|
|
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Blog osmišljen za pražnjenje misli.....
Slike zmajeva i ideje za novi zmajevski layout/template šaljite na:
Copy this code to your website to display this banner!
Novi baneri:
Tedica
Kulerica
Danči world
Morfinini eksperimenti
Dan u životu zaposlene žene
ZiziMars14
Auroraisa
Vrag s licem anđela
Kenguur
Život u dvoje
Silmarien
Ima jedan svijet
Tratinčica
Amorfia
Prošli puta sam pisala o srodnim dušama… danas mi se piše o negativnim emocijama.
Koliko puta tijekom dana, tjedna, mjeseca, godine ili bilo kojeg drugog perioda te svladaju negativne misli, koliko puta i koliko često ti se događaju ružne stvari, neovisno o tome kakav si? Imaš li osjećaj da te ponekad prati loša sreća a misliš da nisi zaslužio?
Kako izgleda razlaz s osobom do koje ti više nije stalo? Može li se uopće s nekim razići a da se ne dogode ružne riječi i da ti se poželi sve najgore na svijetu jer nisi više zaljubljen i jer ta osoba smatra da si glup i lud jer ga/ju više ne voliš? Kako se obraniti mentalno od mržnje i predbacivanja, kako se obraniti i biti svoj? Da li ti se desilo da prestaneš voljeti partnera a on te u nedostatku razumijevanja mentalno uništava jer ni sam nije svjestan kako plitko razmišlja i kako te jednostavno treba ostaviti na miru? Osjetiš li se ponekad slomljen jer si iscrpljen od tuđih želja i htjenja? I kako svi uvijek nešto samo traže, traže, traže, traže… Ljudi su navikli samo uzimati a ne znaju davati, NE ZNAJU reći lijepu riječ niti hvala.
Emotivac sam, sve primam srcu, i dobro i loše, i svoje i tuđe, proživljavam to svakom stanicom svoga tijela. Poželim ponekad biti stijena, kamen i da se sve samo odbije od mene, a onda se zateknem kako plačem jer mi bude teško i jer ne znam reći NE i jer dopustim da me povrijede. Život nas formira kao osobe, svaka persona koju upoznamo i koja prođe kroz naš život ili ostane u njemu nas čini Ljudima, ostavlja neizbrisive tragove u mislima i duši, ostavlja ovakva ili onakva sjećanja… Kako bismo funkcionirali bez uspomena? Sve što nam se desi, sve što prođemo i što nas ne slomi, samo nas ojača… Neko nikad ne doživi ružne riječi, netko nikad ne doživi pravu ljubav, netko u životu ne doživi istinsku sreću. Zbog čega je to tako? Što to u životu činimo da nam se neke stvari nikada ne dese?
Dođe li Vam ikada da se odmaknete od situacije i sve sagledate iz drugog kuta? I da pokušate naći drugi modus operandi za svoja djela? Mislite li da možete život preokrenuti za 180o i krenuti u potpuno drugom pravcu? Da sve probleme ostavite iza sebe i posvetite se u potpunosti sebi? Da svoju propalu vezu doslovno sahranite u sebi i na zgarištu sagradite nov život, još bolji, ljepši, neusporediv sa prošlošću? Ponekad je teže graditi a lako srušiti. No ako ne pokušamo kakav će nam život biti? Optimist sam i želim graditi, želim dom, obitelj, ljude oko sebe koje volim, želim nov život, želim ŽIVJETI PUNIM PLUĆIMA!
Jeste li Vi ponašli svoju srodnu dušu? Kakva je osoba s kojom ste, s kojom hodate, s kojom živite ili ste u braku? Kako ste je upoznali? Koliko ste bili stari kada ste se sreli? Jeste li sigurni da je to TO?
Čovjek je društveno biće. Rodi se, živi i umire sam, no tijekom života upoznaje svoju rodbinu, prijatelje, partnere... Gotovo nikad nije sam. Izbor partnera za vezu umnogo čemu se razlikuje. Netko traži partnera koji mu je samo zgodan i lijep, netko traži osobu koja ima dušu, netko traži kombinaciju. No nalaze li svi ono što traže? I koliko vremena traje potraga? Koliko života treba proći da ipak upoznaš svoju srodnu dušu? I zašto ju neki nikada ne pronađu? Možda i jesu, samo nisu prepoznali priliku iz ovih ili onih razloga. Čula sam izreku da ako jednom propustiš ono dobro što ti je namjenjeno, da ti se ta prilika nikada više neće pružiti. Zato i živim tako, da uživam u svakom trenutku kao da mi je posljednji, da cijenim život ovakav kakav je, bez obzira na bol i patnju, ima toliko lijepih stvari koje su vrijedne svega toga. Kada nakon suza i stresa dođe period kada ne možeš vjerovati da ti je tako lijepo i da se to tebi dešava...
Tko je osoba koju voliš? Voliš li provoditi svoje slobodno vrijeme s njom/njim? I sve vrijeme koje imate nije dovoljno. I kad se razilazite u kasne sate, teško vam je iako do sutrašnjeg susreta ima možda 10-ak sati? Kada ste zajedno, pričate li, šetate, gledate filmove, ili ležite u tišini zagrljeni? Da li sve što radite vam je prekrasno, svaki tren dragocjen kada ste skupa? Da li Vam je drago kada ju vidite nasmijanu i kad znate da ste Vi povod tog osmjeha? Da li se u kratko vrijeme možete tako dobro osjećati jedno uz drugo kao da ste godinama zajedno, da Vam se javi potreba da živite zajedno, planirate budućnost zajedno? Kada ju/ga zagrlite i razmišljaš kako je to sve što si tražio godinama i kako sve to postoji u jednoj osobi, kako Vas je život bacao sličnim kolosjecima, kako ste u životu slično prolazili a nikada se sreli? Kako imate više zajedničkih poznanika nego što ste mislili? Ipak grad je maleni, nije niti čudno da srećete iste ljude...
Kako izgleda vaša srodna duša? Volite li crne osobe a vaša srodna duša je sve ono suprotno od onog što želite, recimo plavuša? Ako volite nabildane, ćelave tipove, a zaručite se s osobom koja je vaše visine, mršava i duge kose? Volite li mirne, tihe tipove a završite s nekim vrckastim? Da li volite isto tako sve njegove vrline i mane? I ništa Vam ne smeta kod te osobe, znači li da je potraga završena?
Imate li vi srodnu dušu?
Danči me je malo natjerao na razmišljanje svojom sličicom o gaćama kroz stoljeća…
Stvarno ide doba kad imamo sve manje i manje odjeće na sebi. Ne mislim samo da se gaćice smanjuju, sve se smanjuje. Nekad su majice bile vrećaste i dugačke, danas ne mogu biti uže, kraće i dekoltiranije. Ljeti je moderno umjesto majice nositi samo gornji dio kupaćeg.
Suknje jedva pokrivaju onu stvar. Moram priznati, jesam žensko, ali stvarno mi nije jasno kako te cure igdje sjednu a da cijela terasa ne vidi gaćice?
Cipele koje su bile zatvorene, sada elegancija ide do te mjere da imaš samo jedan remen koji ti služi da sandala ne padne s noge.
A o gaćama da ne pričam… Ljubiteljica sam tangi, imam ih svih boja, i s čipkom iI bez, i pamučne i svakakve… jedino kad nosim dublje gaćice je kad su oni dani u mjesecu.
"DRAGI, izgleda li mi stražnjica preveliko u ovim hlačama?", pitanje je s kojim se suočava svaki muškarac koji vjerno prati svoju dragu u kupovinu. Više ne trebaju na glas i što uvjerljivije govoriti "Nikako" jer je sve više traperica namjenjeno upravo ravnomjernoj raspodjeli veličine tog obožavanog dijela tijela. I to je primer kako se hlače smanjile i stanjile….
Za kraj jedna pričica:
Ubila muža tanga-gaćicama
Amerikanka Sara Martin je, u želji da iznenadi muža, kod njega izazvala zastoj srca i smrt. Sara Martin, teška 150 kilograma, želeći da iznenadi muža, obukla je tanga-gaćice, od čega je njemu zastalo srce. Policija je trideset osmogodišnju Saru, zbog sumnje da je izvršila ubojstvo, zadržala u pritvoru. Policajac Robert Cannon je izjavio: „Nemojte mi govoriti da nije bila svjesna kako je grozan pogled na njenu stražnjicu. Osim toga, znala je da njen muž ima poteškoće sa srcem. Ako pitate mene, radi se o planiranom ubojstvu”. Kada je policija stigla na mjesto događaja, Marcus Martin je ležao na leđima, deformiranog lica i očiju velikih kao golf-loptice.
„Očigledno je video nešto što nije smio. Kada smo ušli u kuhinju i ugledali ženu kako plače, znali smo što je to bilo”, rekao je policajac i dodao da su udovicu ljubazno zamolili da obuče hlače.
„Samo sam htjela seks”
Sara Martin smatra da su policajci bili bezobrazni i da ne zna zašto su je uhapsili. „Marcusa sam samo željela iznenaditi za našu osmu godišnjicu. Možda sam malo pretjerala, ali nisam ga htjela ubiti. Samo sam htjela da malo oživim naš seksualni život jer već nekoliko godina nismo imali spolne odnose. Mom mužu su smetali moji kilogrami”, kaže ona. Kao dokaz da se nije radilo o ubojstvu, Sara Martin je policiji dala video-kasetu na kojoj je snimila iznenađenje koje je napravila.
Pa sad vi meni recite, kako ćemo izgledati za jedno 10 godina, hoćemo li imati išta na sebi, možda samo body painting, ako i to?????
Za nepovjerovati, prošle bolesti, lijepo vrijeme vani, mogu obući i japanke bez straha za mjehur J.
Danas bih pisala malo o ljubavi, vezi, razlazu... Malo o privlačenju, malo o odbijanju... Pisala bih o svemu i ničemu. Ima dana kada mi tako dođe da nešto napišem, i onda sjedim i ne znam kako sročiti riječi na papir a da smisleno zvuče.... Ljudi su čudne biljke, kad nemaju ništa, žale se kako im je teško i kako bi ovo ili ono... Kad imaju nešto onda se žale na ostale stvari koje kao nemaju i prezrivo gledaju na one koje nemaju a zavidni su onima koji imaju... Oni koji imaju previše rijetko su darežljivi prema onima koji nemaju a i nije ih briga. Ne radi se samo o novcima, jer novci nisu sve.
Što će ti kuća, stan, auto, novci, ako ih nemaš s kim podijeliti, ako ih nemaš kome dati ili ostaviti? Ima onih kojima čak ni do toga nije stalo. Mislim da su te osobe prazne ljušture koje nisu navikle na lijepe stvari, nisu navikle da postoje osobe s kojima to vrijedi podijeliti. Jer nema lijepšeg osjećaja nego kada nekog usrećiš, kada nekom nešto pokloniš i kada ti se nasmije, obraduje... Osmijeh vrijedi beskonačno monogo vrijednije nego nekih 10 kuna što ćeš ih potrošiti na kavu u nekom kafiću. Lijepa riječ vrijedi više nego neko ljetovanje na moru, nježan zagrljaj i ljubav vrijede više od prazne kuće ili stana u kojem živiš sam... Nije novac sve, ne možeš bez njega, sve se plaća, ali što ako nemaš emocija, kakav si ti čovjek? Kako netko može živjeti sam i da mu nitko ne treba?
Toliko pitanja, a malo odgovora... ponekad se pitam jesam li posljedni romantičar na svijetu...
I wish these night
is the night of our first kiss
I wish these night
is the night that I won't miss
I wish you were in my arms
and breath the air with me
I wish you were mine forever and that
our love was meant to be
I love you I know that
I'm sure I've showed that
I miss your smile, your kiss,
I miss your lips, your hugg
your everything....
Prošli tjedan je bio ludnica, započeo s upalom mjehura, završio s gnojnom anginom, s malih zelenih tableta, dobijem još i tri 500 gr summameda, ono da mi malo proradi organizam… Nemožeš vjerovati što ti sve iscrpljenost može napraviti… Da se sa 30 godina osjećaš ko Jeremija iz Alan Forda…
Upala mjehura je ajd hvala bogu prošla, grlo me još malo grebe, ali nema veze…
Moja kćerka raste ko gljiva, primijetila sam po pelenama. Ima 2 godine i 4 mjeseca i još nosi pelene. Čekam ljeto da bude toplo, pa kad se bude piškilo po svuda, da se i brže suši… I eto, kupim joj pelene ko i inače, no sad su joj kao malo na knap… Raste ona neprimjetno… No kad mi već s 2 godine kaže „nemoj me zaj…“, razmišljam što će mi tek reći kad bude imala 15 ili 18? Strava, a raste tak brzo, da u jednom trenu leži, ne priča, ne hoda, a u drugome šeta, trči i još me zafrkava… Ko mala spužva. Najbolje su joj izjave „bili smo na Jankovcu, i onda sam oprala jedno koljeno i drugo koljeno i treće…“ Smjehuljica mala… Pošašavila…. Najbolja je kad crta i kao PIŠE svoje ime i prezime, sve neke male krivulje a navodno sliči rukopisu… Što će od nje biti mali nobelovac? Smiješna je, sva se umiri, uozbilji i kemijskom sitno napiše kao mama ili muha ili sl… Sva je ponosna na sebe….
Gledam nju i razmišljam, kako mogu neke žene provesti cijeli svoj život i ne poželjeti nekog takvog malog anđela? Da, to je obveza i žrtvovanje, ali slatka žrtva… jer sve ono što napraviš, namučiš se i naživciraš, vrijedi jednog onog malog osmijeha i kad te zagrli pa kaže „mama, ja tebe volim“….