanja lijevo na njegov najstrmiji dio - nikako za silazak, uspon samo za trenirane i hrabre) te, vjerujem, Prekrižja. U jednom trenutku se vidi skretanje za Ham Pokojec (i Milengrad), a to je put kojim ćemo dolaziti prema vrhu kad ćemo u bliskoj budućnosti, nadam se, obavljati transverzalu Ivanščice. Još nije do kraja definirana ruta, ali krenut ćemo preko Čeva, Puste Bele, Ham Pokojca i vjerojatno Milengrada te Belecgrada i onda vrh. Nakon toga ide Vilinska staza i spajanje na Vilinsku špicu. Završetak kod Očure. To zasad tako izgleda u mojoj glavi. Pisat ćete pjesme jednom kad to obavimo.
Još jedan genetski dar od mojeg oca - planinari šminkeri koji imaju jedan "look" za uspon, a drugi za spust
GPS trag današnje rute - *klik* za povećanje

Prehodali smo danas malo preko šesnaest kilometara. Sigurno pet i pol sati hodanja. Svi smo živi i noge su, barem moje, u dobrom stanju. No, ekspedicija još nije do kraja gotova te je vrlo vjerojatno da par nas iz VAKUUM MET-a ide ovih dana provjeriti i tu Vilinsku špicu da budemo u potpunosti sigurni kud ćemo na kraju odvesti naše volontere. Stvarno se čini da Ivanščica nikad ne može dosaditi.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Vilinska staza, Oslek, Masni Kamen, kombinirani Pionir

Friško ištekana radilica

05.08.2016.

Probudio sam se u nekom nepoznatom svijetu. Počeo bih s pitanjima, ali nikad neće doći kraj ako si dam oduška. Što je ovo? Kakva je ovo stvarnost?
Bez previše teatralnosti, hodam kao izgubljeno dijete koje dira staklo na tramvaju. Malo po staklu, a onda u vlastita usta. Uvijek sam se pitao zašto majke svojoj djeci ne kažu da je to najbolji put do neke boleštine. Možda su rekle već više puta pa dijete nije jednostavno slušalo. No, ja u ovome nemam majke.


Mnogo puta smo zamišljali kolektivne svijesti i umove koji stalno dobivaju feedback, pritok informacija o stvarima koje ne doživljavaju sami i osobno. Što točno znači osobno za njih, ne znam. Kako se oni snalaze u svemu tome, ne znam. Jeste li se ikad zapitali kako je to kad taj pritok informacija nestane? Kako je to živjeti bez stvari na koje ste se naviknuli i postale su vam toliko prirodne da su, zapravo, postale dio vaše prirode? Mislim da su to pitanja koja bi morila sve radilice i druge pripadnike raznih kolektiva u trenutku njihovog odcjepljenja. U slučaju da su naučeni razmišljati. Ako nisu onda ni nema veze, zar ne? Previše puta uzimamo stvari u našim životima zdravo za gotovo. Postojala je jedna disciplina davno. Sad ju još naziremo u tragovima. Sad je ona postala još jedna stvar "za naučiti". Ironično je da je ona jedina koja se ne uči, ali danas se sve uči pa se onda i ona uči. Što je sa životom? Što ako se neka stvar živi i može se samo na taj način naučiti? Znate kad ljudi kažu: "U hodu ćemo to napraviti"? To je filozofija. Želio sam to samo spomenuti. Postojala je jednom filozofija.

Strah od izostajanja (FOMO - Fear Of Missing Out) je stvaran. Barem za one koji su se naučili biti u toku. No, nije li to naša fascinantna sposobnost - moći se uživjeti u nešto kao da je stvarno? Mnogi će reći da nisu ovisni, ali tek kad će objekt afekcije u potpunosti nestati će to moći sa sigurnošću reći. Dovoljno je vidjeti da su naši prijatelji živi. Što ako netko od njih trenutno umire? Vjerujem da će se naći ljudi koji će i takve, nadasve, intimne trenutke dijeliti s drugima. Možda je to sad nezamislivo jer, recimo, moj djed koji mrzi kad zvoni kućni telefon neće sigurno dijeliti ništa s drugima. Ne bi dijelio ni zrak da ne mora. Ne zato jer je sebičan nego zato jer misli da je komunikacija većinom štetna i bespotrebna. Nadčovjek? Poludjeli čovek? Ne-čovjek? Recite što želite, ali uzmite u obzir da je moguće da netko ispriča i previše priča pa ostane razočaran nad time što to nema apsolutno nikakav efekt na slušatelje. Njemu je i taj prastari telefon previše. Moj um je počeo shvaćati lakoću postojanja. Ona ni nije toliko nepodnošljiva. Osjećam se lakše. Ipak, osjećam i svojevrsnu nelagodu. Mogući strah.

Je li ovaj potez štetan za moju trenutnu karijeru? Je li štetan za moju buduću karijeru? Sam Bog zna da ovisim o ljudima i njihovim pozitivnim ili negativnim reakcijama. Tako je to s nama, nazovi, umjetnicima. Nezahvalan je to posao kad moraš biti klaun, ali što kad je to jedino što znaš raditi? Radiš ono što znaš i želiš postati što bolji, ako ne najbolji, u tome. Zato vjerojatno i slijedi ovo što slijedi.
Ne zaboravljam nikad dobre prijatelje. Čak ni one koje nikad uživo nisam vidio. Ili možda jesam, ali u tom trenutku to nisam znao. Ovaj blog je kao svjetionik u mraku. Odašiljem tu i tamo signale svojem dobrom prijatelju Jelenu. Čisto da zna da sam živ. Hoće li mu to što značiti ili neće? Ne znam. U svakom slučaju - živ sam! Možda i življi nego ikad.

Sve sadržaje se može naći ovdje: VAKUUM SPACE (jesam li spomenuo da sam sebepromotivni klaun?)
Nedavni nezaboravni koncert u Požegi. Moje protivljenje fenomenu zvanom Pokemon Go (iako bih bio vjerojatno najbolji trener s obzirom na razinu mojih fizičkih aktivnosti). Vječno planinarenje jer ljubav prema planinama i prirodi nikad ne prestaje. Još uvijek neispričana priča o ekspediciji do Martinske te planinarenje na vrh gdje se nalazi radio-toranj s kojeg se pruža lijepi pogled na cijeli šibenski kanal. To je samo dio priče koju pričam, a Vi možete biti dio toga čitajući napisane tekstove. Nije li bit cijelog interneta da dijelimo iskustva? Da se povezujemo? Moguće, ali treba znati granicu. Treba uvidjeti kad promocija preuzima sam život i kad ona postaje sama sebi svrha. Nažalost, ima ljudi kojima bi ovi uvidi puno više koristili. Ja, vjerujem, ni nisam najgori od onih kojima bi bila potrebna rehabilitacija. Bilo kako bilo, svatko mora doći do tih stvari sam. Kao i do svih bitnih uvida u životu.


Oznake: Ištekanost, tehnologija, osvrt na život bez pritoka, informacija

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se