......dugo nisam razmišljala o prijateljstvu...nekada sam puno više. Nije da sam prijetelje počela uzimati zdravo za gotovo nego sam smatrala da sam prerasla faze i razmišljanja o svakoj rečenici koju je netko rekao ali mi je nešto opet navrlo u misao... Zašto su su neki tako divni na početku druženja,a kasnije se nekako izobliče do neprepoznatljivosti? Postanu toliko teške osobe da ponekad se sama sebi čudim kako sam ikada tu osobu voljela i željela blizu sebe... najbolji način za dobiti prijatelja jest biti prijatelj.Pravih prijatelja nema mnogo,tek jedan, dva ili tri...pravih istinskih prijatelja, poznanika ima dosta. Treba biti oprezan, došlo je vrijeme kada čovjek treba paziti na svaku riječ..ljudi su se otuđili, postali ljubomorni, jednom riječju postali su ljudi MUTNTI! kakva su vaša iskustva...? |
cl. 1 Ako se djelatnik istice svojim radom, te pretjeruje zalaganjem na poslu, dobit ce otkaz u za to zakonom predvidjenom roku. cl. 2 Pocetak radnog vremena djelatnik odredjuje sam. Zakonska odredba propisuje da to ne smije biti prije 10 sati ujutro. cl. 3 Naknadu za svoj rad odredjuje djelatnik u dogovoru sa svojim ukucanima. cl. 4 Prije pocetka posla djelatnicima se daje nesto za okrijepu: hladno pivo, sendvici, vino, konjak, sve na trosak poduzeca. cl. 5 Na poslu je dopusteno zapjevati. Ako neki djelatnik zapjeva, ostali su duzni prekinuti s radom i pridruziti se pjevacu. cl. 6 Ukoliko neki djelatnik zaspi na poslu, ostali su djelatnici duzni u tisini napustiti radno mjesto da mu ne bi smetali, a za to imaju pravo na novcanu naknadu kao da su radili. cl. 7 U odsutnosti sefa djelatnici imaju pravo organizirati zabavu na trosak tvrtke. cl. 8 Pauza za gablec traje od 10:30 do 13:30. cl. 9 Ako je u radno vrijeme neka serija (npr. "Kućanice",, ili repriza neke emisije koju djelatnik nije gledao prosle veceri) tvrtka je duzna osigurati TV uredaj ekrana minimalne velicine 55 cm te omoguciti pracenje iste uz novcanu naknadu djelatniku kao da je radio. dipl.iur. M. Mademoiselle |
Često dolazim u razgovoru sa ljudima do zaključka da nas roditelji najviše odrede kao osobu...smatram da je to zaista tako. Moji roditelji su se uvijek , a i danas strašno brinuli za mene i brata. Kada bi se malo posjekla mama bi mi zavijala cijelu nogu ili ruku, taka da sam ja kao mala već počela hodati okolo sa silnim letvicama za imobilizaciju u rukama i nogama i tako se polako u meni stvoril hipersenzibilnost prema bolestima.............. 15 godina kasnije... ......... sada je ta hipersenzibilnost na vrhuncu svoje gradacije na ljestvici "hipersenzibiliziteta" i ja sam se polako pretvorila u vrhunskoh hipohondra koji svakodnevno truje misli svojim zabrinutostima o raznim bolestima. Stalna zaokupljenost da je prisutan jedan ili vise ozbiljnih i progredirajucih tjelesnih poremecaja, odnosno bolestan strah ili uvjerenje da se boluje od ozbiljne bolesti premda ona nije prisutna bitno je obiljezje hipohondrijskog poremecaja. Bolesnici se trajno tuze na tjelesne bolesti; normalne i obicne osjecaje cesto tumace kao nenormalne i psihicki opterecujuce, a pozornost je usmjerena na jedan ili dva organa ili sustava u tijelu, najcesce srcanozilni i probavni sustav. Bolesnik vjeruje da je bolest ili poremecaj zaista prisutan. nastojim kontrolirati svoje strahove koliko mogu i mislim da mi dobro ide, i iz toga je nastala vrhunska zezancija za moje prijatelje i obitelj no mislim da je ovo ozbiljan problem za one koji su stvarni hipohondri ne kao ja koja tu i tam lupi neš... |