magarac blog

Već su dolazile neke ideje da bi se manjak novca u proračunu mogao popuniti dodatnim oporezivanjem građana. Kad nema drugdje para onda bi se mogao još malo derati narod.
Između ostalih javila se i ideja da se oporezuje korištenje mobitela. Pošto ne trošim puno na mob. nije da bi to mene nešto pogodilo, a valjda bi malo i umukli i oni koji stalno grintaju da Hrvati previše troše na mobitele. Taj porez bi bio samo još jedan namet koji bi pomogao punjenju proračuna, ne bi pomogao gospodarstvu, a bila bi to izlika da teleoperateri i njihovi vođe na čelu s T-seronjom dignu cijene i povećaju dividende svojim gospodarima.
Mogu li ipak trošarine pomoći i državi i godpodarstvu i radnicima?

Trošarine na odjeću

Osim što se grinta da puno trošimo na mobitel, stalno se grinta i da se puno troši na odjeću i obuću.
Kako bi bilo da se uvedu trošarine na odjeću i obuću, ali visina trošarine se ne bi utvrđivala kao postotak od cijene proizvoda već bi za svaki odjevni predmet bio određen fiksni iznos koji bi se morao plaćati, npr. 50 kn za traperice, 60 za patike itd.i To bi plaćali uvoznici prilikom uvoza i domaći proizvođači odjeće prilokom prodaje svojim poslovnim partnerima.

Stvar je u tome da je kod nas industrija u krizi da će sve više se tražiti pomoć u novcu od države od strane gospodarstva i građana. A para nema.
Ako uvedemo trošarine, ali istovremeno se daju olakšice domaćoj tekstilnoj industriji tako da budu potpuno ili dijelom oslobođeni plaćanja trošarina, to bi donijelo prihode državi i pomoglo tekstilnoj industriji. Olakšice bi mogle ovisiti o plaći krojačica. Tako da tvrtke gdje krojačice imaju plaće koje iznose minimalno 70% prosječne plaće imaju 100% oslobođenja od trošarina, a oni koji imaju manje plaće bili bi oslobođeni ovisno koliko posto od prosječne hrvatske plaće dobiva krojačica. Ako krojačica ima 50% prosječne plaće onda je firma oslobođena plaćanja 50% trošarina, ako je 45% onda 45% trošarina.
Ovako bi se nagradilo one koji daju bolje plaće, država bi skupila novce, proizvođači bi bili konkurentniji, a potaklo bi se i zapošljavanje.

Naši uvoznici npr. bivši ministar gospodarstva koji toliko voli naše gospodarstvo tako da robu proizvodi i kupuje u Kini, bi prilikom uvoza bili opterećeni dodatnom troškovima. Neka npr. iz kine dopremi 100 000 komada odjeće i da je prosječna trošarina po komadu odjeće 50 kn, to znači da bi morao platiti 5 mil. kuna trošarina prilikom uvoza što bi toliko povećalo troškove de bi se vjerojatno odlučio da se okrene domaćim proizvođačima i od njih naručuje manje količine jeftinije robe potrebne da zadovolje trenutne potrebe tržišta. Da se razvije mreža malih proizvođača i kooperanata koji bi proizvodili za veće trgovce. Ako se Zari (video: http://video.google.com/videoplay?docid=-6864760577279844003&ei=WQ-ZSfO9CpHG2gLhm4C3Cw&q=zara&hl=en&dur=3 ) isplati proizvoditi u EU onda bi se mi trebali pobrinuti da se i kod nas isplati proizvoditi (barem da pokrijemo vlastite potrebe).

Tu ne bi bila toliko stvar u tih par stotina milijuna kuna koje bi vlada pokupila već u tome da bi to pomoglo i gospodarstvu, zapošljavanju, boljim plaćama u tekstilnoj industriji. svi štite svoje proizvođače: neki carinama, neki subvencijama, kvotama koje ograničavaju uvoz neke robe u zemlju, igranjem s tečajem....
Zašto mi ne probamo s trošarinama?

Dakle, evo jedne jednostavne antirecesijske mjere koja može dobrim dijelom popuniti rupu u državnom proračunu.

UKINUTI DRUGI STUP

Osim što je on propast za državu sam po sebi i generator novih kriza i recesija. Mi našim radom ne možemo zaraditi za penzije, ali špekulatni to mogu. Ne može se hraniti milijun ljudi zaradama na financijskom tržaištu.

Ukidanjem drugog stupa prelili bi se novci koji idu u fondove u proračun i to bi dobrim dijelom popunilo manjak novca. U prvih devet mjeseci ove godine je u drugi stup otišlo 3,3 mlrd. kuna što znači da je do kraja godine uplaćeno nekih 4,5 mlrd kuna. To znači da bi proračun ove godine dobio dodatnih 4,5 mlrd kuna i tako svake godine.

Naletio sam negdje na podatak da je imovina fondova nekih 22 mlrd. kuna. Ukidanjem drugog stupa treba ukunutu i fondove i njihovu imovinu prebaciti državi. Pošto su fondovi veliki kupac državnih obveznica, taj dug države se može poništiti i država je manje zadužena. Imovinu u dionicama odmah prodati, makar i ispod cijene (kad se je moglo prije izbora tako s HT-om može i sada) i novce iskoristiti za plaćanje dugova države i smanjenje nelikvidnosti. Ovo bi posebno moglo razveseliti one koji se zalažu za slobodno tržište jer eliminacijom fondova drugog stupa fin. tržište se rješava konkurencije kojima država svojom politikom omogućava upumpavanje velike količine novca u njihove fondove, a oni znaju da je loše kad se država miješa u biznis.

Radnici ne mogu financirati mirovine, ali uz prosječnu mirovinu od 2000 kuna i 1,1 mil umirovljenika ispada da godišnje za isplatu treba 26,5 mlrd kuna, a u proračun se godišnje u prvi stup uplati nekih 20 mldr kuna i uz 4,5 iz drugog stupa ispada da je manjak 2mlrd kuna.
Reformom temeljenom na solidarnost, ukidanjem saborskih mirovina, prestankom korištenja mirovina za rješavanje problema nezaposlenosti i porkupljivanjem određanih interesnih skupina uz poticanje zapošljavanja, mirovinski sustav temeljen na solidarnosti ne bi smio biti problem. Eto.