Kriminalno dosadan blog

četvrtak, 16.11.2006.

Uh!

Letiiiim… leeetiiim… naravno, da ne biste mislili, letim avionom. Iako sam, kako ono kažu đavolak, moja me pripadnost IADIR-u "priječi u korištenju nadnaravnim sposobnostima, osim u izvanrednim okolnostima, odnosno kada ne preostaje niti jedno drugo sredstvo kojim se željeno stanje/tijelo/duša/imovina ne mogu steći/namaknuti/doseći/prisvojiti, ne nužno tim i takvim redoslijedom" (cit. Članak 7, st. 3, al. 2 Statuta Društva).
IADIR? Pitate me što je IADIR? Da vam kažem? Odmah? Zahtijevate?
IADIR kratica od International Association for Devil's Image Rehab, a za više informacija pogledajte na njihovoj stranici, adresu sam zaboravio, progooglajte malo.
Dakle, nastavimo gdje smo stali… ushićen i veseo sjeo sam u sjedalo ekonomske klase i lijepo se udobno smjestio… Kako mogu biti udobno smješten u ekonomskoj klasi? Pa, kako da vam to velim, znate, moj prirođeni šarm, nekoliko laskavih komplimenata prelijepim stjuardesama i, uostalom, sedamdesetak kilograma manje učinili su čuda, tako da sada sjedim u prvom redu, u sredini, a ispred mene malo-malo prođe kakva zanosna ljepotica u službenoj uniformi i nikada ne zaboravi reći:
- Treba li vam što gospodine… Mogu li vas čime uslužiti… Kako bih vam mogla ugoditi…
Prirodno, ostalih stotinjak putnika iza mene pomalo šizi jer su već dobili svoje prvo, i jedino, piće, ja pijem već četvrto… svoj prvi, i jedini, obrok, ja jedem već treći, i sjede pokušavajući gledati film ili zaspati, ali – ili ne vide dovoljno daleko i slušalice im ne rade ili nisu dobili jastuk… ja pak imam dva jastuka i malo spuštene stolice zavaljen dremuckam i tek tu i tamo bacim pogled na ekran.
- Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
- Oprostite… - ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
- Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
- Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji... Još ako ima i čizme… nek' me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu… orosilo mi se čelo… a ona tada progovori maznim glasom:
- Najljepša hvala što ste mi oslobodili prostor za noge, a sada, molim vas, otpužite natrag sa svojim urlikanjem i slinjenjem ili ću pozvati stjuardesu da vas otpremi tamo gdje vam je mjesto…
Totalno zapanjen, spuznuh natrag na sjedalo. Jedno sam vrijeme buljio pred sebe, totalno ne vjerujući što me snašlo.
Dobro, razmišljao sam, nisam baš neki zavodnik, to je točno. Već dugo nisam bio sa ženom u tom, kako kažu, biblijskom smislu. Normalno je, barem sam tako negdje čuo, da se čovjeku uslijed apstinencije svaka šuša može činiti nebeski jebozovnom, ali u ovom bi slučaju to bila čista racionalizacija… a ova je zaista jebozovna.
Pogledom naprijed snimio sam da je ustajanje sa sjedala dozvoljeno. Susjedna sjedala su slobodna, zašto da ju ne pozovem naprijed…
- Oprostite… - sad je na meni bio red. Ali, začudo, odazvala se…
- Opraštam – reče kratko i udubi se u to što je radila, apsolutno ništa, a to je radila sa toliko erotike u pokretima da mi je srce skoro iskočilo. Pogledala me:
- Što, još ste tu? Još ne drkate u WC-u?
- A zašto bih?
- Pa zar vam nisam privlačna? – i namjesti pozu kojoj bi i eunuh teško odolio, izbacivši kuk tako da je izgledalo da ga je namjerno iščašila… žena mora da je gimnastičarka, na tako skučenom prostoru to napraviti sa nogom… manje bi me začudilo da ju zabaci na leđa…
- Zapravo i ne. – rekoh i nonšalantno se okrenuh svom jastuku, svom filmu, svojim grickalicama, limunadi i zluradom kikotanju.
Smijuljeći se potiho, upravo najbolje počeh uživati u zamišljanju obješene face te prokletnice zlobnog mozga kadli čuh njen glas:
- Oprostite – u poluokretu, onako kroz uzani prorez među sjedalima spazih kako se podigla iz sjedala dovoljno da joj vidim bedra i da opet izludim. Klečala je (o, mama!) i podignute ruke (o, sisâ!) zvala stjuardesu… - gospođice… gospođice!... Gospođice!!
- Izvolite molim – do nje doleprša sama voditeljica smjene sa popisom putnika u ruci - … gospo… đice… 2F… 2F… a! Izvolite, gospođice Krpić.
Sledio sam se.
Koljena pretvorenih u vodenastu želatinu, osjećajući iznenadnu slabost i mučninu mirno tiho se ukipih i uvukoh u sjedalo pokušavajući biti što je moguće neprimjetniji.

Kada bi mi barem netko mogao objasniti što ona radi u istom avionu u kojem ja putujem na sastanak s njom?
Kada bi mi netko barem mogao objasniti za koga vraga ja takvog komada mislim intervjuirati da mi bude – čistačica?
Kada bi mi netko mogao objasniti i to da će, kad sletimo, žena shvatiti da cijelo vrijeme hodam za njom i da oboje idemo u istom smjeru?
A kada bi mi netko, opet, mogao objasniti zašto ja sad tu toliko razbijam glavu s tim kada ona tamo otraga upravo kuje zavjeru, a stjuardese se počinju rojiti oko nje što joj je glas uzbuđeniji i šapat reskiji.
Spominju se riječi kao "smrad", "gad", "pohotnik", "izbaciti", "padobran", "odmah".
Nagon za samoodržanjem je ipak jači od seksualnog.
Ustao sam, popravio odijelo, poravnao kravatu, nakašljao se…
- Koji seronja – padne komentar iza mene, višeglasni, raznih glasnoća, ali jednoglasan.
Pomislih na tren što bi bilo da sam rekao da mi je privlačna. Valjda bih već odavno osluškivao fijuk vjetra i nadao se da će se padobran otvoriti.
Stao sam pred nju. O, mama, kako ta žena izgleda! I, o tata, pa ja nisam normalan – ona da mi bude čistačica… zbilja sam seronja…
Ali prikupivši dovoljno snage u glasu rekoh:
- Gospođice Krpić… - ne smijem dati da me prekine… već je uzela zrak… - ja sam Gabriel de Mefisto. – a uzeti zrak završi negdje u limbu između želuca, dušnika i jednjaka što je, osim što je riječ o poprilično nezgodnom mjestu, uslijed nedokučivih puteva anatomskih rezultiralo jednim bučnim "Burp!" i odsjajima crvenog na njenim besprijekornim obrazima.
- Ja, ja, ja – uzvrpoljila se na sjedalu time dodajući samo na privlačnosti budući se sa svakim vrpoljenjem suknja dizala sve više, a ruke letjele sve češće u zrak
- Smirite se. Poletjet ćete.
- Vi, vi, vi – ustala je, pružajući i ostalim putnicima pogled na donji dio svoje guze, barem onima koji su to gledali straga, meni je pružila puno više… i ćušku, dok je spuštala suknju… i to opaku zidarsku pljusku, vješto ispaljenu iz ramena tako da mi je vilica utrnula pa nisam znao što je to moja ruka refleksno zgrabila na, a valjda mom, licu. Brza dijagnoza – tzv. "Potres pljusnutog mozga". A onda je krenula bujica:
- Vi prokleti, gadni, smrdljivi, napaljeni, jebeno odvratni, izmoždeni, perverzni, glupi… ostala sam bez pridjeva vi, vi, vi… vi idiote!
Ona je ostala bez pridjeva… ja sam ostao bez riječi, a i da nisam, ne bih baš puno rekao jer, kako mi je vilica dolazila natrag u funkciju osjetio sam kako mi se usta pune nečim toplim, a jezik vrišti od bolova. Držeći sveudilj ruku na obrazu, pipnuh se po usnicama i pogledavši spazih tragove tankog curka krvi… zagrizao sam jezik kad me opalila… sigurno bi ono što bih pokušao izgovoriti bilo poprilično krvavo i očajno nerazumljivo. Zato sam ispustio jedno mumlavo
- Mmmm? M-mm! Mmmm-mmm-mm! M.
- Vi ćete meni da sam ja kurva?
- MMMMMMM!!!! – a iskolačene oči su joj, nadam se, dobar pokazatelj da me krivo shvatila i da ne želim novi… umphhhhhh! – uh-da-rac… pogotovo ne u jaja.
Besramno šišteći i prdnuvši od muke spustih se nimalo elegantno na pod.
Cijeli je svemir plesao kan-kan, sambu, rumbu, ča-ča-ča i foxtrot, odjednom, i to sve baš oko moje glave… prije nego ću izgubiti svijest kroz glavu mi je prošlo:
- Kakav vodvilj! – i tračak dvije dobro oblikovane noge u čizmama visokih, vrlo visokih i vrlo tankih peta, između kojih sam pao, zajedno sa mrakom.
-*-*-*-*-
Probudili su me mirisnom solju tamo u prvoj klasi, možda kojih desetak minuta kasnije.
- Gospodine Gabriele, gospodine Gabriele – zabrinuti glas najslađe stjuardese dozivao me kroz "daljine meglene i kalne".
- Aaaa? U! Eeeee… - samo samoglasnici, i maglica… pastirska idila.. ja mekećem, oko mene magla, samo fali pastir.
- Pri svijesti je.
- Jeham, jeham, dovho ham – progovorio sam pokušavajući uskladiti jezik koji me ne sluša sa utrnućem tjemena uzrokovanog nedavnim upadom privlačnog koljena u obiteljsku intimu.
- Što?
- Hazhem da ham dobho. – dovraga, što sam to odgrizao? Pola jezika? Upitno pogledah prema gore.
- Nije vam ništa, malo ste se ugrizli za jezik, to će proći – reče neka nepoznata žena diskutabilno srednjih godina. Da mi Krpićkino koljeno nije nanijelo toliko boli već bih bio spreman trošiti testosteronske izljeve na tu crnku. – Ja sam liječnica – pojasnila je bar svoje svojstvo. Ponovno uputih upitni pogled, švignuvši očima prema dole…
- Nije otpao, boli, znam, proći će i to. – i osmjehne se otkrivši red prekrasnih bijelih zuba… Vademecum jebimewhite, izgleda. Pokret na "onom" mjestu i oštra bol me upozore da još nije vrijeme za libidiranje.
- Gje he Hlfihha?
Začudo, to su shvatili bez suvišnih što, kako, gdje, kuda i kamo…
- Ovdje sam gospodine Gabriele – i nešto crvenokoso, zelenooko, ljeponogo i sisato lagano mirišući na cvjetnu livadu, lavandu i limune sjedne pored mene, opet mi zadavši muke sa donjim postrojem jer mi se "prikazala" do kraja svojih malih gaćica, ako je ta crna mrljica u dnu nogu uopće predstavljala gaće.
Koji sam ja loš poslodavac. Ne, ja sam loš "zapošljavatelj"… žena još nije niti bila na intervjuu, a već je, zaštite radi, morala prebiti svog šefe, budućeg šefa… o grozote… a budući šef je, k'o za vraga, natopljen testosteronom k'o krpa benzinom u Molotovljevom koktelu, i to u gornjim dozvoljenim granicama, i stalno ima tu sreću da ga okruže komadi baš kad ne treba i da je najzgodniji od komada najnezgodniji za ono što bi s njim bilo najzgodnije raditi.
- Ophofsise – započeo sam.
- Oprostite vi meni… nisam baš zahvalno započela svoju karijeru kod vas… ako sam je uopće i započela? – i suzica zacakli odjednom u kutu tog lijepog zelenog oka… damn… ili ću se morati uštrojiti ili ju oženiti… a zaposliti ju tek poslije medenog mjeseca
Toliko o mojoj vještini intervjuiranja novih zaposlenika. Ne mogu podnijeti suze, ženske suze pogotovo ne, a suze iz tako lijepih očiju… nipošto… prokleto bilo, moram brzo razmišljati… pravom glavom… samo bih trebao znati koja je prava… gornja, donja… tko zna…
Odjednom shvatim da me boli samo jedna stvar, znate ono – ma boli me "ona stvar" za te stvari i slične gluposti, oprostite na digresiji, i shvatih da je tišina već predugo preznačajna.
Odluku sam donio…
- Hoćete li se udati za mene?
Bljesak bijesa, ruka kroz kosu, druga negdje na boku blizu ruba suknje… (uu, mmamma! Uz Elvis-intonaciju)… odluka u očima:
- Pa… što kažete na… hm,… NE?!?


P.S.
Nakon duljeg vremena sjedim preko puta Pisca:
Ja: Čuj, ti ovako misliš sa mnom svaki put?
Pisac: Kako to misliš?
Ja: Pa, tako – ja se napalim, pa dobijem košaricu
Pisac: Ne, ne baš uvijek ovako
Ja: Nego?
Pisac: Pa… ovako,… hm… neki puta će košarica dobiti tebe… tvoju glavu, tvoju ruku, možda jezik…
Ja: No, daj… Mislim, znam da baš nisam uzoran lik za pisanje o njemu, ali da baš tako postupaš sa mnom?
Pisac: A što hoćeš? Tko od nas dvojice ima komade, a tko može samo pisati o tome?

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.