Jučer je bio taj dan.

Da sam mlađi kojih 9 godina, vjerojatno bih vrištao. Ovako sam prepustio svom umu da vrišti više nego glasnicama.
Doduše, izgubio sam glas u trenutku kad sam čuo dobropoznati riff, ali i tokom cijele pjesme. U tom trenutku me vjerojatno ništa ne bi zaustavilo. Prikladan je zato naziv za pjesmu (Can't Stop).
Zagrljen sa svojim najboljim prijateljem, skakao sam gotovo kroz cijelu pjesmu. Iz kolosalne publike su se čule riječi toliko glasno da mi se u trenucima činilo da Kiedisa uopće ne čujem:

"Your image in the dictionary
This life is more than ordinary
Can I get 2 maybe even 3 of these
Come from space
To teach you of the pliedes
Can't stop the spirits when they need you
This life is more than just a read thru"

I nakon toga tišina u kojoj se osjetila tona energije. Čudesno je koliko je čarobno kad čujete live bend koji ste slušali kao djeca i čudesno je što smo na to toliko čekali. Ova godina je očito u znaku koncerata. Prvo God is an Astronaut koji je više bio simfonija nego običan koncert. Nakon toga Kyuss koji je ponovno oživio i sad kao šlag na torti su došli Oni, naš najdraži bend. Izvadili smo stare majice iz ormara koje su pune rupa, koga briga ionako?!

Nikad nisam vidio toliko ljudi na okupu. Miris znoja je bio sveprisutan. Nakon nekog vremena se na njega uopće nisam obazirao. Inače nisam poklonik tolike gužve, ali to je vjerojatno nešto kao Woodstock efekt. Kad su ljudi okupljeni s nekim pozitivnim ciljem, jednostavno i zaboraviš kolika je brojka oko tebe. A i uz takvu dobru muziku ne možeš stvarno razmišljati o nikakvim negativnim stvarima. Zaboraviš teorije, zaboraviš sve ljudske negativnosti i ljuljaš se uz ritam i melodiju. Izvučeš iz toga pozitivnost i ne vjeruješ uopće da se sve ovo događa.

Stvar je u tome da svatko tko je ikad primio instrument u ruke (ili sjeo za njega - štogod) ima nekog idola i zna kako bi želio jednog dana izgledati i kakav bi htio biti. Na pozornici stoje tvoji idoli i nakon toliko godina i dalje rasturaju i privlače ljude da slušaju njihovu poruku. Odrasli su, u to nema sumnje, kroz godine, ali nisu izgubili ono nešto. Ili barem ja nisam izgubio to nešto što oni probude u meni. Svijet je opet otvoreno mjesto na čijem svakom uglu te ne očekuje blokada i zapreka i na njoj zli i užasni ljudi. U očima mojeg prijatelja se zrcali sreća i u njegovim očima vidim i svoju sreću. Zapravo, naša sreća je jedno. A onda taj osjećaj da je svaka pojedinačna sreća svih prisutnih zapravo jedna sreća i da nema razlike. Muzika, taj veliki komunikator... Koristim dvije grančice da ju stvaram u prirodi.
Vidim se kako sjedim usred šume i udaram u bubanj. Vrijeme staje. Jučer sam nakon dugo vremena poželio da se jedna te ista večer vrti zauvijek.

Možda je ovo sve zato jer i ja imam sličan san. I ja mislim da je muzika velika stvar i bez nje ne bih mogao zamisliti život. To osjećam i više od svoje 13-14 godine kad sam primio palice u ruke prvi put - primio sam ih s krive strane, ali me moj učitelj odmah ispravio. Nije zapravo ni bitno što mislim nego ono što osjećam, a to mi je malo teže za opisati. Nekad jednostavno osjećamo stvari. To je možda poruka od neke sile koju samu ne možemo razumjeti, ali poruku jako dobro razabiremo. Slijediti svoje srce - može se i tako to reći.

Nije uopće bitno kako i kada, dogodit će se. Do onda neka iz podruma odzvanjaju melodije i ritmovi i sve kreativno što je tamo proizvodljivo. Ono što vrijedi je namjera i ljubav koja se kroz muziku daje. Čovjekova duša i unutrašnjost koju stavlja u glazbu. Prozor u dušu kroz koji bolje vidimo onoga koji stvara. Kanal kroz koji nam taj određeni stvaratelj pokušava nešto reći. Sve je to glazba i još mnogo više. Riječima jedva izrecivo.



Na kraju je istina što je veliki Flea koji hoda po rukama diljem pozornice rekao;

"Stvaranje glazbe je prilika da nešto damo svijetu."