OČIMA VJERE 2013
utorak, 24.12.2013.
BOŽIĆNO PROMIŠLJANJE; intervju sa don Josipom Mužićem (GK)
|
Preuzeto sa:Glas koncila; intervju (samo malo drugčijih naslova i podnaslova) ... Zacijelo nije puka krilatica da je Božić osobiti blagdan obitelji. To što ga obitelji slave kao svoj blagdan, kao i to što i oni koji možda i zaziru od obitelji o Božiću nastoje stvoriti, makar i umjetno, malo obiteljskog ozračja, zacijelo ima temelj u kršćanskoj vjeri: Bog je došao u veliku ljudsku obitelj i u malu, Svetu obitelj. Sugovornika koji će pomoći čitateljima dublje proniknuti u neke aspekte božićnog otajstva, između ostaloga i u njegovu obiteljsku dimenziju, Glas Koncila je pronašao u pročelniku Katedre za filozofiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu dr. Josipu Mužiću. Za svećenika Splitske nadbiskupije dr. Mužić zaređen je 1992. godine, po rukama pape Ivana Pavla II. u Rimu. Studirao je u Italiji i Španjolskoj, stekavši doktorate iz filozofije i teologije. Uz znanstveni rad, aktivan je i na pastoralnom polju, poglavito kao upravitelj crkve za mlade sv. Filipa Nerija u Splitu. Traženje Boga u sabranosti i šutnji  »Riječ je tijelom postala«, »Ljubav Božja prevelika primi pravu put čovjeka«, »I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom« - sve naše ograničene ljudske riječi koje kruže oko istog otajstva, Božjega utjelovljenja. U dvotisućljetnoj povijesti kršćanstva smo na njih navikli. Biste li i Vi mogli dodati još koju ljudsku riječ koja bi mogla pripomoći čitateljima da još malo dublje i svjesnije zakoraknu u to otajstvo?*Don J. Mužić:  Prije svega potrebno je reći da je riječ o Božjem otajstvu koje ne može iscrpiti naš razum - premda ono razum ne isključuje - već se potrebno pred njim pokloniti i pobuditi vjeru. Istina, na neke smo riječi naprosto navikli. K tome, živimo u vremenu kad smo zahvaćeni svojevrsnom inflacijom riječi: s jedne smo strane uronjeni u riječi, u informacije, a s druge strane ljudi sve manje čitaju, sve manje slušaju, sve manje razmišljaju i što je najvažnije, sve manje imaju osjećaj za drugoga i za Drugoga, za čovjeka i za Boga. Proslava otajstva Božića je, međutim, za vjernike prigoda da se otkrije i aktualizira vrijednost osobnog iskustva, traženja i nalaženja Boga u molitvenoj sabranosti i šutnji, poput one koju nude duhovne vježbe sv. Ignacija.  Božja poniznost - ta došao je na svijet kao maleno, nemoćno Dijete u siromašnoj obitelji - koja se objavljuje u otajstvu Božića upućuje nas na to da Boga i njegovu veličinu mogu upoznati samo ponizni tražitelji. Božić otkriva tko je Bog i tko je čovjek Kad govorimo o otajstvu utjelovljenja, imamo pred očima odnos s jedne strane božanskoga, a s druge svjetskoga odnosno ljudskoga, milosti i naravi. Kakav je taj odnos? »Preskače« li Bog na neki način ovdje narav, ili je pak uzdiže?Teološko načelo glasi: »Milost pretpostavlja i usavršuje narav.« To bi značilo da Bog kad djeluje poštuje prirodni poredak stvari i čini da čovjek, ako surađuje, raste u milosti i u naravi. Najbolje se to vidi u osobi Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek. Neki su pokušali razdvajati te dvije Kristove naravi svodeći ga s jedne strane samo na čovjeka ili s druge strane samo na Boga. Božić je kao blagdan bitan upravo zato jer nam stavlja pred oči temeljnu istinu naše vjere: Bog je postao čovjekom, kao čovjek je trpio, kao čovjek uskrsnuo i time spasio svijet. Božićno otajstvo, Bog koji se rodio kao ljudsko dijete, s jedne je strane jedinstvena objava Boga, njegove ljubavi, milosrđa, ljepote i nježnosti. Naš je Bog Životvorac. On uvijek ljubi život, želi da jesmo, da rastemo u svemu plemenitome i da po njegovoj milosti naposljetku nadrastemo svoje granice i uđemo u njegov svijet, u njegovu neograničenu radost - o čemu nam svjedoči Kristovo uskrsnuće. S druge strane, otajstvo Božića, ili šire, otajstvo utjelovljenja, ne samo da ne dokida narav, nego nam je prikazuje u njezinom pravom svjetlu. Krist nam pokazuje što je čovjek i kakav čovjek treba biti.  Kršćanska tradicija o njemu govori kao o novome Adamu, novome čovjeku. On je čovjek kakvoga je Bog izvorno stvorio i želio, prije no što je čovjek svoju istinsku ljudskost kontaminirao grijehom i sebičnošću, željom da sam sebi bude bog. Nije stoga čudo da čak i u našem sekulariziranom društvu Božić barem na trenutak vraća ljude onom izvornom ljudskom: radosti, nesebičnosti, solidarnosti, darivanju, obiteljskome zajedništvu... Naravno, mi se kao vjernici ne smijemo pomiriti s time da se ostane na izvanjskom ili još gore da se Božiću prida drugo, uglavnom potrošačko, značenje.  Zato je potrebno da znamo kao građani braniti svoje svetinje te da učinimo sve kako bi mi sami proslavili rođenje našeg Spasitelja kao kršćani a ne kao novovjeki pogani. Ekonomska kriza može biti iznimna prilika u kojoj ćemo donositi radost Novorođenog našim suvremenicima.  Bog se u jaslama poistovjetio s malenima Ovdje se ne može ne podsjetiti da je upravo kršćanska tradicija, prošavši kroz filtar prosvjetiteljstva, urodila sviješću o prirodnim ili urođenim ljudskim pravima?Već su stari Grci koji su živjeli u okruženju politeizma i pluralizma, donekle sličnom današnjem, tražili osnovu na kojoj mogu graditi društveni život i našli su ga u onom što je zajedničko svim ljudima a to je ljudska narav. Iz nje se mogu izvoditi etičke norme kojima treba regulirati međusobne odnose. Evanđeoska poruka je te dosege ljudskog razuma dodatno oplemenila. Upravo nas, primjerice, božićno otajstvo snažno podsjeća na to da ljudska prava stoje ili padaju na pravima najmanjih, onih koje je društvo vođeno pukom računicom sklono odbaciti.   Tako se za utjelovljenoga Boga nije našlo mjesta u ljudskome svratištu. Bog u jaslama u sebi nosi poruku koju je Isus eksplicitno izrekao u Matejevu evanđelju, u prikazu posljednjega suda, tj. posljednjega pravorijeka toga istoga Krista nad čovječanstvom i svakim čovjekom. Tu je Krist, jednako kao i u jaslama, ne samo stao na stranu malenih, nego se s njima poistovjetio i sam postavši malen. Tko su danas maleni? Onim kategorijama koje su postojale u Isusovo vrijeme i koje uvijek postoje, danas među malene možemo ubrojiti začetu djecu kojoj se uime ljudske sebičnosti niječe pravo na život, starce koji više nisu od koristi pa im društvo nudi »lijepu smrt« - tako bi zvučao prijevod eutanazije - radnike u kojima surovi kapital vidi samo resurs koji može odbaciti kad mu više (dovoljno) ne koristi... Ovdje se potrebno osvrnuti na proces sekularizacije koji bi bilo ispravnije nazvati, makar na Zapadu, dekristijanizacije, koji očito dalje traje. Naša civilizacija ne samo da se odrekla svojih kršćanskih korijena, već je otišla i korak dalje odričući se ljudske naravi i iz nje izvedenog naravnog zakona. Tako smo dospjeli u iznimno nepovoljnu situaciju, u kojoj umjesto objektivnih kriterija i vrijednosti imamo samo zakon jačeg, koji Učiteljstvo opisuje kao »diktaturu relativizma«. Ako se malo zaustavimo nad ovim nazivom onda lako možemo iščitati upozorenje da se nalazimo ne u najboljem obliku vladavine, kako se često i olako proglašava demokraciju, nego u najgorem, u diktaturi. Božić je i prigoda za ozbiljna pitanja Slažete li se s ocjenom, koja se sve češće može čuti, da je, kad je o sekularizaciji riječ, zapravo riječ o povratku na poganstvo, o neopoganstvu?Ne radi se o jednostavnom povratku na poganstvo nego u nešto puno gore. Naime, pogani su imali naravnu religioznost, a otpali kršćani su izdali svoju vjeru i često izgubili i prirodnu religioznost. »Corruptio optimi pessima« u slobodnom prijevodu znači: kada se pokvari ono što je bilo najbolje, onda postane najgore. To se dobro vidi kada primjerice netko ode u misije u neku nekršćansku zemlju Afrike godišnje može biti svjedok, preko svog djelovanja, više stotina obraćenja, dok ako isti ode kao misionar u neku bivšu kršćansku zemlju poput Nizozemske ili Norveške može djelovati i 50 godina a da doživi tek nekoliko stvarnih obraćenja. Štoviše moralno kvarenje cijelog svijeta, preko procesa globalizacije, dolazi najviše od vjernika otpadnika. Treba se osloboditi prosvjetiteljskog mita o napretku koji smo i nesvjesno usvojili i priznati sebi da naše suvremeno društvo nije najbolje, iako je možda tehnološki najnaprednije, nego spada među najgora, ili barem srlja u tom smjeru. Ovdje nije na djelu evolucija nego involucija. U prilog toj tvrdnji navest ću tek nekoliko podataka ili procjena. U povijesti čovječanstva navodno prosvijećeno 20. stoljeće prednjači po nasilju i razaranju, a od svih događaja najviše žrtava je odnio Drugi svjetski rat s otprilike 50 milijuna ljudi u šest godina. Međutim postoji još daleko strašnija tragedija koja se prešućuje a odvija se svakodnevno pred našim očima, a to je pobačaj.  Jugoslavija je bila treća država na svijetu po broju legalno obavljenih pobačaja a sa onim ilegalnim vjerojatno u samom vrhu. U SAD-u u 40 godina od legalizacije pobačaja 1973. godine, prema službenim procjenama, računa se da je počinjeno oko 56 milijuna pobačaja: više od 3.300 djece dnevno, 137 svaki sat i jedno svakih 30 sekunda. Od toga čak 93% radi poglavito društvenih razloga, a samo 7% zbog fizičkih razloga kao što je bolest. Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije iz 1997. godine, godišnje se u svijetu izvrši oko 53.000.000 ubojstava nerođene djece. Ako tu brojku pomnožimo s nekih 30 godina prelazimo, kako ukazuje talijanski autor Antonio Socci, iznos od 1 milijarde žrtava samo zadnjih desetljeća prošlog stoljeća. Kako oni koji to podržavaju i provode misle da mogu proći bez negativnih posljedica osobnih i društvenih? Božić, rođenje Bogočovjeka kao djeteta, doista je povod da si postavimo i ovakva teška pitanja i da se nad njima zamislimo, kao pojedinci, kao Crkva, ali i kao društvo. Osobito to vrijedi za nas kršćane. Upozoravanje na ovakve apsurde našega vremena i obrana najugroženijih koji se ne mogu sami braniti, u ovom slučaju nerođenih, dio je našeg kršćanskog poslanja i najizvrsniji čin ljubavi prema svijetu. Mnogi kršćani su nažalost nasjeli propagandi svijeta pa drže da je dovoljno biti dobar čovjek i činiti tjelesna djela milosrđa a zaboravljaju da postoje i duhovna djela milosrđa koja su još važnija i potrebnija.  U konačnici ljudska dobrota, bez obzira koliko bila velika, sama po sebi nikoga ne spašava nego jedino Isus Krist. Dati djeci vjeru i nadu u Boga Možda je ovdje pravi trenutak podsjetiti ljude što gube kad olako prepuštaju sebe i svoju djecu, posebno djecu - ovdje se kao tema nameće, između ostaloga, čitava rasprava oko spolnog odgoja u školama - nekim drugim pristupima svijetu i čovjeku, odbacujući, ili zanemarujući vjeru u Boga koji je želio doći na svijet kao maleno i nemoćno dijete.Dakako, ako duhovna djela ljubavi prevedemo na obiteljske odnose, to znači: Najvrednije što roditelji mogu dati djeci nije osiguranje zemaljske egzistencije. Sve materijalno ionako prije ili kasnije propada, a mnoge ugroze života ionako su duhovne i moralne naravi. No ako roditelji djeci uspiju prenijeti jedinu pravu vjeru i nadu u Boga koji ne razočarava, dali su im usmjerenje u život koje je kadro izdržati sve životne oluje, temelje kući izgrađenoj na stijeni.  Kad ste spomenuli spolni odgoj, očito su vremena takva da su roditelji vjernici u ovome trenutku dužni izaći iz anonimnosti i izboriti se za svoje pravo - koje je uostalom njihovo ustavno pravo - na odabir odgoja za svoju djece. Time ujedno čine važnu stvar za čitavo čovječanstvo, jer ovdje nije riječ o jednom predmetu, nego o borbi za duše djece.  Obitelj je danas - prva na udaru Matejevi i Lukini izvještaji, poznati pod imenom »Evanđelja djetinjstva«, zapravo su dobrim dijelom izvještaji o svojevrsnoj epopeji Svete obitelji. Ovih smo dana svjedoci pokušaja relativizacije samog poimanja obitelji...Rekao bih da je obitelj danas prva na udaru jer ako se nju uništi imamo samo izolirane pojedince bez iskustva ljubavi i vjere, kojima se može manipulirati po volji, neku vrstu modernih janjičara. Zato je borba za obitelj borba za opstanak sviju nas i svakoga od nas, djelo ljubavi, djelo za život, a ne djelo protiv bilo koga. Kad je riječ o obitelji, posebno nam je zanimljiv evanđelist Matej. Kod njega je, zapravo, jedini »idilični« prizor poklon mudraca, a i taj se čin odvija pod sjenkom prijetnje. Ostalo je zapravo vrlo okrutno... Vidim da ustrajete na obiteljskim aspektima božićnog otajstva.Ukratko, činjenica da je Bog želio da se njegov Sin utjelovi u ljudskoj obitelji upućuje na to da je Bog samo poštivao osnovnu gramatiku ljudskoga života koju je upisao u čovjekovu narav kod samoga stvaranja čovjeka, kad ga je stvorio kao »muško i žensko« i kad je tome paru dao moć i odgovornost donošenja na svijet novoga života. Obitelj nam se u božićnim izvještajima prikazuje kao temeljna stanica ljudskoga društva. U njoj pojedinac doista s najbližima dijeli dobro i zlo i u zajedništvu prevladava najteže trenutke svog zemaljskog hodočašća. Ona Božja: »Nije dobro da čovjek bude sam« vrijedi stoga za sva vremena i nije podložna ljudskom inženjeringu - osim po vlastitu štetu.Ideologije imaju nešto herodovsko Posebno se u Matejevu evanđelju ističe lik Heroda kao prijetnje djetetu i obitelji. Tko bi danas bio Herod?Herod je čovjek koji je svoje sebične interese stavio iznad svega drugoga i ništa mu nije sveto. U tom smislu se mogućnost Heroda krije u svakome od nas. Posebno to vrijedi za one moćnike koji si utvaraju da se mogu i smiju igrati Boga. U tom smislu svaka ideologija ima u sebi nešto herodovskog, jer misli da ima pravo manipulirati ljudima, pa i ubijati ih u ime neke ljudske ideje, nekog navodno spasenjskog projekta u kojemu pojedinci sebe vide kao spasitelje.  Ipak, Herod nije izvojevao pobjedu... Da, neka tu bude poruka za kraj ovoga razgovora. Unatoč tome što je ljudskoj slobodi dana u ruke silna moć, uključujući i vlast nad životima nevinih, moć Heroda je ipak ograničena. Evanđelja ustraju na tome: nema te sile koja može spriječiti Boga u tome da ostvari svoja obećanja. Novorođeni Kralj i Herod nisu stvarni suparnici. Herod je samo karikatura čovjeka koji se drznuo igrati Boga. S povijesne distance to jasno vidimo. No kad pred očima imamo sve današnje Herode, može se i nama činiti da su nadmoćni, da su vječni.  Po vjeri smo, međutim, u stanju u krhkom i ovisnom betlehemskom djetetu vidjeti Uskrsloga kao konačnog svjedoka Božje pobjede nad svim zlom i nad samom smrću. Tog smo Uskrslog pozvani kao vjernici naviještati i životom svjedočiti. Vrijedi to kako za pojedince tako i za obitelji. Obitelj koja je otvorena životu i u kojoj se supružnici ljube vjernom ljubavlju jest jako svjedočanstvo pred kojim nitko ne može ostati ravnodušan. Tu se Bog naviješta djelima i životom. Ona je s jedne strane sablazan, ali s druge izazov i pitanje za novovjeke pogane. Jasno, da bi se moglo živjeti po Božjem potrebno je ostati u vezi s Bogom. I tu se molitva otkriva kao neophodna. Možda je upravo ovaj Božić dobra prilika vjerničkim obiteljima da se pitaju što je s dnevnom obiteljskom molitvom. Nekada je ona, osobito zajednička krunica, nosila čitave naraštaje kršćana zašto ne bi i naš? Kršćanska obitelj danas ne dopušta polovičnost: ili će se živjeti u strahu i izdaji, ili biti heroj ljubavi u svakodnevnici. ************************************  Biste li mogli biti malo konkretniji, kad je riječ o »herodovskim« ideologijama, osobito u današnje vrijeme?Da, živimo u vremenu kada su se najmoćniji udružili protiv života djece i protiv obitelji. Službeno se to zove depopulacija, a enciklika »Evanđelje života« puno izravnije to naziva zavjerom protiv života. Smatrao sam vrijednim truda pozabaviti se tom problematikom te s njom povezanom patnjom djece pa skoro namjeravam objaviti knjigu koja će biti naslovljena upravo »Zavjera protiv života«. Za podatke koje ću ovdje navesti u knjizi iznosim izvore. Isto tako, ovih nekoliko tvrdnji samo su maleni dio onoga što sam istražio. Krupni kapital, u sprezi sa politikom SAD-a i UN-a financiraju, promiču a negdje i nameću razne mjere kontrole i smanjenja pučanstva na zemlji a sve pod vidom skrbi za ''dobrobit čovječanstva, okoliša, resursa, zdravlja'' i slično. Kako je do toga došlo? Svjetski moćnici, ekonomski i politički, jednostavno su zaključili da, ako žele zadržati svoje privilegije i još ih povećati, moraju spriječiti siromašne zemlje da im preko demografskog razvoja postanu ekonomska a onda i politička konkurencija. Njihov postavljeni cilj je vrlo ambiciozan: prvo postići nulti rast stanovništva, čemu smo se već dobrano približili, a onda ga sustavno smanjivati, što se već počelo događati na Zapadu, samo što se kompenzira priljevom ekonomskih emigranata. Koji bi po njima bio optimalan broj? Primjerice medijski magnat Ted Turner se zalaže za 95% smanjenje pučanstva na sveukupni broj od oko 300 milijuna, a poznati oceanograf Jacques Cousteau konstatirao je da radi stabiliziranja svjetske populacije, »mi moramo dnevno eliminirati 350.000 ljudi« te se zalaže za 700 milijuna s kojim bi »život na zemlji bio rajski«. Da to nije rečeno bez osnova potvrđuje i kameni spomenik podignut 1980. godine u Američkoj saveznoj državi Georgiji gdje je uklesano 10 zapovijedi Novog Doba od kojih prva nalaže: »Održavati čovječanstvo ispod 500 milijuna u vječnoj ravnoteži s prirodom.« U tu svrhu neki su predlagali drastična sredstva, nad čijom bi se bezobzirnošću i samo Herod postidio. U načelu se ipak izbjegava izravno djelovanje i daje se prednost stvaranju »kulture« nerađanja koja uz to i puno manje košta. Bogate zemlje u tome prednjače primjerom, a zemlje Trećeg svijeta izložene su raznim političkim i ekonomskim pritiscima te »kontraceptivnom imperijalizmu«. Vodeću ulogu u tome još uvijek ima SAD. Na UN-ovoj konferenciji o populaciji u Bukureštu 1974. godine nije prihvaćen američki prijedlog, koji je osobno osmislio John D. Rockefeller III, kojim se tražilo usvajanje »plana akcije za svjetsko stanovništvo« kojim bi se provodilo smanjenje broja stanovnika. Tada su SAD same pristupile njegovoj realizaciji i već 1974. godine su imale gotov program pod naslovom: »Posljedice svjetskoga porasta stanovništva po sigurnost SAD-a i njihove interese u stranim zemljama« ili skraćeno NSSM 200. On je usvojen 1975. godine i od tada postao dio službene američke politike. U njemu je smanjenje pučanstva definirano kao strateški politički cilj, jer je inače upitna buduća dostupnost sirovina i trgovina SAD-a. Koliko se taj dokument držalo važnim pokazuje da je nosio oznaku »strogo povjerljivo« i tek je nakon 15 godina postao dostupan javnosti. Mogao bih ovdje nizati razne dokumente koji dokumentiraju i druge utjecaje, no - ukratko - takav pristup pozadina je i zajednički nazivnik kako pobačajnoj i kontracepcijskoj politici, tako i ranoj seksualizaciji djece putem spolnog odgoja te relativizaciji obitelji nametanjem njezinih različitih takozvanih alternativnih oblika. Taj pristup ujedno objašnjava i upornost političkih elita koje ih provode, upornost koja je čak kadra odbaciti ili izigrati temeljna načela demokracije, čemu svjedočimo ovih dana u Hrvatskoj. ... |
- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Listopad 2016 (1) Prosinac 2013 (2) Studeni 2013 (5) Listopad 2013 (3) Rujan 2013 (2) Kolovoz 2013 (7) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (6) Ožujak 2013 (14) Veljača 2013 (10) Siječanj 2013 (17) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
HOME - početna opis bloga: promatranje svakodnevnice OČIMA VJERE  **** u GODINI VJERE... Ovu godinu u Crkvi i cijelom svijetu obilježio je i događaj - povlačenja pape Benedikta XVI i biranje pape Franje... Tako prvi put u povijesti imamo DVOJICU PAPA (!!!) Jedan aktivni, drugi kontemplativni... ali JEDNO JE UČITELJSTVO CRKVE! i ono je nepromjenjivo! Ostaje ZAUVIJEK.  *** ČVRSTO VJERUJEM U BOGA OCA I SINA I DUHA SVETOGA. ŽIVOTOM ŽELIM POTVRDITI SVOJ KRSNI SAVEZ S BOGOM I TAKO OBNOVITI SVETI PRADJEDOVSKI ZAVJET VJERE U ISUSA KRISTA I VJERNOSTI KATOLIČKOJ CRKV. SVOJU ODLUKU POLAŽEM U BEZGREŠNO SRCE PRESVETE BOGORODICE MARIJE. AMEN. Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom! ***** **Kako živjeti Godinu vjere? **Biblija i Katekizam Katoličke Crkve **svakodnevna misna čitanja ''Gledaj život očima vjere'' (bl. Ivan Pavao II) **** tal. pjesma: MAGNIFIKAT ****  UZROČE NAŠE RADOSTI, MOLI ZA NAS! ***
B3
 O, Gospe od zdravlja, moooli za nas!!! Kutak ZA zdravlje, duhovno i tjelesno... (pro-Life & pro-Health) *** Neki korisni linkovi o aktualnom ''zdravstvenom'' odgoju: * (Dragi roditelji), JE LI VAM SVEJEDNO???,Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije * Zajamčiti roditeljima pravo da odabiru odgoj za svoju djecu, kardinal J. Bozanić * Ideologiju koja mijenja istinu o čovjeku vjernici ne žele!, kardinal J. Bozanić * »Nećemo šutjeti na ono što nije u duhu i za dobro čovjeka«, zadarski nadbiskup Želimir Puljić * Nove prijetnje našoj djeci, dr. Antun Lisec * udruga GROZD - Glas ROditelja Za Djecu - informira o zdravstvenom odgoju * ŠTO BI RODITELJI TREBALI ZNATI O ZDRAVSTVENOM ODGOJU, (''Grozd'') *** brojilo od travnja 2008 DANAS VAS JE OVDJE: |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||