Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno,
da nikada ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini,
nego spoznajem što je lijepo u dušama mojih bližnjih
i pomažem im.
Pomozi mi, da moje slušanje bude milosrdno,
da budem naklonjena potrebama svojih bližnjih,
da moje uši ne ostanu ravnodušne
za boli i žalopojke bližnjih.
Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan,
da nikad prezirno ne govorim o svojim bližnjima,
nego da za svakog imam riječ utjehe i praštanja.
Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne
i pune dobrih djela,
da svojim bližnjima činim samo dobro,
a teže i mučnije poslove uzimam na sebe.
Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne,
da mojim bližnjima žure uvijek u pomoć
i svladavaju vlastitu iznemoglost i umornost.
Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.
Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno,
da osjećam sve patnje bližnjeg,
da nikom ne uskratim svoje srce,
da iskreno susrećem
i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu... (sv. Faustina K.)
***
Gospodine, učini me oruđem svoga mira!
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, daj da ne tražim da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju, nego da ja razumijem druge;
da ne tražim da mene ljube, nego da ja ljubim druge!
........ Jer tko daruje, prima;
tko prašta, biti će mu oprošteno,
i tko umire sebi,
rađa se za vječni život!
Amen.
In memoriam:
ravnatelj - Marijan Zdravko Sekelez...
...
...........................................................................................................................................................................................................................
'LOVREĆ je dublji za jednu ranu,
Hrvatska zemlja je dublja za jednu raku....' - govorio je na svetoj misi zadušnici župnik Lovreća
opraštajući se od Marijana ZDRAVKA SEKELEZA...
Bio je to Domoljub koji je iza sebe ostavio osjećaj osiromašenosti - mnogima koji su ga poznavali...
nama koji smo ga susretali kao svog ravnatelja...
onima koji su ga poznavali kao svog sumještanina,
onima koji su ga poznavali kao suborca...
a osobito onima koji su ga poznavali kao dio svoje obitelji - supruzi i njih ŠESTERO DJECE!!!
Petru i Mariju, ... (mojim učenicima nekada,....),
Petri i Maji, Stipi i Ivanu... i njihovoj majci Ankici - nek ostane
čvrsta VJERA U USKRSNUĆE I ŽIVOT VJEČNI ...
tamo gdje Bog briše svaku suzu, tamo gdje boli više nema, ni jauka...
I Isus je imao razloga da se samosažaljeva:
- Nisu Ga prihvaćali od samog početka.
I Josip i Marija su mogli jadikovati i kukati od samog početka.
U cičoj zimi ne imati gdje roditi dijete i to Sina Božjega?
Je li itko od njih znao bolje što to znači biti – ne prihvaćen?
Onda toliki primjeri svetaca, apostoli, Pavao... i drugi...
Upravo zato su i mogli biti primjer VJERE i danas su i zauvijek su primjer onima koji se nađu u sličnoj situaciji. Upravo tada njihova vjera je bila na kušnji.
A ipak nekako nam je teško prepoznati situacije kad je i naša VJERA NA KUŠNJI.
Skloni smo ljude osuđivati... umjesto rasti U VJERI.
Umjesto iskoristiti baš tu situaciju, taj problem, tu ne-susjećajnost i tvrdoću ljudskih srdaca – kako bi se približili Bogu. A naš Bog je Ljubav, ...
Ta i On sam je prihvatio život osamljenosti, bez razumijevanja.
Ta tko je ikad osim ISUSA - bio čovjek i Bog - da bi Ga mogao razumijeti? Tko je ikad učinio sam sebe toliko malenim da je ušao u zatvore tabernakula i nezahvalnih ljudskih srdaca da bi znao što osjeća Isus u svojoj osamljenosti? Samo Bog to zna. Samo Isus.
Što može osjećati netko tko je dugo vremena slijedio Isusa i odjednom - Isusa je nestalo....
a taj netko je sve ostavio i u velikom pouzdanju bio krenuo za Njim. Zar to nije kao da mu nestaje tlo pod nogama od straha i neizvjesnosti... Kao da je u visokoj krošnji, gdje se gnijezde ptice nebeske... ali s pogledom prema dolje... i u nekom neopravdanu strahu da Gore – nema ništa, a dolje – dolje je samo ponor...
Tada je prilika – ili da se samosažaljava i dovodi u napast NE VJERE i sebe i druge... ili da VJERUJE da ima netko Gore... netko tko voli i nikad ne ostavlja.
Tada je prilika – kukati nad sobom ili se okrenuti prema drugom i vidjeti:
'Nije li moj bližnji u kakvoj nevolji. Mogu li ja komu kako pomoći? Mogu li drugog ohrabriti i reći: 'Ne boj se! Ne gledaj samo zemlju, gledaj Nebo... ' bo... '
I tada prestaje kušnja a počinje – VJERA.
Ono što je nama teško Bogu nije teško. Ono što je nama problem Bogu nije problem.
Pitanje je samo želimo li – gledati prema Njemu i tražiti Ga ... tražiti ga u malim svakodnevim stvarima.
U sadnji i klijanju, u suncu i kiši, ...
u bratu čovjeku koji je vjernik i bratu čovjeku koji nije ni svjetan Koga ne prihvaća ne prihvaćajući Boga u svoj život.
Ljubav prema bližnjemu nas spašava od samosažaljvanja.
Kao što imamo prilika za samosažaljavanje - tako uvijek imamo prilika biti Bogu zahvalni.
Pogotovu ako smo upoznali Boga.
Biti zahvalan što nam Bog još daje priliku da živimo pod ovim svodom nebeskim gdje još možemo činiti dobro i nadoknaditi možda za one dane kad smo bili sebični... oholi... tvrda srca...
Biti zahvalni za svakog koga sretnemo na putu jer se nije on sam stavio u naš život nego nam ga Bog daje – baš takvog... Nama ponekad teškog. Nama ponekad ne razumljivog.
Ako sretnem čovjeka na kojem kao da stoji etiketa: 'nisam vjernik'... – to nije razlog za osuđivanje. Eto razloga da ponajprije zahvalim Bogu za one koji su meni prenosili vjeru, možda ne toliko riječima koliko životom.
Biti zahvalni za one koji nam ne pomažu – jer jedino tako slijedimo Isusa u Njegovoj ostavljenosti.
Biti zahvalan za čovjeka koji nas optužuje i koji nam možda želi malo zagorčati život – jer možda nam skraćuje muku čistilišta...
Biti zahvalan za čovjeka koji nije zahvalan i koji nam možda nikad neće reći ni ''Hvala'' ... ni ''Molim'' ni ''Izvoli ni ''Oprosti'' ... za čovjeka koji nam možda govori loše iza leđa... koji nas je spreman ocrniti, a sve još u ime neke 'Istine i pravde'... To što nema dokaza, to nije bitno. Ni u Isusovo vrijeme ni danas. Bitno je zabaviti ljude – širiti senzacije, prikloniti ih na svoju stranu. Ako ništa nema – izmisliti nešto. Aludirati na nešto. Na nekog.
Biti zahvalan i za takvog čovjeka koji nam daje priliku osloboditi se onog što ljudi o nama misle. Pa sve da nas i proklinje... i želi nekako smaknuti – biti zahvalan i za takvog čovjeka - ... teško je... ALI...
– ''ako volimo samo one koji nas vole – što osobito činimo!'' ''Ne čine li to isto i pogani?!''
Kako je stvarno izgledalo Isusovo lice?
Možemo ga barem pokušati predočiti...
Složila bi se s rečenicom Ivice Ursića da Isus ne traži forenzičare nego SLJEDBENIKE
ali nekom i neki dokazi nešto govore, pa evo i malo dokaznog materijala (doduše, na engelski):
''Pomoli se za ovog ... ili onog...''
- čujemo ... tu i tamo, od ovog i onog...
.......................................................................................................................................................................................................................
***
Ima ljudi koji traže molitvu i oni su joj valjda onda i otvoreni...
ali ima, na žalost, i onih koji nisu, koji ne traže ni molitvu ni Istinu...
Isus nam nije bezveze ostavio Gospu za našu majku.
Dao nam ju je u svojoj oporuci s Križa,
kad je rekao: EVO TI MAJKE:
Ne prihvatiti Dar koji nam Isus nudi bila bi prava ludost.
Pogotovo u vremenima kad se čini da s nekim ljudima ili s nekom djecom
ne znamo kako bi... ne znamo šta bi...
Dovoljno je onda samo učiniti što NAJBOLJE MOŽEMO,
pa i drugima ih možda preporučiti u molitve...
ali ih - u molitvi - predati i Njihovoj i našoj Majci - Gospi...
Neka Ona učini što treba.
Ako su to 'bebe u vjeri' neka ih ona 'vozi u svojim kolicima' ...
polako i strpljivo,
jer ako se samo u svoj rad i trud uzdamo
lako ćemo doživjeti neuspjeh i razočaranje.
Mnogi su roditelji i odgojitelji predavali svoje odgajanike u ruke Blažene Djevice Marije
i nisu se pokajali.
Poznata je naša stara izreka: ''Daj dite materi!''
A mi bi možda ponekad da je naša zasluga
što je ovaj ili onaj dobro odgojen, i postao savjestan i odgovoran...
što je netko prestao biti uncut,
što je netko prestao samo ronzat i prigovarat,
ili što je netko prestao psovati,
što je netko počeo ići u Crkvu i Boga moliti
... što je spašen od propasti ...
vremenite ili vječne...
I dok pod Gospinu zaštitu želim i ja staviti - neke... razmišljam:
Da bismo druge predavali Majci - Gospi, moramo i sami sebe potpuno predati Njoj.
Predati joj i sve svoje zasluge.
A ako je Isus, Sin Božji mogao svoj zemaljski život predati Gospi -
zašto se još - bojimo toga: - predati svoj život pod Gospinu obranu???
HOME - početna
opis bloga: promatranje svakodnevnice
OČIMA VJERE
****
u GODINI VJERE...
Ovu godinu u Crkvi i cijelom svijetu obilježio je i događaj
- povlačenja pape Benedikta XVI i
biranje pape Franje...
Tako prvi put u povijesti imamo DVOJICU PAPA (!!!)
Jedan aktivni, drugi kontemplativni... ali
JEDNO JE UČITELJSTVO CRKVE!
i ono je nepromjenjivo!
Ostaje ZAUVIJEK.
***
ČVRSTO VJERUJEM U BOGA OCA
I SINA I DUHA SVETOGA.
ŽIVOTOM ŽELIM POTVRDITI
SVOJ KRSNI SAVEZ S BOGOM
I TAKO OBNOVITI SVETI
PRADJEDOVSKI ZAVJET VJERE
U ISUSA KRISTA I VJERNOSTI
KATOLIČKOJ CRKV. SVOJU ODLUKU
POLAŽEM U BEZGREŠNO SRCE
PRESVETE BOGORODICE MARIJE.
AMEN.
Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj,
čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!