Jutarnji tvit

29.05.2014.

Nastavljam u stilu slavne osobe koja može bilo što napisati i dobit će veliki odaziv ljudi bez obzira na kvalitetu napisanog.
Znao sam ljude koji su pisali o tome kako im je pregorio tofu i dobili su lajkove i što sve ne samo zato jer su prešli na vegetarijansku prehranu. Nije uopće bitno da su ti isti ljudi nakon samo par dana počeli opet jesti meso i daviti se u krvi mrtvih životinja. Radikalno rečeno? Nope. Radikalno je kako se ljudi mijenjaju. No, onda opet, čini se da se ljudi koji takve stvari pišu nisu nikad ni promijenili nego su uvijek bili isti samo im je u jednom trenutku trebao taj neki osjećaj različitosti i priznavanja od okoline.

Struja misli je opet prevladala i nisam uspio napisati uvod onako lijepo kako sam htio. Želio sam se zapravo referirati na sve one današnje slavne ljude i bendove ili ljude koji su na neki drugi način postali slavni. Često se događa da takvi ljudi preko svih mogućih modernih komunikacijskih vragova danas pišu poruke svojim slušateljima, gledateljima ili što se već ne radi. Ljudi su iracionalni što se tiče takvih stvari pa ih vesele i neke gluposti poput pozdrava određenoj zemlji, ali to je čak i puno! Neke vesele statusi na faKebooku o tome kako je netko od slavnih prdnuo. Ja sam baš jučer objavio na svom fb-u da sam kupio neki set lego kocki i neočekivano sam dobio par lajkova. Ja, očito, nisam slavan, ali nije ni da bih htio biti ako se parametri slave ne pomaknu ili barem kritičko razmišljanje o onom što produciraju u slobodno vrijeme (tvitanje, statusanje, myspaceanje, ma nemam pojma što sve ljudi ne koriste) ne poraste za koji nivo. Doći ćemo, ako nismo već došli, do trenutka u kojem će neki pjevač (jer su obično oni ti koji se bave odnosima s javnošću, jasno) napisati status koji glasi: "Klanje beba i silovanje djevica" i za to će dobiti milijun lajkova. Netko drugi, tko će napisati nešto pametnije, neće dobiti nikakav lajk ili nitko neće pratiti njegov tvit. Zanimljivo mi je kako kritičko razmišljanje nestane. Ljudi su posebno iracionalni na isječke iz pjesama (pisane isječke, riječima) jer su se na njih prvi put poljubili ili su se napili pa je onda jasno da iracionalnost ispliva na površinu i ljudi stisnu lajk.

Što se točno s tim dobiva?
Ljudi koji vode te platforme zarađuju novce, naravno. Ono što na ulazu u fejs piše da je on besplatan i da će uvijek tako biti je naravno fora za djecu koja ne razumiju kako svijet funkcionira. Da, možda baš VI ne dajete ni lipe, ali netko plaća one reklame. Šećerni breg (Cukerberg) ne bi dopustio da se nešto radi, a da se za to ne dobiva plaća. Ok, sad je već milijarderski mogul pa si može to dopustiti, ali svejedno, dajte vi platite za te reklame da si osiguram i praprapraunuke, a ne samo djecu i njihove bliže potomke. Lako je na taj način hodati u natikačama. Lako je tako reći: boli me kurac!


Uf, ovo je ispala opet prava kritika u starom smislu. Želio sam se samo javiti svojim obožavateljima i pokazati im da sam živ. Željan slave i priznanja, ležim u svom krevetu i ovo pišem. Obraćam se svima vama koji ovo čitate...
Oke, dosta. Ovaj blog treba preurediti, a usput ga treba i prestati pisati jer nema nekog tko bi ga čitao.
"Ali Unusual Suspect, što je s onim da ljudi pišu i onda kad ih nitko ne čita?"

Ne znam djeco moja mala. Nekako mi se sve više čini da se pisanje odašilje kao nekakav signal koji u biti iza riječi skriva poruku: Kako bih želio da netko čuje moje riječi. Kako bih želio da me netko razumije.

Znači li to da ja sad želim da me vi razumijete? Ne znam jel bi to bilo ok od mene samog za očekivati kad znam da će ovo pročitati onako dvije, maksimalno tri osobe. I kad se blog čitao, bilo je to laktarenje u kojem odeš do nečijeg bloga i komentiraš nešto totalno offtopic, a ako si bez ikakvog srama onda napišeš: "Hej, bio sam ovdje. Dođi do mene! Imam novi post!"

Jeb*** i komunikaciju i sve! Zašto sam jedno vrijeme opako tvrdio (postoje negdje u arhivi postovi o tome) da je fb sranje i da su ljudi svedeni na kurve koje si na čelo lijepe cijene? Pa zato baš! Više nije bitan sadržaj (o čemu ja zapravo pričam? Već dugo nije bitan sadržaj!) nego je bitna sama činjenica da se nešto objavilo, da se nešto updatealo. To je smisao ovog svega! I ne samo ovog tu svega nego općenito svega što omogućuje ljudima interakciju, ali ne ostavlja samo mogućnost inboxanja (private messagea) nego ostavlja i mali milijun drugih mogućnosti kao što su: Gdje si? S kim si? Kakav si? Što radiš? Iskoristi geolociranje da svi vide da si STVARNO tamo gdje si napisao da jesi. Kako se osjećaš? Jesi dobro?
Oke, ovo zadnje je sprdnja. Nikoga nije ZAPRAVO briga kako se vi osjećate ili jeste li dobro.
Ne kažem da su svi vaši online prijatelji lažnjaci, ali je stvar u tome da ljude nije ni ovako, uživo (kad postoji mogućnost u četiri oka), briga kako ste vi zapravo, a kamoli kilometrima daleko.

Sad će opet netko okretati očima, ali ne treba me više biti sram da kažem ono što mislim.
Onih pravih odnosa je još malo preostalo. Iz mojeg pisanja se može zaključiti da su ljudi negativni pa bi bilo malo dvolično od mene reći da su ljudi baš takvi. I sam baš ne serem leptiriće i ne nosim odavno šarene naočale.
U komentaru na prošli post (a i u postu samom sam ja to napisao) kaže se: Ljudi su sjebani i točka.
Opet je to stvar perspektive. Ljudi mogu postati što žele, kad to stvarno žele i kad se malo potrude oko toga.
Može mi se prigovoriti da je onda i fb i twitter i sve ostalo takve prirode samo stvar perspektive i načina korištenja, ali ja izvještavam samo o onome što vidim oko sebe. Ja mogu pričati bajke i stvarati priče, možemo to svi. No, ja sam primoran izreći kako ja to vidim i kako moja (koliko god bila subjektivna jer je sve subjektivno) objektivnost meni nalaže i prikazuje.

Što učiniti u takvim slučajevima? Ugasiti fb i ostale platforme koje nude takve usluge?
Možda.
Ali možda se samo i okružiti drugačijim ljudima.
Ili se prihvatiti onog herojskog i početi ih gledati drugačije. Ako je to moguće :)

Oznake: jutro, tvitam te, volim te, slavan si

Sve je zakon

27.05.2014.

Znam da nisam baš na blogu posebno naglašavao da sam obožavatelj lego kocki, ali svatko tko bi ušao u moju sobu, ubrzo bi se uvjerio da je to baš tako. Imali smo moj prijatelj Luka i ja svakakve planove s lego kockama, ali trenutno se bavimo sa "ozbiljnijim" stvarima pa je to u zatišju. Samo čekam da dobim svoju prvu plaću pa da vidim hoću li se onda sjetiti lego kocki (Millenium Falcon, fuck yeah). A znam da hoću...

Uglavnom, jednom davno ovdje na blogu sam objavio post pod nazivom "Lego Normalni Ivan" i smatram ga do dana današnjeg kao jednog od najboljih postova na svom blogu. Imao je i slike, imao je i fina objašnjenja i ideja je bila dobra! Samo moja nepopularnost i mizantropija su taj post zadržale dalje od očiju uredništva i naslovne stranice blog.hr-a.

Konačno sam pogledao Lego Film (IMDb link) i moram priznati da sam zadovoljan. Da, ja sam više tip Batmana u tom filmu nego tip Emmeta, ali treba biti pozitivan. Zapravo je baš u tome i problem! U jednom trenutku u filmu (a ima takvih trenutaka dosta) kaže se nešto jako cheesy i onda popratni komentar: "Znam da zvuči kao nešto s nekog plakata, ali je istina!"
I zapravo to jest tako. Samo... kako izbjeći taj čudan gorak okus u ustima dok kažeš nešto klišejasto? Ili je taj gorki okus samo rezultat toga da su vaše riječi dočekivane s previše ogorčenosti tipa: "Joj daj! Nemoj mi s tim Coelho-self help sranjem!"
Činjenica je da se puno mudrosti odbacuje radi tog nekog stava da su svi klišeji samo klišeji.

Ako nešto misliš kad to govoriš i ako za tebe djeluje, nitko ti zapravo nema pravo reći da je to self help sranje. To što su ljudi sjebani i nema im pomoći je već nečiji tuđi problem. Žao mi je tih ljudi.


U svakom slučaju. Sve je zakon i preporučam vam film :)

Oznake: LEGO, film

Budi moja iz srednje škole

15.05.2014.

To je onaj trenutak kad par dana nakon pogledaš u zapise u mobitelu i vidiš o čemu si htio pisati. No, problem je što se ne sjećaš koja je bila poanta toga o čemu si htio pisati. Što si htio reći s tim čovječe? Onda te to kopka pa pokušaš „na suho“ obraditi temu i onda se događa ovo što će se upravo dogoditi...

Bili smo prijatelj i ja na tom rođendanu. Zašto izgleda da me se on toliko dojmio? Ne znam, stvarno. Nije me se nešto posebno dojmio samo što smo vidjeli te mlade ljude i nakon toga opet ponekad razmišljam o djeci od 15 godina. Snaći će se oni, nema sumnje. Ako već moram biti ozbiljan, onda nas više mogu brinuti ona djeca koja tek dolaze i koja će u potpunosti biti otuđena od nekih stvari kojima mi još imamo prirodan pristup. To je tako da mi se nekad učini da svi koji tjeraju svoju djecu u prirodu su nekakva vrsta hippija. I to je zapravo problem. Takvih osjećaja i pričinjanja će biti sve više. Pustiš djecu da rade što žele pa se opiju ili drogiraju i onda se, neki od njih, izvuku, a neki umru. No, to je opet generalizacija. Postoje mladi ljudi koji jednostavno nikad ne dođu do tih droga i tekućih vragova. Pisao sam već o tome zašto mislim da ljudi uopće piju ili se drogiraju pa to više neću dotaknuti u ovom zapisu.
Cure se obuku tako kako se obuku zato jer se nekome žele sviđati. Ima onih koji govore da se žele sviđati sami sebi, ali ja jednostavno ne kupujem tu priču. Kažu mi iskusniji od mene (muški dio koji se pobrinuo da dođem na svijet) da je to za djevojke/žene normalno. One se uređuju da bi same sebi bile lijepe. Koji onda vrag stavljaju na sebe sve te visoke pete u kojima ne mogu ni hodati normalno? Valjda se same sebi sviđaju kad su nepokretne, nemam pojma.
Sve me to nekako dovelo do razmišljanja o ljudima koji su u vezi od srednje škole. Vjerojatno sam vidio neki par koji je izgledao sretno, a jedan od njih je bio kršćanin (a oni su posebno opasni što se tiče iracionalnosti i vječnosti) pa me to valjda ponukalo da pomislim da će oni biti jedni od tih famoznih parova. Poznam zapravo samo jedne živuće ljude koji su skupa od srednje škole. Roditelji od prijatelja izgledaju prilično stabilno. Čak se još i danas drže za ruke. Ima nešto jako lijepo u tome. No, polako mi ponovno sjeda ono što sam želio reći. Ima i nešto čudno u tome. Možda bih čak rekao da postoji i nešto neprirodno u tome. Neću reći da su ti ljudi bolesni ili nešto, ali često se događa da su to ljudima prve veze. Ako im i nisu prve veze onda su imali malo iskustva prije toga, a poslije su svoje iskustvo s drugima u potpunosti zakinuli jer su vjerni svojim partnerima. Što jedan takav mladi čovjek koji se baci u cijeloživotnu vezu može znati o svemu tome? Ne znam. Čini se da oni to rade spontano.
Romantičari bi našli mnogo zamjerki i zatukli bi me vrtnim škarama da mogu, ali činjenica je da takvi ljudi iskustva nemaju. Moram se na neki način osjetiti sretnim što sam imao više cura pa onda mogu svoj skill (*smije se sam sebi*) koristiti u novim vezama na nove načine. Iako, ovaj blog je užasna ruina svih mojih propalih veza i netko tko bi sve to čitao bi pomislio: „Gle ovog prokletog vraga kako to fino sve dokumentira! Njemu onda mora postati jasno da veze propadaju s vremenom. Ili je on loš ili nema sreće, ali u bilo kojem slučaju... on shvaća da su stvari prolazne pa se ne unosi više u njih tako kao prije.“
Istina je, ne unosim se u stvari onako kako sam se prije unosio. Nažalost, nije da mi je nakon svega jasnije da je sve prolazno i da sadašnja veza neće trajati vječno. Sadašnja djevojka mi kaže da je to njoj trivijalno. Ljudi se uvijek ponašaju kao da je to sadašnje nešto posebno i vječno. Da se ne ponašaju onda bi to oduzelo neku čar iz svega toga, valjda. Probajte vi biti s nekim u vezi i spominjati mu bivše i ne si razoriti vezu. Nije da ljudi ne vole druge ljude. Ljudi samo neće biti neki određeni drugi ljudi. Ljudi žele biti ono što jesu i misle da nitko, ali baš nitko, nije točno takav kakvi su oni. U ljubavi je onda još dodatni problem da ljudi žele biti jedini. Online sam upoznao prije dvije godine jednu djevojku koja je pokazivala ekstremne znakove demencije u nekim određenim trenucima. Njezin mozak je odbijao pamtiti bivše dečke jer se valjda osjećala kao jeftina drolja. Ne znam stvarno u čemu je bio problem, ali ona nije htjela priznati da je prije sadašnjeg dečka imala bilo koga. A prije tjedan dana mi je pričala o tom svom bivšem (koji je onda bio sadašnji) i kako je on dobar i super i vozi auto i ima mišiće i pazi na nju. Pa to je jako lijepo, mislim... no, odmah nakon tjedan dana zaboraviti tog istog lijepog momka iz teretane radi nekog drugog koji piše pjesme (ali svejedno ima člansku iskaznicu u lokalnoj teretani) je čudno i na neki način tužno. Coelho bi poludio jednostavno. Jel taj čovjek bezveze ispisao milijune stranica new age self help tako sam očit da povraćaju svi oko mene da bi onda neka mala djevojčica došla i rekla da se ne sjeća onog što je bilo i da je, iz tog razloga, nesposobna učiti iz svojih pogrešaka ili ponoviti neke lijepe stvari za koje se uvjerila da pale?
Ne razgovaram više s tom curom pa ne znam na kojoj je sad zaboravljenoj brojci, ali ako ona kojim divljim slučajem ovo pročita, molim lijepo da mi se javi kako zna i umije. Trebam daljnje podatke za svoja istraživanja o ljudskoj duši.
Očigledno je da je ta djevojka pokušavala dostići ideal koji imaju ljudi koji su zajedno od srednje škole. Ona je činila to samo jako očito i naivno i to mi je zapravo otvorilo oči. Svi se mi tako ponašamo i želimo biti kao ti ljudi koji su zajedno od srednje škole.

Kad malo bolje razmislite: istina je da oni imaju brojna razočaranja iza sebe (jer je nemoguće da netko u toliko godina ne napravi ama baš nikakvu grešku), ali unatoč njima, još uvijek su zajedno. Oni imaju ono nešto posebno i oni mogu nastaviti dalje sanjati da su vječne stvari moguće. Njima neće iluzija postati vidljiva svaki put kad ih netko ostavi zato jer ih nitko nikad ne ostavlja. Barem ne ta posebna, najvažnija osoba u životu. Realno, roditelji nam neće vječno živjeti. Rodbina se češće čini kao nekakva izvanzemaljska banda koja ti spremi ručak za neke određene blagdane i nekad te potapša po ramenu, hineći razumijevanje i interes za tvoje probleme. No, oni su svi ništa prema toj jednoj posebnoj osobi koja nema nikakav, barem ne jasan, poseban razlog da vas voli i obožava osim te nekakve kemijske reakcije u njihovoj glavi, krvi, duši... ne znam, štogod vi želite, ja ću vam napisati. Kemijske reakcije koja ne prestaje ni nakon toliko godina. To je nekakva divljačka kemijska reakcija pa preporučam da se vi samo fino držite te vaše posebne osobe. Tim sretnicima nije očito predodređeno da vide da ljubav ne mora biti vječna. Dapače, ona je najčešće prolazna. I, molim vas, poštedite me tih spika da nisu svi za takvu ljubav jer neki vole iz krivih razloga ili vole krive osobe. Svi ljudi, iskreni i pravi ljudi, imaju dobre namjere. I sam sam prorok zla i prečesto se zateknem da se ponašam kao svoj prijatelj (pijani mizantrop) pa kažem da su ljudi inherentno zli. Ili ako nisu, onda barem ta njihova strana zna nadjačati ovu koja voli „dobro“ i uživa kad su ljudi sretni. Svi bi trebali imati priliku iskusiti pravu ljubav. No, što je ona? Jel ona vječna i svaka nije prava ako ne umreš sa osobom prema kojoj ju osjećaš? Ne znam. Nisam siguran da ću ikad znati. Svoju priliku za jednu i jedinu sam propustio davno.
No, ono što sam dobio s tim svim je osjećaj. Sigurnost da znam kad volim nekog.
A onda kad volim me nije briga jesam li s nekim iz srednje škole ili sam s nekim s ceste.
Onda samo volim.

Oznake: Prisjećanje, veze, srednja škola, mala u štiklama

Super humani idiot

10.05.2014.

I dok neki pišu na svojim blogovima kako se jebu i to pjesničkim stilom, ja moram požaliti i položiti bogu račune.
Shvaćam da me ne voli jer ja u njega ne vjerujem. Uopće ne znam zašto tu riječ koristim.

Prestao sam pisati jer sam vidio da to nema nikakvog smisla. Fali tu pažnje i milovanja... mnogo pažnje i milovanja.
Blog.hr je ionako truli prostor ako bi netko želio da ga se čuje. Popularni su samo oni koji se prokurvaju pa svima komentiraju. Ja takav nisam i hvala lijepa, neću biti. Ako me pitate zašto se onda uvijek žalim na to, odgovorit ću jednostavno: jer mogu.

Ljudi pišu o svačemu i onda se neki drugi ljudi zabavljaju kad čitaju što oni pišu. Najbolje prođu (ali i najbrže završe sa svojom slavom) oni koji pišu neke slasne teme (možda bih morao razmisliti o tome da počnem pisati o seksu). Onda vas čitaju svi jer nekima ste zgodni pa ih zanima kako to radite, drugi to ne rade pa im je jedini užitak čitati o tuđim seksualnim životima, a oni treći pak samo ismijavaju i vas i vašu ljubav. Ima svačega i to uvijek ima svačega. Nisam već dugo naletio na neki takav blog, ali navodno ih ima. Čuju se neke priče. A možda vam ni ne treba blog za to; samo napišete notes na facebooku pa ste u trenutku slavni kod svojih prijatelja - ili ih više nemate jer vas svi obrišu :)

Jučer sam imao neku ideju o tome što pisati. Moj vjerni prijatelj (koji me ostavio kad mi je bilo najteže, ali oprostit ću mu) i ja smo bili u brlogu maloljetnika. Kako se te djevojčice oblače, to nije humano. Onda se ljudi čude zašto ima silovanja i svega ostalog.
Kaže mi prijatelj da on ne bi želio imati kćerku (pazi, sad već razgovaramo o djeci, a još jučer smo slušali o tome kako ne bi imali djecu) jer bi onda morao paziti kako se oblači i s kim se jebe. Strašno. Uopće pomisliti da se žensko biće može kontrolirati je jebeni apsurd. Odjeća? Ma kakva odjeća. Imaš takvih da bi otišle i gole van samo da mogu i da nisu odmah labelirane kao čudakinje. Onda je ok ići na rođendane u visokim petama na kojima jedva hodaš i spreman si pasti svaki trenutak. Još je ljepše dok te doveze netko u limuzini (tzv. tata transport) ili dečko u nissanu 350Z ako si sretna i ako imaš dečka. Obično ga nemaš u tim godinama jer kome bi se onda prodala kurvo? Ma ne, što ja pričam?! Može imati više dečkiju. To je danas normalno i neki to zlorabe pa nazivaju to poligamijom.

Ponekad fašist u meni progovori pa onda shvatim zašto bi ljude trebalo dovesti u red. Ne možeš ljude okolo navlačiti za kosu (ili nešto drugo) i govoriti im što da rade. Hell, ne možeš ni osobi s kojom si u vezi reći ništa jer se to može protumačiti kao teroriziranje, a kasnije i silovanje. Više nismo nitko i ništa. Samo otuđena ekipa ljudi koji hoda okolo kao da imamo neki cilj. Neki i imaju, svaka vam čast. Neki drugi samo hodaju i govore sami sebi neke fine riječi. Riječi pred spavanje.

Zašto nismo razgovarali?
Zato jer to nema smisla.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se