subota, 19.01.2008.
Lost...
Vidim da niste shvatili onaj portret. To je bilo prije u jednom postu. Roxy i ekipa idu na mjesta gdje su živjeli njihovi pretci. Tako da...žena sa portreta, Delma Glasgow je Lanina pretkinja.
I unaprijed upozoravam da ovaj post nije za one slabog srca. Nije horor post. Ali ima činjenica koje će vas iznenaditi. I da se zna...ovo sve radim za Maggie <3.
I unaprijed upozoravam da ovaj post nije za one slabog srca. Nije horor post. Ali ima činjenica koje će vas iznenaditi. I da se zna...ovo sve radim za Maggie <3.
Roxy je strčala niz stepenice oblačeči jaknu na sebe.
-Idemo! Pa gdje vam se uopše žuri? Ta mapa stoji tamo stotinama godina, pa može sačekati još par sati!
-Roxy, samo šuti. Idemo.-odbrusi Evan i uze ljubičastu jaknu sa stolice.-I gdje je onaj gmaz James?-zaori se njen glas prostorijom kada je shvatila da Jamesa nema.
Kao odgovor na pitanje izašao je James iz sobe na kraju hodnika. Mairine sobe.
-Trupac jedan, mi ovdje idemo u potragu za jebenim kartama, a ti skupljaš jebene cure!-potrča ona prema njemu, očiju sjajnih od bijesa.
-Man's gotta do, what man's gotta do!-slegnu on ramenima.-I zašto to tebi smeta?
-Zato-reče ona unoseći mu se u lice-što je ovo jebeno ozbiljna stvar. A ti ovdje ganjaš cure.
-Stvarno? A znaš šta ja mislim da je to. Mislim da se ja tebi sviđam.-reče on tiho, približavajući se njenom licu.
-Jel? E pa radije bih jela kravlje iznutrice svaki dan.-reče i pokaza mu sredni prst uz mnoštvo psovki.
Koračali su kroz gustu šumu. Jedva koji tračak sunca je dopirao do njih, iako je bilo tek jutro. Maire i James su se držali za ruke i svako malo su razdijelili jedan ljigav poljubac. Evan bi tada samo otpuhnula i sasula mnoštvo psovki sebi u bradu.
A onda je glasan krik zaparao uši. Maggie je stala kao ukopana. Svi su pogledali u smijeru njenog prsta. A onda ni Roxy nije mogla da zaustavi krik. Ispred nje je stajala Amelia Gabrielle Goth Riddle. Njena mama.
***
Roxy nije mogla izustiti riječi. Činilo joj se kao da cijelu vječnost stoji tamo, u toj gustoj šumi, gledajući svoju mamu. Ustvari dali je to uopšte bila ona. Njena mama je umrla. Gledala ju je kako umire. Ovo nije mogla biti ona. Ali buru misli je prekino Evanin oštri glas,
-Amelia?-rekla je odsječno. I tako hladno da je Roxy prošla jeza- Jesi li to ti?
-Očigledno.-odgovori onim hladnim glasom. Tako poznatim, ali tako dalekim. Glasom koji je Roxy gotovo...poželjela.
Amelia je stajala još uvjek graciozno kao i uvjek. Nosila je dugačku crnu haljinu koja se vukla po podu. Lice joj je bilo neobično blijedo. Izgledalo je još blijeđe u kontrastu sa njenom crnom kosom. Predivnom crnom kosom. Plave oči, iste kao Roxyne su bile uokvirene crnom olovkom. Izdaleka se osjećao njen skupi parfem. Sklonila je pramen kose sa lica. A onda je Roxy sinulo.
-Ti si nas pratila svo vrijeme?-rekla je pokušavajući da sakrije drhtanje glasa. Ali nije joj uspjelo.
-Da. Bila sam tu kada ste bili u Italiji. I Roxy, uhvatila sam se za tebe kada smo putovali Ključem.-u glasu joj se osjećala hladnoća. I prezir.- Mogu ti reći sestrice-ovaj put se okrenu ka Evan.- da si odradila dobar posao. Stigla si dovdje. Ali da prestanemo sada ovdje gubiti vrijeme. Idemo da sjednemo i porazgovaramo.
Pokazala je rukom prema puteljku, a svi su krenuli za njom.
***
Sve je postajalo svijetlije dok su hodali prema maloj livadici. Na livadi je puhao topao povjetarac. Ustvari u Irskoj je bilo toplo za ovo doba godine. Ali padalo je previše kiše. Čak više nego u Londonu.
Amelia je zamahnula štapićem i 12 stolica se stvori niodkuda. Svi su sjeli i gledali su u nju čekajući da počne da priča. Ali ona je samo šutila i zurila je u njuhova lica.
-Znate-poče ona tihim glasom-nisam očekivala to od vas. Trebali ste biti dobre Crne Pantere. Ali vi ste me izdali. Pogotovo Roxy i Amy.
Svi su gledali u tlo i niko nije imao dovoljno hrabrosti da je pogleda. Osim Evan. Evan je samo zurila u nju, gledajuću je sa nevjericom. Kao da nije mogla da povjeruje da je njena sestra tu. Sestra koju je ubila.
-Imala sam razlog-začu se tihi Amyn glas. Roxy je tek sada shvatila da Amy nije progovorila niti jednu riječ odkada su ušli u onu šumu.
Amelia je podigla pogled prema njoj, ali ovaj put negovoreći ništa.
-Ubila si tatu. I to ti nikada neću oprostiti.
Zavladao je još jedan trenutak one neugodne tišine. Tišine koja je parala uši.
-Nisam.-odgovori ona odlučno-Nisam ga ja ubila. Bio je to Voldemort. Spremila sam se da ga idem naći i ubiti. Osvetiti se. Ali tada...pa desilo se šta se desilo.
-Dosta melodrame-viknu Evan-Sad mi reci. Kako si živa?
Evan je pitala pitanje na koje su svi čekali odgovor. Vidjeli su je mrtvu.
-A ja nisam živa.-reče sa takvom lakoćom-Ja sam utvara. A vi ćete mi pomoći da opet budem živa.
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv