ljudi, evo me doma....

eto prosli prvi dani na faksu.....i kako bilo?... OCU DOMAAAAAAAAAA....
mislim da ne volim promjene... volim one male, da znas da se nesto dogada i da ti je uzbudljivo....ali ne volim velike promjene, ne volim kad moram sve ispocetka.... volim onaj osjecaj sigurnosti koji imas, a ne ovako...kad zapocinjes sve ponovo... a tako to ne zelim, jer mi je bilo presuper u srednjoj...ovo je grozno, osjecam se koda sam sa drugog planeta dosla...sama u masi ljudi...ljudi koji mi se nesvidaju bar one koje sam do sad upoznala,...ocu svoj razred, di se svi volimo, i di nema onog pogledavanja i odmjeravanja... di su ljudi dobri...
onda dodem u stan i nema nikoga, prazno....ocaj.... znam da bude bolje...
MOJA JUBAV DOLAZI ZA 2 DANA NAKON 3 MJESECA I ONA BUDE PRESRETNA!!!
i briga me za sve....mogu ja to sve izdrzat...je tako??

...ako zakazem daj mi snage stvorit nesto prekrasno...

Naučila sam da se ponekad ne pojavljuje druga mogućnost, bolje je prihvatiti darove što nam ih svijet pruža... Jasno da je to opasno, no je li ta opasnost veća od opasnosti da ce me sutra udarit auto?.... Ako moram biti vjerna nekome ili nečemu, ponajprije moram biti vjerna sebi.... Ako tražim istinsku ljubav, prije se moram umoriti od osrednjih ljubavi koje srećem. Malo životnog iskustva što ga imam naučilo me je da nitko nije vlasnik ničega, sve je iluzija, i to od materijalnih do duhovnih dobara.... Onaj tko je već izgubio nešto što je smatrao sigurnim nakraju nauči da mu ništa ne pripada. I ako mi ništa ne pripada, ne moram trošiti vrijeme razmišljajući o stvarima koje nisu moje; bolje je živjeti kao da je danas prvi (ili posljednji) dan u mome životu....

[URL=http://img254.imageshack.us/my.php?image=ruketn2.jpg][IMG]http://img254.imageshack.us/im

Ljudsko biće može podnijeti tjedan dana bez vode, dva tjedna bez hrane, mnoge godine bez krova nad glavom, ali ne može podnijeti osamljenost. To je najgore mučenje, največa patnja. Većina ljudi pati od tog razornog osjećaja – osjećaja da nikome na svijetu nije stalo do njih.

[IMG]http://img379.imageshack.us/img379/3969/hugqi5.th.jpg[/IMG]

Na svim jezicima svijeta postoji poslovica: daleko od očiju daleko od srca. No ja tvrdim da je to posve netočno; što dalje od očiju, to su bliže srcu osjećaji koje nastojim ugušiti i zaboraviti. Ako smo u progonstvu, želimo sačuvati i najmanju uspomenu na svoje korjene; ako smo daleko od voljene osobe, svatko tko prođe ulicom, podsjeća nas na nju.

ako nekoga voliš, pusti ga od sebe...ako se vrati zauvijek je tvoj...ako se ne vrati nikad nije ni bio...

Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednog dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete i putovale su nebom u potpunom skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
No, tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.
Osjetila se osamljenom.
I pomislila: Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići,
Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: «Pa ti imaš sve.» No, došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu, izgubila je zanimanje za nju. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svog života, počela je mršavjeti, izgubila je sjaj, postala ružna – i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
Jednog lijepog dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kaada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.
Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tjelo.
Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao i smrt je pokucala na vrata. «zašto si došla?» upita je žena.
«Da bi ti mogla ponovo s pticom letjeti nebom», odgovorila je smrt. «Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada san ti ja potrebna

da postoji nada....

ima toliko toga za rec....a nema nista....
a nije me bilo jako dugo....mislim da sam bila previse pazna ili previse zaokupljena drugim stvarima....bilo bi bolje da sam pisala....tek sad vidim, koliko to pomaze...stvarno...tek kad napisem ono sto mi je tu, shvatim tek kako se osjecam i sto me povrijedilo, inace mi je sve zbrkano, tonu osjecaja je tu, previse misli koje se ne slazu...ovako sve dode na svoje mjesto....vidim...
sam sretna? ufff...neznam mozda jesam, ili nisam... al mislim da sam dobro i to je nesto... uvik mi je bilo tesko shvatit kako ljudi s vremenom izgube osmjeh kako izgube optimizam i svu onu energiju kojom zrace...sad mi je jasno, ubijamo je mi, ljudi, svojim postupcima, svojim djelim....zasto smo svi tako zlocesti?... zasto vise nikome nije stalo za ljude....ne mislim samo na prijatelje...sto su svi postali tako sebicni...sto niko ne shvaca koliko bi lakse bilo da barem jedanput na dan, ucinimo nesto ljepo za nekoga, pomognemo mu, al onako iskreno, cak i ako nam nije drag...znam da razmisljan kao djete, al nemogu si pomoc.... mislim da necu prezivit kad za dva mjeseca odem u grad studirat...ljudi ce me jednostavno pregazit.... pokusavam ovo ljeto, samo da postanem malo jaca, da prestanem vjerovat u svakoga...tako da uspijem zavrsit taj faks... ali kad me gaze i moji ljudi koji me pozanju kako nece oni koji me ne poznaju.... mislim da trebam pomoc...

Tako malo treba za srecu, a opet tako puno...

nekad mi se čini da sama sebi ne dopušam da budem sretna, da jednostavno sve ono sto je dobro želim uništit... mislim da neznam sta zelim... imam super decka, koji nemoze bit bolji, i koji me voli,... i ja sam mislila da ja njega volim, da nemogu bez njega...ali zadnjih dana samo razmisljan o tome jel to stvarno tako...kako da saznam dali ga stvarno volim... cak razmisljan o tome da prekinem s njim, tako ako budem puno patila, to je dokaz da ga volim... cini mi se da samo trazim nacin da si unistim zivot... jer sam sad sretna, tj. bila sam dok mi neke musice nisu usle u glavu...sad vise nista neznam...jel volim njega il volim to sto iman nekoga...i osjecam se krivom sto nakon 9 mjeseci veze uopce razmisljan o tome na taj nacin...jer on to ne zasluzuje...al mozda mi je dosta svega, mozda smo previse skupa i sad zelim nesto novo, al se bojim to sebi i njemu priznat...mozda me strah biti sama ,jer sam se sad navikla sa iman nekoga, ko me voli, ko je uvik tu, s kim mogu bit kad ocu...znam da ce mi to falit...možda ne on, ali sve ono sto on nosi sa sobom... jer na kraju ne gubim samo decka, gubim i dobrog prijatelja, koji smo postali nakon toliko vremna...grozna sam... i ponasam se ocajno, koda ponovno iman 15... al neznam sta da radim...kako provjerit dali nekog stvarno volis?? kako znat jer to zaljubljenost? tj ljubav ili samo prijateljstvo??

.....mrzim svoju depresivnost.....

...

Kako se samo to putovanje razliovalo od onog obilaska otoka u studenskim danima kad su se ona i njezine prijateljice osjećale potpuno slobodne, i ništa osim trenutnog raspoloženja nije određivalo raspored njihovih dugih, suncem okupanih dana; odluke o tome koji kafić posjetiti, na kojoj se plaži pržiti i koliko ostati na kojem otoku donosile su se bacanjem kovanice od dvadeset drahmi. Teško je bilo povjerovati da je život ikada bio tako bezbrižan. Ovo je putovanje bilo prepuno sukoba, rasprava i samo propitivanja; bila je to borba koja je počela mnogo prije nego što se povela na kretskom tlu.
Kako je moguće d ami je dvadeset pet godina, a tako sam beznadno nesigurna u vezi sa svojom budućnosti, pitala se dok je pakirala torbu za put. Evo me u stanu koji nije moj, spremam se poći na odmor s posla koji ne volim, s muškarcem do kojeg mi je jedva stalo. Što je sa mnom?

...
Osama ne znači nužno i osamljenost, osamljen možeš biti i u gomili...

...

Ono što nazivamo sudbinom velikim dijelom određuju naši preci, a ne zvijezde. Kad ovdje govorimo o prošlosti, uvijek spominjemo sudbinu – no ne u smislu nečega čime se ne može upravljati. Dakako, čini se da se događaji pojavljuju niotkud i mijenjaju tijek naših života, no ono što uistinu određuje sve što nam se zbiva djela su onih oko nas i onih koji su bili prije nas.


By: Victoria Hislop: Otok..

budimo sretni

,,Postanite sunce pa ce vas svi vidjeti!''


Nekad ne razumijem zasto mi je tako puno potrebno za srecu... znam da bi me sitnice trebale razveselit, i dogodi se to skoro uvijek, ali isto tako sitnice me brzo i ratuže...i neznam kako protiv toga... ne fali mi nista, ali opet osjecam toliku prazninu,... zasto sam nekad tako tuzna???

Naučila sam da...

Naucila sam da, bez obzira što mi se dogodilo i kako to loše izgleda danas, život će se nastaviti i sutra će biti bolje...
Naučila sam da ti život ponekad daje i drugu šansu...
Naučila sam da ne treba ići kroz život s utezima na obje ruke. Moraš biti u mogućnosti odbaciti stvari za sobom...
Naučila sam da kad god odlučim nešto otvorenog srca obično donesem pravilnu odluku...
Naučila sam da čak i kad patim nemoram biti sama...
Naučila sam da ljudi zaboravljaju ono što si rekao, ono što si učinio, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali kad si to činio...
Naučila sam da svaki dan moraš ispružit ruku i taknut nekoga...
Naučila sam da onaj kome je iskreno stalo do prijateljstva, ne nastoji dobiti prijatelja već postati prijatelj...
Naučila sam da je prijatelj onaj tko je s tobom kad bi najrađe bio negdje drugdje...
Naučila sam da ljubav nije čudo, ali čini čudesa...
Naučila sam da moram još puno toga naučiti...

jubav boli....

danas mi je jubav otisla,... osjecam prazno,... osjecam se tuznom, ali zasto da budem tuzna kad sam zapravo sretna sto ga imam,... osjecam se tako usamljeno, ali zasto kad imam njegovu ljubav,...osjecam da bi samo plakala, i plakala, ali zasto da placem kad me voli, kad ja njega volim... mrzim odlaske, mrzim sto svaki put mora otici, mrzim sto ne zivi tu.... mrzim ga sto je tako dobar i sto ga moram tako puno volit....i sto me tako boli, i sto placem....mrzim sebe sto placem umjesto da se smijem, sto nemogu shvatit da nesmim bit tuzna jer nije fer prema drugima koji nemaju jubav... istina jubav boli, cak i kad si sretno zaljubljen...manje...ali svejedno boli...
jubavi volim te....

malo ja...

Prije kad mi je zivot bio dosadan, vise sam razmisljala o sebi, sto zelim od sebe, kakva da budem... i te stvari.... a sad mi je zivot postao donekle zabavan, dogada se mnogo stvari... i nemam vise toliko vrimena razmisljati o sebi, o nekim malo visim stvarima... osjecam se totalno praznom, kao da bi htjela sve zaustaviti, prekinut za trenutak samo da mogu malo promislit o svemu tome, jer se sve prebrzo dogada, prebrzo da bi mogla vise razmisljati o tome... tako mi se cini da nisam u potpunosti uzivljena u trenutke, i zao mi je jer su se ti trenutci nece ponovit, a ja sam u njima, al sam i izvan njih... osjecam se izgubljeno... i nemogu to promjenit.....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.