Gdje su nestali ljudi?

17.06.2014.

I kako vrijeme prolazi i kako ostajem bez najvjernijih blogera koji imaju vjerojatno pametnijeg posla od gubiti vrijeme na blog, tako sve više shvaćam da je ovo uzaludno. Nije da se i ima nešto pametno za reći; zadovoljniji sam bio prije s onim nadahnutim postovima koji su samo nicali kao gljive poslije kiše. Jednom davno me hvalio jedan prijatelj iz osnovne škole i pitao me:
"Kako imaš inspiracije da pišeš svaki dan postove? Otkud to dolazi?"

Odgovor, naravno, ne znam ni danas. Danas kad bih ga htio znati više nego prije jer mi prije odgovori na takva pitanja nisu ni trebali. Onda sam zapao u kreativno-filozofsku fazu kad sam samo pisao: uzeo bih temu i gotovo uvijek bi neka dublja poanta iskrsnula na površinu. To je kao ono: sve stvari zapravo mogu biti zanimljive dok ih samo gledaš kako spada. Onda me počela pucati ta neka znanstvena faza kad sam počeo evoluirati (ili sam to samo mislio) pa je svaki tekst bio strukturiran po nekom logičnom slijedu i obrađen kao da je manji znanstveni rad. Nije bilo fusnota i bibliografije, ali mislim da bi to bilo pretjerivanje i previše truda za nešto poput bloga. Onda je više ljudi čitalo blog, ali nije ni onda bilo dovoljno da bi se trebalo radi toga pretrgnuti.

Facebook i ostale instant stvari te vrste su već jedno duže vrijeme aktualne pa je bilo samo pitanje kad će blog izaći, ne iz mode, nego iz postojanja. Evo, on još uvijek ovdje stoji. Neki dan me pitala djevojka od oca nešto o mom pisanju pa sam onda spomenuo ovaj blog koji ovdje ponosno (ili nekako već) stoji već kojih 7-8 godina. Počelo je to s glupim postovima o svakodnevnom životu i događajima (sjećam se da je prvi post imao više psovki nego "pristojnih" riječi). Ostalo je išlo samo od sebe i išlo redom opisanim gore.

Čekao sam sad da se nakupi barem dva posta koji neće imati komentar pa da mogu zaključiti da sam zaista sam ovdje.
Ali što sam zapravo želio napisati na sve to? Zanimljivo mi je kako se stalno opraštam od nečega. Kao da stalno nekud odlazim ili, bolje, da drugi odlaze od mene.
"Blog je mrtav, ja sam ovdje. Nema nikog, blog je mrtav. Ja nisam mrtav. Mrtav sam ipak i ja jer nema nikog i samo govorim u zid."

Nekad mi se učinilo da je blog zapravo interakcija sa samim sobom i da ovo ovdje služi kao nekakav razgovor sa samim sobom. Prilika za napredovanje u pisanju ili, ako je to prenadobudno, barem sortiranje vlastitih misli koje uvijek ostaju ovdje zapisane pa im se možeš vratiti na rekapitulaciju kad već želiš ili ti je potrebno.
Što o tome zapravo reći? Jesam li se vraćao da vidim što sam mislio i osjećao? Pa i jesam zapravo. No, to su više bila patetična prisjećanja kako je sve to bilo ili kako nije bilo. Dobro da sam s te strane medijski otkrivena kurva koja zapisuje neke bitne događaje u životu (zapravo samo nešto o curama; poneki VOLIM TE se nađe svako malo; užasan sam zapravo) pa se ima što i za vidjeti. No, dobro. I nije tako strašno. Ipak, zanimljivo je nekad vidjeti određene obrasce na samom sebi. Obrasce koje ljudi često zaborave jer ih ni ne prate dovoljno pomno. Nekad se razveseliš dok vidiš da si napredovao, nekad se rastužiš dok vidiš da se stvari ponavljaju, ali to je sve dio rekapituliranja.

Ja razumijem da ovaj blog.hr funkcionira kao i svako drugo mjesto u ovom svijetu: laktari se i budi si dobar s drugima pa ćeš dobiti određenu dozu pažnje. Prevedeno: komentiraj i kad nemaš što pametno za reći pa će drugi komentirati i tebi.
Još jedan primjer kako ljudi zapravo u dijalogu s drugima samo, sebično, čekaju svoj red za priču, a jedva čekaju da sugovornik završi svoj dio. I sam sam nekad to učinio (ili je samo izgledalo kao da sam tako činio) pa sam svog blog prijatelja Vajrapanija zasipao komentarima koji zapravo nekad i nisu bili povezani s njegovim postom. Nisam jednostavno nekad znao što bih rekao povezano uz temu, ali sam svejedno želio održati interakciju. Nadam se da nisam bio previše offtopic i žao mi je ako jesam.
Normalno je to u nekoj mjeri, to želim reći.

No, nekako je neizdrživa želja da kažem da mi se čini kao da je ovo održavanje svijeće gorećom, a zapravo svjetlost proizvedena u procesu nikom ne treba. Pišeš za sebe, naravno, ali nekako pisanje gubi smisao ako nitko nikad ništa ne kaže na napisano. Nije to radi toga da se hvališ nego tu igra ulogu ona postavka da čovjek ne može nikako biti sam. Vjerujem da bez interakcije s drugim ljudima čovjek može poludjeti. Još par ovakvih postova i možda mogu spakirati stvari i pravac neke ustanove...

...a onda opet od tamo tu i tamo pogledati blog pa vidjeti kakav sam bio dok sam bio normalan.


Oznake: blog piratstvo, samoća, virtualni prijatelji, vapaj

I am trekking you

03.06.2014.

Budući da smo zadnja tri vikenda (točnije: zadnje tri nedjelje) osvojili tri lokalna brda, dobio sam prijedlog da stvorim blog posvećen samo tome. Zasad neka to ostane samo ideja jer se javljaju neki problemi. Najviše bih imao problema s tim gdje smo točno krenuli, s koje strane i kojim putem. Ne vozim auto ja, a ni ne pratim baš kud idemo detaljno da bih mogao nekome s tim informacijama pomoći pa...

Uglavnom, opremu smo manje više nabavili i sad smo spremni da trekkamo koga god hoćemo. Ovo zvuči tako stalkerski, ali neka. Možemo i ljude pratiti ako treba... ne, šalim se. Idemo po šumskim i gorskim stazama. Tamo najčešće nema nikoga, ali kad se nađe netko, zanimljivo mi je kako se fino ljudi uvijek pozdrave. Ima nešto u tome. Dolje na cesti i ravnini ljudi nisu toliko pristojni. Hm, kad smo već kod toga...

Nažalost, na početku ove godine je moja dugogodišnja pratiteljica (9 godina) otišla u pseću Valhallu. Maza je otišla brzo, ali bolje je možda tako. Imamo u kvartu jednog starijeg psa koji se sam ne može više ni podići na noge i... tužno je to. To je kao kad neki mladi čovjek kaže: oh, ja želim otići mlad.
Nitko ne želi otići mlad mlad. Samo ne želi završiti na aparatima i gutati 16 tableta dnevno.
2 i pol mjeseca od tog tužnog događaja, rodilo se novo malo čudo. Pravi mali potomak vuka koji sad sjedi pred mojim kućnim vratima i čuva me od zla kad ja ovo pišem; sa slušalicama na uhima, ne bih čuo ništa da mi netko i dođe iza leđa.
Sad već ima 3 i pol mjeseca i šeće se kao velika. Pokazuje veliki potencijal za vjernog pratitelja i izuzetno sam zadovoljan.
Po prirodi je očito dosta pametna, ali i naučila je već dosta stvari. Dobra je s drugim psima i nema neke divlje reakcije kao što neki nesocijalizirani psi imaju. Još je mala, ali uskoro će ona ići s nama na planine. Zasad samo osvaja kvart i okolicu i upoznala je već puno mnogih četveronožnih prijatelja.




No, da počnem pisati ono što mi je zapravo malo na um.
Jučer tokom šetnje su mi prišle neke dvije cure i počele su razgovarati sa mnom.
Budući da ja pokazujem neke artificijelne (navodno po prirodi nisam takav, štogod to značilo) znakove asocijalnosti pa mi je inače teško samo sresti na cesti neke ljude i pričati s njima. Da ne spominjem cure i slična bića koja mogu privlačiti druga bića. Sad se odjednom šećem s tim malim psom i ljudi mi samo prilaze i pitam se: što se to pobogu događa?
Ne znam kako da to kažem, ali dobri smo duo. No, naravno, ja nisam toliko simpatičan kao mali sibirski haski (ne umišljam si gluposti) i vjerujem da bi me ljudi izbjegavali u širokom luku da nema četveronožnog prijatelja, ali hej... i to je nešto, ne?
Zanima me, koliko muških šetača pasa uzima te neke slatke pasmine da bi privuklo djevojke?
Očito to pali, sad je samo pitanje dal netko uzima drugo živo biće samo da privuče druga živa bića.

Što se sve radi radi parenja?

Oznake: planine, lokalni psi, zov na parenje

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se