BIMEP 2018 - Ljudsko pečenje

22.04.2018.

Dan planeta Zemlje je ujedno bio i dan održavanja ovogodišnjeg BIMEP-a (BIciklom MEđimurskim Putevima) koji se sastoji od šesnaest točaka i da bi sve prošli vam treba najmanje oko 140 kilometara ispod kotača. Prije dvije godine smo Mario i ja obišli sve točke i još se uvijek sporimo oko detalja, koliko je zapravo točno bilo kilometara. Ove godine smo odlučili skratiti rutu i prošli smo sveukupno 70 kilometara.

Ivana i Maja s BIMEP diplomama kod naše početne točke

Naša ruta je redom sadržavala sljedeće točke: Pušćine (naša ulazna točka) - Macinec - Gornji Mihaljevec - Štrigova - Sv. Martin na Muri - Mursko Središće - Čakovec. Cijeli BIMEP službeno počinje u 9:00 sati te smo malo prije tog vremena bili u Pušćinama. Bio je predivan dan za bicikliranje jer vjetar nije pretjerano puhao. Ipak, bilo je prilično vruće i trebalo je koristiti kremu za sunčanje. Imao sam tubu u ruksaku, ali toliko nas je zanijela vožnja da smo se svi redom zaboravili namazati. Organizatori bi trebali razmisliti da stave službeni početak malo ranije, možda već od 7:00 sati za one nadobudne i one koji nemaju vremena nanositi kremu za sunčanje.
Četveromjesečni haskač kod kontrolne točke u Sv. Martinu na Muri

Koncentracija biciklističkog entuzijazma se vidi i po broju bicikala

Ekipa se u početku sastojala od Ivane, Maje i mene, a u Gornjem Mihaljevcu su nas dostigli Mario i Goran. Bilo mi je drago vidjeti našeg Mareka nakon dugo vremena i opet, za dobra stara vremena, s njim zapaliti cestu pod biciklističkim gumama. Putevi su nam se u zadnje vrijeme malo razišli što se sportskih aktivnosti tiče: on je sav u trčanju, a ja sam malo više u planinarenju. No, vratit ćemo se mi zajedničkim pothvatima, sasvim moguće i vrlo uskoro! Najgori dio današnje (moguće i općenito na cijelom BIMEP-u ako izuzmete neukrotivi vjetar od Kotoribe do Sv. Marije i užasnu bol guzice od dugotrajnog sjedenja na zicu) rute je bio baš dio od Gornjeg Mihaljevca do Štrigove gdje vas očekuje 1-1 (pozicija lanca na koloturima) breg koji donosi bol u nogama, znoj na čelu i kletve te pitanja: "Zašto mi je ovo trebalo?" No, ništa što se ne bi dalo prevladati i mogu reći da nam je svima išlo prilično dobro. Rekao bih i predobro s obzirom na to koliko neki od nas piju piva u zadnje vrijeme.
Ekipa "Ljudsko pečenje" kod Sv. Martina

Sveprožimajuća atmosfera je na BIMEP-u uvijek pozitivna i dobra. Kao i na planini (osim onih barbara iz betonskih velegrada koji ne znaju za nikakva pravila pristojnosti), svi se uljudno i vedro pozdravljaju pa makar se morali dovikivati preko ceste uz vjetar i usporavajući otpor zraka. Sudionika ima svih uzrasta, a i razina profesionalnosti varira. Kad već to spominjem, zapravo mislim da je to i najbolja odlika BIMEP-a: stvarno mogu sudjelovati svi koji posjeduju bicikl (sve od 'specki' i ulickanih rama do poštarskih bicikala i međunožnih gurala koji samo liče na bicikle) i dobru volju. Sami birate otkud ćete i koliko ćete pa nešto za sebe mogu pronaći kako profesionalci tako i amateri.
Ivana i Maja dolaze u Mursko Središće. Sudionici idu u svim smjerovima!

Maja u biciklističkom izdanju - češće se viđa Maja planinarka, ali i ovo joj dobro pristoji

Društvance u Trski - za mene Laško, a Marek je na radleru (samo da nije rakija!)

Šetnica uz Dravu u Murskom Središću

Skrivajući se u hladovini ljudskih instalacija, čini se da su patke pametnije od ljudi!

Prije vraćanja za Čakovec nakon kojeg smo krenuli kući, zadnja točka nam je bila Mursko Središće gdje smo malo odmorili uz rijeku Dravu u beach baru Trska. Usput smo razgovarali i kako bi bilo super da u Varaždinu imamo takvo mjesto (uz sve ograde od onih koji misle da uz rijeku ne bi ništa trebalo biti). No, sunce je stvarno peklo kao ludo pa se nismo predugo zadržavali. Lijepo je bilo vidjeti sve te bicikliste udružene u zajedničkom cilju. U jednom od prijašnjih postova sam pisao kako je nedavno naš Nikola zaključio kako je barem svaki treći planinar pretili. Danas smo malo promatrali bicikliste i, iako uske biciklističke majice tu nikako ne pomažu, dosta njih ima pivske trbuhe za koje zasigurno treba višegodišnje uzgajanje. Generalni zaključak koji se može donijeti je da i planinari i biciklisti na svojim pohodima vole popiti i pojesti. Nije to, naravno, loše za lokalni turizam i ugostitelje, ali pomalo se gubi smisao fizičke aktivnosti ukoliko se tokom nje više kilokalorija unese nego iznese. Ipak, planinari kao i biciklisti, izgleda, znaju cijeniti i slaviti život.
Na okupu u Čakovcu

Proljeće u punom sjaju

Počeli su dogovori za sljedeće vožnje te se tako ove godine planira i tradicionalni pohod Veleškovec-Bedex i moguće da će ove godine posjetitelji biti brojniji nego inače. Nadam ste da ste iskoristili lijepo vrijeme ovog vikenda i neka nam čim više bude takvih! Vidimo se na planini ili na vrućem asfaltu!

p.s. - sigurno se pitate zašto ljudsko pečenje? Fotografije koje slijede će biti dovoljan odgovor. Ljudi, mažite se kremom za sunčanje!!!





Oznake: BIMEP 2018, bicikliranje, Sv. Martin na Muri, mursko središće, ljudsko pečenje

Pusto Čevo

20.04.2018.

Tokom zime ponekad klimam glavom dok moji suplaninari govore kako je lijepo ići u planinu po snijegu, blatu, hladnijim temperaturama... Zapravo samo sanjarim o dolasku proljeća i ljeta i općenito vremena kad ću moći u kratkim hlačama izvan kuće. Svi uvijek prigovaraju na vrućinu i nepodnošljivost, ali dijete ljeta to nikako ne može shvatiti. Kamenjar ne, ali ove naše šume sjeverne Hrvatske su kao stvorene za šetnju pod zaštitnički raspoloženim krošnjama. Danas je jedan od tih prekrasnih proljetnih dana i vrijeme je za planinarenje!

Čevo iz Podevčeva - početno ogledavanje s planinom

Danas sam bio u društvu mojeg dugogodišnjeg prijatelja iz školskih klupa, Vedrana Lazara koji je poznat po ranojutarnjim nedjeljnim usponima na Ivanščicu - naviku koju mu je usadio njegov otac. Mislim da sam u njihovom društvu bio i najranije ikad na vrhu Ivanščice (bilo je jedva 7:00). Inače petkom znamo otići na skvoš, ali sada je stvarno previše lijepo vrijeme da ga tratimo na dvorane i zagušljivi zrak. Trebamo brzi uspon, a dok dođe do toga, Čevo je idealni odabir. Mnogo zapisa na ovom blogu posvetio sam upravo Čevu te ga uvijek reklamiram i preporučam kao kondicijski uspon.
Osvojeno Malo Čevo - ne znam koliko sam puta već ovdje bio i razmišljao kako bi bilo odlično imati pivo i uz pogled prema Varaždinu u daljini gucnuti koju kap. To je postala neka vrsta kratkotrajnog cilja kojeg smo, moram s veseljem priznati, danas konačno ostvarili. Pasalo je, probajte!

Pogled prema Varaždinu u daljini

13. siječnja su ovdje bili naši prijatelji iz Marofa - General Usis i David koji su se izgleda isto dobro zabavljali na Malom Čevu (zašto blog editor okreće neke fotografije uporno naopačke, stvarno ne znam

Lazar otkriva pjesnika u sebi i izmišlja haiku. Zapravo smo na Malom Čevu ostavili poruku u obliku jedne pjesme svim planinarkama pa se popnite pogledajte. Ukoliko se nekoj svidi, kasnije ću staviti Vedranov broj ovdje :)

No, svi koji planinare sa mnom, znaju da nikad ne može biti tako lako te da se planirana ruta često nekako magično produži... Tako sam danas dobio ideju da nakon Čeva samo nastavimo prema Pustoj Beli. Ipak, Vedran je morao obaviti još neke obiteljske stvari pa smo odlučili da obiđemo Pustu Belu jedan drugi put. Na Pustoj Beli sam bio dva puta i moram priznati da je to jedno od ljepših mjesta u našoj blizini (ako ne računamo utvrde južne Ivanščice). Prići se Pustoj Beli može i sa ceste u Belskom dolu, a za malo veće avanturiste preporučamo stazu koja vodi od Čeva. No, kad već predlažem - imate na istom mjestu i put za Grebengrad, ali to je stvarno, barem se meni tako čini, za one dobre kondicije ili barem čvrste volje.
Karta je uvijek s nama i pokazujem Lazaru gdje je Pusta Bela u odnosu na Čevo. Ne izgleda mu toliko daleko, ali ga je kasnije tabla na kojoj piše: Pusta Bela 1,5h ipak odgovorila od tog pothvata

Što se tiče Puste Bele, bilo bi definitivno bolje i korisnije da pročitate blog Krešimira Stančića o njegovoj ljubavi prema spomenutom burgu. To možete učiniti na:

ovoj poveznici!

Svakako pronjuškajte po ostatku sadržaja na ovom vrijednom blogu koji vam može dati mnogo ideja za izlete u prirodi, ali i otkriti vam kakve se sve vrijednosti skrivaju oko nas, a mi o tome nemamo pojma.
Klasični pogled s Balkona (Veliko Čevo) prema Ivanščici. Svašta se zapravo vidi na ovoj fotografiji i često svojim suplaninarima objašnjavam što je gdje i gdje bi vrijedilo poći... Mislim da ipak nikad neću prestati gunđati u svezi nakaradne sjenice koju su nedavno izgradili na Balkonu i tako uništili pogled prema Ivanščici. Čevo je rekorder po broju klupa i stolova što se tiče vrhova koji nemaju pl. kuću ni dom. Utjeha mi je jedino činjenica da ti svi silni ljudi željni gozbe moraju svoju hranu i piće prvo sami donijeti do vrha, a onda tek zamastiti brkove.

Uživajte u vikendu i iskoristite lijepo vrijeme!

Oznake: Malo Čevo, balkon, teži put, planinarenje, snovi o Pustoj Beli

Rođendanska gužva na Ravnoj gori

08.04.2018.

Prije negdje točno godinu dana pisao sam o rođendanskoj povorci na Ivanščici gdje je Pasarića okupiralo 40+ ljudi i to sve u čast naše Ivane. Ivana ima puno prijatelja i ima želju i volju da svoju rođendansku feštu pretvori u nešto posebno - nikakvi klubovi, nikakve gluposti, samo planina i izleti u prirodu. Prošla je godina dana i bilo je vrijeme da krenemo ponovno! Prvo smo proslavili Novu godinu na Ravnoj gori, a sad i Ivanin rođendan. Trideset pet ljudi i dva, tri psa te puno dobre volje. To je sve što Vam treba.

Ivana - ova slika dobro opisuje generalno planinarsko raspoloženje, ali i zdravi stav prema životu

Planinarska moda je uvijek tu

Ova je s kraja pohoda, ali da dobite ideju koliko je to 35 planinara na okupu

Zapravo mi puno riječi ni nije potrebno jer imamo toliko fotografija i uhvaćenih trenutaka da bi vam sve samo od pogleda na njih bilo jasno. Najzaslužniji za divne fotografije je naš Darko koji ima i svoju službenu FB stranicu pa pogledajte i lajkajte i to: FotoDarke. No, fotografirao nije samo Darko nego i mnogi sudionici rođendanske povorke pa smo tako dobili krasnu pluriperspektivu uspona na Ravnu goru.




Put od Trakošćana do vrha Ravne gore dobar je prijedlog za izletnike svih kondicijskih mogućnosti. Prošlogodišnja tura po Ivanščici bila je prava zvijer prema ovoj šetnjici pa su me tako mnogi pitali hoće li biti onako strašno? Kad bih im konačno, uz smiješak, odgovorio da nema straha jer je ovo stvarno samo šetnja kroz parkić, vidio sam nepovjerenje u njihovim pogledima. Znao sam da čekaju neki podmukli uspon, ali ovaj put ga zaista nije bilo. Kao da me prošla faza s mjerenjem svake sekunde uspona pa nisam do kraja siguran koliko nam je trebalo, ali uz dvije-tri pauze, činilo mi se da idemo i prilično brzo.
Prva pauza...

Druga pauza - prva je bila jedva deset minuta nakon početka...

Zadnji udar prema Pustom duhu

Maja i u lijevom gornjem kutku fotografije mutni dvorac Trakošćan

Prva postaja je Pusti duh na kojem se stvorila neuobičajena gužva, ali naše konačno odredište bio je dobri stari Filićev dom gdje nas je čekala ugovorena hrana i piće. Neki su odlučili gore na piramidu, a ostatak je uhvatio trenutak da se fotografira kod uzletišta za paraglidere. Apsolutno su očarani bili oni koji ovdje još nikad prije nisu bili. Imali su i veliku čast jer je dan bio predivan, jedan čak i od ljepših koje smo ove godine imali priliku vidjeti i osjetiti. Došavši do Filićevog doma, mnogi su pitali: "Zar je to stvarno sve???" Nisam bio siguran jesu li sretni ili razočarani, ali čini se da je ipak ovo prvo slučaj :)
Službeni fotograf ulovljen na fotografiji!

Medo se pridružuje ekspediciji - navodno nema vlasnika i živi na planini. Fino se drži i čovjek bi čak rekao da je dobro uhranjen...

Plemeniti pas Otto želi da ga se draga nakon što obavlja uspon - svi smo takvi

Nema straha u ovim planinarima

U ekipi su bili veliki avanturisti, ali i dobri fotografi :)

U zadnjem zapisu ste mogli pročitati kako je Nikola zaključio da je svaki treći planinar kod Pasarića pretili. Statistika je možda ipak malo vedrija, ali oni koji bi vidjeli Ivanin planinarski symposium kod stričeka Filića, vjerojatno bi rekli da je možda i svaki drugi planinar pretili. Nemojte mene gledati! Nisam nikad vidio da se toliko hrane nosi na planinarski stol osim možda na nekom vjenčanju (bio sam samo na jednom i iako kažu da je to dovoljno, ni sad me nemojte gledati!). Hrane se i pića mnogo nosilo i od samog podnožja jer za što zapravo služe ti mnogolitražni ruksaci i zašto se zapremnina mjeri u litrama ako se ne namjerava nositi piće?!?

Gozba, stol broj jedan

Malo nam fali da okupiramo sve kapacitete gospona Filića

Bilo je lijepo sjediti u meditacijskom položaju i gledati Strahinjščicu u daljini. Naravno, nijedan yogin ne smije toliko pojesti ni popiti (barem ne kad ga drugi vide), ali svejedno je bilo lijepo. Energija je malo pala jer, dakako, nakon spize bilo bi lijepo i malo prileći. Tako se uskoro većina čestitara našla ležeći na travi. Neki su bacali frizbi, neki su na časak ubili oko, a neki su bogme i popili zavidne količine piva.

Luda zabava kod Filićevog doma

Sunce je fino grijalo i nitko nije sjedio nutra

Medo i Čitu ili Gandhi ili Benji... ma zaboravite, zovite ga kako želite!

Tu gledaju kako se Medo i Čitu igraju

Mala pivska matura kod Filića - uobičajene poze

Natjecanje u sklekovima - kako je do toga došlo? Ne znam!

Slavljenica pokazuje nadmoć elegantno podižući jednog od čestitara!

Na povratku smo se još jednom fotografirali na uzletištu paraglidera, a do dolje smo se praktički koturali. To je tako uvijek: do gore se malo mučiš, uzbuđen si, gladan i žedan, a dok se spuštaš onda ti je na pameti samo da čim prije siđeš, sjedneš u automobil te se vratiš doma pod tuš i u krevet. Pretpostavljam da je većina jučer dobro spavala!
Baš svi na uzletištu paraglidera

Našoj Ivani hvala za još jedno lijepo zajedničko iskustvo! Kažu da je posebno ići sam u planine i to stoji, ali posebno je i kad se skupe energije gomile mladih i vedrih ljudi. Moja preporuka je da probate sve opcije.

Pogled usmjeren prema našoj sljedećoj destinaciji

Radujem se sljedećoj godini i mogućoj Strahinjščici (tako se nekako šuškalo i huškalo jer planinari i oni koji se tako osjećaju uvijek žele još), a onda za dvije predlažem i Velebit. Netko od prisutnih je već i rekao: "Velebit? Onda će se vidjeti tko je stvarno Ivanin prijatelj, a tko je samo poznanik i pozer." Naravno, nećemo tako grubo. Kao strastveni planinar, Ivanin prijatelj i česti suplaninar, dajem svoje odobrenje i potpis svima u planinarski indeks.

POLOŽILI STE!

Oznake: Ravna gora, rođendanski uspon, Pusti duh, Filićev dom, 35 veselih planinara, planinski symposion

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se