Ok, I'm back!


Bit će kratko... Opet otvaram ovaj blog. Adresa naravno ostaje ali se zato sve ostalo mijenja. Likovi pogotovo... Mislim, pola cura koje imam u boxu me ni ne čitaju a kamoli da ostavljaju komentare. to je glupo. Zato, od sada, u priči je samo par ljudi. Kada me budete čitali određeno vrijeme, onda ok... Isto tako, ne želim ni ubacivanje ako nisam sigurna da taj blog mogu čitati. Redovito pratim samo nekoliko blogova (za sada) ali kada ugledam neku novu nadu, staviti ću je u linkove, ok? Nadam se da ćemo se uskoro čuti...

Novi post je u petak. Ako slučajno u naletu inspiracije promijenim adresu bloga, onda... Ma javim vam. Čujemo se u petak. :)

E da, u priči ostaju za sada ovi likovi: Amanda, Anith, Carmilla, Marco, Oliver Wood...i naravno ja. Ako netko želi u priču, prvo mora znati o čemu se uopće radi... I molim tu osobu, neka ostavi u komentarima nešto po čemu ću ja znati da ima pojma o mojoj storiji. Nadam se da se ne ljutite zbog ovog novog režima...


25.05.2007. u 11:48 | K | 13 | P | # | ^


...odlazak...


Ljudi moji, to je to... Što ste čitali o Dante, čitali ste. Drago mi je što jeste ali mislim da je ovo kraj. Jednostavno, jedan dio mog života se završio - započinjem novi. Novi lik, nova priča, novi blog. Ne namjeravam nikoga ubacivati (hvala na razumjevanju) nekoliko mjeseci...dok priča ne poteče a onda ćemo se dogovoriti. Nadam se da se neke osobe (Amanda, Carmilla i Anith) ne ljute na mene zbog ovoga ali... Mislim, izbrisala sam i besmrtnike - onaj tko ne zna koji je to blog neka ode na stranicu earendilintirion.blog.hr - tamo je jedna mala poruka o mom i njegovom kraju... Uglavnom, još uvijek mi se možete javiti na losthings.blog.hr ili na vampirend.blog.hr jer ta dva bloga još uvijek pišem. NAdam se da se čitamo...

Ovo je pjesma koju sam ja napisala. Možda vam objasni neke stvari.


You know...

I saw your footsteps in front of my house in the sand today...
I smiled and looked away.
Memories in the box, in the heart, in my mind...
I closed my eyes.
I heard the words you said to me.
Yeah, I heard them before.
But you said them truly so I wanted more.
More mistakes and things to think about;
how could I forgot?

I heard that story once...
You know, about prince charming and princess fallen asleep.
You know, about never coming back and dreams unseen.
I heard that story once...
But I belived!
Oh, how wrong was I when I smiled?
Cause now I bleed!

I opened my imagination;
I saw you smile and leave...
After the life you gave to me I only live in fear.

I remember the way you called me once.
I remember the way we use to dance.
I remeber your voice in my hair,
I remember my innocence in your fingers.
Why can't I forget all these simple things?
Come on, you gotta give me better than this.

You have to give me cure for this disease.
Sometimes I can't stand the pain it causes to me.
And the memories come again - I still hear that words...
I know I heard them before.
Yeah, I heard them before.
But you said them truly so I wanted more.
More mistakes and things to think about;
how could I forgot?

I heard that story once...
You know, about prince charming and princess fallen asleep.
You know, about never coming back and dreams unseen.
I heard that story once...
But I belived!
Oh, how wrong was I when I smiled?
Cause now I bleed!


Vaša Dante


25.04.2007. u 20:54 | K | 6 | P | # | ^


If I could turn back time...


Ležala sam u svom krevetu kada je do mene došla Carmilla. „Hey lutko…“ reče ona tiho gledajući negdje u prazno. „Hey…“ odvratih promatrajući njene oči. „Nešto nije u redu?“ upitah oslanjajući se na laktove. „Ma ne… Samo.. prekinula sam sa Zirkom.“ Izgledala je kao da bi se mogla rasplakati svaki trenutak. „Čovječe…“ prozborih tiho prisjećajući se njih dvoje – zajedno… „Sorry…“ reče ona grleći me. „Na čemu? Sve je u redu Cam…“ Čvršće sam ju zagrlila. Znala sam kako je to izgubiti nekoga koga voliš – samo ne na pravi način. Ili jednostavno ne smiješ voljeti na pravi način. Prisjetila sam se Olivera. „Pa ja sam trebala tebe pitati kako si.“ odvrati ona odmičući se od mene. „Oh, ma ja sam ti dobro. Sutra idem na nastavu.“ rekoh uz blagi smiješak. „Čula sam da si se već vidjela sa Danielom.“ Kimnula sam glavom i malo posramljeno pogledala prema dolje. „Pa drago mi je… Zbilja se brinuo za tebe.“ reče ona podižući moju glavu i gledajući me ravno u oči. Malo sam odahnula jer je konačno…sve bilo u redu. „Žurim. Ja imam još nešto zadaće. Ne možemo se svi odmarati, zar ne?“ Nasmijala se i otišla iz sobe.

Gledala sam kroz prozor. Bilo je rano jutro… Sunce se tek pomaljalo iza horizonta. Uživala sam u ovakvim jutrima. Nitko i ništa ti nije smetalo… Bila sam potpuno sama. Amanda je još uvijek spavala u svom krevetu - okretala se cijelu noć tako da se uopće čudim što je spavala. Obukla sam svoju uniformu (malo mi je nedostajala…lol), uzela metlu i krenula van. Prema metlobojskom igralištu. Letala sam preko igrališta razmišljajući o svemu što se dogodilo u zadnje vrijeme. Meni, Danielu, tati, sestri…bilo mi je previše. Imala sam osjećaj da gubim kontrolu nad svojim životom a to mi se nije sviđalo.

Sjedila sam u učionici Napitaka zajedno sa Anith i Lanom. Brbljale smo. Snape je danas bio neobično dobro raspoložen – nije nas ni jednom opomenuo zbog pričanja. Imala sam osjećaj da s njima uvijek imam nešto za nadoknaditi. Kada smo išle na Travarstvo, začula sam poznati glas iza sebe. Nešto me pecnulo kod srca. „Doći ću…“ rekla sam curama i okrenula se. „Hey…“ rekoh gledajući u njega. Bio je potpuno isti. Ništa ga nije promijenilo. Čula sam da je najbolji igrač metloboja na svijetu…doista je bio. „Hey…“ reče i on u konačnici gledajući prema tlu. „Kako si, Olivere?“ upitah ne skrećući pogled sa kamenčića pokraj moje cipele. „Dobro…dobro…“ promrmlja on. „Ti?“ Zastala sam. Nisam znala što bi mu rekla. Da sam super, da je sve po starom, da imam novog dečka ali da žalim za njim, da mi je tata ogromna podrška u životu, da sam saznala da imam još 20 braće i sestara iz različitih godina, stoljeća pa i tisućljeća, da… „Isto.“ rekoh u konačnici. „Zašto si došao?“ upitala sam podižući pogled i prekidajući tišinu koja je nastala. „Ne znam. Morao sam te vidjeti.“ rekao je sjedajući na klupu u dvorištu. Stajala sam pred njim. Tek sam sada primijetila da su mu oči veće i ljepše nego prije ali da je u njima manje sreće, tek sam sada primijetila da svaki put kada bi se osmjehnuo nije isijavao zadovoljstvom, tek sam sada vidjela…da možda, i ja njemu nedostajem. Bilo je to nešto o čemu nisam smjela razmišljati…nisam smjela biti u pravu…jednostavno nisam. „Zašto…?“ upitala sam. Sjela sam pokraj njega. „Dante…“ okrenuo se prema meni. Izgledao je skrhano iznutra. „Ne mogu ovako. Ne mogu…“ Bila sam zbunjena. „Ne možeš kako?“ Primio je moju ruku. „Počeo sam mrziti metloboj. Svaki prokleti put kada bi igrao, sjetio bi se naših treninga… Počeo sam sjediti sam na jezeru zato jer bi se tada lakše prisjetio tebe…i nas. Počeo sam ostajati satima budan u noći samo da bi razmišljao da li još čuvaš onu moju zvijezdu… I znam da ne smijem, ali volim te.“ Drhtala sam. Opet. Pokraj njega sam uvijek drhtala. Ne zato jer bi mi bilo hladno nego sam zato jer sam bila sretna što sam pokraj njega. Poželjela sam ga poljubiti. „Moram ići na sat.“ rekoh. Još uvijek je držao moju ruku. „Bit ću u Hogsmeadu idućih par sati.“ rekao je i pustio me.


09.04.2007. u 12:19 | K | 13 | P | # | ^


Štafeta... I post...


Znam, znam... Obećala sam štafetu još prije mjesec dana ali zbilja, najozbiljnije nisam stigla. Evo, sada ću sve nadoknaditi. :)

1. OVISNIK SAM O BLOGOVIMA zujo

Od malena se bavim pisanjem priča, pjesama, romana...bilo čega. Škrabala sam na komadiće papira, imala sam tisuće spomenara, a dnevnike da i ne spominjem. Zanimanje mi je bilo - samo pisati. Nakon prvog bloga (koji više ne postoji) nisam mogla odoljeti a da ne otvorim novi. Dugo sam se dvoumila kakv će to blog biti ali nakon nekog izvjesnog vremena nastali su besmrtnici - earendilintirion.blog.hr. To mi je jedan od prvih i zbilja uživam u pisanju (što zbog sebe same, što zbog dečka kojeg prevolim :) Nedugo nakon toga nastaju magichronicles.blog.hr po uzoru na J.K.Rowling (tada sam bila u toj fazi a ni sad nisam baš iz nje izašla ;)... Onda sam pisala Peyton ali sam je zbrisala jer su je svi prekopirali pa mi je to bilo glupo. namcor Ok je bilo što je pišu Cady i Lana jer smo se mi nadopunjavale ali otkrila sam još 15 takvih blogova pa se čar izgubila. Jedan od zadnjih je vampirend.blog.hr koji je nastao zbog mog dečka s kojim sam skoro godinu dana (biti će godina u travnju *zaljubljeno se smješka* ) ... I zadnji je - losthings.blog.hr koji je nastao čisto zbog mog osobnog užitka i zadovoljenja... Sve u svemu, ja sam ovisnik o njima. Ne mogu bez barem dva bloga... Ah, bolesno, znam...

2. MOJ DEČKO cerek

Neobično ali istinito - to je ljubav preko neta. Upoznali smo se sasvim slučajno... U početku smo bili samo frendovi ali kada pogledam unazad, i onda se osjetilo malo - iskrica. Zbilja ga obožavam...definitivno je najvažnija osoba u mom životu. Ne znam kako bi bez njega preživjela zadnjih godinu dana jer sam imala dosta osobnih kriza za vrijeme kojih mi je on bio velika podrška. Najgore od svega je to što on studira u berlinu tako da se uopće ne viđamo... Nedostaje mi i to užasno ali ne mogu to promijeniti! Zbog toga imamo otvorenu vezu iako sam ja bila samo sa dva dečka cijelo ovo vrijeme... Jednostavno, on je taj (bez bozira što imam samo 16)...

3. PALIM SE NA... naughty

Mlađe dečke. Užasno me privlače. Ja sam sada drugi srednje a palim se na osmaše. To je malo...khm... Pa sad, pedofilski, ali stvarno je istina. Kako kod nas ima prezgodnih dečki u osmom razredu (bolji su nego ovi moji u srednjoj). Doduše, dečko mi ima 18 godina ali opet... Prednosti kod mlađih dečkih - ne traže sex, ne traže obaveze, ne traže cijelovečernje provode izuzetno i samo s njima, nisu napasni i ne zovu te svakih 5 minuta, nisu jako ljubomorni, ne traže izljeve ljubavi... I ne da mi se više nabrajati. :) Ovo je manje ili više ono najbitnije.

4. NEMAM... rolleyes

Puno muških frendova. Mama mi je rekla da cure i dečki ne mogu biti prijatelji jer će jednoj strani uvijek biti više stalo. Možda je to istina pa se ja odmah u početku malo ograđujem ali ovi koje imam... Ti su zakon. Sve u svemu, trojica su. Pavle, Hrvoje i Marko. Uvijek spremni za zajebanciju i zabavu. Svaka čast dečkima.

5. ŽIVIM ZA... party smokin

Puno stvari. Nemam moto u životu ali oduvijek sam željela iskoristiti pravi trenutak za prave stvari. To me na neki način i inspirira u mojim pričama. Kada se primim pisanja novog posta, to nije planirano...trenutak jednostavno dođe. Mislim da ja još uvijek čekam onaj pravi trenutak s onom pravom osobom. Ne radi se o... pa o -znate već čemu- (iako ni to nisam isprobala) nego jednostavno... Ja nikada nikome nisam rekla volim te. Iako volim svog dečka, obožavam ga, potreban mi je... Nikada mu nisam rekla volim te. Zašto? Ne znam. Kao da trenutak nikada nije pravi. Ja uvijek kažem "i ja tebe" i ja znam da on razumije...ali opet... Zato pišem blog - tu se sva razotkrijem (još kad znate tko je koji lik u stvarnom životu) ...


POST

Udarila sam u zid prilično bolno. Osjetila sam da me rame užasno boli ali ona nije obraćala pozornost. I dalje se podrugljivo smješkala. Kada sam se u konačnici ustala, ista ona slika me zaprepastila. Iznova. Koliko krvi je teklo niz pod, slijevalo se niz stepenice…latice koje je ona bacala po tijelima koja su uokolo ležala… Sklopila sam oči. „Tko su svi oni?“ upitah polako. „Dante Slytherin – upoznaj svoju braću i sestre.“ Hladan val jeze prošao mi je tijelom. „Molim?!“ Prišla sam najbližoj djevojci. Imala je ledeno plave oči, ruke su joj bile potpuno blijede…krvarila je. Nije se mogla pomaknuti. Čula sam da još uvijek otežano diše. Imala je izgubljeni pogled koji te tjerao da osjetiš bol. Emma, koja je stajala iza mojih leđa, veselo je pjevušila. „Kako možeš?“ upitala sam dok sam pokušavala oživjeti tu jadnu djevojku. „Jednostavno. Uzmeš štapić…i…“ Primila je moju kosu i stavila štapić na moj vrat. „AH, samo povučeš. Da izgovorim nekoliko riječi, i ti bi sada bila ovakva.“ Bacila me na tijelo nekog dečka. „Kako su mi… Kako su nam svi oni braća i sestre?“ upitah zbunjeno. Ustala sam se sa poda. Pogledom sam tražila nekoga tko bi se mogao ustati. „Tata je bio prilično aktivan a putovanje kroz vrijeme mu je bila zanimacija… Zbroji dva i dva.“ Sjela sam na fotelju. Poželjela sam plakati, vrištati…ne znam… Poželjela sam da sve bude u redu. Ona je koračala oko tijela izvikujući godine i bacajući latice. „1831… 1927… 1936… 1875… 1993… 2005.. 2016.. 2079…“ Nisam mogla vjerovati. Oko mene je ležalo barem dvadeset osoba… dvadeset polumrtvih osoba. „Zašto si ih morala…?“ „Ubiti?“ doda ona zaustavljajući se na tren. „Pa… Ne znam. Vajda jer želim biti jedina. Jedina, najbolja…. samo njegova kćer.“ Još uvijek je mahnito ponavljala – jedina – dok sam ja sjedila na istoj onoj fotelji. Zgražala sam se nad onime što je napravila, nad onime što je napravio netko tko mi je bio blizak… Tko je bio dio mene. Odjednom osjetih dašak svježeg zraka. Nisam znala odakle dolazi ali vjetar mi je vijorio oko nogu. Vidjela sam u sjeni nekoliko pokreta a onda začuh očev glas. „Emma…“ pozvao ju je strogo. Ona se trgnula iz pjevušenja i transa u kojemu se nalazila. „Da, oče?“ odgovori ona poslušno. „Moraš ići sa majkom. Ideš kući…“ rekao je nježno. Pomilovao ju je po kosi a ona zatim pruži ruku visokoj čarobnici duge plave kose koja ju je čekala na kraju hodnika. „Dante...“ reče on uplašeno nakon što je Emma otišla. „Da li si dobro?“ Uhvatio je moja ramena i pogledao me – prestrašeno i izgubljeno poput malog djeteta tražio je znakove koji bi mu pokazali da je sve u redu. „Dobro sam, zbilja…“ Zagrlio me prilično čvrsto. „Dođi, moraš mi pomoći.“ Štapićem ih je sve do jednog – svaku moju sestru i svakog moga brata – ozdravio. Provjeravao je da li su dobro isto onako kako je činio sa mnom. Sve nas je volio i do svakog mu je bilo stalo. Poželjela sam se pozdraviti s njim, sa braćom, sa sestrama ali nisam znala što da im kažem. Odlučila sam ih jednom upoznati – jednom, a to jednom nije bilo sada.

Vratila sam se u Hogwarts prilično umorna. Krvava i prljava kakva sam bila, davala sam dojam koji bi ostalima rekao da sam bila u ratu. Prvi kojega sam srela bio je Daniel. Izgledao je prilično zapanjeno i iznenađeno. Čvrsto me zagrlio. Nije ništa govorio – to mi nije bilo ni potrebno. Bilo mi je sasvim dovoljno to što znam da je blizu mene, da mu je stalo i da me ne napušta… „Daniele?“ rekoh plaho nakon što je smanjio jačinu svog stiska. „Da?“ upita on gledajući moje izgubljenje zjenice. „Volim te.“ rekla sam tiho, toliko tiho da možda nije ni čuo… „I ja tebe.“ prošaptao je i poljubio me. Okusiti njegove meke usnice bila je jedina stvar koju sam te večeri mogla poželjeti. Najbolja stvar koju sam mogla poželjeti… Bilo je to ono na čemu sam bila zahvalna.


05.04.2007. u 16:29 | K | 8 | P | # | ^


A way to die...


„Tvoja sestra.“ reče ona nimalo obzirno i uperi štapić prema meni izgovarajući nekoliko latinskih riječi među kojima sam razumjela: „Njen strah neka je pridobije, njen strah neka je zagrli, neka je obavije u vječnu tamu i zauvijek u njoj izgubi!“ - „Nemoj, molim te!“ Ona se osmjehne praveći tako od svega ovoga samo komediju, komediju koja je bila smiješna samo njoj. Osjetila sam blagi mlaz svjetlosti na mome vratu kako se spušta niže prema korijenu moga bića, kako prodire dublje u unutrašnjost, kako me čini slabom i nemoćnom…praktički, nesvjesnom. Hladan kameni pod i svjetlost svijeća sada se obijala o mnoštvo zrcala… Vidjela sam ih tako jasno – svoj lik u svakom od njih…a u svakom drugačije izgledam. Počevši od ranih godina u bezjačkom svijetu…a završivši točno na ovoj slici; slici mene na kojoj bespomoćno ležim. Ona se negdje bila izgubila…niti sam čula njen glas koji je tiho pjevušio melodiju koju je svirala violina, niti sam vidjela obris njena tamna lika. Osjetila sam slabost u rukama ali – više nisam bila vezana. Ustala sam se poda, polako i oprezno, nevoljko pogledavajući sobu koja je sada poprimila potpuno drugačiji izgled. Zidovi su postali viši, prozori tamniji a pod od bijelog mramora se pretvorio u crni. Doticala sam zidove u potrazi za nekakvim skrivenim vratima preko kojih bi se mogla vratiti ali ničega te vrste nije bilo… jedino što sam, očigledno, morala uzeti, bio je ključ unutar staklene posude. Ključ od srebra na crnom kožnom lančiću. Na jednoj strani ključa bila je posveta… Emmi Slytherin. Vrata nije bilo…ali ključ je svejedno stajao. Promatrala sam ga pažljivo dvoumeći se – uzeti ga ili ne ali u konačnici ga primih u ruku. Hladno srebro klizne niz moj dlan ali osjetih kožni lančić koji je zapeo za moju narukvicu. Sasvim dovoljno vremena da ponovno uhvatim ono malo srebrno čudo… Dok sam negdje padala…

Odjednom, nađoh se u prostoriji sličnoj onoj u kojoj sam se prije nalazila ali ovoga puta, postojala su vrata. Četvora vrata – sa znakovima domova. Putoključevi su me oduvijek fascinirali. Najbolje od svega je bilo to što sam ih do sada upotrijebila sasvim slučajno i protiv svoje volje. Zbog svoje majke, zbog svoga oca, i sada…zbog svoje sestre. Pogledom pređoh preko vrata. U cijeloj toj masi oznaka, odmah uočih ključanicu srebrne boje na slytherinskim vratima. Sasvim malena zmija bila se omotala oko kvake ali čim približih ruku, ona se uvuče u ključanicu. Pokušala sam staviti ključ unutar ključanice, ali nisam uspijevala. Mislila sam da u nečemu griješim ali moja pogreška pokazala se istinitom – ključ je odgovarao gryffindorskim vratima. Kada sam nogom zakoračila u tu prostoriju, bila je drugačije od svega što sam do tada vidjela. Zapravo, prostorija…i nije bila to u tom značenju riječi. Bio je to više vrt. Vrt sa kamenim klupama, crvenim ružama, niskim mramornim stolom u sredini i lavom koji je spavao u sredini…vrta – u nedostatku boljeg izraza. On se ne obrecne na moj dolazak te ja znatiželjno počeh hodati. Što sam dublje zalazila, tamnije je postajalo. U konačnici, postalo je…ništavilo. Veliko crno ništavilo koje se protezalo daleko…bilo gdje oko mene. Više nisam mogla vidjeti jer je tama bila tako gusta. Uzeh štapić u ruku. Čvrsto ga stišćući u strahu da ne ispadne, ruka mi se oznojila. „Lumos!“ rekoh tiho. Osvjetljavajući put oko sebe, pratila sam pomalo izopačenu stazu koja me nigdje nije vodila. Sve dok praktički nisam stala pred vrata nekakve kuće. Bila je to kuća u stilu srednjeg vijeka – niska ali široka i dugačka. Velikih prozora koji su bili širom raskriljeni i iz kojih je dopirala blaga svjetlost. Odjednom začuh isti onaj glas. Emmin glas kako pjevuši melodiju sa violine. „Samo ti uđi dante.“ reče ona tonom od kojeg me jeza prolazila. U nedostatku izbora zakoračih nogom u kuću koja mi je strah budila. prizor koji sam tada vidjela u meni ej probudio bol ponajviše… Masna krv koja se slijevala niz zidove i nepodnošljive bijele latice koja je ona svuda mahnito bacala urezale su mi se u pamćenje. „Dođi da ti objasnim…“ reče ona upirući štapić u mene i bacajući me o zid.


23.03.2007. u 15:45 | K | 10 | P | # | ^


Unutar Mračne Šume...


Čula sam nečije povike koji su me slijedili tako dugo dok sam brzim korakom išla prema šumi…ali, nekako, nije bilo smisla da se obazirem. Znala sam da me žele spriječiti da odem i da saznam. Ne toliko da saznam nego jednostavno, bilo ih je strah za mene… Iako nisam znala zašto. Bože, kao da imam 2 godine i ne znam se brinuti sama za sebe. U daljini se gubio Lanin glas…

Možda je bilo smiješno ali nisam se željela okrenuti i pogledati tko me to slijedi. Šuštanje lišća i trave postajalo je sve glasnije dok me u jednom trenutku nije zaustavio nečiji dodir. „Dobro, gdje ti misliš da si krenula? I to sama?“ Zbilja je imao smisla za vrijeme.
„Čuj Lucase… Mislim da te se to ne tiče baš previše. Možda bi bolje bilo da se jednostavno vratiš nazad, ha?“ Gledala sam u njega. Presijecala sam ga pogledom. U tom trenu mogla sam zamisliti kako izgledam – točno onako kako je moj otac izgledao tisuće godina prije sada. Superiorno, arogantno, bahato i samodopadno. Nije to bio baš najbolji stav večeras ali nisam mogla odoljeti. Željela sam da ode… ovo sam morala riješiti sama.
„Ne idem ja nigdje.. I nemoj me tako gledati. Mene te tvoje -slytherin- fore uopće ne plaše…!“ Znao je što sam pokušavala; predugo smo se družili. „Onda, zašto ideš tamo?“ Rukom je pokazao prema Mračnoj Šumi. Napravio je zabrinuti izraz lica i čekao moj odgovor.
„Imam sastanak…sa jednom osobom.“ Podignuo je svoje plave obrve.
„Nisam znao da se spojevi na slijepo održavaju u Mračnoj Šumi. To je neko poznato odredište, ha?“ Bio je sarkastičan a to mi je užasno išlo na živce.
„Ako baš želiš znati…radi se o mojoj majci. A sada me ispričaj.“ Zamahnula sam rubom smaragdne pelerine i ponovno krenula. Uhvatio je zglob moje ruke.
„Pa dobro. Onda idem s tobom.“ Vidjela sam da je to želio, da je znao kakvu glupost izvodim ali ovo je bila moja glupost i morala sam je učiniti sama…
„Ne, ne ideš.“ Istrgnula sam ruku iz njegovog stiska i krenula dublje a njega sam ostavila samoga.

Što sam dublje išla, hladnije je postajalo. Mrtve grane odavno suhih stabala pružale su se po zemlji koja je i sada, poslije prvih proljetnih kiša, bila potpuno suha. Ovdje sunce, a izgleda, ni voda, nikada nisu dolazili. Pitala sam se koliko ću duboko morati ići da dobijem barem jedan odgovor. Odgovor na pitanje: „Tko?“ Nisam previše tražila, ili sam barem tako mislila. Možda i jesam…imala sam osjećaj sumnje, negdje duboko. Skriveno ispod svog tog slytherinskog ponosa i mržnje prema osobi koja se mogla tako ponijeti. Već sam satima hodala u krug, već sam se satima gubila u besmislenom smjeru što su ga činile sjene i neusiljeni pokreti tamnih ptica u prolazu iznad mene kada začuh šuštanje. Ne glasno ali dovoljno upečatljivo kako bih izvukla svoj štapić na vidjelo. Nisam znala prema čemu bih ga uperila pa sam ga samo čvršće stisnula u sada već znojnoj ruci.
„Oh Dante… Kako si ti samo naivna…!“ nečiji glas gubio se u svim mogućim smjerovima. Nisam mogla odrediti odakle bi dolazio. I ponovno tišina…
„No, pa da te vidim!“ rekoh samouvjereno napeto osluškujući svaki pokret.
„Zanima te tko sam ja, ha?“ reče netko i izgubi se u sjeni drveta pokraj mene. Odjednom osjetih nečiji tako hladan dodir na rebrima, dodir koji je tako bolno prolazio kroz mene. „Ja sam tvoj strah…“ Čvršće me zagrlila ta…sjena… i počela šaptati na moje uho. Polako, usiljeno i neprimjetno izvlačeći iz mene sve moguće lijepe stvari. „Vidiš, ja sam dio tebe.“ Osjetila sam da pritisak popušta…da se odvaja od mene i sada sam koliko toliko jasno vidjela tko je to. Uistinu, bila je ta osoba poput sjene. Mijenjala je oblike; počevši od Anith i Lane a završivši na Danielu i Marcu. U jednom trenu, učinilo mi se da sam vidjela njen stvarni izgled – tanke bijele prste koji su se pomicali prema mome lice klizeći po mome tijelu i njeno lice na kojemu su bile primjetne velike upadljive crne oči… Djelomično mi je ostala tajna; ona i što želi od mene. „Koliko god se trudila bježati, jednostavno ne možeš jer ću te uvijek slijediti… Što je tvoj strah veći i ja sam veća. Sada sam tu, a ti moraš nestati jer…tvoj strah te ubija.“ Blagi osmijeh se našao na njenim usnama a nakon toga…sjećam se samo nečijih toplih smeđih očiju i to je to. Ničega više.

Ležala sam na kamenom tlu okružena tisućama svijeća. U pozadini je lagano svirala violina. Pokušala sam se osloniti na ruke ali bila sam vezana. Nikakvim lancima, nikakvim užetom – nego čarolijom. A ako sam mogla dobro procijeniti ( a znala sam da mi to ide), nekom prilično jakom čarolijom koja me prilično sputavala. Nečije pjevušenje uz zvuke violine i nečiji koraci odzvanjali su prostorijom. „Kako se osjećaš?“ upitala je ta osoba (ženska, ako se ne varam) nimalo skrivajući svoje zadovoljstvo. Učinilo mi se u jednom trenu da je to…ali nije mogla biti… nikako nije mogla biti. „Zašto? Kao da je bitno…“ rekoh hladnokrvno gledajući u strop. Prigušeni smijeh me pomalo bolio jer sam ovog puta znala da sam ja razlog toga smijeha, i iza toga skrivenoga, sažalijevanja. „Pa istina…ali ipak. Zar to nije lijepo čuti?“ Oh, Bože, ovo je zvučalo kao veoma loša šala. Šutjela sam. Vidjela sam pokraj sebe tamnoplavu pelerinu ali nisam se dovoljno mogla podignuti kako bi vidjela lice…ne osim ako bi ta osoba stala ravno ispred mene. „Što želiš?“ rekoh prekidajući mukotrpnu šutnju. „Što želim? Da ti iskreno kažem, jednu jednostavnu stvar. Želim… tebe mrtvu.“ Trznula sam se na tu riječ. „Oh, mala moja Dante… Ništa se ti ne brini… Bit će sve u redu!“ Ironija života valjda… Sad bi me odjednom svi mrtvu… „A tko me to tako silno želi mrtvu?“ Sada, kada je stala ispred mene, sličnost je bila više nego očigledna.


p.s. štafeta idući put...a nastavak odaje će se razriješiti s vremenom... pusa cerek i wave svima....


03.03.2007. u 17:13 | K | 4 | P | # | ^


Misterij odaje - I. dio


„I…Kako se osjećaš?“ reče on sjedajući na moj krevet.
„Pa dosta dobro…“ Zagrnula sam se jednim od pokrivača jer je ovdje bilo dosta hladno; veliki prozor nasuprot moga kreveta bio je širom otvoren. Mislim da je to shvatio jer se ustao i zatvorio ga.
„Bolje?“ kimnula sam glavom. „A trag kletve? Ne boli?“ Odmahnula sam; nisam mu baš previše govorila i previše objašnjavala jer je znao bolje od mene što mi se to zapravo dogodilo. Iako, čovjek bi očekivao da će me boljeti. Da, istina, povremeno je peckalo i nekada se nisam mogla pomaknuti ali to nije bilo nešto strašno zbog čega bi pravila drame… Na nekim mjestima rana je bila dublja, na nekima plića. Izgledala je prilično čudno…dosta paralela i linija koje su u konačnici tvorile simbol za vatru. Tijekom noći sam i imala dojam da gorim…rana je bila veoma vruća i krvarila je. Ali nikada nije boljelo. Smiješno, zar ne?
„Jim… Mogu znati što mi se dogodilo?“ Približila sam se jer sam zbilja željela znati a mislim da sam nakon svega, objašnjenje i zaslužila.
„Bojao sam se da ćeš me to pitati.“ Rekao je sa smiješkom. „Ali da, imaš pravo, zaslužuješ znati. Pa, prije par tjedana trebala si se naći sa tvojom majkom. Rekla si mi to kada smo bili kod jezera a ja sam učio Povijest Magije… Toliko se sjećaš?“ Kimnula sam glavom i dala mu znak da nastavi. „Nedugo nakon toga, ti si praktički nestala i nitko nije znao gdje si…osim mene. Barem sam to mislio. A dok nisam provjerio, nisam mogao nikome reći. U konačnici sam se sasvim slučajno našao tamo gdje si i ti bila. Zatvorena u tamnici Londona prije više od 500 godina. Alasea…jedna od čarobnica koje rade za tvoju majku te željela ubiti ali nakon što sam na čudan način, zapravo, stekao njeno povjerenje…imao sam priliku da te vratim. Tu, u Hogwarts.“
„Znači tako… A trag kletve?“ upitala sam znatiželjno se vrteći na mjestu.
„Djelo tvoje majke nažalost. Nisam siguran da li je to urok, kletva, obična čarolija… Ne znam…sve se nekako zbrkalo onda kada sam te vidio kako vrištiš na podu sobe dok je ona izgovarala riječi koje su ti to učinile…“
Ostala sam bez daha. Više ga nisam imala što pitati. Sve je bilo jasno. Moja vlastita majka me željela ubiti…ili ureći…baciti kletvu na mene…ali nije me htjela živu a kamoli razumnu.

U sljedećih nekoliko tjedana vratila sam se na nastavu. Svi su bili blaži prema meni nego inače; kao da je cijeli Hogwarts znao nešto što ja nisam. To mi je zbilja išlo na živce… Ponašali su se kao da sam invalid u najgorem smislu te riječi. Te bi mi nosili torbu, te bi mi pomogli oko zadaće, te ne moram igrati metloboj…čak se i Potter ponudio da mi pomogne. U tom trenutku nešto mi je postalo opasno sumnjivo. Zaustavila sam Anith u jednom od hodnika i povukla je u stranu. „Mogu znati što se događa? Zašto ste svi tako…tako… pa znaš??!!“ Šutjela je cijelo vrijeme, nije mi se obratila ni jednom riječju. Prodrmala sam ju ali nije se obazirala. „Anith…Anith…!!“ U konačnici je podigla svoj sneni pogled. „Večeras, u 8 u Mračnoj šumi.“ I jednostavno je otišla. To joj nije bilo slično. Nikada nije voljela Mračnu šumu a kamoli kasne izlaske u nju…ali nisam imala izbora. Morala sam znati.

Stajala sam na ulazu u Mračnu Šumu točno u 8 kada sam primijetila Anith među drvećem. Krenula je dublje unutra…morala sam trčati za njom kako ju ne bi izgubila iz vida i kako bi ju mogla slijediti. U jednom trenu više je nije bilo ispred mene… „Anith!“ Okretala sam se tražeći naznake po kojima bi znala kojim bi ona putem mogla proći. Ali naznaka te vrste nije bilo… „Lumos!“ rekoh nesigurno upravljajući štapić prema tami oko mene. Samo drveće…ptice…i nešto što se meškoljilo u daljini. „Anith, ako si to ti, samo da znaš da nije smiješno.“ Osoba sa kukuljicom izađe pred mene uparujući štapić prema mojoj nozi i izgovarajući nekakve čudne latinske riječi. „Anith, što radiš? Nije smiješno… Anith, boli me!“ Sjedila sam na hrpi lišća, potpuno sama izuzev te osobe koja me mučila…i nisam znala kako da se spasim. Odjednom je ta osoba nestala prestrašena pokretima među grmljem. Ustala sam se i oslanjajući se na drveće…na bilo što zapravo, krenuh u društvenu. Ali nisam mogla. Mislim da me tek sad taj ožiljak počeo boljeti. Pala sam uza zid nedaleko od Velike Dvorane kada me primijetio Daniel. Vraćao se sa večere. Još uvijek je izgledao točno onako kako sam ga pamtila; samouvjeren, prekrasnoga osmijeha, dostojanstven i zabrinutoga pogleda kada god bi me vidio… Znala sam da sam mu pravila samo probleme! Dotrčao je do mene u trenu kada me vidio kako napola ležim. Kleknuo je pokraj mene i pogledao mi nogu.
„Dante, krvariš… Moramo do bolnice.!“
„Ne, Daniel… Nema šanse. To oni ne mogu popraviti…“
„Dobro, onda ideš sa mnom.“ Primio me a ja sam mu stavila ruke iza vrata tako se naslanjajući na njega.
„Odakle ti ovdje?“ rekoh. On je prošle godine završio Hogwarts.
„Sudac sam na školskom SP u metloboju koje će se održati u Durmstrangu. Trebam trenirati s vama.“
„Kako misliš –s vama-?“ Bila sam potpuno zbunjena.
„Pa i ti bi trebala ići…ali ako ovako nastaviš…“ okrenuo se prema ulazu u Gryffindorsku „hrabrost“ a zatim nastavio „nigdje ti nećeš ići.“ Bilo je u društvenoj oko 50 začuđenih pogleda kada me on unio unutra. Nisam znala da li im to smeta ili ne ali u svakom slučaju je bilo čudno… Ta sva došaptavanja su me itekako živcirala. Spustio me na sofu a onda mi počeo brisati nogu koja je opasno krvarila. Odjednom je do nas došla Lana sva uzbuđena i prestrašena.
„Dante, što ti se, k vragu, dogodilo? Trebala bi sad paziti na sebe…!“
„Znam, Lana, znam…ali… Gdje je Anith?“
„Gore u sobi. Cijelu večer uči Čarolije.“ Ostala sam zatečena. Zapravo, ne toliko zatečena koliko iznenađena činjenicom da se netko potrudio presvući u moju naj frendicu, ući u Hogwarts…i to sve sa jednom namjerom, da me ubije.
„Ali ako to nije bila ona, a očigledno nije, onda…tko jest?“ Mrmljala sam sebi u bradu više nego što sam govorila njima.
„Tko jest što?“ upitala je Lana pijući pivoslavac.
„Ma ništa. Moram ići…“ Daniel se sav uzrujan ustao sa sofe.
„Ne može ti nigdje ići sama.“ Nasmijala sam se. Ponašao se kao da me mogao spriječiti, iako je jako dobro znao da nije…
„Žao mi je. Ali moram.“ Izašla sam iz društvene i krenula natrag prema Mračnoj Šumi.


15.02.2007. u 15:07 | K | 21 | P | # | ^


Saved by the stranger...


Imala sam osjećaj da ovdje, u ovoj prostoriji u koju svjetlost nije doalzila, ležim već danima, kao da je vječnost prošla od kada sam vidjela Marcovo i Danielovo lice. Tako sam ih trebala pored sebe… Anith, Lanu, Friollu, Lucasa… željela sam da budu tu za mene ali nisam ih mogla zaštiti. A dok ne smislim način, najbolje bi bilo da ih izbjegavam. Podigla sam se u krevetu oslonivši se na dlanove, okrećući se i pogledom pretražujući prostoriju. Na jednoj strani prazna stolica, od madam Pofrey ni traga…na drugoj stol prepun raznih bočica…
„Izgleda da više nisam u bolnici.“ rekoh tiho dok sam se ustajala. Ova soba činila mi se tako poznatom. Kao da sam veća tisuću puta bila ovdje. Par svijeća gorjelo je na malom noćnom stoliću sa desne strane moga kreveta. Uzela sam jednu od njih u ruku, nazula neke papuče na noge i krenula prema vratima. Lagano škripanje se začulo u trenutku kada sam dotakla metalnu kvaku. Čula sam nečiji glas…bio je tako poznat. Isto kao i ova prostorija, ali nisam, ne znam zbog čega, se mogla sjetiti kome je glas pripadao. „Halo?“ povikah još uvijek stojeći i skrivajući se iza velikih vrata. U trenutku se onaj razgovor prekine a mladi čarobnjak stane ispred mene.
„Da?“ reče on i primi svijeću koju sam držala u rukama pokazujući mi put ponovno prema onoj sobi.
„Oprostite, ali gdje sam ja to…? I…i tko ste vi…“ Legla sam u krevet a on me pokrije mekim vunenim pokrivačima. U sobi je bilo prilično hladno.
„Na sigurnom si.“ Reče milujući moju kosu. „A…ja sam Jim.“ Zatvorio je vrata a ja sam ostala sama u sobi. Osvrnula sam se… tek sada sam primijetila da netko sjedi na onoj udaljenoj stolici…koja je prije samo par minuta bila prazna. Ta osoba se ustala i zatim mi se počela približavati. Imala je dugačku crnu pelerinu, lice joj je bilo zakriveno zbog kapuljače koju je nosila ali ruke… Imala je tako duge prste, nokte obojane krvavo crvenom bojom a u ruci je držala štapić. Postala sam nervozna. Nesuvislo sam tapkala po krevetu, stoliću i podu sobe tražeći svoju pelerinu…i svoj štapić. Ali nigdje ih nije bilo. Ta osoba me pritisnula uza zid sobe a crni štapić uz moj vrat… Pokušala sam odgonetnuti tko bi to mogao biti ali nije mi išlo.
„Alasea, stani!“ poviče onaj mladi čarobnjak otvarajući vrata. Zdjelica koju je nosio u ruci padne na pod glasno se razbijajući. Zvuk pucanja je bio tako glasan…gotovo zaglušujući. „Tako je slaba.“ Reče Alasea sa prijezirom u glasu a zatim odloži štapić.
„Jesi dobro?“ Jim me podiže sa poda i odnese u krevet. Privinuo me uza sebe. „Bit će sve u redu…“ prošapta tiho. „Samo spavaj.“
Okrenula sam se prema prozoru sa ciljem da zaspem ali nije mi išlo. Čula sam u pozadini kako se Jim dere na Alaseu, kako joj pokušava objasniti da sam mu važna… suprotstavljala mu se cijelo vrijeme… a on me branio. U konačnici je ona izjurila iz prostorije čineći veliku buku i lupajući vratima a on je ostao. Privukao je stolicu mome krevetu i uzeo moju ruku.
„Ništa se ne brini…“ ponavljao je tiho. „Ja sam tu.“U konačnici legne pokraj mene i poljubi moje čelo samo nekoliko trenutaka prije no što sam zaspala.

„Mislili smo da se nećeš probuditi…“ reče Anith zabrinuto me gledajući. „Već dugo…spavaš.“ Pogledah je veoma upitno, jer, istini za volju, pojma nisam imala o čemu je to ona pričala.
„Što se događa?“ rekoh tiho ujedno pokušavajući sjesti ili barem podignuti se iz hrpe pokrivača kojima sam bila ogrnuta ili pokrivena.
„Kako misliš što se događa? Dante…ti se…ti se ne sjećaš?“ rekla je Lana koju sam tek u tom trenutku primijetila. Ona i Anith se zbunjeno pogledaju tražeći način da mi suptilno objasne.
„Pa…zapravo…izgubila si se. Nitko, pa čak ni Marco, Lucas, Lana i ja…nismo te mogle pronaći. Nismo znali što se dogodilo…sve dok nismo čuli za…“ Lana tu zastane ne želeći nastaviti.
„Anith?? Što se dogodilo?“ Bilo me pomalo strah onoga što bih mogla čuti ali morala sam znati.
„Na satu iz proricanja, Cady je vidjela nekakvu čudnu mrlju u svojoj kugli. Nitko nije znao što to znači ali kasnije su to postajale jasne slike… cure koja trči kroz zatamnjeni hodnik i bježi. Nikada nismo shvatili od čega ali prije nego što se onesvijestila, slika djevojke…si bila ti.“ Prestrašeno me gledala.
„Toliko mi znamo…Čule smo da ti je taj netko ostavio gadne rane na desnom gležnju noge, nešto poput krvave tetovaže…koja nastaje kletvom. I to ne bilo kakvom Dante…“ Lana i Anith sada su već blago paničarile ne želeći mi dalje objašnjavati. Uhvatila sam Anith za rukav pelerine i molećivo je pogledala. Nisam si mogla pomoći. Nešto unutar mene tako jako je titralo. Nešto poput sjene koja me bjesomučno vukla dolje. Imala sam potrebu da zaplačem. Anith me sućutno pogleda i dalje odbijajući da progovori. Gležanj me sasvim malo zabolio u tom trenutku ali izgleda da je to bilo dovoljno jako da prokrvari.
„Moramo ići.“ Reče Lana a zatim povuče Anith i njih dvije nestanu gubeći se iza velikih, tamnih vrata Hogwartsove bolnice.

„Gđice. Slytherin. Vidim da ste se probudili.“ Reče Dumbledore ulazeći kroz ista ona vrata kroz koja su čas prije Lana i Anith izašle. Kimnuh glavom a zatim se malo promeškoljih na krevetu. „Nema razloga za nervozu… Ionako niste kad-tad saznali.“ On se okrenuo prema jednom od velikih prozora a zatim se zagledao u velike, bijele snježne krpe koje su se lijepile na okno. Snijeg je padao od jutros…da sam mogla, trenutno bih uživala u njemu. Pogledom se vratih na Dumbledorevu visoku, mršavu i blijedu pojavu koja me sada promatrala. „Vi ste svjesni, da sve što vam ja kažem, mora ostati u ovoj prostoriji?“ Ponovno sam kimnula glavom, nisam imala snage da razmišljam a kamoli da govorim. „Onda dobro… Stvar je da… taj ožiljak, ta tetovaža ili možda najbolje rečeno taj trag kletve, imate zbog vaše majke. Vi se niste izgubili, kao što su to djevojke lijepo željele prikazati. Vas su naveli da se izgubite. Mislim, svatko tko bi tjednima bio zatvoren u zatvoru maskiranom u najljepše mjesto vaše mašte, vjerojatno bi poludio. Vaša sreća…“ Tu zastane i sjedne pokraj mene. Privukao je moju desnu nogu a zatim počne promatrati tu moju tetovažu. Krv je klizila na njegovu odjeću ali izgledao je da nije previše mario. Ili to barem nije pokazivao. Njegove sitne naočale su spuznule na kukičasti mu nos koji se mreškao dok je razmišljao…nisam sigurna o čemu. „Vaša sreća je da ste vi dijete koje ne smije biti ubijeno. I kažem dijete s najboljom namjerom, kažem dijete jer vas svatko tko vas imalo zna, tko zna vaše prezime, vidi samo, i jedino kao kćer onoga koji ponovno želi uspostaviti vlastiti red u svijetu magije. Red čistokrvnih čarobnjaka. Vaša majka… Vjerujte, Amadeo nije njena zadnja želja. Tražiti će od vas puno više. Za sada, bilo bi najbolje da upoznate onoga tko vas je spasio.“ Kroz vrata uđe mladić svojih 17 godina duže crne, valovite , pa čak i kovrčave kose koja mu je nemirno padala do brade i spuštala se uz njegovo pravilno lice tako uokvirujući mu crne oči. Izgledao je poznato, tako prokleto poznato. Odjednom mi se vrati ona slika kod jezera kada sam jednom sličnom dečku, a možda i njemu, objašnjavala kako se uči Povijest Magije. Da, bio je to on…
„Ovo je Jim Smithers.“ reče Dumbledore zatvarajući vrata i ostavljajući nas same.


10.02.2007. u 18:14 | K | 18 | P | # | ^


Someone...please... part II


Ustala sam se iz kreveta i potrčala za njom. Ona se već spustila niz stepenice a kada je u konačnici izašla iz gryffindorske društvene, krenule smo prema Velikoj Dvorani.
„Jel mi moraš nešto reći?“ upitah znatiželjno. Ona se samo tajanstveno smješkala; rijetko sam to doživljavala kod nje. Taj smiješak mi je pobudio zanimanje. „Hajde…“ rekoh tiho.
„Pa…“ počela je tiho. „Imam dečka.“ Stala sam na pola hodnika i blijedo gledala u nju. Nakon par sekundi na usnama mi se našao veliki osmijeh.
„Tko?“ Prebacila sam ruku preko njena ramena.
„Lloyd…“ Bilo je previše čudno da bi bilo istinito.
„Molim? Jel vi niste samo prijatelji?“ Ona se nasmiješi – ponovno.
„Pa bili smo… do tvoje fešte. I onda smo razgovarali… ne znam… jednostavno se dogodilo…“ Pomislih kako se veza ne može samo dogoditi ali nisam komentirala.
„Glavno da si ti sretna.“ Kada se malo bolje razmisli, oni su zapravo, savršen par. Jednostavno si odgovaraju. Oboje su tako zanimljivi i pričljivi, a nekada opet tako šutljivi i tvrdoglavi. Ušla sam u Veliku Dvoranu i sjela za slytherinski stol. Anira je produžila do Gryffindora. Sjedila sam sama par sekundi kada je do mene sjeo Marco.
„Hey!“ reče on. Okrenuh se u njegovom smjeru. Bio je tako iscrpljen, oči su mu izgledale izmučeno…
„Marco?“ On upitno dignu glavu iz tanjura prepunog pizze. „Da li se ti sjećaš ičega od jučer?“ Pogledao me kao da nisam normalna.
„Kako to misliš? Dante, ludiš… Nastava, učenje i zajebancija…“ Nasmiješio se.
„Oh…ok…“ Nisam ga željela zamarati stvarima za koje nije znao. Okrenula sam se prema profesorima u trenutku kada je Dumbledore stao ispred nas. Kao i uvijek, savršeno suzdržan a opet, tako ubojito odrješit. Voljela sam njegovu pojavu koja je tjerala strah u kosti.
„Pozivam Marca, Jima, Amadea, Lanu, Aniru i Dante da mi se pridruže na večeri.“ Nas šestero se zbunjeno ustalo i krenulo prema njemu. On pljesne dlanovima i svatko od nas je dobio posebno mjesto za profesorskim stolom. Dok smo mi zbunjeno sjedali za stol, Dumbledore je nastavio govoriti.
„Ovo radim samo iz jednog razloga. Želim da svatko od vas upozna ono što je. Zbog toga… svi imate zadatak. Želim da istražite svoje podrijetlo. Radove možete predati meni do petka u 22:00. Nakon toga, svi koji nemaju radove, biti će oštro kažnjeni.“ Posebno je naglasio riječ „oštro“. Pomislih kako je ovo veoma loše vrijeme za takve radove jer imamo toliko ispita da jedva učim za njih ali nisam ništa rekla.

Krenula sam prema spavaonicama poslije večere kada me na hodniku zaustavio Daniel.
„Si ti bolje?“ Kimnula sam glavom.
„Daniel…“ rekoh tiho. „Ne želim da netko sazna za to.“ Zbunjeno me gledao.
„Neće ali… zar ne misliš da se to mora riješiti?“ Hodali smo prema spavaonicama.
„Hoće, ali ne tako. To su moji problemi i drugi ne moraju znati za njih.“ Još uvijek je imao isti zbunjeni pogled.
„Ne moraš se sama brinuti za to…“ Šutjela sam par sekundi.
„Gle, i ovako je previše što znaju cure, ne želim tužne poglede drugih.“ Stala sam pred ulazom.
„U redu.“ Mahnula sam i krenula prema prolazu.
„Dante…čekaj.“ Ponovno se okrenuh prema njemu. „Želim ti nešto dati.“ Iz džepa je izvadio prekrasni srebrni medaljon. „Da znaš da mi je stalo.“ Nježno je pomaknuo moju kosu i zakopčao ga oko vrata. Utisnuo je jedan poljubac na moje usnice i otišao. Primila sam hladni metal. Kada sam otvorila medaljon, u njemu su stajale dvije slike nas kao djece. Daniel je bio jedini dečko koji je ikada shvaćao što mi se doista događalo…koji me uvijek štitio…sada je na meni red.

Taj dan sam se osjećala izgubljeno više nego bilo kako drugačije. Metloboj mi je zato izvrsno išao. Nisam ni jednom promašila a i Draco se veoma čudio (hehehe)… Kada smo bili u svlačionicama on je došao do mene.
„Jel ti moj otac dao kakav paket za mene?“ Okrenula sam se prema njemu.
„Ne, nije.“ Ogrnula sam se pelerinom već spremna da odem iz svlačionice.
„Oh dobro. Ne može to dati tebi. To je prevažno.“ Zakolutala sam očima.
„Nije zbog toga. Ja nisam htjela uzeti taj prokleti paket.“ Krenula sam prema izlazu.
„Ne pričaj gluposti. Nitko ne odbija obiteljsko blago Malfoya.“ Nasmiješila sam se.
„Nitko osim Slytherina, ha?“ Neugoda mu je prešla preko usana jer je sada cijela svlačionica gledala u nas.
„Oprosti, nisam mislio da…“ Prekinula sam njegovu očajnu ispriku.
„Nije bitno. Briga me za paket.“ Rekla sam da me briga ali zapravo me zanimalo kakvo to blago Lucius Malfoy nosi po hodnicima. I sigurno ću saznati… moram…


Možda nisam razumjela kako ću ga zaštiti i što ću točno sljedeće napraviti ali sam svakako znala da moja majka ne smije saznati za njega… Ne smije… I zbog toga… Moram ga izbjegavati. Kada sam to jutro prošla pokraj njega ne pozdravivši ga, srce mi se stegnulo od boli ali sam šutjela. Cijeli dan sam ga izbjegavala – sakrila sam se u društvenu. Sjedila sam u naslonjaču čitajući neki roman koji je napisala neka vampirica kada sam ugledala Friollu. Ona je zapravo jako dobra cura samo što je povučena. Ne znam zašto, zaista je bistra, nadarena u mnogim pogledima ali kada god ju netko nešto pita ona samo šuti. Ona je sjela u sofu i ispružila se. Ustadoh se sa naslonjača i sjedoh pokraj nje.
„Friolla…“ rekoh tiho. Podigla je pogled sa knjige o napitcima i zamišljeno me pogledala. Njene velike zjenice su me presijecale.
„Da?“ Blago mi se nasmiješila. Imala je tako lijep osmijeh, tako sućutan pogled.
„Misliš li da neke stvari mogu biti dobre iako su zapravo loše?“ Zadihano sam to rekla. Vjerojatno je rečenica zbog toga tako loše ispala.
„Molim?“ zbunjeno me pogledala. Položila je dlan na moje čelo. „Dante, pa ti goriš.“ Ruke su joj bile tako hladne. „Moraš u bolnicu. Dođi.“ Ustala se iz sofe i povukla me. Ustala sam i cijelim putem govorila kako sam dobro ali nije me željela slušati.
„Friolla…stani!“ rekla sam odjednom i stala kao ukopana.
„Što je bilo?“ Ponovila sam pitanje koje sam joj već prije postavila.
„Pa ne znam… Možda… ovisi… Prvo u bolnicu, onda objašnjenja.“ Ponovno me povukla u smjeru bolnice. Kada me madam Pomfrey vidjela samo je uzdahnula i dala mi nekakav ružičasti napitak. Popila sam to iako je bilo preslatko ali osjećala sam se bolje nakon nekoliko minuta.
„Dobro… Da sad čujem što misliš.“ Rekla sam dok smo se vraćale prema društvenoj.
„Pa… mislim da mogu… ali razlog mora biti jako dobar.“ Zamislila sam se nad tom rečenicom. Nadala sam se da su moji razlozi dovoljno dobri. Valjda jesu… „Zašto?“ Kako čudno jednostavno pitanje a ja svejedno ne znam odgovor.
„Možda zbog…“ Odjednom mi se onaj napitak počeo penjati u grlu. Osjetila sam čudnu mučninu u trbuhu.
„Friolla…“ rekla sam tiho. „Idemo nazad u bolnicu.“ Čudni grčevi u trbuhu su me shrvali i nisam se mogla pomaknuti.
„Sad će Linc doći…“ šaptala je tiho dok sam ležala na podu. Ona je milovala moju kosu. Ja sam još uvijek mogla osjetiti bol a kada me Linc podignuo i nosio prema bolnici, imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti.
„Friolla… Zovi Daniela.. Molim te…“

Ležala sam u bolnici. Osjećala sam da mi se uz ruke nešto penje…poput nevjerojatne slabosti… nevjerojatne nemoći… kao da me nešto svezalo… Friolla je stajala pokraj mene, zbunjeno me gledala, vidjela sam kako joj se izraz lica mijenja iz zabrinutog u izrazito očajno. Madam Pomfrey je stalno nešto mrmljala dok je kopala po policama a kada se približila meni samo je rekla da nešto poput ovoga još nije vidjela.
„Daniel će uskoro doći…“ prošaptala je Friolla. „Ja moram ići ali ništa se ne brini. Dođem sutra.“ Mahnula mi je na izlasku. Za par trenutaka u sobu je munjevito ušao Marco. Njegova crna pelerina se vijorila iza njega a zjenice su mu se neobično sjajile. Ruke su mu bile hladne i sav je drhtao dok je doticao moje lice.
„Dante…“ reče on tiho i poljubi me. Pomilovao je moje čelo. Blago sam mu se nasmiješila. Uvijek sam imala tu potrebu da ljudima nekako pokažem da je sve savršeno iako nije bilo. Nikako nije bilo.
„Marco… Ne želim da se tebi, Lani, Aniri ili Danielu nešto dogodi… Ne smijete se družiti sa mnom.“ Zbunjeno je gledao u mene.
„Nije me briga.“ Reče odjednom i sjedne na stolicu pokraj kreveta. „Želim biti blizu tebe.“ Odmahnula sam glavom.
„Ne… ne razumiješ… Moja majka…“ Čvršće je primio moju ruku. „Ona će vas sve…“ Osjetila sam kako se bol penje i da ju ne mogu zaustaviti, osjetila sam da mi se srce steže takvom silinom i da puca…ali to je bilo ispravno tiho sam se tješila… Suze su klizile niz moje lice.
„Nemoj plakati…“ rekao je tiho… „Molim te, nemoj plakati.“ Poljubio je put kojim je suza kliznula niz moj obraz. U tom trenutku u sobu su ušli Lana i Daniel.
„Lutko…“ Lana je sjela s druge strane kreveta uz tihi pozdrav upućen Marcu. Daniel je samo pogledao u nas dvoje.
„Jesi ti dobro?“ rekao je tiho. Kimnula sam glavom. Pogledao je u Marca koji je još uvijek držao moju ruku. „Vidim da jesi… Zašto si me zvala?“ Okrenula sam se prema Marcu.
„Molim te da me ostaviš s Danielom.“ Okrenula sam se prema Lani. „I ti…“ Hvala mi je prešlo preko usana dok su njih dvoje izlazili iz sobe. Daniel je sjeo na moj krevet i primio moju ruku.
„Daniel… Ovo što ću sada napraviti nećeš razumjeti… ni ne moraš zapravo… ali samo želim da znaš da te želim zaštiti… kunem se…“ zbunjeno je gledao u mene. Preko njegovih velikih smeđih zjenica se prelomio trak tuge.
„Ne želim da me štitiš.“ Reče on tiho. „Mogu to i sam.“ Odmahnula sam glavom.
„ne, ne razumiješ. Ovo mogu samo ja… Ne želim te gledati mrtvog… ili još gore…“ Privinula sam se uz njega.
„U redu je… Tu sam…“ prošaptao je tiho kada sam ga zagrlila. Nisam znala što da mu kažem. Medaljon je još uvijek bio oko moga vrata; hladni metal me nježno doticao noseći uspomene na nas dvoje. Jednostavno mi je bilo drago što je pokraj mene. U sobu su ušli Marco i Lana. Lana je stala na prag i samo me pozdravila govoreći kako još mora učiti. Mahnula je i otišla. Ostala sam sama s njima dvojicom. Daniel je sjeo na stolicu s jedne, a Marco s druge strane kreveta.
„Niste vi krivi… zbilja…“ Nešto se u tom trenutku slomilo u meni, tako duboko u meni i jednostavno sam izgubila pojam o svemu oko mene. Maglovito sam vidjela oca, Marca, Daniela…sve do kojih mi je ikada bilo stalo… i svi su se gubili… Moja majka ih je uništavala jednog po jednog… i nisam to mogla spriječiti… Osjetila sam nečiji topao dodir na mojoj koži ali nisam znala čiji, osjetila sam nečiji dah ali nisam znala tko to diše pokraj mene i za mene, osjetila sam nečiju ljubav ali nisam znala tko me voli… nisam znala…


19.01.2007. u 11:47 | K | 13 | P | # | ^


Someone...please...


Nije da sam samo ja bila neraspoložena. I vrijeme je bilo takvo. Kiša je već satima lijevala kao iz kabla stvarajući velike lokve vode na ulazima. Pelerina mi je bila potpuno mokra. Istina je da sam se nadala da će možda prestati tako prokleto mnogo padati i da ću moći igrati metloboj danas popodne ali svi treninzi su otkazani (pa čak i utakmice)… Mrak mi je pao na oči zbog toga ali nisam to mogla promijeniti. Lutala sam hodnicima u potrazi za zabavom ali nekako…kao da su se svi pokupili u Društvene. Iza jednog od silnih zavoja ponovno začuh onaj glas. Onaj isti glas; tako hrapav ali opet tako dostojanstven. Kao da nije bio glas nekog od učenika…i kako sam samo bila u pravu.
„Dante!“ reče Lucius Malfoy milo kada me ugledao. Ne samo da mi je mrak pao na oči, upravo sam doživjela pomrčinu. Nasmiješih mu se veoma ljubazno, gotovo usiljeno na što on upita: „Da li si vidjela Draca negdje u blizini?“ On je bio takav, mislim, Lucius. Uvijek je imao potrebu pitati da li sam vidjela njegova sina. Kao da smo ja i Draco zajedno…oh Bože…
„Oh ne, nažalost, nisam.“ U sebi sam pomislila kako imam paklene sreće kada ga još uvijek nisam skužila.
„Kakva šteta… Trebao bih mu predati ovo.“ Reče a zatim pokaza na maleni paket koji je nosio njegov rob. Bila je to crna vrećica svezana crvenom svilenom vrpcom…prilično teška ako se mene pita jer ju je taj jadan rob vukao po podu.
„Ne mogu vam pomoći…“ dodah tužno. Oboje smo šutjeli neko vrijeme.
„A bi li mu ti mogla predati to umjesto mene?“ Srce mi se steglo.
„Možda to i nije tako pametno. Ja nisam sigurna da li ću vidjeti Draca danas…a ako je to važno kao što izgleda…“ Pogled sam svrnula prema tom paketu. On samo kimnu glavom. „Da, da… potpuno te razumijem. Nego…“ Evo ga… Sada slijedi ono sudbonosno pitanje. „Da li si vidjela roditelje u zadnje vrijeme?“ Da postoji rub svijeta s kojega možeš pasti, mislim da bi u ovom trenutku trčala prema njemu.
„Samo majku.“ Rekoh.
„Oh, nisam znao da se službeno poznajete. Znao sam samo da si upoznala oca.“ Šutjela sam par sekundi. Zbilja nisam željela biti dio ovog razgovora.
„Pa jesam. Nedavno. Već ima planove za mene.“ Kada sam se samo sjetila planove koje vrste poželjela sam uperiti štapić u sebe i izreći neku kletvu.
„Znači lijepo se slažete? Divno…“ Procijedila sam kroz zube da to baš i nije tako divno ali se on nije osvrnuo na to.
„Dobro… Ja sada moram ići. Znaš…poslovi…“ reče on veselo i okrenu se na peti te ode. Bogu hvala mislila sam dok je odlazio. „I pozdravi roditelje.“ Doda na odlasku.
„Naravno!“ Mrzila sam razgovarati s njim jer je uvijek radio to što je radio – pričao o mojim roditeljima. Nisam voljela kada su ljudi spominjali moje prezime kao božansko. Samo sam željela da me ostave na miru… Ponovno sam krenula. Doduše, sada sam znala da idem prema spavaonicama ali kao i inače…srela sam nekoga….
„Hey Dante!“ povikao je Amadeo iza mene. Nisam se osvrnula. „Hey!“ reče on ponovno. Morala sam se okrenuti.
„Da?“ Bio je to najljubazniji mogući odgovor. Zbilja najljubazniji.
„Pitao sam se da li bi možda mogla…“ Zastao je. Činilo se kao da nema zraka. Ponovno je udahnuo. Ja sam samo podigla obrvu.
„Mogla što?“ Ton glasa mi je bio neobično visok.
„Zapravo… da li bi htjela izaći sa mnom večeras?“ Na usnicama mi se našao savršen osmijeh, ili imitacija istoga te ljubazno odgovorih:
„Sorry… Zbilja ne mogu danas…“ Pokušala sam biti ljubazna i lijepo mu dati do znanja da me ne zanima on.
„Molim? Pa tvoja majka je rekla da si danas slobodna.“ Nisam mogla vjerovati što je rekao.
„Moja majka?“ On je kimnuo glavom.
„Sorry, ali zbilja ne mogu.“ Ponovila sam i krenula prema spavaonicama. Potrčao je za mnom i uhvatio zglob moje ruke. Zaustavio me.
„Ma daaaj… Samo jedan izlazak.“ Odmahnula sam glavom. Prislonio me uza zid i više se nisam mogla pomaknuti…nisam mogla do štapića… „Dante, Dante…! Znaš da smo savršeni jedno za drugo… To je očito.“ Suze su mi navrle na oči kada me počeo ljubiti i pipati. Počela sam vrištati ali mi je stavio ruku na usta. Iznutra mi se srce stezalo…željela sam puknuti…
„Petrificus totalus!“ rekao je netko a on se samo srušio ispred mene. Blijedo sam gledala u njegovo ukočeno tijelo. Sjela sam na pod kada je Daniel došao do mene.
„Ne brini se… Bit će sve u redu.“ Nježno je pomilovao moju kosu. „Dođi…“ Podigao me i odnio do Gryffindorske društvene. Dama nas nije ni pitala za lozinku kada je vidjela u kakvom sam stanju. Začuđeno je gledala u nas a onda samo prošaptala: „Jadna djevojka!“ Suze su mi klizile niz obraze kada me ostavio na sofi. „Vraćam se za dvije minute.“ Otrčao je gore a kada se vratio s njim je bila Lana.
„Lana…“ zagrlila me i nježno milovala moju kosu. Jecala sam dok sam joj objašnjavala.
„Ti idi spavati i ništa se ne brini…“ reče ona tiho. Čula sam nju i Daniela kako raspravljaju. Lana je to željela prijaviti nekom od profesora ali Daniel nije. Rekao je da će on to srediti. Nisam mogla vjerovati. Povukla sam prekrivač bliže sebi i zaspala.

Kada sam se ujutro probudila oko mene su sjedila Lana, Anira, Isabell i još jedna djevojka kojoj ja ne znam ime. Sve su me sućutno gledale; pretpostavila sam da znaju što se dogodilo.
„Ruth… Odi po doručak molim te…“ rekla je Lana.
„Idem ja s tobom!“ rekla je Isabell i njih dvije su izašle iz sobe. Mahnule su mi na odlasku.
„Hey…lutko…“ rekla je Lana tiho. „Si dobro?“ Kimnula sam glavom…jednostavno nisam imala snage da govorim. „Ništa se ti ne brini. Moj buraz će ga srediti.“ Sve tri smo se nasmijale.
„Dođi. Idemo se prošetati.“ Reče Anira i povuče me iz kreveta.


10.11.2006. u 20:56 | K | 114 | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


< svibanj, 2007  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



...indexi...


...opise ću kasnije dodati...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Dante Slytherin


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Anith Eleniel


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Amanda Harrison


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Carmilla Bloody Mist


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Daniel Roberts


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Oliver Wood


Image Hosted by ImageShack.us
Lloyd


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Marco Riddle


Image Hosted by ImageShack.us
Jim Smithers


Image Hosted by ImageShack.us
Stella Gilmore


cerek

Sascha
Anira
Marco
Lucas
Lana
Amanda
Lena
Carmilla Bloody Mist
Luna
Cady



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se