Štafeta... I post...
Znam, znam... Obećala sam štafetu još prije mjesec dana ali zbilja, najozbiljnije nisam stigla. Evo, sada ću sve nadoknaditi. :)
1. OVISNIK SAM O BLOGOVIMA 
Od malena se bavim pisanjem priča, pjesama, romana...bilo čega. Škrabala sam na komadiće papira, imala sam tisuće spomenara, a dnevnike da i ne spominjem. Zanimanje mi je bilo - samo pisati. Nakon prvog bloga (koji više ne postoji) nisam mogla odoljeti a da ne otvorim novi. Dugo sam se dvoumila kakv će to blog biti ali nakon nekog izvjesnog vremena nastali su besmrtnici - earendilintirion.blog.hr. To mi je jedan od prvih i zbilja uživam u pisanju (što zbog sebe same, što zbog dečka kojeg prevolim :) Nedugo nakon toga nastaju magichronicles.blog.hr po uzoru na J.K.Rowling (tada sam bila u toj fazi a ni sad nisam baš iz nje izašla ;)... Onda sam pisala Peyton ali sam je zbrisala jer su je svi prekopirali pa mi je to bilo glupo. 
Ok je bilo što je pišu Cady i Lana jer smo se mi nadopunjavale ali otkrila sam još 15 takvih blogova pa se čar izgubila. Jedan od zadnjih je vampirend.blog.hr koji je nastao zbog mog dečka s kojim sam skoro godinu dana (biti će godina u travnju *zaljubljeno se smješka* ) ... I zadnji je - losthings.blog.hr koji je nastao čisto zbog mog osobnog užitka i zadovoljenja... Sve u svemu, ja sam ovisnik o njima. Ne mogu bez barem dva bloga... Ah, bolesno, znam...
2. MOJ DEČKO 
Neobično ali istinito - to je ljubav preko neta. Upoznali smo se sasvim slučajno... U početku smo bili samo frendovi ali kada pogledam unazad, i onda se osjetilo malo - iskrica. Zbilja ga obožavam...definitivno je najvažnija osoba u mom životu. Ne znam kako bi bez njega preživjela zadnjih godinu dana jer sam imala dosta osobnih kriza za vrijeme kojih mi je on bio velika podrška. Najgore od svega je to što on studira u berlinu tako da se uopće ne viđamo... Nedostaje mi i to užasno ali ne mogu to promijeniti! Zbog toga imamo otvorenu vezu iako sam ja bila samo sa dva dečka cijelo ovo vrijeme... Jednostavno, on je taj (bez bozira što imam samo 16)...
3. PALIM SE NA... 
Mlađe dečke. Užasno me privlače. Ja sam sada drugi srednje a palim se na osmaše. To je malo...khm... Pa sad, pedofilski, ali stvarno je istina. Kako kod nas ima prezgodnih dečki u osmom razredu (bolji su nego ovi moji u srednjoj). Doduše, dečko mi ima 18 godina ali opet... Prednosti kod mlađih dečkih - ne traže sex, ne traže obaveze, ne traže cijelovečernje provode izuzetno i samo s njima, nisu napasni i ne zovu te svakih 5 minuta, nisu jako ljubomorni, ne traže izljeve ljubavi... I ne da mi se više nabrajati. :) Ovo je manje ili više ono najbitnije.
4. NEMAM... 
Puno muških frendova. Mama mi je rekla da cure i dečki ne mogu biti prijatelji jer će jednoj strani uvijek biti više stalo. Možda je to istina pa se ja odmah u početku malo ograđujem ali ovi koje imam... Ti su zakon. Sve u svemu, trojica su. Pavle, Hrvoje i Marko. Uvijek spremni za zajebanciju i zabavu. Svaka čast dečkima.
5. ŽIVIM ZA... 
Puno stvari. Nemam moto u životu ali oduvijek sam željela iskoristiti pravi trenutak za prave stvari. To me na neki način i inspirira u mojim pričama. Kada se primim pisanja novog posta, to nije planirano...trenutak jednostavno dođe. Mislim da ja još uvijek čekam onaj pravi trenutak s onom pravom osobom. Ne radi se o... pa o -znate već čemu- (iako ni to nisam isprobala) nego jednostavno... Ja nikada nikome nisam rekla volim te. Iako volim svog dečka, obožavam ga, potreban mi je... Nikada mu nisam rekla volim te. Zašto? Ne znam. Kao da trenutak nikada nije pravi. Ja uvijek kažem "i ja tebe" i ja znam da on razumije...ali opet... Zato pišem blog - tu se sva razotkrijem (još kad znate tko je koji lik u stvarnom životu) ...
POST
Udarila sam u zid prilično bolno. Osjetila sam da me rame užasno boli ali ona nije obraćala pozornost. I dalje se podrugljivo smješkala. Kada sam se u konačnici ustala, ista ona slika me zaprepastila. Iznova. Koliko krvi je teklo niz pod, slijevalo se niz stepenice…latice koje je ona bacala po tijelima koja su uokolo ležala… Sklopila sam oči. „Tko su svi oni?“ upitah polako. „Dante Slytherin – upoznaj svoju braću i sestre.“ Hladan val jeze prošao mi je tijelom. „Molim?!“ Prišla sam najbližoj djevojci. Imala je ledeno plave oči, ruke su joj bile potpuno blijede…krvarila je. Nije se mogla pomaknuti. Čula sam da još uvijek otežano diše. Imala je izgubljeni pogled koji te tjerao da osjetiš bol. Emma, koja je stajala iza mojih leđa, veselo je pjevušila. „Kako možeš?“ upitala sam dok sam pokušavala oživjeti tu jadnu djevojku. „Jednostavno. Uzmeš štapić…i…“ Primila je moju kosu i stavila štapić na moj vrat. „AH, samo povučeš. Da izgovorim nekoliko riječi, i ti bi sada bila ovakva.“ Bacila me na tijelo nekog dečka. „Kako su mi… Kako su nam svi oni braća i sestre?“ upitah zbunjeno. Ustala sam se sa poda. Pogledom sam tražila nekoga tko bi se mogao ustati. „Tata je bio prilično aktivan a putovanje kroz vrijeme mu je bila zanimacija… Zbroji dva i dva.“ Sjela sam na fotelju. Poželjela sam plakati, vrištati…ne znam… Poželjela sam da sve bude u redu. Ona je koračala oko tijela izvikujući godine i bacajući latice. „1831… 1927… 1936… 1875… 1993… 2005.. 2016.. 2079…“ Nisam mogla vjerovati. Oko mene je ležalo barem dvadeset osoba… dvadeset polumrtvih osoba. „Zašto si ih morala…?“ „Ubiti?“ doda ona zaustavljajući se na tren. „Pa… Ne znam. Vajda jer želim biti jedina. Jedina, najbolja…. samo njegova kćer.“ Još uvijek je mahnito ponavljala – jedina – dok sam ja sjedila na istoj onoj fotelji. Zgražala sam se nad onime što je napravila, nad onime što je napravio netko tko mi je bio blizak… Tko je bio dio mene. Odjednom osjetih dašak svježeg zraka. Nisam znala odakle dolazi ali vjetar mi je vijorio oko nogu. Vidjela sam u sjeni nekoliko pokreta a onda začuh očev glas. „Emma…“ pozvao ju je strogo. Ona se trgnula iz pjevušenja i transa u kojemu se nalazila. „Da, oče?“ odgovori ona poslušno. „Moraš ići sa majkom. Ideš kući…“ rekao je nježno. Pomilovao ju je po kosi a ona zatim pruži ruku visokoj čarobnici duge plave kose koja ju je čekala na kraju hodnika. „Dante...“ reče on uplašeno nakon što je Emma otišla. „Da li si dobro?“ Uhvatio je moja ramena i pogledao me – prestrašeno i izgubljeno poput malog djeteta tražio je znakove koji bi mu pokazali da je sve u redu. „Dobro sam, zbilja…“ Zagrlio me prilično čvrsto. „Dođi, moraš mi pomoći.“ Štapićem ih je sve do jednog – svaku moju sestru i svakog moga brata – ozdravio. Provjeravao je da li su dobro isto onako kako je činio sa mnom. Sve nas je volio i do svakog mu je bilo stalo. Poželjela sam se pozdraviti s njim, sa braćom, sa sestrama ali nisam znala što da im kažem. Odlučila sam ih jednom upoznati – jednom, a to jednom nije bilo sada.
Vratila sam se u Hogwarts prilično umorna. Krvava i prljava kakva sam bila, davala sam dojam koji bi ostalima rekao da sam bila u ratu. Prvi kojega sam srela bio je Daniel. Izgledao je prilično zapanjeno i iznenađeno. Čvrsto me zagrlio. Nije ništa govorio – to mi nije bilo ni potrebno. Bilo mi je sasvim dovoljno to što znam da je blizu mene, da mu je stalo i da me ne napušta… „Daniele?“ rekoh plaho nakon što je smanjio jačinu svog stiska. „Da?“ upita on gledajući moje izgubljenje zjenice. „Volim te.“ rekla sam tiho, toliko tiho da možda nije ni čuo… „I ja tebe.“ prošaptao je i poljubio me. Okusiti njegove meke usnice bila je jedina stvar koju sam te večeri mogla poželjeti. Najbolja stvar koju sam mogla poželjeti… Bilo je to ono na čemu sam bila zahvalna.
