Pogled u zrcalo

28.02.2015.

Koristeći tako online dating siteove i razne online servise od kojih je najčešći fakebook, pitao sam se što to točno mi tražimo?

Sad baš shvaćam da je ovo i prvi post koji pišem na novom 27" monitoru. Prije nikad nije bilo ovoliko prostora za pisanje teksta.
U prošlom postu sam pisao o algoritmima sreće koji bi nas trebali spojiti sa osobom ili osobama koje su nam slične po većini stvari. To i dalje stoji jer mašina se u svom izračunu ne može prevariti ako su uneseni parametri ispravni i prije svega iskreni. No, prvi problem je u tome što nemaju apsolutno svi ljudi profile na online dating siteovima, a ako i imaju, ne mora značiti da svi koriste isti servis.
Drugi problem je u tome što me moje istraživanje dovelo do zaključka da je online dating samo neka iskrivljena verzija RL datinga. Površnih ljudi ima svugdje, ali ne govorim tome. Moram priznati da me fascinirala činjenica da ću pričati s djevojkama koje imaju koliko toliko slična mišljenja kao i ja. Na kraju se to ispostavilo da je to, kako obično u tu računicu ne mogu sve varijable biti unesene, samo nekakvo preklapanje mišljenja koje na kraju može i katastrofično završiti. Najblaži oblik toga su neuzvraćene poruke i uskoro tišina u dopisivanju. Ostale, teže, oblike neću spominjati jer do njih nisam došao.

U razgovoru o djevojkama i odnosima, rekao je moj dobar prijatelj drugom: "Vidiš ti našeg Pisca? On je lud! On si više ne bi to dopustio; biti s nekakvom čudnom i skoro, dopuštam si reći, neurotičnom ženskom s kojom imaš samo problema."
Čini se da je moj dobar prijatelj mislio na to da svi mi "ludi" imamo neke hobije ili, što nosi veću težinu, jasne ideje o tome što želimo pa se ne damo natezati od ljudi koji bi manipulirali s nama. Nažalost, nekad mi se učini da je većina odnosa koje ljude oko mene imaju samo jedan veliki kup blagonaklono zvanih kompromisa koji jako graniče s pojmom kompromitiranja. Istini za volju, to nekad sasvim i jasno jest kompromitiranje.
Pitam se ponekad žele li stvarno svi ti moji prijatelji to što pokupljaju kao plodove svog ponašanja ili je to samo neka vrsta igre. Možda neka vrsta glume i uklapanja u ono što se očekuje?
Moji stariji mi govore kako je to čisto logično i da je sljedeći normalni potez nakon fakulteta i pronalaska radnog mjesta, pravljenje potomaka i bivanje ozbiljnim do samog kraja. Ne znam smatra li se krajem penzija ili smrt.
Vidio sam na živim primjerima oko sebe kako penzija djeluje na čovjeka: počinje opet raditi neke stvari kao da ima svo vrijeme ovog svijeta. Nikud se ne žuri osim ako je dovoljno depresivan pa želi odapeti.
Počinje čitati neke knjige koje nikad nije čitao, razmišlja o stvarima o kojima nikad nije razmišljao i općenito se ponaša kao da su neke nevidljive barijere odjednom pale. Kao da je dosad glumio, a sad osjeća neku vrstu slobode koju će rado iskoristiti, čak zaboravljajući da je već star i da se neke stvari više ne mogu raditi.

U svemu tome pitam se: što mi to zapravo tražimo?

Jesu li to samo preslike nas samih pa onda u brojkama uvijek vidimo neku nadu da će odabrana osoba biti baš onaj zrcalni odsjaj koji toliko obožavamo?
Priznajem da mora postojati određena količina samouvjerenosti i sebeljubivosti u obožavanju vlastitih odraza, ali i radova. No, zar svi barem malo ne vjerujemo u sebe i svoju posebnost? Nekako sumnjam da bi imali snage da nastavimo dalje da se barem malo ne smatramo posebnima. Ima ljudi koji nas upozoravaju da ne gledamo u krajnji ponor, ali mi koji smo gledali znamo o čemu se radi. Kad jednom pogledaš, nitko ti više neće izbrisati te slike i ideje iz glave. No, ljudski um je na neki način prekrasan koliko je i patetičan. Usprkos svemu, mi nastavljamo živjeti i smijati se kao da nikad nismo vidjeli svoju beskorisnost i uzaludnost. Uzaludnost najviše propadanja koje uzrokuje samo vrijeme. Najposebniji od nas, oni sa zapisima najboljim od svih će na kraju biti zaboravljeni jer nikog neće biti da zapamti njihova imena ili barem njihove svete riječi.
Opet, postoji misao i ona gori u nama. Misao da ćemo biti posebni i da će revolucija koju mi sanjamo značiti nešto. Revolucija u svakom mogućem smislu. Samozavaravajući, govorimo si da je to sve revolucija uma čiji će pokloni ostati za daljnje naraštaje.

"Ljudi koji vole slušati jazz i blues, žale za američkim i engleskim klubovima u kojima se svira isključivo jazz. Metalci sanjaju o dobu kad će opet svi pustiti duge kose. Ponekad se, sasvim nostalgično, pitaju zašto više nema emača na ulicama njihovog grada? U biti samo žale za svojima, onima kojima pripadaju, ali moraju se pitati i za druge nestale jer tako je lakše podnijeti istinu o nestanku. Hoće li se vratiti naše ideje? Hoće li opet ljudi biti fascinirani onim što mi mislimo da je dobro i kvalitetno?"

Hvata me neka skeptičnost nakon ovakvih želja. A što bi se dogodilo s njihovim glavama kad bi svi ljudi bili onakvi kakve oni žele? Sasvim praktično pitanje: bi li onda slušanje narodne glazbe postalo alternativno?
Postoji li nešto bez da se gleda u odnosu na nešto drugo?
Je li razlog nesreće sebičnost ili nemogućnost gledanja malo dalje od zrcala u kojem se nalazi slika svetinje?

Kako tražiti nesebično davanje od drugih kad smo od same sebičnosti i počeli?
Kako znati je li netko iskren kad na kraju uvijek zaključimo da nije bilo?
Ne zato jer stvarno nije bio nego zato jer nam je s nekim određenim lažima jednostavno lakše živjeti.


Pogledaj te prazne zidove koje je učinilo samo zlo...
... i tvoj nemar.



U daljini samo vidim kip čovjeka u boli.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se