Obale neočekivanog

03.08.2013.

Uz zvuk valova brod je uplovio u plitko more. Bila je to uvala na obali naše prvotne postaje. Miris nečega što se kuha, vjerojatnije prži, se pomiješao s mirisom mora. More ovih dana ne miriši onako kako je prije znalo i ne, to nije neka nostalgična primjedba. Nedavno sam čuo da su prije, u dobra stara vremena, rajčice bolje mirisale nego danas. Imale su onaj neki upečatljiviji prirodni miris i pomalo su grizle za usnice dok si ih jeo, posebno svježe. Danas ih se može naći još samo na otoku Kreti ili bolje reći, onome što je ostalo od otoka Krete nakon "velikog podizanja". Točno tako, kao s rajčicama, je bilo i s mirisom mora.

Kapetan je izašao iz svoje kabine i protegao se na povjetarcu. Bilo je to nakon njegovog popodnevnog odmora i čini se da smo pristali baš na vrijeme. Naš nostromo po imenu Šećer je pomno promotrio dalje dijelove obale kroz ono što bi mogli nazvati dvogledom. Možda samo malo naprednijim, zvalo se to digitalni dvogled. Pružao je dubinski pogled onog na što se gledalo. Razna zračenja, temperatura pa čak je i ispisivalo kolike su mogućnosti za potencijalnu opasnost, tzv. agresivnost situacije. On je, doduše, gledao tu obalu veoma mrsko kroz taj dvogled. Čudo tehnologije koje inače pomaže, baš i nije najbolji način da ponovno vidiš svoj dom nakon dugo vremena. Duga crvena (boja đumbira zapravo) kosa mu se vijorila na vjetru kad je spustio dvogled. Sunčeva svjetlost je bila neuobičajeno jaka tog dana, iako je Sunce počelo odavno divljati. Bilo je različitih mišljenja o tome tko je za to kriv. Krivio se, obično, sam čovjek koji je svojim zagađivanjem uništio gotovo cijeli ozonski omotač. Ledeno doba je bilo najavljivano, ali ništa od toga. "Veliko podizanje" je jedina stvar koja se dogodila nakon onog što bi mogli nazvati trećim svjetskim ratom. Većina Zemlje je bila dovoljno zagađena da se preostalo stanovništvo moralo preseliti. Mnogo ljudi je nestajalo tih dana. Mnogi nisu znali gdje su im završili njihovi bližnji, ali bili su barem sretni da su jednom nekog koga bi mogli zvati "svojim bližnjima" imali. Šećerova obitelj je doživjela drugačiju sudbinu. Svi su i dalje bili na broju. Nekadašnje selo, sada već srednje veliki grad i zapušteno uporište NG-a, je bilo obnovljeno zahvaljujući Šećerovoj sestri Maji. Doktorica (znanosti) Maja je bila izvanredno trenirani specijalist za uređenje prostora. Upotpunila je svoj studij sa znanjem o samoodrživom okolišu pa je sad ovaj priobalni grad bio jedan veliki samoodrživi park. Bilo je iznadprosječno zelenila s obzirom na stanje ostatka Zemlje. Nažalost, zelenilo, koje je bilo znak uspjeha u ovo tamno vrijeme, je privuklo i mnoge neprijatelje. Ako to nisu bila samo lutalačka plemena, kako smo ih zvali, onda su to bile mutirane životinje koje su bile gladne i željele nešto zeleno, a nisu se nikako dale pripitomiti. Za takve "goste" je bilo samo jedno rješenje. Čini se da će nasilje uvijek pratiti čovječanstvo, u kakvom god ono stanju bilo. Ugledavši bolje zidine svog rodnog grada, Šećer je zamišljeno uzdahnuo.

Na obali je stajao stariji čovjek koji je potapšao svog unuka po leđima i mališan je poletio reći ljudima koji su nadzirali ulaz u malu gradsku luku da otvore vrata. Ogromna čelična vrata i zid su okruživali pristanište. Budući da su bili mogući i podvodni napadi, svašta se rađalo u vodi nakon što su sve one radioaktivne supstance prolivene u more, zid i vrata su išli sve do dna. Jedan od lokalnih znanstvenika, u suradnji s doktoricom Majom, je izgradio složeni sistem navodnjavanja pristaništa. Ogromni filteri su pročišćavali vodu u samom pristaništu pa se netko mogao, da je htio, tamo i kupati. Ipak, takvih je bilo malo jer je to pristanište više izgledalo kao bunker nego kao nešto u čemu bi bilo tko želio plivati, roniti, sunčati se na obali.
Za pokretanje cijele mašinerije je trebalo mnogo energije, a solarne ćelije nisu bile dovoljne makar su bile postavljene svugdje gdje je to bilo moguće, ali i nemoguće. Maja se dosjetila jednog dobrog starog trika pa je svaka ulica po kojoj su hodali ljudi bila obložena pločicama koje su upijale energiju iz težine onog tko je hodao. Dakle, što ste jače stisnuli pri hodanju to je više energije bilo prikupljeno. To je bio samo jedan od mnogih izuma doktorice Maje. Šteta je jedino što stanovnika u ono vrijeme i nije bilo toliko, a i oni koji su bili, nisu baš imali vremena da hodaju bezbrižno po gradiću.
Jedan od zadataka broda Nakrivljeni Klopotec je bio baš taj, dovesti kontejnere pod visokim pritiskom u kojima je bila sadržana čista energija. Mijenjali su sve moguće "zelene" proizvode za čiji je uzgoj gradić Kneginec bio idealan. Hrana i energija za pokretanje različitih mašinerija su bili glavni resursi koji su falili gotovo svima. Vodu su uspjeli pročistiti pomoću tih mega filtera, ali za pokretanje filtera, trebala je energija, gorivo. Fosilna goriva su nestala prije kojih par godina, ali je rat prouzročio veći kaos, a jedan od uzroka za rat su bila fosilna goriva, pa više nitko nije htio čuti ništa o njima. Službena priča je govorila o tome da su u pohlepnom ratu za gorivo, sudionici rata, a borio se cijeli svijet, jednostavno zapalili i uništili sve mogućnosti crpljenja fosilnog goriva kad su vidjeli da postoji šansa da neprijateljska strana zauzme taj, taktički bitan, resurs. Taktika je glasila: "Ako ne možemo mi imati, bolje da ni vi ne možete imati.".

Ogromna vrata su se otvorila i Nakrivljeni Klopotec je uplovio u pristanište. Bio je to manji ratni brod, ali dovoljno tehnološki opremljen da potopi svaki drugi brod, koliko god on bio veći. Jedna od najpoznatijih priča u ovim morima, ali i dalje, je priča o borbi Nakrivljenog Klopoteca i ogromnog mornaričkog kruzera pod nazivom Kraljev Bijes koji je poslan da zaustavi dotok energije do Kneginca. Nakrivljeni Klopotec se taj put vraćao s još jednog uspješnog trgovačkog pothvata, prepunjen kontejnerima s energijom. Posada Nakrivljenog Klopoteca je upala u najgoru moguću situaciju. Na otvorenom dijelu mora i nebo bez i jednog oblačka, a pred njima ogromni, do zuba naoružani kruzer kojemu je cilj potopiti ih. Obično nisu imali problema s mornaričkim brodovima, ali ovaj put su službenici mornarice poslani da potope Nakrivljeni Klopotec zbog nekih, navodno, neplaćenih poreza i računa koje Kneginec duguje upravnom tijelu koje je ostalo na svojoj poziciji bez obzira što je većina onog što se zvalo državom, propalo. Kad je posada Nakrivljenog Klopoteca shvatila što im se sprema, bilo je prekasno za uzmak.
Kruzer je ispalio sve što je imao, ali je odbojni štit uspio obraniti Nakrivljeni Klopotec od kritične štete koja bi ih onesposobila za daljnju borbu, ali i plovidbu. Bitka je bila izjednačena; kruzer je imao jače naoružanje, ali je Nakrivljeni Klopotec bio mnogo manja meta. S druge strane, Nakrivljeni Klopotec je imao umjereno naoružanje, ali je mnogo lakše pogađao ogromni kruzer.
Gotovo ni jedna ispaljena neutrinska kugla nije promašila mornarički kruzer. Računica je bila da je samo 8% plazmatskih naboja koje je ispalio mornarički kruzer, pogodilo Klopoteca. Sve je išlo glatko do trenutka kad jedan naboj plazme nije pogodio Klopoteca na kritično mjesto i odbojni štit je prestao raditi. Iz kruzera se dimilo, ali sve će biti gotovo ako samo jedan hitac pogodi Klopoteca koji nema štit. Kraljev Bijes je imao razarajuću snagu kad nije bilo energetskog odbojnog štita. Od samog početka je to bila očajna borba s lošim šansama za posadu Nakrivljenog Klopoteca, ali tek s padom štita je očaj počeo raditi svoje među posadom.

"Što dalje kapetane?!?" - iako je bio mišićav i u kondiciji, Šećer je zapuhano upitao kapetana.

Kapetan Markušić je zabrinuto pogledao u nebo. Dim koji je izlazio iz teško oštećenog kruzera ga je vratio iz misli natrag na palubu Nakrivljenog Klopoteca.

"Samo nastavite pucati!"
"Kapetane, štit nam je pao. Ne možemo više ništa ako nas pogode. Kalkulator pogodaka i promašaja kaže da su šanse da budemo pogođeni jedno 4%, ali to znači da kruzer mora samo dovoljno dugo pucati i pogodit će nas kad tad. Mislim da ga ne možemo pobjediti na ovaj način!" - derao se Šećer.

Kapetan Markušić je skinuo svoj kapetanski šešir i počešao se po glavi. Jedan trenutak je razmišljao i Šećeru se učinilo da vidi neki tračak nade na licu kapetana.

"Gdje je prokleti knjižničar?"
"Kapetane, nije izašao već tjedan dana iz svoje sobe u potpalublju. Zadnji put je viđen kad se svađao s jednim od članova posade koji nije mogao shvatiti zašto njemu treba ta soba puna knjiga. Knjižničar se pitao što radi uopće među tim ljudima kad mu je mornar dobacio da bi trebalo tu sobu srušiti i napraviti još jedan odjeljak za kontejnere s energijom. Istina jest da je knjiga na brodu sve više i više." - odgovorio je Šećer, pomalo opravdavajući jednog od mornara za kojeg je odgovarao.
"Pusti to samo. Dovedite ga na palubu, odmah!" - naredio je kapetan Markušić.

Uskoro zatim je Šećer doveo knjižničara, koji je ujedno bio i službeni zapisničar broda Nakrivljeni Klopotec. Čovjek oronulog izgleda, ali snažan poput medvjeda i pomalo debeo, je nezadovoljno stavio ruke pred oči. Kad je konačno našao naočale s taktičkim zaslonom, koje je koristio, naravno, samo pri čitanju za brže skupljanje podataka, spustio je ruke i ljutito pogledao kapetana. Duga kosa i brada su mu počele vijoriti na vjetru.

"A, kapetane! Nadam se da imate dovoljno dobar razlog zašto ste me prekinuli u mojem proučavanju teorije kaosa. Vidite, mislim da bi nam to moglo pomoći..." - tada je knjižničar bio prekinut;
"Borna, molim te ne sad. Vidiš ono tamo;" - kapetan Markušić je knjižničaru pokazao na zadimljeni mornarički kruzer - "svakim trenutkom su sve veće šanse da se potopimo. Moglo bi biti baš ovog trenutka!"
"Ah, ne zanima te znači teorija kaosa. Da, čisto je logično da se šanse povećavaju. Srećom, naišao sam na jedan stari spis o navalnoj borbi u kojem su popisane klase brodova. Mislim da mi je ovaj kruzer poznat. Uzmite dubinski dvogled i pogledajte na prednjem dijelu kruzera je jedan odvod. Dosta je malen i skriven je, s dobrim razlogom, ali naš neutrinski precizni top bi ga morao pogoditi bez imalo problema..."
"Vidim ga kapetane!" - zaderao se Šećer.
"Reci čovjeku na neutrinskom preciznom topu da puca!"
"Pustite to meni kapetane." - Šećer se počeo verati prema neutrinskom preciznom topu koji je bio postavljen na prednjem jarbolu.
Njegove mišićave ruke i torzo su se napinjali kad se verao, a tada je uskočio u kabinu za pucanje neutrinskim preciznim topom.
"Automatsko ciljanje uz unos koordinata mete ili spuštanje konzole za manualno ciljanje?" - bezlični robotski, ali pomalo ženski, glas je upitao.
"Manualno ciljanje."

Šećer je primio mehanizam pomoću kojeg se ciljalo i trebalo mu je točno 5 sekundi tišine i ciljanja. Ispalio je neutrinsku kuglu i ona je krenula u pravom smjeru. Vjetar je puhao i kapetanu Markušiću je zastao dah, a knjižničar je nezainteresirano zumirao ranjivi odvod na kruzeru. Hitac je bio toliko precizan da je pogodak bio nešto na što bi se i streličari zabezeknuli. Eksplozija je bila zaglušujuća, a Šećer je skočio dolje na palubu s vidljivim ponosom. Kapetanu Markušiću je pao kamen sa srca.

"Savršen pogodak! ŠEĆEEEEEER!" - netko je od članova posade urlao.

Okupili su se oko Šećera i netko je počeo spominjati bačvu pive i ruma. Kapetan Markušić se okrenuo prema mjestu gdje je knjižničar stajao, ali već ga nije bilo. Čuo je zvuk zatvaranja vrata knjižničarove sobe u potpalublju.


Mornari su privezali Nakrivljenog Klopoteca, a radnici u pristaništu su počeli s dizalicama uzimati kontejnere s energijom koja će pokretati štitove njihovog malog gradića za jedno vrijeme. Šećer i kapetan Markušić su sišli na glavni mol. Tamo ih je čekala Maja koja je odmah zagrlila Šećera. Pitala ga je kako, ali njegov izgled i isijavajuća snaga su govorili umjesto njegovih riječi. Maja je bila sretna što je on dobro. Mnogo je brinula za svog brata koji je zapravo bio 3D tehničar. Crtao je i stvarao je razne čudesne stvari. U zadnje dane mira se počeo baviti i 3D printanjem, ali tada je došao rat, katastrofa i uskoro je Šećer postao nostromo na brodu kapetana Markušića. Bilo joj je drago da se tako dobro snašao na Nakrivljenom Klopotecu, ali s druge strane, strahovala je za njegov život. Pogotovo nakon što je čula glasine o onoj legendarnoj priči u kojoj je Klopotec slomio Kraljev Bijes.
Okrenula se tada prema kapetanu Markušiću koji je skinuo svoj kapetanski šešir čim mu je ona prišla.
"Vidim da ste uspjeli dovesti još energije." - rekla je Maja i poljubila kapetana u obraz.
Kapetan Markušić se sretno nasmijao i rekao samouvjereno: "Maja, a kad nismo?"


Oznake: Serijal, LokalSF, gusari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se