Dječački san

30.08.2012.

Jučer je bio taj dan.

Da sam mlađi kojih 9 godina, vjerojatno bih vrištao. Ovako sam prepustio svom umu da vrišti više nego glasnicama.
Doduše, izgubio sam glas u trenutku kad sam čuo dobropoznati riff, ali i tokom cijele pjesme. U tom trenutku me vjerojatno ništa ne bi zaustavilo. Prikladan je zato naziv za pjesmu (Can't Stop).
Zagrljen sa svojim najboljim prijateljem, skakao sam gotovo kroz cijelu pjesmu. Iz kolosalne publike su se čule riječi toliko glasno da mi se u trenucima činilo da Kiedisa uopće ne čujem:

"Your image in the dictionary
This life is more than ordinary
Can I get 2 maybe even 3 of these
Come from space
To teach you of the pliedes
Can't stop the spirits when they need you
This life is more than just a read thru"


I nakon toga tišina u kojoj se osjetila tona energije. Čudesno je koliko je čarobno kad čujete live bend koji ste slušali kao djeca i čudesno je što smo na to toliko čekali. Ova godina je očito u znaku koncerata. Prvo God is an Astronaut koji je više bio simfonija nego običan koncert. Nakon toga Kyuss koji je ponovno oživio i sad kao šlag na torti su došli Oni, naš najdraži bend. Izvadili smo stare majice iz ormara koje su pune rupa, koga briga ionako?!

Nikad nisam vidio toliko ljudi na okupu. Miris znoja je bio sveprisutan. Nakon nekog vremena se na njega uopće nisam obazirao. Inače nisam poklonik tolike gužve, ali to je vjerojatno nešto kao Woodstock efekt. Kad su ljudi okupljeni s nekim pozitivnim ciljem, jednostavno i zaboraviš kolika je brojka oko tebe. A i uz takvu dobru muziku ne možeš stvarno razmišljati o nikakvim negativnim stvarima. Zaboraviš teorije, zaboraviš sve ljudske negativnosti i ljuljaš se uz ritam i melodiju. Izvučeš iz toga pozitivnost i ne vjeruješ uopće da se sve ovo događa.

Stvar je u tome da svatko tko je ikad primio instrument u ruke (ili sjeo za njega - štogod) ima nekog idola i zna kako bi želio jednog dana izgledati i kakav bi htio biti. Na pozornici stoje tvoji idoli i nakon toliko godina i dalje rasturaju i privlače ljude da slušaju njihovu poruku. Odrasli su, u to nema sumnje, kroz godine, ali nisu izgubili ono nešto. Ili barem ja nisam izgubio to nešto što oni probude u meni. Svijet je opet otvoreno mjesto na čijem svakom uglu te ne očekuje blokada i zapreka i na njoj zli i užasni ljudi. U očima mojeg prijatelja se zrcali sreća i u njegovim očima vidim i svoju sreću. Zapravo, naša sreća je jedno. A onda taj osjećaj da je svaka pojedinačna sreća svih prisutnih zapravo jedna sreća i da nema razlike. Muzika, taj veliki komunikator... Koristim dvije grančice da ju stvaram u prirodi.
Vidim se kako sjedim usred šume i udaram u bubanj. Vrijeme staje. Jučer sam nakon dugo vremena poželio da se jedna te ista večer vrti zauvijek.

Možda je ovo sve zato jer i ja imam sličan san. I ja mislim da je muzika velika stvar i bez nje ne bih mogao zamisliti život. To osjećam i više od svoje 13-14 godine kad sam primio palice u ruke prvi put - primio sam ih s krive strane, ali me moj učitelj odmah ispravio. Nije zapravo ni bitno što mislim nego ono što osjećam, a to mi je malo teže za opisati. Nekad jednostavno osjećamo stvari. To je možda poruka od neke sile koju samu ne možemo razumjeti, ali poruku jako dobro razabiremo. Slijediti svoje srce - može se i tako to reći.

Nije uopće bitno kako i kada, dogodit će se. Do onda neka iz podruma odzvanjaju melodije i ritmovi i sve kreativno što je tamo proizvodljivo. Ono što vrijedi je namjera i ljubav koja se kroz muziku daje. Čovjekova duša i unutrašnjost koju stavlja u glazbu. Prozor u dušu kroz koji bolje vidimo onoga koji stvara. Kanal kroz koji nam taj određeni stvaratelj pokušava nešto reći. Sve je to glazba i još mnogo više. Riječima jedva izrecivo.



Na kraju je istina što je veliki Flea koji hoda po rukama diljem pozornice rekao;

"Stvaranje glazbe je prilika da nešto damo svijetu."



Kamenito kiseo

25.08.2012.

Poluležao sam u tišini i slušao kako moj najbolji prijatelj čovjeka diše. Mrak ostavlja vid neupotrebljivim, a kad je jedno osjetilo onemogućeno, preostala nastupaju i pokušavaju zakrpati prazninu.

Grad u kojem živim se ponosno busa u prsa i kiti ruhom za već tradicionalni festival hodanja gradom koji većina zna pod nazivom: Špancirfest.
Odrastao sam u ovom gradu i odrastam, većinom, svakog dana sve više. Ne postoji okolina koja je idealna za odrastanje čovjeka. Postoji idealna okolina za zatupljivanje čovjeka. Deset dana veselja i slavlja koji su postali zaštitni znak grada. Ovdje žive ljudi pozitivnih emocija pa tako i njihov festival mora biti emotivno pozitivno nabijen. Nasmijana lica su svugdje i kroz gužvu hodate gotovo ne primječujući ljude oko sebe. Gužva je normalna. Red za sreću je uvijek do kraja popunjen.

Osim svakidašnjeg i svakosituacijskog govora o kotačićima kapitalističkog sistema koji treba svoje gorivo, nudim ovaj puta i nešto drugo. Okusio sam prvi dan festivala i, kad se već čovjek osjeti spremnim, odlučio sam propisati. I sad bi mi moj sluh ometala narodna ili popularno tehnološka glazba da nisam stavio svoj Zeleni Otrov i postao kamenito kiseo. Začudo, ponekad vidimo više očiju širom zatvorenih nego kad se iz petnih žila trudimo vidjeti očima koje su čvrsto otvorene.

Udišem zrak koji svako malo mijenja svoj miris. Miris probavljene i izbačene hrane se miješa s mirisom ugode još neuprljanih prijenosnih wc-a.
Djeca jure svuda oko mene, ali grad je ovih dana pun djece. Djeca, bilo kojih godina, ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Lako je gaziti u bistru vodu i ostavljati mulj iza sebe. Podignuti pijesak i prljavština će ostati za onoga tko će koračati iza nas. Bitno je ono što je dano u određenom trenutku. Svi su dvolični kad kažu da djeluju u sadašnjosti kako bi budućnost bila bolja, a zapravo budućnosti pljuju u lice hodajući u sadašnjosti koracima koji pripadaju prošlosti.

Teško me netko može uvjeriti da su u zraku pozitivne emocije kad pokraj mene projuri djevojčica od petnaest godina koja nosi, vidljivo jedva, pet litara otrova za sebe i za svoje maloljetne prijateljice i prijatelje. Šarene reklame ostaju sjajiti u mraku, obečavajući sve i svašta po jeftinoj cijeni. Jedino što ja vidim jeftino je otrov. Kad prestane vrijeme za događanja na otvorenom, kafići i ostale rupe ovog grada pružaju svoje ruke prema prolaznicima. Navedena mjesta su prepuna i glasovi se čuju odasvud. Čovjek je, navodno, društveno biće i njegove karakteristike, više nalikujući na slabosti, se iskorištavaju.
Šator smrti i poslijefeštna (tzv. after party) fešta su samo od nekih mjesta koja privlače ljude kao što fenjer privlači krvopije. Krvopije umiru u dodiru sa oštrom svjetlošću.

Ako zatvorim oči, nemoral mogu doslovno namirisati. Djevojčice i dječaci su obično svake subote polugoli (ponekad i bez ovog pola) u wc-u lokalnog kafića, ali ovih dana je to posebno primamno. Subota je svaki dan. Ne samo to nego je i cijeli grad postao jedan veliki kafić ili, bolje rečeno, jedan veliki javni wc.

Nekad sam povjerovao argumentu koji je tvrdio da su to samo mladi i da se oni moraju izludirati i slično. Danas mogu pametnije. Tko je odgajao mlade i tko je bio slika mladima ako ne oni koji se nazivaju odraslima? Svako dijete se povodi za uzorima i za idealima koje često prizivaju u um tokom svog života. Šator smrti je pun perverznjaka koji bi se prodali samo da zabava potraje još kojih desetak minuta. Još koji ples po stolu, još koja čašica otrova i porcija začepljenih žila i srčanog udara. Masni ste i gotovo mogu vidjeti mast kako curi s vas. Gadite mi se i zatvaram oči, ali čak i kad ih zatvorim vas vidim jer iza vas ostaju masne mrlje. Nitko neka se ne čudi zašto jadna djevojčica nosi svojoj jetri cirozu tako očito kad žena u svojim godinama u šatoru smrti skače u štiklama na stol. Ne čudite se vi, slike svojih podmladaka, jer ste vi ti koji ste potopili govna u vodi, a vaša djeca će ih gledati kako isplivavaju i gutati. Kako je patetično vidjeti starce koji govore da ostavljaju svijet mladima, ali se svejedno potrude otežati tim istim mladima ostanak na ovome planetu. Ostavljeno nam je da podignemo krov na kući čiji su temelji krivo izgrađeni.


Neka se naš turistički uspjeh povećava i neka se gradsko-državna blagajna puni. Koga, uostalom, još briga za moral i ostale takve apstraktne stvari?
Ne smijemo zaboraviti da, koje god vrijeme bilo, svijet ostaje na mladima. Svi ljudi najviše uče gledajući iskusnije i starije od sebe. One koji su već prošli životni put koji mlade tek očekuje. Dijete oponaša starije od sebe i pokušava biti što vjernije uzoru.
Što kad je uzor pokvaren iznutra i kad zrcaljenje u zrcalu iskusnijeg znači samo propast?
Postoji samo jedna opcija...

...razbij zrcalo.


Hodati uz gomilu koja griješi znači toj gomili pripadati.
Pripadati znači podržavati.
Podržavati znači biti spreman umrijeti za cilj.

Umrijeti za što?
Za dobro zapakirani otrov.


Otrov se obično drži u malim bočicama. Ovih dana je otrov poslužen u ogromnom demižonu. Naziva se Špancirfest.



Luč

12.08.2012.

Čovjek, prije svega, mora ostati realan. To može značiti puno stvari za puno različitih ljudi. Kao i sve ostalo.
Riječi potrošne. Riječi izlizane.
Ponekad se bojim napisati i slovo zbog krive interpretacije. Načitano i naučeno zlo je najgore. Obično ono proizlazi iz krivog shvaćanja nečega što je neki pamtan čovjek negdje jednom zapisao. Ja neću biti taj pametan čovjek.

Svijet je hladan i s tim se moraš pomiriti. On je tako napravljen i tu nema ničeg lošeg. Ljepota nastala iz slučajnosti i kemijskog i biološkog kaosa. Ljudi si mogu pokušati osvijetliti svoj svijet različitim lučima i nazivati te luči različitim imenima. Svašta ljudi rade da bi sami sebi dali smisao. Većina ljudi smisao ne nosi u sebi ili jednostavno to ne vidi.
Samozavaravanje je lijek za sve stvari. Naravno, kad imate još nekog osim sebe za zavarati, puno vam je lakše.

Ja ne mislim da čovjek ne nalazi smisao u izvanjskosti. On ga već otpočetka mora nositi u sebi i nakon nekog vremena ga on samo budi iz dubokog sna. To je moja projekcija. U biti, postoji samo beskrajna ljepota u kojoj čovjek mora naučiti plivati jer ako je nešto lijepo, ne znači još da i nije opasno. Najopasnije stvari su one koje nas privuku i obuzmu.

Ja sam oduvijek bio prorok ljubavi i mislim da se toga nikad neću do kraja riješiti. Teško je uvijek napisati nešto smisleno uz ono što zapravo želite napisati. Napisao sam barem 9/10 nepotrebnih riječi da bih u par rečenica rekao ono nešto bitno, ono što mi leži na srcu. Moja luč gori i to mi daje nadu. Zapravo, ne daje mi nadu već snagu.

S početka, svijet je hladan i ljudi bi tu činjenicu trebali prigrliti. Ljudi suočeni s bezdanom i koji ostanu isti (koliko je uopće moguće ostati isti!?) su najjači ljudi. Bezdan čovjeka čeliči. Gledanje u beznađe čovjeku daje snagu.
Uz to, svaki čovjek ipak čvrsto drži svoju luč i ona gori koliko je već snažna.

Moja luč mi uzvraća stisak dok ju držim. Osjećam toplinu njezinog dodira i našu snagu koju možemo osjetiti samo moja luč i ja. Svaki put kad mi je na trenutak teško gledati u bezdan, okrenem se prema njoj i pogledam ju u oči. Nakon toga se opet vraćam i gledam u bezdan. Pomislim:


"Bezdan uz tebe nema nikakve šanse."

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se