Trakošćanski tetrijeb i žuti Futrek

28.05.2016.

Istina je ako se sutra još popenjem do vrha Ivanščice (update tokom pisanja: pasti će vjerojatno Čevo), imat ću sadržajni overload na blogu. Vidio sam da je naša tradicionalna slika kod table za Konjšćinu stavljena pod rubriku fotoblog i zadovoljan sam. Tih 115 kilometara nas nije zaustavilo i danas smo odlučili još malo vježbati za nadolazeću Kajkavijanu. Destinacija: Trakošćan.

Pogled prema Ivanščici iz mjesta Cerje Nebojse

Ideja je u biti bila od našeg prijatelja Todora. Trebali su Ivana i Igor te Martina i Todor ići biciklima do Trakošćana, uživati malo kraj jezera. U međuvremenu sam ja, veliki sportski entuzijast ogromnih apetita, čuo za taj plan i počeo s nagovaranjem Maje da idemo i mi. Kako se taj slavni dan približavao, ljudi su počeli odustajati. Odjednom kao da su svi shvatili da je to ipak sveukupno preko 80 kilometara i da to nije baš za svakoga. Treba imati i dobar bicikl! U svakom slučaju, jučer smo izgubili Martinu i Todora, Lazar je rekao da ide možda - na kraju nije išao ni on. Maja je vampirica pa ne može na sunce i tako smo ostali samo nas troje (Ivana, Igor i ja). Samo da znate, na jučerašnjoj pivi su probali preplašiti Ivanu. Počele su priče o tome kako su ljudi povraćali po putu do Trakošćana, kako je to urnebesno teško, a ja sam ispijao tamnu pivu i jedva se suzdržavao da ne prasnem u smijeh. Ništa, vrijeme je za malo demistifikacije!
Mapa puta - tamo i natrag, sveukupno 86 km

Do Trakošćana se iz Varaždina najlakše* može doći po glavnoj cesti koja vodi za Ivanec i Lepoglavu. Krenete iz Varaždina za Vidovec (tu se već lijepo počinje u daljini vidjeti zvijer - naša Ivanščica). Nakon toga slijedi Cerje Nebojse u kojemu je jedan mali uspon (220m n.v.), ali lako savladiv u usporedbi s, recimo, Ilijom. Nakon toga vozite do Ivanca pa ravna cesta za Lepoglavu. Skretanje desno za Bednju i na ovoj zadnjoj etapi puta vas čeka malo uspončića i spustova, ali sve je to zanemarivo. Tokom cijelog puta se ne penjete iznad 250m n.v.! Ako idete tim putem, pregazit ćete do tamo otprilike 42 km. Netko bi mogao pomisliti: a mogli ste i preko Nove Vesi! Po nekim izračunima bi nam na taj način trebalo 40 km što bi nam skratilo put za zanemarivih dva kilometra i uvalilo nas u veće uspone od onih koji se susreću po putu preko Ivanca.
Prelazak preko Bednje

Krenuli smo ujutro u 7:00 i trebalo nam je 2 sata vožnje do tamo. Malo nakon 12:00 smo bili natrag u Varaždinu. Pred kraj je sunce već počelo opasno peći, ali nije bilo jasno je li gore sunce na nebu ili asfalt koji se počinje zagrijavati. Na potezu iz Ivanca do Stažnjevca (Ivanečko Naselje - preimenovat ćemo to u Dosadna Udolina) je zabilježeno 29 stupnjeva Celzijevih. Kod samog jezera nismo bili dugo, čisto toliko da nešto pojedemo i popijemo te smo krenuli natrag. Turisti su već počeli dolaziti i imali su razgledavanje dvorca, a netko je iznajmio i pedalinu. Neka dođu turisti i vide naše lijepo jezero!
Trakošćanski tetrijeb se zalaže za rupe za sve ljude! Voli i kikiriki...
Trakošćanski tetrijeb i žuti Futrek sretni pored jezera na Trakošćanu

U Bednji smo vidjeli jednu krčmu koja je imala veliki znak od piva Kaj i ponadali smo se da ga ovdje imaju, ali se ono, koliko znamo, već jedno vrijeme ne proizvodi. Navodno je to kupio Pan, ali on ima drugačiju recepturu. Možda se netko i pita: pobogu zašto Kaj? Čini se da je to radničko pivo, sjećam se da je moj djed pio Kaj pivo kad je okopavao vrt u Hrašćici - ja sam onda bio još premali za pivo, a i Igorov djed (je li slučajnost da se ta dva krasna pivopijska čovjeka znaju?!?) voli tu mitsku, izumrlu pivu za kojom sad njihovi unuci žale i pokušavaju je dohvatiti. No, čini se da ništa od toga zasad. Cijelim putem sam pogledavao Ivanščicu i čuo sam je kako me doziva. Šaptala je moje ime na uho ili je to jednostavno bila paklena vrućina koja je pred kraj puta počela nemilosrdno udarati.
Zamamni natpis i poziv iz prošlosti

Obećao sam da ću to učiniti, a i zavrijedila je:
BRAVO IVANA!

Idilični pogled na jezero

Unatoč svim provokatorima i ljudima koji gledaju samo na negativnosti i prepreke, Ivana je odvozila ono što si je zadala. Hrabra je i po pitanju Kajkavijane i već sam rekao da očekujem barem 500 lajkova na njezinom fejsu kad 11.6. prođemo najmanju trasu tog notornog brdsko-biciklističkog maratona. Ono što me dosad iskustvo naučilo je ovo: treba voziti pametno, a pod tim mislim imati ispravan bicikl i nositi sve oblike zaštite. Iako treba biti racionalan i nikad si ne zadati preveliku rutu, nekad se treba i jednostavno prepustiti te probati. Cilj nam je poboljšati same sebe i razbiti vlastite granice, a za to nekad treba stisnuti zube. Iako sam to pomalo humoristično i posprdno prikazao u zadnjem postu, sve više preuzimam biciklističku filozofiju Šoštarićevih lovaca na kilometre koja, suočena s opasnošću i izazovom, kaže: "Nije to ništ."
Možda je to i onaj luđački, gladni pogled za kojeg mi kažu da ga imam kad sam na planini i vodim ljude sve dalje i dalje po šumovitim i golim vrhovima.
Moj stari prijatelj Giant Warp i ja

U svakom slučaju, uživajte u lijepom vremenu i razbijte svoje granice - fizičke, ali i mentalne!
Vidimo se na užarenom asfaltu ili na planinarskoj stazi!

Oznake: trakoščan, biciklizam

Kapetan Vinko i paklena pošiljka za Bedex

27.05.2016.

Kada sam pisao online planinarski dnevnik za VAKUUM, neki od čitatelja bi mi rekli da je sve to lijepo, ali ipak sam malo "pretjerao s brojkama". Ljudima se ne sviđa kad je sve prepuno kilometraža, doduše zanima ih na kolikoj nadmorskoj visini je određena točka. Brojke možda ne govore direktno o doživljajima koje čovjek ima tokom izleta, ali su one dobar orijentir. Odgovori na pitanja "koliko vremena vam je trebalo?" te "koliko je to kilometara?" motiviraju gladne, a eliminiraju one u sumnji. Divim se samom sebi kako sam se odmah na početku zapisa počeo opravdavati i to samo zato jer razmišljam bih li započeo odmah s kilometrima koje smo jučer prevalili... odlučio sam.

Put tamo

Probili smo opet granicu od 100 kilometara na biciklima. Točnije, jučer smo prošli 115 kilometara. Vjetra gotovo da nije ni bilo i bilo je idealno za bicikliranje. Moglo bi se reći da ljeto polako pokazuje svoju pravu snagu te nije baš pametno nakon 9:00-10:00 biti pod direktnim udarom, ali kad voziš onda voziš.
Put natrag

Posjet mojem dobrom i dugogodišnjem prijatelju Vinku nam je već postao tradicija. Prošle godine nas je bilo više i neki od nas nisu bili naviknuti na duge vožnje, ali nekako smo došli. Ja sam uspio stati na pčelu i imati velikih problema s nogom, ali sve je to negdje zapisano ovdje na blogu. Ove godine se ekipa prorijedila te nas je troje (Igor, Mario i ja) krenulo putem Veleškovca. Kao što možete vidjeti na kartama koje sam iznad priložio, ovaj put smo išli preko Novog Marofa. Proteklih godina smo išli preko Ilije pa gore na Belu prema Ham Pokojcu te samo nastavili udarati u breg. Nakon nekog vremena u naporima dođete do spusta kojim se spajate gotovo direktno na cestu kod sela Pece. Uspone se u Zagorju ne može u potpunosti izbjeći te smo tako i po glavnoj cesti za Novi Marof imali par uspona od kojih je najteži onaj na Varaždinbregu. Dugi spust ionako na kraju sve to stostruko isplati. Dodatni problem s Belom je nagli ulazak u šumu u kojoj je vlažni zrak i jasan je pad temperature. Izvor vas mami da stanete i natočite izvorsku vodu, ali to je zamka! Ako se ohladite i onda se opet krenete zagrijavati na tim nižim temperaturama, prehlada opasno kuca na vrata. Isprobali smo to prije par godina pa samo dobronamjerno upozoravam.
Mario poteže kao junak - skretanje desno za Grebengrad

Po putu do Veleškovca nemamo mnogo stanica te samo jurimo koliko god brzo možemo. Krčma Cug (nalazi se uz željezničku prugu) u Budinščini je jedna od iznimaka. Tamo uvijek stanemo i popijemo jedan hladni gemišt. Popričali smo malo s konobarom koji je rekao da se divi jer on ne može ni deset kilometara proći, a i nema baš neki bicikl. Vidjeli smo jedno poznato lice od prošle godine - neki lokalni čovjek koji je očito redovita mušterija u Cugu. Čovjek nije baš zadovoljan kad se čudni stranci motaju po njegovom selu i oko njegove birtije. Zato smo mi popili svoje piće i krenuli dalje. Drugo i zadnje stajalište prije nego stignemo do Veleškovca je tradicionalno slikanje kod table koja označava ulazak u Konjšćinu. Naime, Vinko je dugo godina tamo živio u zgradi. Bio sam par puta kod njega i imam lijepa sjećanja iz Konjšćine. To je sad manje bitno, ali imali smo jednom tamo i koncert (onda nam se bend još nazivao Febris)!
Želje i pozdravi za Kreča (on je bio prošle godine s nama) za njegov rođendan iz Cuga
Tradicionalno slikanje kod table na ulasku u Konjšćinu

Stižemo u Veleškovec, skrećemo za Gršiće i uskoro dolazimo do Vinkovog posjeda. Prošle godine smo došli 14.7. pa je bazen već bio na dvorištu. Možda i bolje da ga ovog puta nije bilo jer je prošle godine taj bazen bio poprište čistog hedonizma. Zavalili smo se kao svinje u njega i pili pive dok nismo ispraznili čovjeku sve zalihe. Mislim da se taj dan išlo par puta u dućan (jednom Ivana - cura od Igora, a drugi put naš domaćin). Svi su se divili i ujedno zgražali kako smo mi taj dan došli do Varaždina. Krenuli smo prekasno i mogu slobodno reći da je to jedno od onih iskustava koje čovjek neće ponoviti iako je bilo odlično dok je trajalo. Zato smo odlučili ovaj put biti pametniji. Kod Vinka smo prigricnuli nešto i popili malo pive te krenuli prema našoj finalnoj destinaciji. Ivana živi u Bedekovčini (Bedex) i odlučila nas je ugostiti za ručak. Vinko je sjeo na mamin bicikl koji ima košaru za plac (nagovarali smo ga da uzme Pika u košari - mješanca pekinezera i neke druge pasmine) te smo polako počeli odrađivati tih zadnjih 10 kilometara. Sunce je onda već pošteno pržilo, a u Bedekovčini smo bili između 12:30 i 13:00.
U nedostatku slika od ovogodišnje gozbe, prilažem sliku bazena

Ivana i njezini su nas ugostili stvarno kraljevski! Ručak je već bio spreman pa smo uskoro svi bili za stolom. Poslužene su dvije plate: jedna za karnivore, a druga za herbivore. Iako je Ivanin tata rekao onu staru slavonsku "Nema ptice do prasice", vegetarijanska plata je prva planula i nestala. Zapravo, svinjetine je ostalo. Malo su se moji mesožderski prijatelji preračunali pa me sljedeći put (iako je istina da me moji bliski prijatelji to već jedno vrijeme ne pitaju) nitko neće pitati: kako se ti uopće najedeš? Tikvice sa sirom su bile odlične! Sad je možda prilika da objasnim što mi se gotovo svaki put dogodi kad vozim bicikl. Naime, nemam mnogo fotografija jer se nekad ne sjetim slikati, a drugi put jednostavno jurimo okolo i sve se prebrzo događa. Tako nisam ni Ivaninim roditeljima htio objasniti zašto sa slinama na ustima slikam njihov stol i sve te delicije umjesto da zgrabim vilicu i nož i prionem poslu. Uspio sam poslikati Vinka na biciklu i plišanog majmuna u staroj Bubi.
Majmun u Bubi
Kapetan Vinko i njegov bicikl

Iako smo se najeli do sita, ovaj put smo bili pametniji te smo nakon malog odmora krenuli natrag na vrijeme. Vinko nas je pratio do skretanja za Mače, a onda krenuo prema svojem domu u Veleškovcu. Put je krenuo lagano, ali kod sela Petrova Gora, a pogotovo pred Novim Golubovcom je počeo svojevrsni pakao. Uspon je bio konstantan, ali ne možete očekivati da će se Ivanščica dati samo tako. Mi smo u biti napravili ogromni krug oko Ivanščice, stalno promatrajući vrh u daljini. Mario (trkač, biciklist i planinar) je izdržljiv pa mu to nije bilo ništa. On je poznat po tome da na bilo koju kilometražu kaže "Nije to ništ", a koliko je realno to što govori ovisi isključivo o vašoj kondiciji. Igor je imao problema s guzicom - nije si stavio hlače sa sedlom*, a mene su u jednom trenutku počela mučiti leđa te sam se morao izravnati. Već jedno vrijeme shvaćam da nešto ne valja s trigonometrijom mog bicikla (sjedalo je možda malo prenisko), ali do Kajkavijane ću poraditi na tome. U kamenolomu u Očuri smo popili nekakvu instant kavu (coffee shot) koju nam je za put dao Vinkov tata. Nakon toga smo munjevito došli u Lepoglavu, pregazili Ivanec i uskoro smo bili kod table za Varaždin.
Coffee injection kod kamenoloma Očura

Što reći? Bilo je prekrasno i naši domaćini su bili izvanredni. Doći ćemo opet ako nas prime! Trebalo bi opet isprobati taj bazen. Iz Vinkovog dvorišta se vidi Sljeme, a na drugoj strani je Ivanščica. Mislim da sam dosta rekao.

p.s. - jučer se održavala i varaždinska biciklijada na kojoj je navodno bilo preko tisuću ljudi! Ruta biciklijade je Varaždin-Zelendvor što iznosi otprilike 10 kilometara. Nama je to već pomalo premali zalogaj pa smo se odlučili za našu produženu verziju biciklijade. U svakom slučaju je lijepo da se ljudi voze na biciklu - najboljem od svih prijevoznih sredstava.

Oznake: Veleškovec, Bedekovčina, biciklizam

Jurina krčka patrola

22.05.2016.

Gdje da uopće pobogu počnem? Već sam oko naslova imao mnoge dileme, ali neki od kandidata su malo nekorektni pa nisam želio odmah u naslovu odbiti svoje potencijalne čitatelje.


Kao što je najavljeno u prošlom postu, dogovorili smo se i spakirali za vikend na Krk. Naš domaćin Jura ima vikendicu praktički u samom srcu Krka (blizu vrata slobode - ako sam ja u mraku jučer dobro pročitao ime) i čim smo došli, znao sam da nas čeka velebna avantura. Želio bih odmah na početku zahvaliti Juri što nas je ugostio! Domaći i strani turisti nisu još nahrupili, a prognoze su da će već sljedeći vikend (praznik u četvrtak pa produženi vikend) biti urnebesna gužva. Imali smo odlično vrijeme cijeli vikend, a u petak smo ostavili kišu tamo negdje nakon Karlovca. Dva i pol dana mi je bilo premalo da istražim sva predložena mjesta (hvala svima koji su sa mnom u komentarima ovdje, ali i drugdje podijelili svoje prijedloge mjesta koja bi trebalo obići), ali došli smo se odmoriti pa nisam svoje suputnike htio gnjaviti. Meni uvijek pripadne uloga onog nabrijanog i energičnog tipa koji bi odmah skočio u vodu. Kave i kafići su mi zadnji izbor, ali nekad se treba prilagoditi ekipi u kojoj se nalaziš. Na kraju smo sve to skupa dobro izbalansirali pa smo imali i fizičke aktivnosti, ali i uživanje te odmor.

Čim smo se u petak raspakirali i popili malo piva, bacili smo se u more. Voda je nažalost prilično hladna pa se još uvijek nije moglo onako prljužiti kako to nekad paše usred paklenih vrućina. Vjetar nas je kod lukobrana (blizu kafića i restorana Titanic) nakon nekog vremena previše hladio pa smo otišli do apartmana gdje smo duboko u noć (neki duže, neki kraće) nastavili rasprave uz piće. Neki od nas su otišli na počinak tek oko 6:00 ujutro pa nije čudo da je buđenje oko 10:00 bilo premalo za dobar odmor. Subotu smo, dakle, započeli lagano, ali sigurno. Nabavili smo si neke namirnice i kasnije smo Maja i ja otišli istražiti zapadni dio našeg malog gradića. Uskoro smo si našli plažu za kupanje te je Maja zajedno sa mnom skočila u hladno more. Trebalo joj je jedno vrijeme da uđe, ali na kraju je zaplivala.

Da, zaboravio sam spomenuti da nam se već večer prije pridružio moj dugogodišnji i vjerni prijatelj Filip, poznatiji kao Stanca, a koji odnedavno nosi titulu Lorda Skaraba. Mislim da ne postoji apsolutno nikakva šansa da netko prati toliko dugo moj blog, ali bilo je mnogo spomena njegovog imena prije par godina. Ako ste ikad u ranoj mladosti imali kompanjona s kojim ste bili praktički nerazdvojni i s kojim ste proživjeli mnoge trenutke i na kraju krajeva s njim i odrasli, onda znate što meni znači Stanca. Sasvim slučajno on već par godina na Krku radi kao policajac (prije smo ih, kad smo bježali s bocom s Partizana, nazivali "plavi anđeli") te je jednostavno bilo nužno da vidim svojeg starog prijatelja. Poklopilo se i to da je baš petak navečer bio slobodan. Moram priznati da mi je bilo jako čudno kad se on na kraju noći digao i rekao da ide kući, a to "kući" nije značilo da i ja idem u njegovom smjeru. Prije smo živjeli u istom kvartu. Moguće da me primila neka nostalgija. Posjetili su nas i Majini prijatelji koji imaju vikendicu u mjestu pokraj (mi smo to mjesto zvali Ćićići, a stvarno ne znam kako se zapravo to mjesto naziva) pa smo jedno vrijeme sjedili uz obalu. No, uskoro nas je sve svladao umor pa su se oni jednostavno pokupili jer su za stolom skoro svi pozaspali. Sunce i kupanje u moru te topli obrok nakon iscrpljujućeg dana jednostavno uzmu svoj danak.

Nakon odmora smo Maja i ja krenuli istraživati okolicu Krka u smjeru Dražica. Prošli smo tu večer oko četiri i pol kilometara po mraku uz more. Uskoro nas je zvao ostatak ekipe pa smo se u jednom trenutku okrenuli. Koliko smo mogli vidjeti, lijepa je ta šetnica uz more. Da smo produžili tim putem, kad-tad bi došli do pseće plaže, kampa, plaže za nudiste, a onda na kraju i do Punata. Ipak nismo išli tako daleko. To je jedan od problema kad ste na moru: pakleno postaje već malo nakon 8:00 pa sve teže fizičke aktivnosti morate obaviti ili prije tog vremena ili navečer kad se počne spuštati mrak. Opet jedna slučajnost (ili sinkronicitet?), ali odmah nakon prolaska kroz dveri slobode, nalazi se znak boga planine - meni posebno drag i dobro poznati znak. Dakle, ovdje postoje i planinarske staze! Putovima zlatnih kapi krčkoga blaga.

Moram priznati da je odmah u meni postojala sumnja što se tiče tog pothvata i znam da bi ovaj izvještaj bio mnogo bolji i veličanstveniji da sam uspio doći do nekog od obližnjih vrhova, ali... mudrost dolazi s iskustvom. Postalo je jednostavno prevruće, a ja sam predugo čekao (sve je nekako bilo usporeno ovaj vikend) i ubrzo sam shvatio da to uopće ne bi bilo pametno izvoditi, pogotovo ne sam. Moji prijatelji su odustali od te ideje, a Maja nije uzela planinarsku obuću. Tako sam se ja zaputio kojih kilometar i pol, maksimalno dva po označenoj planinarskoj stazi. Uskoro sam odustao jer sam vidio da je pakleno. To je čisti krš, a nigdje nema ni žive duše. Uspio sam se dočepati početka maslinarske ceste, ali ubrzo nakon se okrenuo i još malo vrludao po ulicama Krka.

Ostatak nedjelje je nastavio usporeno. Opet smo nešto pojeli pa malo odmorili te negdje oko 14:00 počeli čistiti vikendicu i uz zajedničke napore bili gotovi za kojih petnaest minuta. Krenuli smo prema sjeveru oko 15:00 i oko 19:00 sam bio iskrcan u Varaždinu.

Sad kad čitam ovo što sam napisao, izgleda mi kao da nisam uspio u svojem naumu da vam prenesem čaroliju koju smo doživjeli. Moguće da naše pozitivno iskustvo ima veze s tom ljudskom potrebom da se tu i tamo maknu od svoje svakodnevice - svojih obaveza, poslova, rutina i slično. Iako mi imamo planinu gotovo svaki vikend i ona itekako služi kao neka vrsta odmaka od ludnice radnog tjedna, doživljaj Krka i mora je bio nekako poseban. U zadnje vrijeme mi padnu svakakve misli na pamet pa sam tako rekao Maji da postoji neka šansa da sam u jednom od prošlih života sigurno bio mornar ako ne i gusar. Intenzivirali su se nekako i snovi tokom mog boravka uz more, ali to su sad već stvari za neku drugu priliku. Oslobađanje stresa, rekli bi racionalniji. Bijeg od noćnih mora je ionako samo trenutan.

No, vratimo se mi pozitivnim iskustvima koja su i poenta ovog izvještaja. Istina je da treba imati određenu sreću* da imaš prijatelje koji imaju lijepe i uređene kuće u koje te puste skoro pa besplatno. Nažalost, bez novaca danas nema gotovo ničega, ali to ne može nikad zaustaviti one koji su željni avanture i puni života. Nađe se neki način, iskopa se rupa, izgradi se most. Jedan od mojih suputnika i kompanjona na ovom malom vikend-izletu mi je rekao da idem preširoko i priznajem da je to moj mogući profesionalni defekt. Razmišljao sam malo o mladim ljudima koji odlaze iz ove naše zemlje i traže svoju sreću negdje drugdje. Sjetio sam se odmah i naše Ivanščice i dalekih planina koje još nismo osvojili. Ljepota postoji i u blizini, ali istina je da postoje neke prepreke pred našim očima. Počnemo grabiti više nego što možemo progutati, postanemo sebičniji i kratkovidni zbog ovog sistema u kojem živimo. Naučeni smo na više, bolje i jače, a najčešće to danas znači skuplje. Traže se nekakve karte za internacionalne letove, neki bi pobjegli na drugi planet jer misle da bi tamo bili sretniji, a možda samo skrivaju duboku i razarajuću prazninu unutar samih sebe. To, naravno, ne možemo do kraja znati, ali postoji određena sumnja da bi to moglo biti točno.

Čini se da sam iz ovog posjeta Krku izvukao mnogo više od par prehodanih kilometara, par litara pive i malo kupanja u jadranskom moru. To je ono što zapravo otpočetka gori u meni i kad pričam o odlasku na planinu, nikad ne mislim samo na visine koje smo pregazili, žigove koje smo sakupili i bedževe s kojima ćemo ukrasiti uniforme jednog dana. U svakom pothvatu postoji neka mudrost koju treba zapaziti, ali ljudi kao da su prestali gledati. Zašto sam uopće spomenuo mlade ljude koji masovno odlaze iz Hrvatske? Znam da se tu radi o jednoj tužnoj i teškoj priči za koju trebamo zaglibiti duboko u politiku i vođenje ove zemlje da bi samo na trenutak, možda tamo negdje na kraju tunela ugledali neki tračak nade. U to se sad neću upuštati iako i za to imam želju. Čisto avanturistički govoreći, meni jednostavno nije jasno kako bi nekome moglo ovo sve dosaditi! Ovaj jedan život će mi debelo biti prekratak da bih vidio i čuo sve što želim vidjeti i čuti! Jedan život možda ne bi bio dovoljan ni da istražim cijelu Hrvatsku, a kamoli da zagazim u veliki i bijeli svijet. Sve je jasnije da ću trebati početi birati destinacije, ali ne osjećam da nešto propuštam. Moguće da sam, kad se sve zbroji i oduzme, samo jedan od vjernika koji pokušavaju shvatiti smisao vlastitog postojanja i cijelog ovog svijeta. Ne znam tko mi je to ulio u glavu i zašto dolazim do toga, ali jednostavno mislim da će se stvari same od sebe posložiti. Na rubu da skliznem u New Age svaštarije (Tajne i ostale magije), oni koji će zatražiti, ti će možda i dobiti. Možda ni neće, ali glad je dobra motivacija. Na kraju krajeva bi moglo ispasti da je jedina bitna stvar imati žar.

Tužan sam što moram gledati svoje kolege kako odlaze negdje drugdje, razočarani svojim izabranim karijerama. Tužan sam kad me i samog tjeraju, govoreći mi: tu nema ničeg za mlade ljude! Ja na to postavljam pitanje: a kako bi ikad moglo biti bolje kad većina odlazi? Ne radi se samo o visokoobrazovanim mladim ljudima. Svaki čovjek ima neki svoj potencijal kojeg može ispuniti samo na pravom mjestu. Jedini način da sve ne propadne i ode kvragu je da damo mladim ljudima, nevezano uz stupanj njihovog obrazovanja, mjesta na kojima će moći ispuniti svoj potencijal. Znači li to da ćemo se za neke stvari morati žrtvovati? Moguće! Nadam se da će najteža žrtva pasti na leđa onih koji će to moći podnesti. Pakao je ovdje gdje smo mi, ali tu je i potencijalni raj.


p.s. - Ako se nekome čini da fotografije postaju sve tamnije kako post ide kraju, to je namjera autora. Bilo kako bilo, želio bih da se pozitivna poruka ovog zapisa ne izgubi iz vida.
Najsjajniji dan ionako uvijek dolazi nakon najmračnije i najokrutnije noći.

Oznake: Krk, obalna patrola, plavi anđeli, vikend-izlet

Zadnji branitelj Škarnika

19.05.2016.

Konačno sam uhvatio malo lijepog vremena. Užasan tjedan je iza nas te je svako malo padala kiša. Planina za vikend je otpala, a moram priznati da je bila to jedna skoro pa ukleta, depresivna nedjelja.
Navodno će sljedeći tjedan vrijeme isto biti takvo. No, sutra već krećem pravcem Krka s grupom entuzijasta koji su odlučili zamijeniti depresivno sjevernjačko vrijeme za užareni krš. Planiram svašta, a i dobili smo svakakve prijedloge koja mjesta obići - ima na popisu špilja, ima čak i planinarskih staza. Vidjet ćemo koliko će nam vrijeme dopustiti. Vratimo se mi k jučerašnjoj priči.

Obično dolazim u Kneginec ispod 30 minuta, a jučer, zbog pogodnosti prometa i semafora po putu, sam dojurio za 25 minuta. To je otprilike kojih deset kilometara, ali mene je od mog cilja dijelilo još toliko. Banjščina je nekad znala zadavati probleme, ali danas mogu samo odmahnuti rukom. Oprezan svejedno treba biti te se dobro zaštititi od sunčanih zraka, a cesta se pošteno zagrijava. Uskoro se spuštam u Varaždinske Toplice i udara me miris sumpora. Moj cilj je nešto dalje i već imam razlog za slavlje jer sam jedinu zapreku na putu prošao.


Mislim da sam prošle ili pretprošle godine pisao o avanturama iz Škarnika, a ove godine je bilo još bolje. Vjerojatno to mi ljudi umišljamo, ali kao da sve postaje drukčije. Napustiš asfalt i civilizaciju i odmah osjećaš neku vrstu olakšanja. Moj domaćin mi je pokazao svoju kuću, svoje biljke, povrće i voće, kokoši i male piceke te ogromnu zečicu i njezine potomke koji su još sramežljivi ispod sijena. Bio sam zadovoljan što će ova generacija preživjeti te će ih imati samo za obnovu svog "plemena". Njihovi unuci će onda možda pod nož, ali bolje da prestanem jer će me uskoro optužiti da sam eko-fašist ili nedaj bože pripadnik omražene i diskriminativne skupine vegana. Odavno je popularno ismijavati vegetarijance (mogu i sam o tome pričati kad sam doživio to kroz osnovnu školu, a kroz srednju već manje), a otkad su se vegani proslavili, mesojedi i svežderi koji se, vjerujem, osjećaju ugroženo, objavljuju svakakve šale i videe da bi umirili svoju dušu: those others are the bad guys, right. Svašta si ljudi pričaju prije spavanja.

Nakon razgledavanja smo polako krenuli prema starom dvoru kod kojeg smo pokupili neke namirnice za ručak. Tamo smo ostavili bicikle i sjeli u neregistrirano vozilo koje služi za proći tih 2-3 kilometara do našeg finalnog odredišta. Ako je netko pratio moje piskaranje samo u proteklih mjesec dana, sad je pravi trenutak da vam se upali lampica iznad glave i da kažete: dvoličan si, a svima ostalima dijeliš pravdu. Bili bi ste samo parcijalno u pravu, ali istina je da su se neki pijani dečki za 1. svibanj vozili u neregistriranom automobilu prema pl. kući Majer. No, oni su bili pijani i bacili su smeće iz automobila, a ja vam garantiram da bi moj domaćin i ja prije umrli nego tako olako i direktno zagadili prirodu. Zadnji branitelj Škarnika i njegov ekstremistički prijatelj vegan (jer ljudi ni danas ne znaju nikakve razlike između vegetarijanaca i vegana - svi smo mi biljožderski izrod kojemu fale proteini i B12). Na finalnom odredištu smo natočili jedan pravi zagorski gemišt i uživanje u prirodi je počelo.

Moj domaćin je pravi ekspert za traženje biljaka i drugih magičnih sastojaka koje nudi šuma, ali je i toliko dobar kuhar. Ponuda je uključivala: omlet od jaja sa domaćim sirom s čilijem i krumpirova salata puna domaće rukole i mladog luka. Iako je to za mnoge gurmanska hereza, moj želudac ne podnosi najbolje luk, ali ovaj put sam ga nekako čudesno jeo i nije mi smetalo. Kasnije smo se ponudili i divljim jagodama.
Nisam već jedno vrijeme vidio prijatelja pa smo pričali o svemu i svačemu, a srce prirode je sasvim sigurno pozitivno djelovalo na nas.

Posjetio nas je uskoro ujak od mog prijatelja, popio s nama jedan gemišt, ali uskoro otišao jer je moj prijatelj počeo pričati kako ga smeta što su morali sve te silne putove napraviti po bregu. Naime, jahači kvadova i motora im uništavaju staze, a i prolaze kroz gruntove pa se sad lokalci bune kako je to moguće. Suosjećam s ljudima koji si uređuju prostor, a onda divljaci koji pokazuju malo poštovanja za prirodu dođu na motornim zvijerima i donose negativni aspekt civilizacije sa sobom. Škarnik nije imao hodočašće i prošćenje pa su onda i lokalci morali staviti križ i klupice na jedan od vrhova, a s tim su privukli više zla nego dobra. Par iskrenih riječi o religiji i to je bilo dovoljno da ujaku postane previše. Malo kasnije je došao i otac od prijatelja, ali se uskoro popenjao na trešnju i počeo brati.

Bio sam već previše tamo te smo ipak morali krenuti natrag prema civilizaciji. GPS tragač mi je odavno isključen pa nemam snimljeni put natrag. Odlučio sam ići preko Jalžabeta za Varaždin - vidjeti malo i neki drugi brijeg, a ne samo Banjščinu. Prijatelj je rekao da je to teži put, ali me nije bilo briga. Tjedan dana bez treninga je ipak uzelo danak, ali nedovoljno da bi me zaustavilo. Na kraju sam prošao kojih 40 kilometara. Hvala prijatelju na gostoprimstvu, a za sljedeći puta već imamo dogovororeno detaljnije razgledavanje okolnih bregova i znamenitosti od kojih neka nose zanimljiva imena.


p.s. - jel netko zna što to unositelj slika radi našim fotografijama? Vidio sam to na još par blogova, a ne mogu shvatiti što se točno događa...



Oznake: Škarnik, priroda

Prigorečki lovac na glave

08.05.2016.

Jučerašnjih 60 kilometara do Ludbrega i natrag (uz tumaranje uokolo, hodanje pod užarenim suncem) očito nisu bili dovoljni da samo stanem i kažem: okej, dosta je za ovaj vikend. Luda ideja nije došla sama od sebe jer već duže vrijeme razmišljam o prijavi na Kajkavijanu (Moj prvi KAJ maraton - cca 86 km i visinska razlika od 1860 m). Iako, negdje u noći, u jučerašnjem mraku i kristalno jasnom nebu (vidio se Mars, a pretpostavljam i Saturn), odlučio sam da ću obaviti to da vidim jesam li uopće spreman za takvo nešto. Dosta je s misterioznošću: jedna od KT-a Mojeg prvog KAJ maratona je vrh Ivanščice. Iako je to drago mjesto svakom planinaru, amaterskom biciklistu može biti noćna mora.


Prvo treba doći iz Varaždina do Ivanca što je kojih 25 kilometara i tu je većinom ravna cesta koja ne predstavlja neke velike probleme. Onda slijedi 2.5 do 3 kilometra do Prigorca i Žganog vina. Tu već muka polako počinje, ali ona je neusporediva s onim što slijedi. Tu sam malo sjeo pa pojeo nešto i premišljao se hoću li to izvesti na kraju ili ne. Vjerujem da je na moje misli utjecala jučerašnja vožnja koja je bila po ravnom, ali 60 kilometara zapravo nije malo. Uspio sam izgorjeti na suncu, ali sam danas bio pametniji pa sam se namazao kremom za sunčanje. Na amaterskoj razini, koliko god vozili bicikl i imali kondicije, bol u nogama je uvijek barem malo prisutna.
Krenuo sam uspon koji od Žganog vina do vrha ima cca 10 km. Prvih pet je prošlo bez problema, ali um se počne s vama igrati kad iza svakog ugla dolazi još jedan uspon. Na kraju se sve svodi na igru vas i vašeg uma koji polako, ali sigurno nagriza vašu volju. Fizička bol je samo nuspojava, a o tome hoćete li sići sa sjedala i malo odmoriti (ili malo hodati i gurati bicikl - shvatio sam da mi to pomaže) je samo stvar vaše volje i izdržljivosti. Sasvim je prirodno pitati se u tim trenucima: "Zašto ja ovo uopće radim?" Shvatio sam danas koliko je lijepo dovesti se automobilom do Žganog vina pa po Mrzljaku, pritom gotovo pjevajući, do vrha.

Sišao sam par puta s bicikla, popio vode i malo gurao bicikl. Neću lagati, 80% vremena sam vozio bicikl, a ovih 20% je otpalo na odmaranje. Koristim i taktički sat koji mi u svakom trenutku pruža svakakve informacije, a jedna od korisnijih opcija (glavna što se tiče zonskog treninga) je broj otkucaja srca u minuti. Kad vidim da se pregrijavam, jednostavno malo odmorim. Slušanje vašeg tijela je vjerojatno najpametnija stvar koju možete sami sebi učiniti. Ne razumijem zato baš ljude koji se forsiraju, a ponekad to zna imati i katastrofalne posljedice u četrdesetima ili pod stare dane. Bilo je po putu nekoliko planinara, a upoznao sam i jednog čovjeka za kojeg ne mogu procijeniti koliko je imao godina. On me malo zadržao sa svojim pričama, ali čak i uz to mi je trebalo 1 sat i 45 minuta do vrha. Uzmite to +/- 5-10 minuta.
Pred kraj mi je bilo malo muka, ali umirio me pogled koji se uskoro pojavio.

Klupice kod Pasarićevog doma su bile prepune. No, vrijeme se uskoro pogoršalo, a nad sam vrh se nadvio tamni oblak. Postalo je zima te sam odlučio ekspresno popiti jedno pivo (baš jučer sam čitao neki članak da je pivo u razumnim količinama zbog svoje hranjive vrijednosti dobro za planinare) i pojesti hranu koju sam ponio sa sobom. Udario sam s užitkom žigove u Zagorski i Belečki planinarski dnevnik i mislio kako je baš odlično što ti ljudi iz planinarskih klubova neće nikad znati koliko je bilo još bolje za moju pobjedu da sam te žigove pokupio baš na biciklu. Stvarno, planinarenje do vrha je mala beba.

Spust je trajao otprilike 45 minuta, a kočio sam gotovo cijelo vrijeme jer sa svojih 90 kg koje vrtoglavo opadaju (cilj je barem 84 kg), nisam želio riskirati brzinu na opasnim zavojima. Tamo voze i automobili, a ima i planinara koji, iz nekog meni čudnog i nepoznatog razloga, žele do vrha po cesti. Bolje biti siguran nego poslije žaliti. Maknuo sam ruke s kočnica tek kad sam dotaknuo asfalt u gornjem dijelu Prigorca te razvio brzinu od najviše 53 km/h. Spust do Ivanca je bio čista uživancija, a onda sam opet počeo udarati putem Varaždina. Nažalost, počeo je vjetar (urezala mi se u pamćenje vjetrovita zadnja dionica BIMEP-a pa je se uvijek sjetim) i usporavao me cijelo vrijeme od Ivanca pa do Vidovca. Uskoro zatim slijedi tabla za Varaždin i osjećaj spokoja zamagljuje naviruće valove iscrpljenosti. Vozio sam ukupno 5 i pol sati te prošao 72 km.

Što na kraju reći? Bilo je trenutaka očaja, ali prevladala je izdržljivost. Kad vas zvijer pogleda u oči, vrijeme je za poklič pobjede. Kad se sumnje nagomilaju, vrijeme je da se pedala stisne do daske. Stvorila se neka posebna veza između Ivanščice i mene, ne mogu reći da je neka planina bliže mojem srcu. Svi ovi ostali divovi će također pasti i već polako padaju, ali se na kraju uvijek vraćamo Ivanščici. Ona je naša Alma mater u planinarskom smislu. Kad sam se već raspekmezio i besramno ovdje prosipam dubine svoje duše, također bih želio izraziti zadovoljstvo sa svojim starim drugom - Giant Warpom koji me služi već dobrih deset godina. Prije Kajkavijane ide na još malo uređivanja i biti će spreman za izazove koji nas čekaju.

Nije mi inače navika stavljati pjesme i youtube videe, ali ova pjesma je svirala u mojoj glavi kad sam sišao s bicikla kod Pasarićevog doma:

I'll have you know
That I've become
Indestructible
Determination that is incorruptible
From the other side, a terror to behold
Annihilation will be unavoidable
Every broken enemy will know
That their opponent had to be invincible
Take a last look around while you're alive
I'm an indestructible
Master of war





Oznake: biciklizam, Ivančica, pripreme za Kajkavijanu

Ludbreški turistički kruzer

07.05.2016.

U jednom trenutku sam skoro zaboravio naslov posta koji mi je došao u trenutku inspiracije tokom današnje vožnje, već zapravo na našem cilju. Nisam zaboravio, ha!

Nažalost opet ništa od planinarenja* ovaj vikend. Namjeravao sam do ostataka ruševine na Židovini (južna Ivanščica), ali ništa od toga. Sljedeći tjedan zato možda padne Strahinjščica pa sam umiren.
Imali smo svakakve dogovore, ali se sve na kraju izjalovilo. Onda je pao dogovor za bicikliranje, a cilj nam je bio Ludbreg. Bilo je tu nekih dvojbi oko Preloga i Ludbrega, ali odlučili smo se za Ludbreg. Sasvim slučajno je danas bio tamo sajam cvijeća. Naš prijatelj Andro (koji je u jednom trenutku bio izabran kao vozač do podnožja Ivanščice) je vozio mamu da razgledava cvijeće, ali ranije pa smo se zaobišli. Oko 10-10:30 smo bili na našem odredištu i popili pivu uz samo svetište. Svi (Maja, Mario i ja) smo kršteni pa smo imali pravo da tamo sjedimo. Iako smo opet dotakli razne heretičke teme, ali to je sad jedna sasvim druga priča.


Da, posjetili smo prije toga i jezero Otok. Teren je bio skoro pa močvarni pa smo se odlučili smjestiti negdje drugdje. To je inače popularno mjesto za okupljanje mladih, a ovdje se održava i poznati Idemo Otok. Drafski poglednik je i ovdje našao tužni materijal. Zapravo nema ništa loše u tome da mladi piju ako baš to žele. Bunt se izražava na različite načine, a životni stilovi su stvarno raznoliki. Kako god bilo, mladi bi trebali pokupiti sve za sobom. Nije to samo pravilo planine.

Tražeći mjesto da sjednemo i izbjegavajući gužvu u centru grada (ali i svijeta), naišao sam na KT 8 Ludbreškog planinarskog puta. Nemam službeni planinarski dnevnik, ali odlučivši se ne previše zamarati s tim, nabavio sam bilježnicu u koju udaram sve žigove na koje naiđem te uz njih uvijek nešto napišem. U dobu tipkovnica, ljudi bi mogli zaboraviti pisati rukom pa ja treniram. Rukopis mi je užasan, ali navodno je to znak inteligencije - misli mi, naime, idu brže nego što ruka može pratiti. Dobio sam ideju da mi danas Maja i Mario nešto napišu što i jesu te im zahvaljujem na tome.

Pri povratku nam se dogodila mala nezgoda. Mariju je pukla guma pa smo morali pozvati kola za intervenciju. Moja draga majka je već mnogo ljudi tako pokupljala s ceste. Negdje nakon Sudovine smo počeli pješačiti jer ne možemo čovjeka samog ostaviti na tom suncu. Hodali smo kojih 2 do 2.5 kilometara dok nije došla spasilačka služba. Maja i ja smo tada krenuli biciklima prema doma. Duljina je na kraju bila 60 kilometara. Sutra ću pokušati jednu drugu ludost koju smatram treningom, ali više o tome ako preživim!


Oznake: biciklizam, Ludbreg

Planinarski Prvi maj

01.05.2016.

Na vjerojatnu veliku žalost svih ljubitelja graha i pučke gozbe, prognoze su ovaj put bile točne. Kiša najavljena za drugi dio dana počela je negdje baš u podne. Prvi maj koji je inače dan otpora i borbe za prava, pacificiran je i pretvoren u jednu vrstu sprdnje što se moglo danas vidjeti i na HRT-ovom dnevniku kad su jednu gospođu na prepad upitali: što muči današnjeg radnika? Uz malu stanku, gospođa je rekla da radnika muči radno vrijeme, plaće i... pa obaveze. Jedan mlađi čovjek je rekao da im je dobro pod šatorom - naime, jedu i piju i dobro im je. S druge strane prosvjedi u Zagrebu. Prosvjedna povorka od 2 000 ljudi? Zagrebački gradonačelnik jede s ljudima, kaže da grah može biti i drugi dan za doručak ako je dobar te nudi kamermana. Lokalno možemo biti zadovoljni jer će nam barem dravska šuma ostati malo manje zagađena. Za sunčane praznike rada su posljedice obično katastrofalne što se tiče okoliša.

Prije drvenog rukohvata na putu do groba neznanog junaka

Mala skupina hrabrih planinara nije dopustila da ih prestraši prijetnja u obliku kišnih oblaka. Sedmero nas je trebalo ići, ali su četiri člana odustala. Naš cilj? Stari grad Oštrc i planinarska kuća Majer.
Još jednom sam poveo ekspediciju na južnu stranu Ivanščice i nismo nimalo požalili! Četrdeset i pet minuta od Žganog vina do groba neznanog junaka, a onda još otprilike toliko do ruševina grada Oštrca. Tu se pruža krasan pogled na južnu stranu Ivanščice, a sam vrh je danas bio pod oblacima. No, prije nego skočimo na pl. kuću Majer, trebalo bi spomenuti još jednu vrstu prvomajskih slavljenika. Naime, šumom su se danas provozali neki mlađi muškarci u starom Lada terencu. Kasnije smo vidjeli da imaju i neregistrirani Opel. Stali su na jednoj čistini uz put do ruševina Oštrca i očito se morali još malo više "natankati" pivom. Nonšalantno bez ikakvih problema su bacili smeće iz auta i čudili se što ih nismo pozdravili. Kasnije kad smo već prošli je jedan od njih rekao: "Dobar dan se veli!"
Neka mi se oprosti, ali ja takve manijake ne pozdravljam. Dapače, rado bih da se takve neodgojene ljude zatvori ili ih se barem pošalje neka idu u grad raditi probleme. No, sasvim je jasno da je bolje* voziti neregistrirani automobil pijan po šumskom putu nego u gradu. Ipak, vratimo se ljepšim stvarima!
Krasna južna strana Ivanščice

Do planinarske kuće Majer nam je trebalo kojih 10-15 minuta. Ne znam ima li još koja planinarska kuća u okolici, ali moram priznati da mi se dosad viđeno sviđa. Planinarska kuća Belecgrad me nije iznevjerila (imaju prekrasne drvene klupice kao stvorene za odmor, jelo i piće), a čini se da ni Majer nije daleko! Pasarićev dom je uvijek prepun pa je možda i to razlog zašto mi ove druge, izoliranije pl. kuće ostaju u lijepom sjećanju.
Daleko od toga da na samom vrhu Ivanščice nije lijepo sjediti i sunčati se. Pogled s piramide rijetko što može zamijeniti. No, kao što sam već jednom i rekao, južna strana Ivanščice jednostavno ima više mjesta i vrhova za obići. Kućepazitelj u Majeru nam je skuhao litru kuhanog vina koje je bilo stvarno dobro! Osim planinara prilikom početka uspona, divljaka u neregistriranim automobilima i par mladih kod Majera, planina je bila pusta. Planinarski put, ugodno društvo pjegavih daždevnjaka, magla (ili oblak?) i planina. Jako blizu moje definicije savršenstva.

Mistična šuma

Oznake: planinarenje, Ivančica, Oštrcgrad, Majer

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se