|
|
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Blog osmišljen za pražnjenje misli.....
Slike zmajeva i ideje za novi zmajevski layout/template šaljite na:
Copy this code to your website to display this banner!
Novi baneri:
Tedica
Kulerica
Danči world
Morfinini eksperimenti
Dan u životu zaposlene žene
ZiziMars14
Auroraisa
Vrag s licem anđela
Kenguur
Život u dvoje
Silmarien
Ima jedan svijet
Tratinčica
Amorfia
Danas bih pisala o dvije teme. Prijateljstvu - koliko imamo prijatelja, te o drugoj temi u kojoj bih opisala svoje viđenje o statusu invalida u gradu… Često mi dođe da pišem a ne znam o čemu bih pisala… Eto neki dan sam sjedila u tramvaju i ispred mene sjede dvije cure i pričaju. Nisam nepristojna i ne prisluškujem, ali s obzirom da nisu bile tihe, ne možeš a da ne čuješ pojedine dijelove priče. Uglavnom, i jedna i druga su se onoj drugoj žalile kako više nemaju niti jednu prijateljicu i da su ih sve izdale i iznevjerile… Okrenem glavu kroz prozor i pomislim kako je šteta što su to kasno shvatile da je bolje imati jednu pravu prijateljicu nego 10 loših tzv „prijateljica“. U osnovnoj, srednjoj pa čak i na faksu, lokalne cure su sklone pravljenju bandi i moraš nekamo pripadati. Ako se ne svidiš lokalnoj „popularnoj“ curi, cijelo školovanje gotovo nećeš imati prijateljica, jer se krave okome i na potencijalne tvoje prijateljice i preobrate ih od tebe… Nikada nisam bila član niti jednog tima i ponosno mogu reći da mi je i drago, Jer sve te takve koje su bile čoporativne danas nemaju niti jednu prijateljicu. A ja ima jednu ali vrijednu, i ne bih je nikada mijenjala za milijun školskih drugarica…A bilo je potrebno vremena i truda da se naše prijateljstvo održi i da se njeguje kako bi ostalo jako kao i na početku. Jer za sve se treba potruditi, ništa ne nastaje iz ničega.
Drugo o čemu bih pisala je položaj invalida u gradu. Pišem to uz ovu prvu temu jer se želim opet vratiti na te čoprativne cure ali isto i na „frajere“. Biti invalid je samo po sebi teško, kad si ograničen na neke načine da se ne možeš osim mozgom služiti 100%. Neki imaju manji a neki teži defekt. Ali kod svih njih postoji jedna te ista potreba a to je za ljubavi. Često sam bila svjedok mladih kako se ismijavaju na račun invalida i kako govore užasno pogrdne riječi o njima, a nisu svjesni da je potreban djelić sekunde kako bi izgubio ono što sada imaš i da postaneš jedan od tih invalida kojima se smiješ… Pogledam koji put Oprah show ili u novinama pročitam potresnu priču o ljudima koji se nose s životom takvom snagom i radošću da pomisliš kako neki „zdravi“ ljudi bi mogli učiniti to isto i posvetiti se životu kao da je svaki trenutak zadnji, uživati u životu a ne opterećivati se cosmopolitenskim temama, kako si obučen, jesi li našminkan, koliko kila imaš… Kada si sretan i kada voliš, sve te stvari postanu manje važne, jer te partner voli zbog onog što jesi u duši, a ne zbog ambalaže… Jer činjenica je da ambalaža ponekad skriva i pokvarenu robu… Zato treba dobro nekoga upoznati, treba voljeti i ne osuđivati unaprijed, inače kao sve cure / frajeri iz bandi na kraju završiš sam, osuđen na samovanje na koje su natjerali neke druge ljude. Jer sve što učiniš i kažeš vrati ti se desetorostruko…
Laughing over a cup of tea
the world falls away.
A phone call at midnight,
assured of a kind ear.
Love and trust must hold
hands to survive.
Often our family of choice
consists of our close friends,
without them our lives
would not be complete.
Appreciate companionship.
Nurture it.