Sol u kosi po iglicama bosi

31.07.2015.

Vratio sam se u civilizaciju nakon dva tjedna izbivanja. Još se akomodiram, ali smo danas već lijepili neke plakate za koncert po gradu pa sam vidio nešto ljudi. Varaždin ljeti nekako zjapi prazan, a sve će to tako biti do špancirfesta i malog milijuna mrava s, nadajmo se, dubokim džepovima da nam malo ubrizgaju resursa u turizam. Kolovoz nam kuca na vrata pa onda imamo još jedno tri i pol tjedna mira. Izgleda nekako da dosta ljudi ide na ljetovanje početkom osmog mjeseca. No, vrijeme je da se vratimo s onu stranu planina, na ljepšu stranu na kojoj je još uvijek lijepo i toplo vrijeme.


Pregledavam slike koje sam snimio tokom našeg boravka izvan civilizacije. Nakon avanture s mojim dobrim drugovima, tzv. konjicom na dva kotača i naš put u Veleškovec, noga mi baš i nije bila u dobrom stanju. Očito sam alergičan na ubod pčela, ali uvijek se nekako poklopilo da sam prenapregnuo mjesto uboda drugi dan pa nikad nije bilo jasno je li oteklina samo reakcija na ubod i koliko je napor pridonio lošem stanju. Prije par godina sam išao na jedan humanitarni turnir iz badmintona, a dan prije me ubola pčela i to negdje kod desnog lakta. Ja sam dešnjak i ne moram pričati kako mi je ruka nakon turnira naotekla na barem dvostruku veličinu koju ima u normalnom stanju. Ista priča se sad ponovila s našim putom do Veleškovca. No, možda me sam ubod i nije toliko udesio koliko me vožnja do doma. Dan nakon Velsa sam odmarao i onda odmah na put za jug. Obukao sam najlakše ljetne patike koje sam imao, jer i ne preferiram toliko sandale, ali ni to nije pomoglo. Onda kao za inat, pokvario se bus s kojim smo išli do mora. Put se produžio za kojih 45 minuta do sat vremena, a moji živci su bili tanki, tanki. Prva tri dana na moru sam proveo u poluležećem stanju i u tim nekim trenucima se činilo kao da bol nikad neće proći. Ima nešto frustrirajuće u tome kad gledate druge oko sebe kako moraju sami raditi stvari, a čak ni neke svoje ne možete samostalno obavljati. Taban mi je bio u balvanskom stanju pa se sva težina prebacila na gležanj koji mi je i danas malo bolan dok iskrivim nogu, ali proći će to.


A evo i Šukle i Betmena koje smo jedno vrijeme hranili mačjom hranom, a davali smo im i ostatke naše hrane. Oni su sad, nažalost, ostali tamo, ali snalažljivi su i naći će već nešto za jesti. Mučilo me jedno vrijeme to sve skupa s njima jer smo im na neki način dali nadu, a znali smo otpočetka da ćemo otići. No, njihova mama će im pomoći da nađu hranu i da prežive do kritičnog trenutka, a onda će već i sami moći živjeti. Imam prijenosni internet na sticku koji nije imao baš dobar signal u Jadriji pa nisam mogao već prije objaviti neke slike. Neću se zamatati u tehničke poteškoće, ali kad je već takva situacija, bolje da ju ispričam kako najbrže mogu. Naime, blogeditor mi je užasno spor na laptopu i jedno vrijeme sam mislio da je to zbog slabog interneta, ali sad sam se vratio u civilizaciju i koristim njezine pogodnosti u obliku superbrzog interneta, ali opet mu dugo treba da uploada slike. Mislim da je u biti stvar u ovom zaslonu i prozorčićima koji se naknadno otvaraju. To muči moj stari laptop pa mi se nekako čini da opet neću biti u mogućnosti objaviti sve slike koje bih želio. Zašto jednostavno ne prenesem slike na svoj ultra-jaki (iako mi beba pomalo stari i to me brine) kompjutor pa od tamo napišem post kao čovjek? Situacija je komplicirana s laptopom već jedno vrijeme jer ima onaj neki užasno dosadni virus koji napada prijenosne diskove i stickove pa originalne fileove pretvara u shortcutove. To mogu zahvaliti svojoj gluposti, ali i svom dobrom prijatelju Luki koji je uspio to negdje prije godinu i pol, dvije napraviti mom laptopu i kompjutoru. Beba je očišćena, stickovi također, ali laptop je ostao u tom stanju. Ne mogu spasiti neke word dokumente pa sam odlučio to tako imati, ali vidim da neću još dugo moći. Nostalgičan sam tip pa ne volim brisati stare stvari. Negdje po putu se zarazila i memorijska kartica od fotoaparata i jednom sam već zatražio stručnu pomoć, ali mi je rečeno da budem sretan što ta kartica još radi te da ju bacim i kupim novu. Ja sam odlučio pružiti staroj kartici priliku i čini se da je radila dobro. Do trenutka kad se nije opet zbližila sa zakuženim laptopom. Podsjetila se očito na svoje stare boljke i sad se nalazi u laptopu i s nje stavljam slike ovdje. Beba ima zaštitu pa antivirusni program divlja čim približim okuženu karticu na metar od kompjutora. Videe koje sam snimio sam spasio na način da sam uploadao na svoj youtube kanal. U svakom slučaju, vi se ništa ne morate bojati jer nisam siguran da se virus nalazi u pojedinačnim fileovima nego u cijelom folderu kojeg je pretvorio u shortcut. No, dosta s tim informatičkim problemima koji će ionako uskoro biti riješeni, evo nabildane Maje koja je počela igrati badminton i prilično joj se sviđa:


Kakvi mišići! A postaju sve bolji i bolji. A i Majina serva je na kraju postala majstorska. Sad joj još treba igra na pravom terenu i onda samo vježbanje, vježbanje i vježbanje. Imamo uskoro već dogovoreni termin s Lazarom i njegovom družicom pa trening sigurno neće izostati. Osim što smo igrali badminton, trčali smo, hodali okolo i puno smo plivali. Moja družica je u jednom trenutke bila ljuta na mene jer je naše ljetovanje i "odmor" izgledao više kao gonjenje divljih pasa nego nešto mirno i opuštajuće. A eto, čini se da jesam takav i da preferiram sportske praznike. Sjećam se Grčke i toplo mi je pri srcu i to ne samo radi Mythosa! Moram odmah iskoristiti priliku pa pohvaliti svog oca, windsurfera majstora koji se ganja u speedsurfingu s najboljim windsurferima svijeta.
No, vratimo se mi u realnost našeg "izvan civilizacije". Pustimo Grke da se valjaju sa svojim problemima koje su očito njihovi radikalni i, u početku, obečavajući vođe odlučili riješiti na "klasičan" način i primiti banku u svoju revolucionarnu guzicu. Ispričajte me!
U planu smo imali Šibenik, Vodice, Martinsku i Zlarin. Od toga smo ostvarili Šibenik i Vodice, a Martinska i Zlarin su na kraju ispali iz igre. Nije ni bitno, imamo drugu godinu ili još i ovu ako se odlučimo za neku hladniju varijantu na jugu. Šibenik je ispao čisto turistički i na kraju sam ja opet zagrizao preveliki zalogaj i pojeo pizzu s tri tone sira koja mi baš i nije onda pomogla dok je sunce pičilo kao da nas pokušava ubiti. Uličice u tim primorskim gradovima su lijepo uske i dizajnirane da sunčanih dijelova bude čim manje, ali kad sunce udari u beton, ništa vas ne spasi. Popili smo ne znam koliko litara vode, ali i dalje je bilo pakleno. Otišli smo na kraju na brodić i doteturali se do našeg brloga pa onda u more koje nam je taj put valjda bilo najdraže od svega. Vodice su u biti isto na kraju bile paklene jer smo krenuli dovoljno rano i zaobišli najveće vrućine, ali natovareni kao magarci, odlučili smo otići natrag do našeg brloga (hodanje po jakom suncu koje je trajalo sat i pol barem - uz stanke u kojima smo se kupali u Srimi, a Maja i u nekom zaljeviću pred Jadrijom) po najvećem suncu. Bilo je to kojih 14:00, ali smo na kraju nekako došli. Maju je štitio njezin šešir, a ja moram reklamirati svoju bufficu s high UV zaštitom. Moram priznati da uvijek nekako podcijenim to sunce. Zbog toga sam i platio visoku cijenu kad smo prije 5 godina išli u Konjšćinu s biciklima. Sunačnica je prilično gadna stvar, ali ovaj put je buffica obavila svoj posao. Ima taj jedan osjećaj muke koji se javlja u trenucima kad si zadate prevelike zadatke ili ste jednostavno na dijelu svojeg puta ili treninga kad vam energija padne. No, na kraju se uvijek sve nekako posloži i snaga se vrati. Neću opće razmišljati kako će biti jednom kad se snaga i entuzijazam neće vratiti. Možda samo stanem u tom užarenom kamenjaru, kažem: "jebi ga" i zaspim. Evo jedna lijepa jutarnja fotka Maje koja ide do Vodica:


Moram spomenuti i kako smo fino i krasno nadoknađivali potrošenu energiju. Zapravo sam htio staviti dosta slika hrane koju smo Maja i ja pripremali. No, Maja je uglavnom pripremala glavna jela, ja sam začinio salate, napravio juhe i snimao usput kuhinjsku propagandu za internet. Imam i jedan video spreman, ali mislim da će Maji biti dosta popularnosti koju će dobiti putem ovih slika koje objavljujem. Maja se ispostavila kao vrsna kuharica, a i odgovaralo joj je to što mora kuhati samo za dvije osobe. Dobro, jedna od njih jede kao rasplodni bik u doba parenja, ali pustimo to. Kuhala je tjesteninu s umakom od rajčice u kojem je bilo tikvica i mrkve. Salate su nam varirale od rajčica, paprike, bijelog graha i krastavaca. Da, jeli smo mnogo graha, ali zdravo je to. Restani krumpir, krumpir iz rola, vrući sendviči i brusketi, Majine palačinke i hajdina kaša s lukom i mrkvom. Pržene tikvice i pohani sir. Pa... moram priznati da sam čisto fino jeli. Ovim putem moram spomenuti i vegefino čevapčiće koji su posebno pikantni i zaista vrhunska hrana za vegetarijance i vegane. Više možete pročitati na: VEGEFINO


Prošlo mi je tih dva tjedna kao da su bila samo 2-3 dana. Jedno vrijeme smo se žalili na to što nemamo masku za ronjenje pa nam je sudbina poslala i to. Na jednom od molova u Jadriji, upoznali smo jednog dečka imenom Fran. Pitao me koliko dugo puštam kosu, a i općenito su ljudi dobro reagirali na frizuru norda i/ili divljeg jahača iz stepe. No, uz Frana je na molu kraj skalina bila i tamna maska za ronjenje. Pitali smo sve moguće je li to njihovo i poznaju li vlasnika. Odlučio sam na kraju uzeti tu masku i zadnja tri dana mi je dobro služila. Izronio sam Maji dosta školjki i mrtvih ježinaca, a bilo je tu i oklopa i klješta od rakova. Posebno se tu isticao znamen tamnog gospodara Ariocha. Oklop od raka koji je sa strane imao špice. Proglasio sam tamnu masku prokletom maskom plitkih voda. Dobio sam inspiraciju i napisao i skoro uglazbio pjesmu o toj prokletoj masci. Sad moram samo vidjeti hoće li se mojim prijateljima iz Sten Mola sviđati.


Već sam skoro dva dana na sjeveru. Čim smo prošli Velebit, temperatura je drastično pala i dočekala nas je... gusta magla.
U metropoli smo već morali nositi duge rukave. Još se nisam do kraja klimatizirao, ali nekako je sad ovdje ugodnije kad je zahladilo. Ne prima me tolika nostalgija kao nakon moje Grčke, ali moram priznati da sam bio pomalo tužan pišući ovaj post. Svako podneblje ima neke svoje prednosti, svakako. Primorje je fino jer more rashlađuje kad je prevruće. No, ima i sjever svoje čari! Sad nas opet čekaju zelene planine i zagorske ceste. Neka nove avanture počnu!

Oznake: Primorje, vodice, Šibenik, jug, Galeb i more

Lavovi Jadrije

20.07.2015.

Jučer navečer smo dobili posjetitelje u našem dvorištu. Imam doma psa, sibirsku haskicu imenom Snow, ali sam tek jučer shvatio da mi je srce malo otvrdnulo na patnje drugih. Čitajući sve te knjige koje se bave socijalno osjetljivom tematikom; gladnima, žednima, potlačenima i općenito žrtvama sadašnjeg sistema, nikad ne zaboravljam na ljude koji pate. Čini se da mi se ipak dogodi da zaboravim druga bića koja su također gladna i nemaju mjesto koje bi zvalo domom. Većina ljudi misli da je dovoljno da udomi psa/e, mačku/e ili oboje u neodređenom broju i ja se slažem s tim. Unatoč tomu, previše ih je kao i ljudi pa se čini kao da nikad neće biti dovoljno i na jednu sretnu mačku dolazi još barem pet nesretnih koje lutaju i na kraju najčešće nastradaju. Svi koji udome životinju su heroji, to nije uopće upitno. Svejedno, divim se najviše ljudima koji rade i/ili volontiraju u azilima gdje je masa napuštenih bića. Pogotovo u ovo vrijeme, mnogi psi su bačeni na ulicu jer su ih "gazde" uzeli nepromišljeno i uopće ne zamišljajući da će se za svoje četveronožne drugove trebati brinuti i kad dođe vrijeme da se zbriše iz vrućih betonskih gradova. No, imamo i udruge i kampanje danas koje se za to bore pa ne moram duljiti. (Prijatelji životinja)

I tako je jučer u naše dvorište došetala odrasla bijela mačka koja i nije u tako lošem stanju. Baš je moja družica komentirala kako su ove primorske mačke nekako žilavije za razliku od onih naših zagorskih debelih. Fino one papaju pa izgledaju deblje. Mamasita, kako smo nazvali bijelu mačku, izgleda okej, ali vidi se da joj treba malo ljubavi i brige. Uz nju su plašljivo stupala dva mala mačeta. Mogu imati najviše par mjeseci i jedan je bijeli, a drugi bijeli s crnom bojom po glavi i po tijelu. Ne znamo spol, ali smo odlučili* da je bijela žensko i zove se Šukla (skraćeno Šuki), a crno bijeli je Batman (po naški Betkec). Kupio sam im ujutro konzerve mačje hrane od govedine i peradi i sve što smo im stavili su vrlo brzo smazali. Brine me jedino to što mi za deset dana idemo kući i ne znam što će s njima onda biti, ali eto. Mislim da im barem malo treba pomoći iako mi je to slaba utjeha. Kući ih ne mogu uzeti zbog prije navedenog sibirskog predatora koji, nažalost, na sve manje od sebe gleda kao na plijen. Moja majka bi vam mogla napričati priče i priče o ponoćnim avanturama kad ispod mjesečine mali vuk stoji i vreba ježeve koji prolaze kroz naše dvorište. Ne znam veseli li me ili ne taj urođeni, jaki instinkt kod naše vučice.

Prisjetio sam se i priča kako su moji roditelji, dok su tek hodali, često spašavali mačke beskućnice. Djed jako voli mačke pa je onda šupa bila prirodno stanište za mnoge odbjegle mačke. Neke su nažalost nastradale od automobila, a neke su nekud odlutale. Par ih je ostalo, ali sve mi je to jako mutno jer sam imao svega dvije, tri godine kad su djed i baka zadnji put imali mačku.
Primi me nekakva tuga kad pomislim na sva ta bića koja su osuđena na patnju. Što napraviti kad svi ti azili postanu prepuni kao što već mnogi i jesu? Unatoč tamnim mislima i prognozama koje nadaje razum o nemogućnosti kontrole razmnožavanja divljih/lutajućih/beskućničkih mačaka, osjećam da je ispravno nahraniti mačku koja je gladna. Ispravno je pomoći biću koje je u nevolji. Tko zna? Možda je baš ovo vrijeme presudno za mačiće da odrastu i prežive. Ako i nije, zaslužuju barem malo ljubavi pa makar ona bila samo usputna.


p.s. - slike slijede kad to bude moguće.
Ovaj post je posvećen svim borcima za one koji se ne mogu sami boriti, a posebno među njima izdvajam svog dragog kolegu i prijatelja, velikog mačkoljupca Borisa Kvaternika koji je na fakultet uvijek u džepu jakne nosio hranu za mačke i koji je hranio mačke koje su drugi odbacivali.

Oznake: Šuki, Betkec, Mamasita, šapa nade

Nepoznata Jadrija

19.07.2015.

Kažu mi da je na kontinentu sve teže podnositi paklene vrućine, a stalno najavljuju neke toplinske valove. Da sam tamo, sakrio bih se na vrh planine. Ovako, primorac kakav sada jesam, hladim se u moru svaki put dok mi postane nepodnošljivo. To i je najveća prednost mora. Ono nam šapuće stvari na uho cijele godine, ali poziv mora je posebno jak preko ljeta.
Oduvijek sam bio morski tip čovjeka (kao morski čovik), a to je valjda i zato jer sam rođen u vrhuncu sezone. Ne znam je li to bilo planirano ili nije, ali ispalo je čisto dobro ako se mene pita. Daleko od bljuzge i zime, od prvih dana me grlilo more i gladio topli vjetar. I kako da čovjek ne bude onda pozitivan i optimističan? Baš jučer, ležeći tako na nekoj zaboravljenoj plaži ispod borova, postalo mi je jasno da ja jednostavno moram pisati. O mjestima, o ljudima i najviše o pustolovinama koje uključuju oboje. Nepopravljivi hedonist koji mora iskusiti brže, jače i bolje.

Nalazimo se u Jadriji. Pisao sam već o staroj dobroj Jadriji jer tu ljetujemo već jedno dobro vrijeme. Iako mlad, gledao sam od svoje dječačke dobi pa do mladenačkih dana kako Jadrija prerasta iz nepoznatog kupališta za Šibenčane u vrlo popularno mjesto. Ne mogu reći da mi to odgovara, ali to je valjda neki prirodan tok stvari. Sve više ljudi shvaća potrebu da se malo udalji od gužvi i žamora ljudskih stvari, ali, naravno, ima i onih „nepopravljivih“ koji će uvijek izabrati velike gradove gdje se može naći gomila ljudi. Svakom treba određena doza društvenosti, ali ja spadam pod tipove koji preferiraju svoju plažu napuštenu. Dopušteni su samo dobri prijatelji i ostali ugodnici, a nemam ni ništa protiv drugih avanturista koji mogu uživati u tišini i divljini. Kako je Jadrija rasla tako su postale i sve brojnije plaže.
Moglo bi se reći da glavna plaža Jadrije gleda na jugozapad prema otoku Zlarinu. Sjevernije se kreće prema Srimi i Vodicama, a samo malo južnije je šibenski kanal. Jadrija ima mali poluotok na kojem je svjetionik, a odmah blizu, preko šibenskog kanala se nalazi poznata tvrđava sv. Nikole. Nas zanima uvalica koja se nalazi odmah nakon svjetionika, dakle sjevernije prema Šibeniku. S južne strane te uvalice je mala luka. Kraj obale je mala borova šumica koja vrlo brzo tokom popodneva daje hlad i zaštitu od sunca. Mislim da je to glavni razlog, ali ne mogu se prestati čuditi tim ljudima koji između otvorenog i čišćeg mora biraju tu lučicu koja je puna usidrenih brodića i čamaca. Ima ih barem pedeset i svi povedu svoju djecu pa je buka nepodnošljiva, a čitanje knjige gotovo pa nemoguće. Nedavno su postavili i skaline pa je to dodatni mamac. Plaža sama po sebi u biti služi kako bi netko s prikolicom doveo brod i spustio ga u vodu. Sad je to onemugućeno, vjerojatno postoji drugo mjesto za to, a plaža je posipana sitnim šljunkom da bi ulazak u vodu bio lakši. Svejedno, još uvijek mi nije jasno zašto netko pliva kraj usidrenih brodova. Valova gotovo i nema, a to valjda dovoljno govori o tome koliko voda može biti čista kad prirodnih strujanja nema.

No, nas zanima sjeverniji dio te uvalice na kojoj počinje pravo uživanje za romantične duše. Tu i tamo je koji molić na kojem se nalaze ljudi. Uglavnom kamen i samo uporni ljudi dođu do tog osamljenog dijela. Nesrećom, imam neki osjećaj da će se Jadrija širiti i u tom smjeru. Na početku putića postoji već jedna lijepo uređena kuća, mislim da su to čak apartmani za iznajmiti. Blizu je turistički ured, dućan i pizzeria pa se čini da je mamac bačen. Treba samo imati novaca pa investirati. Barem taj dio ljude zaustavlja da prodiru dublje u šumicu i napuštene i divlje sjeverne plaže Jadrije. Postoji još jedan puteljak kojim nisam nikad išao, a vodi još sjevernije. Vjerojatno se i kroz tu šikaru može doći do Martinske koja je tokom osmog mjeseca poznato okupljalište za lokalne, ali i dalje punkere i ostale pripadnike te subkulture. Tu stazu tek namjeravamo izučiti, moja družica Maja i ja. Kad smo već kod toga, Maja je jučer počela sa svojom službenom podukom iz badmintona i moram priznati da joj ide prilično dobro. U biti, savladala je sve što sam joj pripremio za prvi put, a i uspješno smo prebacili* lopticu pedeset puta! Danas moramo doći do sto, a skoro smo to obavili već i jučer, ali je loptica pala negdje nakon osamdesetog puta. Malo ju boli ruka danas, ali to je normalno.
Vrijeme nas služi prilično dobro. More je hladno do ugodno, a vjetra većinom nema. Ono što nas čeka je izlet na Zlarin i pješke do Vodica.

p.s. - uz post su trebale biti priložene i tri slike, ali internet je ovdje na trenutke, ali i većinom toliko slab da jedva otvara blog editor. Stoga, ostaje samo tekst, a kad se dočepam boljeg interneta ili signala, stavit ću i slike

Oznake: Jadrija, usamljene plaže

Veleškovec Resort

15.07.2015.

"Ako neće Muhamed brdu, brdo će k Muhamedu."

Zadnji put smo pedalirali u Konjšćinu i Zlatar 24.6.2009. Onda nam je to bio priličan pothvat iako sam onda mislio da vozim puno bicikl. U biti i jesam! Vozio sam skoro svaki vikend do nekog drugog mjesta. U međuvremenu smo pomalo zahrđali i ja se tek u zadnje vrijeme vraćam opet u kondiciju. U zadnjih dva mjeseca sam izgubio oko pet i pol kila. Zadatak je još minimalno 9, a dalje ćemo vidjeti.
2009. smo išli samo herr Buć i ja jer ostatak ekipe nije mogao ili nije htio. Ostalo mi je to sve malo u negativnom sjećanju jer smo se vraćati morali vlakom. Onda sam se smijao ljudima koji nose sve te stvari u torbama i imao sam stav: "Pa idemo voziti bicikl malo dalje, ništa nam posebno ne treba!"
Mladost je naučila na vlastitoj koži u ovom primjeru jer sam se taj dan prehladio i na kraju negdje na cestama nakon Konjšćine zaradio sunčanicu. Nikakav ručnik za obrisati se kad voziš kroz šumu kod Bele i izvora, nikakva marama da zaštitiš tjeme kad već imaš kosurinu kao divljak, nema ni kreme za sunčanje. Dobro da sam onda uzeo vodu. Danas je sve to toliko drugačije; vjerojatno bi onaj mladi ja ismijavao ovog sad. Reći ću samo da je otišlo toliko daleko da uz sendviče nekad u posudicama nosim male kuruzice, masline, a nekad i kuhane žitarice za uz sendvič.
Naučiš s vremenom da nije pametno negdje daleko od doma, u divljini biti nepripremljen. Sad ne nosim samo za sebe nego i za druge!
Ipak, ni to me nije jučer spasilo jer sam uspio stati na pčelu na našem odredištu - na dvorištu našeg domaćina, Vinka plemenitog Gršića.

Stanka za hranu i vodu kod Belskog dola

Skupina od 4 je krenula s trga Kapucina u 07:00 prema Jalkovcu. Bili su tu naš basist Luka, hrabri majstor Kreč, prije spomenuti i već odlikovani herr Buć i ja - skupina me izabrala kao navigatora i Fahrrad Fuhrera. Luki je ovo bilo krštenje u vatri pa ga treba posebno pohvaliti. Kreč se dokazao na Čevu, a ovog puta su njegove mogućnosti testirane do krajnjih granica. Izdržao je i mogao bi još!
Cijela ruta je izgledala ovako: Varaždin-Jalkovec-Beretinec-Sv. Ilija-Beletinec-Završje Podbelsko-Bela-Podrute-Pece-Gornji Kraljevec-Budinščina-Krapina Selo-Galovec-Jelovec-Konjščina-Turnišće-Veleškovec.
Na kraju dana smo odvozili 87.5km s tim da su nam prosječne brzine bile oko 18km/h, a maksimalna je bila 54km/h.
Put natrag smo, očito, malo skratili jer smo nakon Sv. Ilije skrenuli za Turčin pa kroz Brezje za Varaždin. Čini se da se kroz Jalkovec i zavoje nakupi jedno 3-4 dodatna kilometra. Što se samog puta do tamo tiče, ne bi to bilo toliko naporno da odmah na početku nema Sv. Ilije koji je i danas muka za mnoge bicikliste. Vjerojatno za profesionalce nije, ali amaterski biciklisti će sigurno imati problema. Jedan duži uspon putnike čeka i nakon Bele, ali tamo je i izvor pa se može stati i odmoriti, napuniti vodu zasigurno. Mi smo tamo nešto pojeli, napunili vodu i krenuli na uspon. Uspon nije tako strmi koliko je uporan i, rekli bi, dosadan. No, jednom kad se prevali taj dio puta, ide najbolje spuštanje na cijeloj ruti. Spuštanje sa Sv. Ilije je zabavno, ali ne toliko koliko spust prema Podrutama. Skupina se jednoglasno izjasnila da je to bio najbolji dio puta. Nakon toga je manje više ravnija cesta s povremenim manjim usponima jer se ipak nalazimo u Zagorju. Negdje nakon 10:30 smo došli na naše odredište, Veleškovec. Sunce je onda već pošteno pičilo, ali je dan sveukupno bio povoljan za bicikliranje. Dio našeg puta nas je skrivala šuma, drugi dio oblaci, a kad je Sunce pripeklo, imali smo šešire, marame, kacige i kape.

Jubilarna fotografija kod table - od zadnje je prošlo 6 godina

Vinko nas je ugostio carski. Jeli smo i pili, možda malo previše pili. Bućnica od gospođe Gršić bi trebala biti nadaleko poznata! Smazali smo sve, nije ostao ni komadićak. Na dvorištu nas je dočekao mali bazen u kojeg smo svi stali. Bila je i njihaljka jer Vinko ima mladog nećaka. Njihaljku je isprobao naš Luka u košari za mačke. Negdje u međuvremenu sam stao na pčelu pa mi je naotekao taban. Pive su malo ublažile osjećaj boli, ali kad smo se vraćali kući, požalio sam i sebe i tu pčelu. Svaki upor u pedalu mi je zadavao bol, a silazak s bicikla je bio posebno naporan. Ipak, odvozili smo na kraju sve kako spada. Prosječna brzina nam je bila malo veća na povratku kući, ali uvijek nekako ide lakše kad se vraćaš doma. Ne znam jel netko dijeli sa mnom taj osjećaj, ali nekad na kraju dana - kad sva ta muka pritisne, a otrov pčele ili glavobolja od sunčanice udara svom silom - se pitam: "Što mi je sve to trebalo?" Na kraju se uvijek sve nekako posloži, ali je činjenica da je taj povratak kući uvijek nekako naporan. Vjerujem da se svi želimo vratiti čim prije kući pa onda svi pedaliraju jače i bolje. Ja sam kod svoje jazbine bio negdje nakon 20:30. Otuširao sam se i nešto pojeo te pao u krevet. Danas jedva hodam (hvala čmeli), ali bilo je i gore. Već sutra ću se okupati u moru pa će biti sve bolje :)

Bazen na Resortu Veleškovec - grade i jednog na "krovu"

Iznimno mi je drago da sam mogao ovu avanturu podijeliti sa svojim dobrim prijateljima i nadam se da ćemo se još puno puta okupiti na cesti i osvojiti nova mjesta i prevaliti nove epske udaljenosti. Još jednom hvala Vinku i obitelji Gršić što nas je ugostila i izdržavala popodnevno drečanje prevelike djece u bazenu s pivama.

Što sljedeće?
Postajem primorac na jedno vrijeme pa ću pokušati napraviti izvještaje iz mjesta na kojem ljetujem i bliže okolice. Bit će tu vjerojatno hodanja do Vodica, izlet na Zlarin brodom i slično. Čitamo se i uživajte! :)




Oznake: Veleškovec, bazen, biciklizam

Bit ću tvoj Ahat

13.07.2015.

Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.


Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!

Bubač i zaključavanje konja

Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:

"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"

Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.

Polar M400 u trenutku punjenja baterije na vrhu Ivanščice - zaista, jedina zamjerka im je preslaba baterija koja traje 8 sati, ali uz uključeni GPS je to max 6 sati

Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.

Pogled s piramide na Ivanščici

Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.


A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!

Uživajte u prirodi i sretno na cesti!




Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se