Poluležao sam u tišini i slušao kako moj najbolji prijatelj čovjeka diše. Mrak ostavlja vid neupotrebljivim, a kad je jedno osjetilo onemogućeno, preostala nastupaju i pokušavaju zakrpati prazninu.

Grad u kojem živim se ponosno busa u prsa i kiti ruhom za već tradicionalni festival hodanja gradom koji većina zna pod nazivom: Špancirfest.
Odrastao sam u ovom gradu i odrastam, većinom, svakog dana sve više. Ne postoji okolina koja je idealna za odrastanje čovjeka. Postoji idealna okolina za zatupljivanje čovjeka. Deset dana veselja i slavlja koji su postali zaštitni znak grada. Ovdje žive ljudi pozitivnih emocija pa tako i njihov festival mora biti emotivno pozitivno nabijen. Nasmijana lica su svugdje i kroz gužvu hodate gotovo ne primječujući ljude oko sebe. Gužva je normalna. Red za sreću je uvijek do kraja popunjen.

Osim svakidašnjeg i svakosituacijskog govora o kotačićima kapitalističkog sistema koji treba svoje gorivo, nudim ovaj puta i nešto drugo. Okusio sam prvi dan festivala i, kad se već čovjek osjeti spremnim, odlučio sam propisati. I sad bi mi moj sluh ometala narodna ili popularno tehnološka glazba da nisam stavio svoj Zeleni Otrov i postao kamenito kiseo. Začudo, ponekad vidimo više očiju širom zatvorenih nego kad se iz petnih žila trudimo vidjeti očima koje su čvrsto otvorene.

Udišem zrak koji svako malo mijenja svoj miris. Miris probavljene i izbačene hrane se miješa s mirisom ugode još neuprljanih prijenosnih wc-a.
Djeca jure svuda oko mene, ali grad je ovih dana pun djece. Djeca, bilo kojih godina, ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Lako je gaziti u bistru vodu i ostavljati mulj iza sebe. Podignuti pijesak i prljavština će ostati za onoga tko će koračati iza nas. Bitno je ono što je dano u određenom trenutku. Svi su dvolični kad kažu da djeluju u sadašnjosti kako bi budućnost bila bolja, a zapravo budućnosti pljuju u lice hodajući u sadašnjosti koracima koji pripadaju prošlosti.

Teško me netko može uvjeriti da su u zraku pozitivne emocije kad pokraj mene projuri djevojčica od petnaest godina koja nosi, vidljivo jedva, pet litara otrova za sebe i za svoje maloljetne prijateljice i prijatelje. Šarene reklame ostaju sjajiti u mraku, obečavajući sve i svašta po jeftinoj cijeni. Jedino što ja vidim jeftino je otrov. Kad prestane vrijeme za događanja na otvorenom, kafići i ostale rupe ovog grada pružaju svoje ruke prema prolaznicima. Navedena mjesta su prepuna i glasovi se čuju odasvud. Čovjek je, navodno, društveno biće i njegove karakteristike, više nalikujući na slabosti, se iskorištavaju.
Šator smrti i poslijefeštna (tzv. after party) fešta su samo od nekih mjesta koja privlače ljude kao što fenjer privlači krvopije. Krvopije umiru u dodiru sa oštrom svjetlošću.

Ako zatvorim oči, nemoral mogu doslovno namirisati. Djevojčice i dječaci su obično svake subote polugoli (ponekad i bez ovog pola) u wc-u lokalnog kafića, ali ovih dana je to posebno primamno. Subota je svaki dan. Ne samo to nego je i cijeli grad postao jedan veliki kafić ili, bolje rečeno, jedan veliki javni wc.

Nekad sam povjerovao argumentu koji je tvrdio da su to samo mladi i da se oni moraju izludirati i slično. Danas mogu pametnije. Tko je odgajao mlade i tko je bio slika mladima ako ne oni koji se nazivaju odraslima? Svako dijete se povodi za uzorima i za idealima koje često prizivaju u um tokom svog života. Šator smrti je pun perverznjaka koji bi se prodali samo da zabava potraje još kojih desetak minuta. Još koji ples po stolu, još koja čašica otrova i porcija začepljenih žila i srčanog udara. Masni ste i gotovo mogu vidjeti mast kako curi s vas. Gadite mi se i zatvaram oči, ali čak i kad ih zatvorim vas vidim jer iza vas ostaju masne mrlje. Nitko neka se ne čudi zašto jadna djevojčica nosi svojoj jetri cirozu tako očito kad žena u svojim godinama u šatoru smrti skače u štiklama na stol. Ne čudite se vi, slike svojih podmladaka, jer ste vi ti koji ste potopili govna u vodi, a vaša djeca će ih gledati kako isplivavaju i gutati. Kako je patetično vidjeti starce koji govore da ostavljaju svijet mladima, ali se svejedno potrude otežati tim istim mladima ostanak na ovome planetu. Ostavljeno nam je da podignemo krov na kući čiji su temelji krivo izgrađeni.


Neka se naš turistički uspjeh povećava i neka se gradsko-državna blagajna puni. Koga, uostalom, još briga za moral i ostale takve apstraktne stvari?
Ne smijemo zaboraviti da, koje god vrijeme bilo, svijet ostaje na mladima. Svi ljudi najviše uče gledajući iskusnije i starije od sebe. One koji su već prošli životni put koji mlade tek očekuje. Dijete oponaša starije od sebe i pokušava biti što vjernije uzoru.
Što kad je uzor pokvaren iznutra i kad zrcaljenje u zrcalu iskusnijeg znači samo propast?
Postoji samo jedna opcija...

...razbij zrcalo.


Hodati uz gomilu koja griješi znači toj gomili pripadati.
Pripadati znači podržavati.
Podržavati znači biti spreman umrijeti za cilj.

Umrijeti za što?
Za dobro zapakirani otrov.


Otrov se obično drži u malim bočicama. Ovih dana je otrov poslužen u ogromnom demižonu. Naziva se Špancirfest.