Ravna Nova gorina

01.01.2018.

Mnogi se pred sam kraj godine žale na prijatelje ili češće dosadne znance koji, između ostalih pitanja sitnih razgovora, izražavaju svoju znatiželju gdje će se provesti proslava Nove godine? Koliko mi je to pitanje mrsko (iz nekih drugih razloga od većine, čini mi se - možda su dodatno iziritirani oni koji ne znaju kud bi?), toliko sam i zabavljen kada se svi čude da mi idemo na planinu. Kada u sve to dodate faktor mrklog mraka (koji jučer nije bio prisutan zbog jake mjesečine) čuđenju nema kraja, a ona graniči i s malom dozom zabrinutosti. Možda najbolje cijelu situaciju opisuje reakcija jednog od domaćina u Filićevom domu: "Od Trakošćana pješke? Isuse Kriste..." A ja se ne mogu načuditi ljudima koji su navodno stalno izloženi veselim i nadobudnim planinarima, a opet su u čudu kad vide planinarsku strast. No, skriva se tu dosta teška istina o tome tko zapravo dolazi do planinarskih domova i kuća ili bolje reći KAKO dolazi.

Spodobe u mraku kod hotela Trakošćan

Daleko od toga da smo mi profesionalci koji sve znaju! Planina je tu za svakog čovjeka koji joj pristupa s radošću, a ja vam garantiram da svatko može pronaći nešto za sebe u ljepotama prirode. Nema to ni veze s fizičkom kondicijom na koju se mnogi pozivaju kao izgovor zašto baš ovaj put (a to je, naravno, svaki put) ne bi otišli s nama u planine. Ima i onih koji pristanu i dosad nisam čuo nijedan značajniji prigovor. Bilo je cendranja i stenjanja pod pritiskom planine, ali svi su ionako osvojeni dok dođu do vrhunaca i pogleda koji sežu uistinu daleko. Spoznajna vrijednost takvih trenutaka se ne može opisati. Najljepši hrvatski dvorac sjaji u mraku

Želio bih ovu godinu započeti, u planinarskom smislu, skromno i izraziti svoju duboku želju da naučim još više i da nas noge nose po mnogim planinarskim stazama sve do nebeskog svoda. Imam velike planove za 2018. godinu, a oni obuhvaćaju najviše vrhove Hrvatske, ali i mnoge vrhove inozemstva. Budući da jedna škola konačno dolazi svojem kraju, vrijeme je za nove škole i nova učenja. Samo će me nepoklapanje dostupnih datuma spriječiti od upisa u opću planinarsku školu. Ima tu još planiranih stvari, ali bitno je da se pogled ne skida s vrhova i novih avantura.
Nije rađanje galaksije nego Mjesec okružen oblacima - Orion se našao u pravom trenutku na pravom mjestu

Noćno planinarenje?

Svakako izvanredno iskustvo koje trebate probati, ali nakon par puta shvatite da je planinarenje po danu mnogo senzualnije. Mrak vam ne dopušta prizore, a i tu je potreba za konstantnim praćenjem onog što vam se nalazi pod nogama. Prije dvije godine obavili smo Ivanščicu (također na Novu godinu), a ove godine i Ravnu goru. Imajte na umu to da je snalaženje otežano i ukoliko baš jako dobro ne znate rutu, moguće je da ćete zalutati i produžiti si put. To se dogodilo nama upravo jučer kad je Nikola počeo brzati, a ostatak ekipe je zaostao (uzimajte u obzir fizičku pripremljenost SVIH članova! Prilagodite brzinu najsporijima!). Preuzeo je Nikola tako kormilo pa smo malo skrenuli ulijevo. Sve, naravno, legitimno - staza je bila označena, ali malo smo vrludali i našli se pred Velikim pećinama. Najteže je upravljati skupinama kod kojih je fizička spremnost članova očito različita. No, sve su ove naše planine pitome i nema nikakvog straha jer se uvijek može malo stati i pričekati ostale članove. Ipak, ukoliko probavljate veće zalogaje, ljudi moraju biti svjesni da za određene ozbiljnije rute treba fizička spremnost i prilagođenost na velike napore.
Spontani trenuci u mraku

Medokozovih jedanaest

Medokozovi plaćenici su neformalna planinarska skupina koja promovira planinarenje i bivanje u prirodi. Na jučerašnjem/današnjem pohodu na Ravnu goru bilo nas je jedanaest. Andro se konačno malo vratio planini, a rijetki su oni (među njima i moji najzagriženiji suplaninari) koji znaju da je on na nekim mjestima bio prije svih nas kada je u srednjoj školi išao na par izleta s našim profesorom geografije. Može li profesor filozofije voditi učenike u planine? Čini se da ni ostali s genetskim predispozicijama ne zaostaju čemu svjedoče mnoge priče iz planinarskih anala obitelji Lazar i obitelji Buć. Otvaranje konzerve s kamenom i očijukanje s brđankama su anegdote koje će ostati s nama. Roditelji koji su mnogo spavali po šatorima, djedovi koji su u tišini (zvukovima) prirode čuli nešto "više" - tu je moguće mjesto gdje se treba tražiti razlog ovom divljem plamenu koji tinja u našim srcima. Ma i dalje od toga, dedek Kajbumščak možda najbolje zna odgovore na porijeklo žarke ljubavi prema prirodi.
Trakošćan u daljini

Filićeva velika gozba

Već davno mi se učinilo da su masline boljeg okusa kad ih prenesete par kilometara vlastitim nogama i donesete ih na vrh. Masline su samo specifični primjer, danas to može biti bilo šta. Jučer se na stolu našlo stvarno svašta, a domaćini su mojim prijateljima nosili i svakakvo meso (iako ne prepoznajem vrste pripremljenog mesa po mnogim zadovoljnim uzdisajima mogao sam zaključiti da je to nešto sasvim fino). Ja sam probao Filićev kukuruzni kruh i odobravam ga. S druge strane, Filić mora od Pasarića još jako puno toga naučiti o kuhanom vinu! Srebo je to dobro opisao rečenicom: "Pola vino, pola cuker" Vrijeme proslave Nove godine je vrijeme kada su ljudi većinom u nizinama i prežderavaju se i napijaju raznim toksičnim krutinama i tekućinama pa je planina idealno mjesto ako želite gotovo prazan dom. Onaj Pasarić na Štefanje od prošlog tjedna ubio nas je sve u pojam. Jučer je osim nas u Filićevom domu bila još jedna grupica starijih ljudi koji su do vrha došli automobilom. Domaćini su bili jako uslužni i hvala im na tome, a ako se nismo ponašali u skladu s našim godinama (mislim s tim na veliku želju za feštanjem), ispričavam im se što smo iznevjerili njihova očekivanja. Ipak, na umu treba imati i silazak s planine pa ne bi bilo pametno popiti i pojesti previše toga. U svakom slučaju, preporučamo vam gospodu iz Filićevog doma!
Planinarski om nom nom nom

Krešimir Filić i njegova soba

"Krešimir Filić je među osnivačima Muzealnog društva, planinarskog društva i pjevačkog društva Tomislav. Bio je veliki znalac varaždinske kulturne baštine, a očito i planina."

U Filićevom domu postoji posebna Filićeva soba i pitali smo se što se tamo nalazi? Kako noćni planinski zrak utječe na maštu i kreativnost možete vidjeti iz nagađanja jednog od suplaninara:

"Nutra je sam Filić. Leš. Preparirani. Miriše na sušeni bakalar. Stavili su ga u krevet i ima lijevu nogu u zraku jer čak i u smrti hoće napraviti sljedeći korak po planini. Neki ljudi idu u vječna lovišta, a neki idu na vječni uspon. Neka je sretno gospodinu Filiću!"
Filićev dom je za ovu prigodu pretvoren u disko

Bogatiji i siromašniji

Tko ima više novaca da ih ispuca u zrak? Ruralna brđanska područja u okolici Ravne gore se s pucnjavom nisu iskazala, a ako se išta o tome i može zaključiti onda se u Zaprešiću ima para! Već prije dvije godine smo se uvjerili da s planine ta manija za barutom izgleda puno bolje - nema neugodnog zvuka i izgleda kao da počinje svjetski rat. Ili da polja nafte rigaju plamićke u zrak. Puhao je siloviti vjetar kod Filićevog doma pa su oblaci brzo plovili nebom. Vidljivost je bila odlična i vidjelo se sve do Medvednice i do tornja na Sljemenu. Trakošćan je dobro vidljiv s Ravne gore i stalno sjaji u mraku.



Srebo, Igor i Ivana kod Filićevog doma - ne bi ionako svi stali u mračni kadar pa eto barem da vam oni čestitaju sretnu 2018.

Prvi planinari u novoj godini i fatalna dijagnoza

Ukoliko pogledate čija su imena prva (2016.) u upisnoj knjizi Pasarića, naići ćete na naša imena. Ukoliko pogledate čija su imena prva (2018.) u upisnoj knjizi Filića, naići ćete na naša imena. Mislim da je to dobra nagrada za vjernost planini. Imena, naravno, nisu bitna. Bitna su iskustva. Ipak, ako osjećate unutarnju sreću kada pod smjer dolaska napišete "Struja" ili "Tamni dol", moglo bi biti da ste već smrtno bolesni. Vaš duh je zaražen avanturističkim planinarskim virusom, a prognoza planinskog doktora Medokoza je da ćete do kraja svog života (dokad će vas noge nositi) pokušavati splezati na urnebesna mjesta, po grandioznim stijenama, preko planinskih pašnjaka stremeći nagrađujućim vrhuncima. U svijetu betona i shopping centara, vi ste prokleti i neshvaćeni. No, među onima koji također boluju, vi ste svjetionik u mraku i podrška! Nema razloga za sram. Viknite glasno: JA SAM PLANINAR!
Filićevo oko (Tolkien alert!) i portal na nebu


Budite zdravi, sretni i hodajte mnogo. Neka nam svima 2018. donese mnoge avanture! Vidimo se na planini!

Oznake: Nova godina 2018., noćno planinarenje, Ravna gora, Filićev dom, želje i pozdravi

Pasarićevi podstanari

26.12.2017.

Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!


Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Ivanščica pod naponom

24.12.2017.

Sunce je već na zalasku u trenutku kada se vraćam u Varaždin. Prolazim nadvožnjakom i u daljini se vidi silueta Ivanščice, a mladenački vid me još toliko služi da vidim i repetitor na vrhu. Predivna je Ivanščica, a cijelom doživljaju dodaje plamteće nebo nad njom i oko nje. Zalazi još jedan dan i to samo kakav! Struja života sad struji našim tijelima više nego ikad.

Tu još traje ona "nije to ništ" faza

Kada Maja ne želi ići na planinu s nama, imam već za Nikolu i sebe spremne nekonvencionalne i ekstremne rute uspona. Najviše poznajem Ivanščicu, a ona nam je i najbliže pa se tako većinom radi o njoj. Tako smo krajem rujna ove godine pošli u istraživanje Tamnog dola koji slovi kao jedan od najtežih uspona na vrh Ivanščice sa sjeverne strane (detaljni izvještaj možete pročitati OVDJE). Iako smo malo skrenuli s puta (malo previše istočno pa izbili negdje na Pionir), uspjeli smo iskusiti kako taj notorni Tamni dol izgleda. Ostao je tu onda još put "po struji" ili samo "struja" koji prati stupove dalekovoda od podnožja u Prigorcu (pratiti stupove koji idu u početku gotovo paralelno serpentinastom usponu po Konju) pa sve do Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Da, u pravu ste, danas je bio taj dan.
Paranoično traženje gustih izohipsi

Baš sam naišao na jedan, očito, zastarjeli forum o Ivanščici i njezinim stazama gdje planinar pod nadimkom Ursus Actor pita za stazu "po struji", ali poruka ostaje neodgovorena od veljače 2015. godine. Ne želim biti prekritičan, ali čini se da sa dosta informacija o planinarenju na Ivanščici tako stvar stoji. Naime, ovaj blog postoji kao neka vrsta svjetionika u mraku i ažurira podatke o stazama koje prođemo na našim pustolovinama. Gospodina Ursusa je zanimalo je li staza zarasla i može li se njome proći? Iako odgovor dolazi skoro 3 godine prekasno (nadamo se da je gospodin dosad otkrio i sam u kojem je stanju "struja"), bilo kakav odgovor bolji je od nikakvog odgovora. Na dijelovima "struje" nalazi se porušeno drveće koje morate zaobilaziti i tako raditi malo obilaznice oko onog što bi se moglo nazvati "glavnom" stazom iako takvo što ne postoji u istraživačkom planinarenju po neoznačenim stazama - cilj je doći do vrha, a po putu si otežati koliko god je to moguće (pogoditi put gdje su izohipse najgušće znači upravo to - naći najteži uspon do određenog vrha).

Možda se ovo nameće samo od sebe, ali "struja" definitivno nije za planinare koji žele imati ugodan dan u prirodi, malo prošetati te s vrha imati prekrasne poglede i daleke vidike. "Struja" u početku daje nadu (repetitor izgleda stvarno na dohvat gojzerica kad krećete), a pred kraj testira vašu planinarsku volju do krajnjih granica. Štapovi su apsolutna nužnost, a pogotovo sad u zimskoj sezoni kada ima snijega (trenutno su samo ostaci, ali očekuje se još bijelog pokrivača uskoro - na planini je to uvijek češće i žešće nego u nizinama) i sraslog lišća koje skriva tlo. Na trenutke više nismo bili bipedalni nego smo se cilju morali primicati na sve četiri. Jedan vrh* se po putu ističe, a u GSS-ovoj karti Ivanščice ovaj dio nažalost nije detaljno prikazan pa ne mogu dokučiti kako se točno zove. No, nalazi se na 820 mnv i na GPS tragu koji ću priložiti na kraju zapisa označen je brojkom jedan. Tu uspon ne završava, a odahnuti možete tek negdje na 1003 mnv kad vaš pogled pada na jedan od zadnjih stupova prije male trafostanice kod Pasarićevog doma.Spasonosni trenutak malo iznad 1000 mnv

Uspon je (s uračunatim pauzama - oko 15 minuta) trajao sat i pedeset. Izbili smo direktno pod sjeverni vidikovac i repetitor. Moram priznati da smo Nikola i ja bili dosta zbunjeni kad smo se Pasariću prišuljali sa strane suprotne od one koju smo očekivali. U prvi mah Nikola nije vidio repetitor zbog grana iznad nas, a onda dok ga je ugledao njegovo čuđenje bilo je iskonsko i iskreno - "Pa kak? Gde smo to mi?" Uistinu prekrasan moment, a umjesto da pokušavam bilo što objasniti (jer sam i sam, na kraju krajeva, bio iznenađen) uživao sam u trenutku. Ne moram ni reći da je pogled na prehodano i savladano bio fenomenalan. To je znači ta "struja"! Nikola podno sjevernog vidikovca

U Pasarićevom domu nema gužve. Naručujemo sir s vrhnjem i lukom te litru crnog kuhanog vina. Pokraj nas sjedi grupa muškaraca koja radi topli bambus - miješa coca colu zero sa crnim kuhanim vinom. Bolje da to sve skupa iz hedonističkog kuta ne komentiramo. Nećemo ni iz razloga što smo se na kraju s gospodom iz Međimurja sprijateljili na piramidi te smo ih čak i poučili gdje se nalazi Čevo, gdje je Strahinjščica, gdje je Ravna gora i slično. Nikola postaje majstor u snalaženju, a ja dalekozorom gledam kamene divove prekrivene ledom i snijegom. Srce kuca sve jače. Prostiru se u smjeru Slovenije, točnije u smjeru sjeverozapada u dalekoj daljini. Jesu li to Julijske Alpe? Bistri pogled pruža se u svim smjerovima. Naprosto je savršen dan za nadgledanje i daljnje planiranje pohoda.
Što finog Pasarić nudi?
Dio južne Ivanščice i pogled prema Strahinjščici (ako netko zna zašto se rotiraju ovako fotografije, neka mi pomogne)

Panorama (za iskriviti vrat, da)

GPS trag puta "po struji"

Usporedba "struje" i Tamnog dola od kraja rujna

Nadam se da i vi ovih dana uživate u prirodi i planinama! Sretni vam blagdani i imajte na umu da spalite sve te silne kilokalorije koje će ovih dana neminovno postati dio vas!


Oznake: Ivančica, planinarenje, put "po struji", struja, predivni vidici

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se