Korak bliže Olimpu - windsurferska priča o Vasilikiju

29.06.2015.

Iako je još stari dobri Platon savjetovao, to jest zabranjivao da se gradovi grade uz more, upoznao sam barem jedan primjer za argument protiv tog učenja slavnog Grka. Naime, plećati je naukovao da neko podneblje govori dosta o ljudima koji tamo žive. Gradovi koji su ujedno bili luke su ugošćivali svakakve likove s različitih strana svijeta, a glavni način zarade je bio trgovina. Turizam još nije bio razvijen u obliku u kojem ga danas poznajemo. Cijenkanje i lukavost su jednostavno prirodno rasli na takvim područjima. Uz tu prirodu sklonu varanju još dodajte lijenost i lako odavanje drogama i to je oprilike to. Čini se da veliko zanimanje za okultno i filozofiju, što je dovoljno opasno da ide zajedno, nije moglo primorce dovesti u Platonovu milost.

Zalazak Sunca na trajektu Europa Cruise

No, vrijeme je da pustimo našeg starog dobrog Platona i njegove stereotipe barem na trenutak. Naime, nalazimo se na otoku Lefkadi, u mjestu koje se naziva Vasiliki.
Upravo mi je moj dragi otac, koji je iskusni pisac savjetovao nešto pametno kao i uvijek. Jednom sam na wikipediji naišao na citate mudrih ljudi i tamo su bok uz bok stajali moj dragi Platon i moj dragi tata. Čini se da u ovom postu spominjem samo velike ljude. Uvijek se mora početi s pitanjem: “Što zapravo želimo?”, to je početak svih avantura, ali i života općenito pa onda i početak pisanja svakog posta. Želio sam da ovo bude putopisni post, ali već sam po uvodu vidio da to neće biti moguće. Barem ne bez neke moje apologije čitateljima ili samom sebi. Uostalom, povijest ovog bloga govori svašta o mojem stilu pisanja. Po tatinim standardima je tu uvijek bilo previše riječi i ono vječno: “Tko će ti to čitati?”. Iskreno, ne znam tko više i piše blog, a ako i piše možda ne piše na ovoj domeni. Ostali su vjerojatno još samo oni jako popularni koji se ne mogu oprostiti od svoje slave i oni uporni među koje spadam i ja. Zato nastavljamo dalje u velikom stilu.

Dolazak na plažu Milos

Napomena:
Između dosad napisanog i sadašnjeg trenutka, prošlo je šest dana. Nisam mogao naći vremena za pisanje zbog drugih aktivnosti, a znam da bi bilo najbolje da sam jednostavno pisao nakon svakog dana. Sad će se neki doživljaji vjerojatno činiti blijeđi nego što jesu.

Grčki način života je drugačiji od našeg domaćeg. Vjerojatno to možemo reći za bilo koju zemlju koju posjećujemo. Ono što me odmah prvi dan zapanjilo je činjenica da se u Grčkoj, barem na otocima, ne smije bacati wc papir u wc školjku. Naime, septičke jame se mogu zablokirati, pa se papir baca u kantu ili se stražnjica odmah opere kao što se to radi u Islamu. Bilo mi je to stvarno nevjerojatno, ali sam se s vremenom nekako priviknuo. Svako jutro nakon buđenja kad je moja probava proradila, išle su mi svakakve misli po glavi. Pitao sam se zašto onda uopće wc papir postoji u Grčkoj i imaju li oni to možda samo zato jer turisti dolaze iz svih krajeva svijeta; pa i onih na kojima se wc papir slobodno baca u wc školjku. Ili misao na to kako se jedna sasvim bezazlena stvar može nekom učiniti čudna.
Na ulicama gradića rasprostranjenih na otoku Lefkadi jedva se može vidjeti koji policajac. Nekim čudom, vidio sam dva policijska auta, a moj suputnik nije pa je onda za njega to još uvijek upitno jesam li ja dobro vidio ili ne. Dva policijska auta i jedan obalne straže. Na Lefkadi svi voze prilično normalno. Na cestama se uglavnom ne smije prestizati, a uz punu crtu tu je i dodatna zaštita u obliku malih kockica po sredini ceste koje nisu dobre za gume ako se vozi prebrzo preko njih. Tu i tamo koji konj na cesti, nekad poneki vozač kamiona stane nasred prometnog dijela ceste i razgovara s biciklistom, ali to je uglavnom to. Ima puno skutera i motorista jer ljudi uglavnom iznajme skuter, motor ili hrabriji bicikl pa se voze po otoku.

Hrana u taverni Ta Kalamia - proglasili smo ju najboljom u Grčkoj dosad

Nije da naša hrana ne valja, ali grčka hrana je nešto posebno. Mogao bi se cijeli post napisati o tome, ali nisam siguran bi li riječi to mogle opisati. Mi smo vegetarijanci pa nismo kušali mesnu hranu, ali dio pogodan za vegetarijance je božanski. Opet zavisi u kojoj taverni jedete, ali uglavnom je hrana svugdje dobra. Mogao bih jedino možda izdvojiti tavernu Ta Kalamia u gradiću Nidri. Ta Kalamia ima koncept “bez menija” pa onda vi dođete lijepo tamo i kažete kakvu hranu želite, što možda ne volite i ako ste na nešto alergični i oni vas jednostavno iznenade. Uz to ide pola litre domaćeg vina ili pive. Dva odrasla i gladna vegetarijanca se mogu najesti za otprilike trideset eura što i nije tako puno. Što se tiče hrane; možete jesti rižom punjene paprike i rajčice, saganaki (pohani sir), tzatziki (jogurt sa sirom i začinima), pohane tikvice i patlidžan, grillano povrće, razne vegetarijanske plate, široki spektar priloga, a grčke salate su posebna priča. Samo ću reći da replike grčke salate koje možete jesti u domovini nisu ni do koljena originalima. U jednoj od taverni (Avra) smo prije samog jela dobili zapečeni kruh sa začinima koji smo smacali u domaćem maslinovom ulju. Napisao bih mljac, ali nije potrebno. U svakoj boljoj taverni nakon jela dobite nešto slatko ili lubenicu i/ili dinju. Što se tiče piva, ja pijem samo Mythos. Probao sam jednom naručiti Alfu, ali moj suputnik je strogo savjetovao protiv toga. Uz zadršku da bih mogao pogriješiti, jer usporedbe piva su kao i usporedbe ljudi, Mythos ima okus najsličniji Staropramenu, ali nije u potpunosti isto. Najbolje paše nakon windsurfinga.
Plaže na Lefkadi su kao iz filmova. Boja mora je grčko plava, uz obalu su kamenčići, a u plićaku je pijesak. Jedina moguća zamjerka bi bila ta da u vremenima kad su jaki i veliki valovi treba točno tempirati vrijeme ulaska u more jer bi moglo doći do povrede u plićaku kad udare valovi ili nas nanesu na kamenje. Mi smo posjetili plaže Milos i Egremni. Uz njih postoji još i Gialos i Porto Katsiki na kojima nismo bili. U principu ne postoji velika razlika između Milosa i Egremnija pa onda nekako zaključujem (nadam se) da ni nema prevelike razlike između ovih na kojima smo bili i onih na kojima nismo bili.

Slapovi Nidri u istoimenom gradu koji se nalazi kojih -30 minuta vožnje autom od Vasilikija

Vasiliki je zapravo windsurfersko mjesto. Mali zaljev u kojeg puše termika s planina.
Po cijeloj obali se nalaze windsurferski klubovi, a mi smo se prijavili u klub Vass. Stvari su zapravo veoma jednostavne. Vi platite za iznajmljivanje opreme koliko već dana želite, dobite karticu članstva na kojoj piše datum do kojeg ste prijavljeni i s njom onda podižete opremu kad god želite. U radnom vremenu windsurferskog kluba, ravano. Uz windsurfing opremu možete iznajmiti i SUP (Stand Up Paddling). SUP je dobar kad nema velikih valova i čini se da je dosta popularan, a to je vjerojatno zato jer ne treba nikakva vještina da bi se SUP-alo. Daske su dovoljno velike pa je potrebno samo malo osjećaja za ravnotežu. S windsurfingom je drugačija stvar. Moj otac to opisuje kao ples s vjetrom u kojem je najbitniji balans. Treba osjetiti vjetar u jedru i raditi zajedno s njim, a ne protiv njega. Vjetar je uvijek u pravu, reklo bi se. Ja sam učio surfati već i prije, ali to je bilo davno pa sam otišao na tjedan dana u profesionalnu surfersku školu, točnije windsurfersku školu Quicksilver iz Ljubljane. Oni imaju to jako lijepo i profesionalno organizirano. Mjesta na koja idu tokom ljeta su Vasiliki, El Tur, Karpathos, itd. Sve poznatiji spotovi za windsurfing. Zanimljivo j još nešto za primijetiti i možda je sad pravo vrijeme za to. Svugdje srećemo Slovence! Slovenci su očito narod koji puno putuje okolo i nekako se čine agilniji od nas Hrvata. Netko bi rekao da je to možda zato jer oni nemaju svoju obalu i mjesta kamo bi išli, ali nije to ni baš isto. Lijep je Jadran, ali on nije jedino mjesto za ljetovanje, nova iskustva i avanture. Slovenski možete čuti na trajektu, autobusu, avionu, na dasci, u moru... ma bilo gdje! Kaže Adrian, majstor windsurfinga, da je Vasiliki u biti malo slabiji spot, ali za početnike i intermediatore je sasvim okej. Ima dana kad i speedsurferi uživaju. Adrian je jučer išao oko 66km/h na dasci. Svjetski rekord je malo preko 100km/h na obali Nizozemske. Rigovi (jedro + jarbol+luk) su već složeni i vi samo birate koliko kvadrata želite i koliko je prigodno prema vjetru, naravno. Daske su također u spremištima i vi samo uzmete koju trebate. Princip je jako jednostavan u tim windsurferskim klubovima, ali kažu da svaki pravi windsurfer mora znati sam složiti svoju opremu. Možda zbog takvih instant mogućnosti (kad je već sve složeno) windsurfinga, neki od naprednijih polaznika škole ne znaju složiti rig. Rečeno mi je da su to finese i da svaki milimetar znači jako puno pa onda nije čudo da su ljudi zbunjeni. Uglavnom, dio windsurfanja je i slaganje opreme koje zahtijeva iskustvo kao i recimo kad bubnjar namješta doboš (snare). O namještanju doboša još nešto i znam, ali o slaganju riga nemam pojma. To tek treba savladati!



Pogled na Vasiliki bay s parkirališta pred našim apartmanom


LINK: Osvrt na windsurfing, Vasiliki, 2015.


Danas (27.6.) se naoblačilo, pada kiša te grmi. Nije baš nešto za zadnji dan ovdje, ali do sad nas je vrijeme služilo pa ne trebamo biti nezahvalni. Sutra za Atenu malo proučavati znamenitosti i onda ja za avion, a Adrian dalje u lov na windsurfing spotove. I na kraju svega, mislim da mi je malo jasnije zašto treba putovati i vidjeti svijeta. Moram priznati da nisam dosad imao prilike i ovo mi je definitivno korisno iskustvo. Imam osjećaj da bi se neki novi horizonti mogli nazirati. Nova iskustva, nova znanja i nove mudrosti. To je ono što želim/o!

Buđenje dana, nebo iznad Atene

Zadnji dodatak:
O zadnjem danu boravka u Grčkoj možda napišem zaseban post. Iako moj suputnik i ja nismo tipovi za gužve, nevjerojatno je koliko se toga može dogoditi u jednom velegradu. Ima to i svojih čari iako je za nas više sportski oblik praznika s bazom na nekom usamljenijem mjestu. Atena je miješavina doživljaja megagrada i sela. Jedna strana koja vodi do Akropolisa je ispunjena restoranima i zapadnjačkijim dućanima, a druga strana je kao neki sajam slobodnih umjetnika. Ljudi koji sviraju, ljudi koji glume, znakovi mira i ljubavi... ne moram vjerojatno reći koji mi se dio grada više sviđao :)

Do čitanja!

Oznake: Vasiliki, Grčka, windsurfing, peace and love

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se