28

ponedjeljak

travanj

2014

Paranormalne aktivnosti - glupost je među nama

Čudne stvari oko nas, pogotovo u sferi obrazovanja.

Slušate li vi što se govori kad se govori o obrazovanju.
Najprije čujem da škole treba prilagoditi potrebama tržišta, onome što tržište traži, što poslodavcima treba.
Onda čujem da većina poslova koja će se raditi u budućnosti još ne postoji i da ne znamo što će tržište tražiti u budućnosti.
Znači školstvo se mora prilagoditi onome što treba tržištu, a mi ne znamo što će se na tržištu tražiti kad današnja djeca završe školovanje.
Prema tome školstvo treba biti organizirano tako da nema pojma za što i s kojom svrhom obrazuje djecu. Sjajno! Mislim da nam to uspjeva poprilično dobro.

A opet ako se djecu treba školovati samo za ono što tržište traži, s obzirom da na tržištu radne snage postoje značajni viškovi radnika, a zazivaju se i daljnja otpuštanja znači da tržištu ne trebaju novi radnici i da će i oni koji završe školovanje vjerojatno završiti na burzi rada. Iz toga slijedi da školujemo djecu za ništa. Da bi bili na burzi rada. I to je isto sjajno. I to nam uspijeva poprilično dobro.

Pa onda imamo i ideja s raznim odgojima. Zdravstveni, građanski. spominjao se i poduzetnički, financijski... ma svašta.
S druge strane se govori da su učenici preopterećeni da imaju previše predmeta i obaveza, da školski program treba rasteretiti.
I kako ćemo rasteretiti školsti program? Pa tako da ubacimo još tri četiti nova predmeta.

A ti predmeti moraju kao što već znate odgovarati na zahtjeve tržišta. Znači tržištu su prijeko potrebna djeca sa vještinama dobivenim iz vjeronauka, građanskog odgoja, zdravstvenog odgoja. Kad djeca nauče kako prati ruke i što je demokracija onda ćemo rasturiti Nijemce. Švicarska i Švedska će postati siromašne i nekonkurentne kad mi djecu naučimo sve o poslovanju u poduzetničkom odgoju.

Naravno, spominje se i znanost i tehničke struke koje su važne za tehnološki napredak i kompetititvnost u visokotehnološkim industrijama, a to je upravo ono što nam vjeronauk i građanski odgoj daju.

Koliko se posvećuje važnosti matematici i fizici govore i sjajni rezultati na maturi.
Vidi se da društvo ulaže novac u stvarno bitne stvari pa tako idu milijuni da se subvencionira treniranje nogometa, košarke i drugih aktivnosti vezanih uz ganjanje baluna.
Ne treba trošiti državne pare na recimo treninge iz matematike i fizike kad smo tako pametni i sve znamo.

I tako dođem do onog neugodnog osjećaja da se oko nas događaju paranormalne aktivnosti da je glupost svud oko nas.

Jer recimo kad govorim o obrazovanju, ono ne bi trebalo biti tu samo da se zadovolji potrebama tržišta. U demokraciji građani imaju ulogu i u sudjelovanju u vlasti, u biranju predstavnika koji će upravljati zemljom.
A da bi se to dobro radilo moramo imati obrazovane i dobro upućene građane koji znaju i puno više od onoga što tržište od njih išće.

Cilj je i da svi kao kolektiv budemo obrazovaniji i da tako jedni druge uzdižemo. U zemlji nepismenih i onaj koji slovka je obrazovan i iznad većine građana po znanju i mogućnosti stjecanja novih znanja. U zemlji gdje i običan radnik puno zna i ima široko obrazovanje oni koji žele biti iznad njega i žele upravljati zemljom moraju imati puno više znanja i vještina. Slovkanje nije dovoljno da te se smatra pametnim i obrazovanim.

Pa onda u društvu u kojem se ne zna koje će se poslove tražiti u budućnosti isto bi bilo dobro da se u školi dobije široko, temeljito i opće obrazovanje. Ne samo nešto usko stručno. Tako će se ljudi lakše prilagoditi promjenama na tržištu rada. Lakše je savladati neke nove vještine ako temelji i neka osnovna znanja već postoje.

A što se tiče raznih odgoja, mislim da su to uglavnom gluparije koje ne se ne utrpavaju u školski program zbog potreba djece već jer odrasli tako rješavaju neke svoje probleme i komplekse.

Ovo ne znači nikako da ne bi trebalo učiti o građanskim pravima, zdravlju i higijeni i drugome.
Zdravlje i građanska prava trebaju biti prožete kroz sve ili većinu nastavnih predmeta.
O zdravlju se može i mora učiti i kroz tjelesni odgoj, prirodu i društvo, biologiju, kemiju, zemljopis....
Isto tako o građanskim pravima. Zar se može obraditi Francuska revolucija bez da se spominju ljudska prava, građanska prava. Kako pričati o drugom svjetskom ratu, a ne spomenuti važnost borbe protiv rasizma, antisemitizma, nacionalizma... O osnvanju UN-a bez spominjanja "Opće deklaracije o pravima čovjeka". O štrajku u chikagu, 1.maju bez priče o radničkim pravima, 8+8+8...

Uostalom većina nas je i imalo ovo o čemu pišem. Učili smo o higijeni, zdravlju i državi i pravima čovjeka kroz razne predmete, a postojali su i "etika", i "politika i društvo" u zadnjim razredima srednje škole. To je bilo sasvim dovoljno. Naravno da se neke stvari mogu i bolje napraviti, ali ne treba zbog toga nove predmete i kurikulume praviti, izvoditi cirkuse u javnosti.

A ima i neka nelagoda oko svih tih zdravstvenih, građanskih, građevinskih, poduzetničkih i drugih odgoja.
Mislim da starijima trebaju puno više takvi odgoji, ja bi odraslima uveo građanski odgoj ako baš treba da ga se uvodi. Jer kad vidim ako se odrasli ljudi ponašaju....

A isto je i sa zdravstvenim i poduzetničkim odgojem. Ali ne, lakše je natovariti djeci. Mi odrasli smo glupi i lijeni i ne želimo učiti, na mladima svijet ostaje pa neka oni uče.
Pošto odrasli, oni stariji od 18 godina sudjeluju u političkim životu zemlje, što je logičnije od toga da mlađi od 18 koji ne sudjeluju u političkom životu moraju znati sve o političkom uređenju. To je još jedna paranormalna aktivnost.
Ako si stariji od 18 onda možeš biti i ignorantski idiot i ne znati ništa, možeš se kandidirati na političke funkcije bez ikakvih znanja o tome kako država funkcionira, ali djeca, vidite oni su problem.

Uz to ide priča da su djeca nasilna jer gledaju crtane filmove. Ma je, a da nije moždaproblem, jer gledaju što i kako se odrasli oko njih ponašaju. I to je isto dogoj i obrazovanje, kako se ponašamo u životu mi odrasli tako učimo mlađe kako svijet funkcionira.
Uostalom to o nasilnim mladim ljudima je isto mit.

Ali ne, bolje je ubaciti zdravstveni odgoj. Učiti kako je važno jesti voće i povrće i da treba smanjiti s unosom masti i šećera. A u stvarnosti je veći porez na voće i povrće nego na masti i šećer. To je zato jer su masti zdravije, je li? Znate kao i s alkoholom i cigaretama, na njih imamo veće poreze jer su nezdravi baš kao i voće i povrće, ali zato najmanji porez na mesti i šećer ide.
pa onda se djeca moraju više kretati, a parkove i igrališta pretvraraju u parkinge i gredilišta.

Lakše je djeci laprdati o zdravlju nego platit operaciju za blesnu djecu, za to neka roditelji sami organiziraju humanitarne akcije ako treba.

Lakše i jeftinije je pričati o građanskim pravima nego plaćati kontrolu nad problematičnim obiteljima.

To je čista obratnologija, uče djecu sve ono što sami ne rade. Ne uče da bi pomogli djeci nago da bi ih skinuli s vrata. Eto vam kurikulumi i učitelji pa sa sami snalazite. Prava su vam nabrojana u udžbeniku pa ako znate izborite se sami za njih.

Praktis vot jor prič!

24

četvrtak

travanj

2014

Razvodnjavanje navodnjavanja

Kod nas se svi problemi nekako sažimaju u par točaka i onda imamo par čarobnih rješanja koji će nas osloboditi svih naših problema i napraviti od Hrvatske zemlju blagostanja.

Jedno od tih rješenja jest i navodnjavanje poljoprivrednih površina i ja nisam protiv toga. Mislim da bi navodnjavanje moglo donijeti puno dobra i poljoprivredi i društvu sveukupno, ali mora se obaviti kako treba. Moramo vidjeti što dobivamo i po kakvoj cijeni i tko će sve to platiti, a tko izvući korist i hoće li itko uopće izvući korist.

Najprije se valja pitati je li navodnjavanje jedini problem u poljoprivredi. Čini mi se da nije. Ima tu nesigurnosti oko otkupnih cijena pa ljudi ne proizvode jer ne znaju pošto će prodati, pa onda bilo je priče i o problemima sa skladištenjem. Što sa žitom, prodati ga odmah ili platiti skladištenje u silosu pa čekati bolju cijenu.
Tu je bila i priča o hladnjačama u kojima bi se skladištile jabuke tako da ih se ne mora prodati po niskoj cijeni odmah nakon branja.
Imamo i neisplaćene poticaje i nesigurnost oko toga koliki će biti poticaji i tko ih može dobiti. i to dovodi do nesigurnosti.
pa pad otkupnih cijena mlijeka i visoke rate kredita koji su uzimali seljaci za osuvremenjivanje proizvodnje. Sve to dovelo je do pada i prestanka proizvodnje mnogih mljekara.

Onda imam i primjer koji sam vidio na televiziji gdje je napravljen sustav koji omogućuje navodnjavanje ali poljoprivrednik ga ne koristi jer mu je jeftinije proizvoditi bez navodnjavanja, a ako se dogodi suša onda mu lijepo isplate odštetu za elementarne nepogode i on je opet u plusu.

Pa onda imamo seljake koji zbog nesređenog tržišta, nezainteresiranosti velikih trgovačkih lanaca za male proizvođače, male otkupne cijene i jefinog uvoza ne mogu prodati proizvedeno, a neki i zaoravaju ono što su proizveli.

Znači ima i puno drugih stvari koje isto treba popraviti u poljoprivredi, mnoge od tih stvari ne traže ni velike projekte, ni velike novce, ni dugo vremena da se ostvare.
Ali tu nema milijadi i građevinski sektor se ne može igrati nacrtima i bagerima.

A sad idemo na samo navodnjavanje.

Navodnjavanje bi sigurno donijelo veću stabilnostu proizvodnje i veće prinose, ali bi stigli i veći troškovi. Treba paltiti pumpanje vode, sustave za navodnjavanje, vodu...

Da ne bi ispalo kao s modernizacijom mliječnih farmi. Povećala se i proizvodnja i broj krava i kvaliteta mlijeka, ali i troškovi su toliko narasli da su mnogi bakrotirali i sad na kraju imamo moderne prazne farme specijalizirane za proizvodnu ničega.
Pa onda slično je i s autocestama. Moderne, brze, uglavnom poluprazne i toliko skupe da država ne zna što bi s njima. Više štete nego koristi.

Znači treba postaviti i pitanje tko će sve to platiti, na kakav način, kako će se plaćati održavenje sustava i korištenje vode.

Vjerojatno će tamo gdje se dovede navodnjavanje rasti cijena zemlje. Može i tu biti špekulacija. Pa tko će dobiti na korištenje zemlju koju se može navodnjavati?
Da ne bi ispalo da bi svi mi financirali gradnju i održavanje sustava a onda se zemlja da jeftino stranim i domaćim investitorima koji dižu ogromne pare od uzgoja subvencionirane proizvodnje, troše na luksuz, zaposle par ljudi na minimalac i drže govore o glupim i lijenim građanima Hrvatske koji imaju ono što su i zaslužili, troše previše i žive iznad svojih mogućnosti.

Možda bi i sustav navodnjavanja dali u koncesiju, kao što se hoće i s autocestama napraviti.

Dakle, sve može ispasti super i da svima nama bude bolje. Da poljprivrednici mogu raditi, napredovati i zarađivati. Da svi građani imaju korist od njihovog rada, da imamo jeftinu domaću hranu.
Ali isto tako se to može pretvoriti u još jednu noćnu moru, trošak za nešto što ne vraća korist društvu, poligon za lupešćinu.

Mislim da je vrijema da sad dok se još nije počelo raditi postave prava pitanja tako da se jednog dana ne začudimo u što se pretvorilo još jedno obećanje boljeg života za ljude u ovoj našoj zemlji.

23

srijeda

travanj

2014

Kliring

Imamo npr. mljekara kome je država dužna za poticaje 100 000 kn, ali i on je dužan državi za doprinose i druge poreze 20 000 kn. Pa se to lijepo počisti, dugovi se prebiju i država duguje još 80 000 kn.
Ali seljak je dužan INA-i za gorivo 30 000 kn, a i INA mora uplatitii poreze i trošarine državi pa se to opet počisti. Država smanji potraživanja od INA-e za 30 000 kn pod uvjetom da INA počisti potraživanja od seljaka, a seljak smanji potraživanja za subvencije od države za 30 000 kn.
Seljaku je dužna mljekara, ali i ona ima dug prema državi, a država je još nešto ostala dužna za poticaje seljaku pa se i ti dugovi prebiju.

Slično se može napraviti primjere i s mnogim drugim privrednim subjektima, stalno netko duguje i netko ima potraživanja.
Kad bi se sve ili većina domaćih firmi, država, državne institucije i slično umrežili u sustav koji bi prebijao dugove možda bi i to pomoglo privredi. To bi bio nekakav klirinški sustav gdje bi se potraživanja i dugovi poništavali tako da se smanji potreba za novčanim transakcijama, da se automatski preko sustava rješava dospjelih obaveza i smanjivalo potraživanja.

Sada imamo problem neplaćanja, nelikvidnosti, dugih rokova naplate, a sve to podiže rizik u poslovanju. I ti rizici su ugrađeni u cijenu proizvoda. Čekanje 6 mjeseci na naplatu isporučene robe ili usluga, rizik da nećeš naplatiti isporučeno, kreditiranje za premošćivanje razdoblja od isporuke do naplate, predstečajne nagodbe koje ti lijepo otpišu potraživanja od drugih firmi bez da te se pita...

Sve to usporava privredu. Kad bi postojao tako nekakav klirinški sustav u kojem bi odmah mogao poništiti dio potraživanja i dugova trebalo bi manje novca za poslovanje. Naravno da bi dobar dio poslovanja i dalje išao kroz novčane transakcije, ovdje govorim samo za onaj dio koji bi se mogao riješiti unutar klirinškog sustava.

Firme daju popust i ako se prije plaća roba, veći je ako se plaća avansno ili nakon mjesec dana nego ako se čeka par mjeseci zar ne? Pa ako bi postojao sustav koji bi automatski nakon isporuke robe smanjio i dugove prema dobavljačima za dio vrijednosti isporučene robe onda bi imali i jeftinije poslovanje i u tom smislu.

Ako su domaće firme umrežene u sustav to znači da bi bilo lakše i jeftinije poslovati s domaćim firmama što bi pokrenulo proizvodnju i učinilo ju jeftinijom.

Zamislimo primjer:
Vlasnik tvornice namještaja gradi novi pogon za 1 mil kuna, on nađe izvođače radova, izvođač radova kupi građevinski materijal u recimo Pevecu za 500 000 kn, ali i Pevec kupuje robu od tvornice namještaja u vrijednosti od 2 mil kuna.

Zar ne bi mogli i prebiti dio dugova? Izvođač radova naplati pola milijuna kuna manje s time da Pevec ne naplati kupljeni građevinski materijal, ali zato tvornica namještaja naplati pola milijuna kuna manje za isporučeni namještaj.
Tako prebijanjem dugova treba manje gotovine za obaviti posao.
Sada vlasnik tvornice namještaja može šititi pogon s manje novčanih sredstva. Treba mu manje gotovine ili manji kredit što opet pojeftinjuje proizvodnju.

To bi onda bio nekakav klirinški sustav, i ja znam malo o tome, ali mi se čini zanimljivo. Naravno da se svaki sustav može zloupotrebljavati zato me zanima postoje li neka ozbiljna ograničenja i problemi koje bi takav sustav uzrokovao, a da vi to znate.

Mislim da bi ovako pokrenuli brže privredu, povećeli likvidnost unutar naše privrede omogućili brži protok roba i usluga. Pogotovo ako bi u njega bili ukuljučeni država i velike državne firme koje su veliki potrošači, ali i dobavljači roba i usluga.

Evo linka na definiciju kliringa koji sam našao:
http://limun.hr/main.aspx?id=10074

18

petak

travanj

2014

Originalni zadarski turistički proizvod

Rekli su da će Zadar dobiti novu i originalnu smeđu turističku signalizaciju. I stvarno je originalna. Samostan sv. Mihovila se na engleski kaže St. Mary's monastery.
to je čudo hrvatskog prevoditeljstva, još jedna atrakcija uz pozdrav suncu i morske orgulje.

Sveti Mihovil je jedini svetac koji se na engleskom zove Marija.




17

četvrtak

travanj

2014

I meni je žao

Premijeru je žao što je policija izvršila desant na Lamjanu, ali eto tu on nema što napraviti. To se njega ne tiče

I nije problem što mu je zbog desanta žao, problem je što mu nije žao i zbog drugih stvari.

I meni je žao što je policija izvršila desant, ali nisu tu oni zlikovci. Prije bi ih našli na Jupiteru, Bahamima, sudu, možda čak i u mom susjedstvu.

Premijeru bi trebalo biti žao i što bi neki ljudi mogli ostati bez posla. Pa on kaže da moramo raditi i pokretati proizvodnju.
Gledaju kako napuniti porračun, e pa i ti radnici su punili proračun.
Svi su nešto zabrinuti za sudbinu otoka i žele pomoći otocima. Pa evo prilike.

I tu se vidi sav jad, bijeda i dvoličnost političke scene kod nas.
Ni Milanović ni Karamarko, ni Sabljarke Dračevac ni Antičević Marinović ni Kalmete ni Jerolimova.
Nitko se tu previše ne sekira. Političari i mnogi drugi uglavnom šute. Neki jer im je svejedno, neki jer ne znaju što drugo napraviti, neki šute jer moraju šutjeti, a neki šute jer se potajno raduju tome kako se stvari razvijaju.

Malo mi je nelagodno i neugodno pisati o ovome. Svašta se čuje i priča o Lamjani. Blizu mi je, a opet daleko. Tu sam isto neki autsajder. Ali nešto se ipak može napraviti. Možemo svi postaviti neka pitanja.

Da radnici štrajkaju jer ne žele raditi vjerojatno bi čulli priče o lijenim Dalmatincima, glupanima ča samo pivaju i piju vino. A ča sad kad žele raditi? Di su sad filozofi pa i neki s pollitike što drže predike o protestantskom moralu rada?

Da radnici ne žele raditi bila bi i priča o tome kako se tamo uređuju i jahte i turistički brodovi i kako radnici uništavaju naš turizam.

Da slučajno neki poduzetnik drži škver onda bi bio slavljen kao neko koji pokreće przvodnju, dokazuje da možemo od turizma prodati više od sunca i mora. Da se mogu servisirati i jahte i turistički brodovi. Da poduzetnik želi proizvodnju onda bi on sigurno obogatio turističku ponudu, dokazao da se može i hoće. Ovako, koga briga.

Gdje su libertarijanci s pričama o antipoduzetničkoj atmosferi koja guši proizvodnju, o zloj državi koja ne da da se zapošljava? Ili to država ne valja samo kad poduzetnicima koči proizvodnju, a kad radnici sami pokreću proizvodnju onda se to ne važi.

Gdje su libertarijanci i neoliberali da održe prediku o tome da se radnici moraju sami izboriti za svoje mjesto na tržištu. Eto sad se bore i što sad?

Gdje su libertarijanci i HUP-kreteni koji su puni priča o građanima neradnicima koji ne bi radili i traže da im "dadilja država" sve osigura. Evo sad neki sami sebi žele osigurati egzistenciju.

Gdje su "Osječki gonič ugljikovodika i investicija" i splitski tupan Grčić? Zar ih ne zanima zapošljavanje, pokretanja proizvodnje, plaćanje doprinosa i poreza. Ili doprinosi i porezi koji plate radnici Lamjane nisu prihodi proračuna? Zar nije svaka kuna važna? Zar ne treba povećavati prihodovnu stranu proračuna?

Gdje su Kalmeta i "ne damo te Gaženico naša" ekipa? Gaženicu ne daju, a Lamjanu daju. Kao što su uostalom dali i Bagat i Zadranku, PZ Zadar, Tvornicu duhana Zadar.... Samo Gaženicu ne daju, a za sve ostalo tu je stečaj.

Gdje su tunelaši toliko zabrinuti za otoke i njihov razvoj? Oni koji žele pomoći otočanima izgradnjom podmorskih tunela pa da boduli imaju posla i para i prosperiteta?

Zar stvarno nema mjesta za remontno brodogradilište u kraju s jakim i ribarstvom i nautičkim turizmom i pomorstvom?
Je li Lamjana jedina uvala na Jadranu pa baš nju i samo nju moraju pretvoriti u apartmansko nasenje s marinom?
Sve su to mafijaško-politička posla, a kako su oni uglavnom banditi nesposobni raditi i graditi, pogotovo na dugi rok, na kraju će sve to prodati nekom strancu i od Jadrana i cijele zemlje napraviti koloniju.

Tu je i stvar u tome da se građani isključuju iz cijele priče. Zato se često ljudi protive i turizmu i apartmanima, hotelima, ali i općenito promjenama u društvu. Svaka promjena donosi daljnje isključivanja građana iz zajednice, iz prava na sudjelovanje u upravljanju zemljom, odlučivanju o sudbini zemlje.
Građani dobiju samo račune za dugove, šporkicu i okrivljivanja za sve što pođe neopako. Naravno i predike o tome kako su lijeni i ne žele raditi.

A onim političarima, poduzetnicima i njima sličnima koji žele pomagati otocima i domovini još jednom ću reći hvala na pomoći,ali ne pomažite nam više. Dovoljno zla ste napravili.

07

ponedjeljak

travanj

2014

Živimo ispod svojih mogućnosti

Mi živimo ispod svojih mogućnosti i već neko vrijeme me poprilično iritiraju one papige tupave što stalno ponavljaju da živimo iznad svojih mogućnosti ili da smo prije živjeli iznad svojih mogućnosti pa smo sad u problemima.

Mi stalno živimo ispod svojih mogućnosti i to još tamo od stoljeća sedmog.

Kod nas se ne uvozi hrana jer ne možemo proizvesti više nego što je proizvodimo, jer su mogućnosti proizvodnje došle do kraja, jer je sva zemlja iskorištena za proizvodnju. Da je to slučaj onda bi živjeli, hranili se, iznad svojih mogućnosti.
Ovako mi živimo ispod svojim mogućnosti.

Mi imamo oranicu u ledini, pustu štalu i seljaka bez posla.
Napuštene tvornice, strojeve što ne rade i radnike koji znaju svoj posao, a nemaju posla. mi živimo ispod svojih mogućnosti jer imamo i strojeva i ljudi koji bi radili.

Mi imamo mlade nazaposlene koji bi učili, radili, osamostalili se, a nemaju prilike naći posla. Oni žive ispod svojih mogućnosti.
Doktori koji ne mogu na specijalizaciju, duge liste za preglede i aparate u bolnici koji se koriste samo dio dana. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.
Hoteli i apartmani koji rade samo par mjeseci. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.

Polja koja se ne navodnjavaju i rijeke pored njih. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.
Drva u izobilju, a uvozimo namještaj. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.
Stanove bez ljudi i ljudi bez kuće. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.

Pametne ljude koji si prisiljeni raditi glupe poslove i slušati glupe šefove, oni žive ispod razine svojih mogućnosti.
Plaće koje nisu dovoljne da zadovolje životne potrebe građana i premalu potrošnju. Mi živimo ispod svojih mogućnosti.


To da živimo ispod svojih mogućnsti možemo provjeriti i na primjeru onih koji su otišli vani. Rade, napreduju, obitelji im napreduju, imaju i kuću i auto, mogu i na putovanja. Oni žive u skladu s onim što mogu napraviti, oni žive u skladu sa svojim mogućnostima. Da su ostali kod nas, živjeli bi život ispod svojih mogućnosti.

I kad bi povjerovali onima koji govore da živimo iznad svojih mogućnosti, kakav bi to život bio?
Digo si kredit (za stan), živiš iznad svojih mogućnosti. Imaš auto, živiš iznad svojih mogućnosti. Mobitel? Iznad mogućnosti. Ljetovanje, zimovanje? Iznad mogućnosti.
Internet? Kompjuter? Iznad mogućnosti. Kupuje se odjeća? Iznad mogućnosti.
Pristojna plaća? Iznad mogućnosti.
To je na razini pojedinaca i njihovih obitelji.

Onda idemo na društvo. Besplatno školovanje? Iznad mogućnosti. I zdravstvo je iznad naših mogućnosti. Javna infrastruktura? Iznad mogućnosti? Kultura? To je isto iznad naših mogućnosti.

Što nam onda ostaje, da isključimo vodu, struju i internet, preselimo se u pećinu ili brvnaru u šumi, odreknemo školovanja djece i zdravstvene zaštite, kulture, cesta, vodovoda, željeznica, pošte...
Natrag u srednji vijek, ako i srednjovjekovni standardi nisu iznad naših mogućnosti.

Jedino što imam reći o onima što govore da živimo iznad svojih mogućnosti jest da je iznad njihovih mogućnosti shvatiti što i kako nam je raditi da napredujemo i da nam svima bude bolje. Oni nemaju ni znanja ni volje ni mašte ni želje da poboljšaju život u zemlji. Oni znaju samo uskraćivati i to je dokaz da je bilo kakava javna funkcija iznad njihovih intelektualnih i ljudskih mogućnosti.

Ne žive građani zemlje iznad svojih mogućnosti, nego su društvenie elite na položajima koji zatjevaju razinu rada, odgovornosi i znanja koja je iznad njihovih mogućnosti.

02

srijeda

travanj

2014

Destiliranje viška vrijednosti

Profit, stvaranje dodane vrijednosti, višak vrijednosti, veći prinosi, to je ono što se traži, zar ne?

Pa kako doći do većeg profita? Razlika između troškova proizvodnje i cijene proizvoda mora bit što veća. To je dodana vrijednost. Razlika između cijene proizvodnje i prodajne cijene.

Ako napraviš nešto za 1000 kuna, a prodaš za 10 000 kuna onda imaš profit od 9000 kuna, ali ako prodaš istu stvar za 20 000 kuna onda je profit 19 000 kuna.

Profit je važniji od proizvodnje, važnije je više zaraditi nego više proizvesti. Kakva korist da proizvedeš 100 000 stolova ili lampi ako od njih nema profita.

Zato je osim postizanja što više cijene važno da i troškovi budu što manji.
Da se dobije što veći višak vrijednosti, profit.
To se radi tako da se pokušava doći do jeftinijih materijala za proizvodnju, do jeftinije radne snage, do toga da se plati što manje poreza.

I to je kao neki cilj kapitalizma, što veći profit, a što manji troškovi.
Stalno se reže i reže, plaće, materijal, porezi....
I nikad dosta, uvijek sve manje i manje žele platiti.

U zabludi su oni koji misle da će poduzetnici prestati cmizdriti ako se plaće smanje i ako porezi budu niži. Oni će i dalje tražiti niže nadnice i niže poreze. To je u biti same kapitalističke proizvodnje i glupo je očekivati da će ikad kaptalisti biti zadovoljni visinom plaća ili poreza, uvijek će pritiskati još i više. Tako da bi i političari, ali i mi svi drugi mogli prestati razmišljati o tome kako da udobrovoljimo poduzetnike i da im stvorimo "povoljnu atmosferu". Oni nikad neće biti zadovoljni i uvijek će tražiti još i više za sebe. Takova je logika sustava. Pogodovanjem kapitalu zadovoljavaš nezasitnu beštiju izgladnjujući i uništavajući sve oko sebe.

To kapitalisti samo govore da bi dali veće plaće i zapošljavali kad bi im se pomoglo. Poduzetnici to ne misle za ozbiljno, to je tek priča da im se omogući veći profit. Oni zapošljavaju samo kad moraju i daju plaće samo onolike kolike moraju dati da im radnici ne pobjegnu. Ako je moguće prebaciti će poslovanje u drugu zemlju ili automatizirati pogone samo da imaju što manje troškove rada. Oni nisu pokretači ekonomije niti stvaraju radna mjesta. To je iluzija.

Također ako pogledamo taj nagon za smanjivanjem troškova i povećanjem profita, kuda on vodi?
Idimo do kraja. Režeš pa režeš, malo plaće, malo materijalne troškove, malo poreze pa još pa još, ali konačni cilj, konačni ideal kapitalizma, daleki neostvarivi cilj jest profit bez ikakvih troškova. Sve si srezao.

I tu dolazimo do otkrivanja još jedne zablude. Nije cilj kapitalista proizvodnja dobara. Kad bi mogli, oni bi najrađe da dobiju pare bez proizvodnje. Proizvodnja i zapošljavanje je nužno zlo. Amerikanci i Europljani se sve više prebacuju na financijalizaciju, proizvodnjom se bave kapitalisti koji ne znaju bolje, Kinezi, Vijetnamci... Oni su novi u kapitalizmu pa moraju nešto i proizvodit da bi ostvarili profit.
Vratiti će Amerikanci i Europljani proizvodnju tek kad im se financijsko muljanje više ne isplati kad za stvaranje profita budu trebali proizvodnju i radnike, tek kad ne budu znali bolje nego proizvoditi.

Ali vratimo se na esenciju samog kapitalizma na čisti destilat kapitalčističke logike. Dobiti novac bez troškova rada i proizvodnje. Dobiti novac za ništa, money for nothing my friend.

Zato je moj proizvod "Ništa u kockastoj boci" čista esencija kapitalizma. San svakog poduzetnika, čisti destilirani višak vrijednosti, višak vrijednosti oslobođen svih prljavština rada, materijalnih troškova ili ikakvih drugih troškova.


I kad pogledamo bolje što je proizvodnja bliža idelalu, što je bliže tome da proizvodi i prodaje ništa to je profit veći.
Pogledajmo brodogradnju. Brodovi su ogromni, a zarada nikakva i s vlakovima ista stvar, ali kako idemo prema manjim proizvodima stvari postaju bolje.
Namještaj je već u boljoj poziciji, čokolade još bolja zarada, farmaceutska industrija koja proizvodi male pilulice ima već ogroman profit pa telekomi koji naplaćuju zrak imaju ogromne profite i onda dolazimo do banaka koje su se godovo oslobodile materijalnog svijeta i tramakaju brojkama zapisanima u kompjuterima. Ne proizvodš ništa a pare ogromne.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se