Kriminalno dosadan blog

nedjelja, 13.11.2016.

Isusek, isusek, kaj bu mi publika rekla?

- A tek Republika?
- Joooj, Maureice, ima Janjin stari pravo, zaseremo li ga obojica, ali svaki put...
- Ne mogu reći kako sveudilj dijelim tvoje uvjerenje, jer, unatoč tome što personifikacije i tek likovi što digitalno egzistiraju, mi pisani jesmo te onaj koji piše nas, zasere
- Je, bogme gleč' ga, viš' ga
- Jel'da imam praf?
- Imaš Maurice, imaš, u dvije rečenice i ti i ja mijenjamo izričaj, da se tako izrazim, od onog Vilima Tresikopiljića, do Vilima...
- Matule?
- Ne, onda bi i dalje zvučali Tresikopljićijanski... mislio sam na Vilima...
- Drugog Osvajača?
- Je, nekog drugog Vilima, ma znaš, onaj... no... o, Isuse...
- Molim?
- Ti mali doma spat, vidim ti kroz dlanove!
- Vilima Klepača?
- Je, toga, od starog Klepača sina!
- Si siguran da mu je sin?
- Vratil se bum na prvi trenutak spominjanja Vilima... opet nas Pisac jebe...
- Gabriel, a, kad smo već kod toga, mislim seksa, makar i stilusom...
- Brrrrrr... no bolje stilusom nego pisaćom mašinom...
- Dakle... što si zapravo mislio reći sa naslovom?
- Aha... Pa gle, u zadnjih 8 godina, Pisac nas, i tebe, i mene, i Lucifera, i Janju....
- Skraatiii... mislim da svi znamo da nas već ima pun kurac
- Tko... Pisac?
- On?!?... - i tu se Maurice počne valjati, doslovno prikazujući onu staru narodnu "Rotflmao" - ... Jaaaaaaa.... j! Gabriel! Pisac?!? Pun kurac?!?
- Kaj, nema?
- Ma nema... više, ono, ćorak...
- To mu je od drkanja valjda?
- Je mentalnog i momentalnog...
- Zgubil si me
- I sebe... čekaj... da prebrojim redove... mrmlj, Jaaaaj... aha, to sam ja - glas postane tiši - Kaj ne... a ha... pa onda ćorak,.... dobro... to sam opet ja... pa bedasto pitanje... aha, Znam... Ja sam Maurice!
- Pa to si mogeo i mene pitati, tko sam, to znam, samo sam rekao da sam izgubio nit
- Arijadninu? Ako te čuje...
- I onda? Nikad od mene Tezeja, Minotaur je ionako stalno u krčmi kod onog našeg Vilima Klepača, na kiselišu i čvarcima, a Minos u obližnjoj slastičarni...
- Dečki - začu se mazni glas iz polutame
- To je Polutama?
- Ma ne... to sam ja...
- Arijadna?!? Pa gdi si ti, stara?!? Kak' je?
- Dosadilo mi je glumiti duha u Hamletu, pa sam vam donesla tu neke konce, možda ih pohvatate, pa vratite priču natrag
- U krdo?
- U stado?
- Ne mulci, u korito
Uto se začu:
- Ali kupala sam se prošle godine!!!
- Pričo, nije to to korito, to je više ono, kao, riječno, tok, tijek, i tome slično, od izvora prema ušću i ostale pizdarije
- Ahaaa... ja sam mislila...
- Auh, tko to ovdje sve misli, i kakve li su to misli... mogu misliti... - pomalo pogrbljena, ali i tako dovoljno visoka, posve crna prilika pojavila se, također iz polutame
- Ooooo... Gle Maurice, pa to je Smrtko Pogiblić, znan i kao Smrt... Danas je dan kad legende šeću ovuda...
Suvišno je spomenuti kako je upravo u tom trenu kroz kadar organizator pustio tri statistice koje su se kasnije hvalile kako su karijeru započele sa Gabrielom de Mefistom, svjetski super nepoznatim glumcem i tada i prije i poslije, u njegovom besprizornom sranju od smeća. gdje su glumile Legende.
Kada bi ih pitali u čemu im se sastojala uloga, i jesu li imale kakvog teksta, morale bi svaki puta priznati da su trebale biti samo lijepe i promigati guzicama iza glavnih glumaca.
- Arijadna?
- Da gospodine Pogiblić?
- Imaš koji jači štrik?
- Nemam
- E onda odgibaj natrag na zidine, kraljević je već opako zbunjen, luta li luta, a duha nema pa nema, već ga hvata egzistencijalna kriza
- Je, taj dečko ni ne zna drugo nego biti ili ne biti... - počne Maurice, ali ga Pogiblić presiječe pogledom... što ponekad zahtijeva značajnu vještinu, pogotovo ako od glave imate samo lubanju... - Kuš!
Maurice, o čuda, zašuti. Pogiblić nastavi:
- Arijadna? sve jasno?
- Jasno gospodine Pogiblić, hvala gospodine Pogiblić, na zapovijed...
- Ne prenemaži se i pazi da se ne spleteš... i usput kod Klepača pokupi onog bika i Tezeja, napili su se k'o majke i sad hoće zajedno ići u neki labirint i silovati dječake i poubijati djevojke, pa, ako ti nije problem, malo ih upristoji, i nek' malo odspavaju. Ako sjebu cijelu mitologiju,... Budeš tak' dobra, ha? Može?
- OK, može, budem... doviđenja dečki... doviđenja gospon Pogiblić... dečki... - sad se to već čulo onako iz daljine - ...ne zaboravite na tokove, vremenski tijek,... - ovo zadnje je bilo tek jedva čujno, kao završni "dong" zadnjeg udarca zvona u jedan ujutro
- Bok mala! - reče Gabriel
- Gabriel!
- Maurice!
- Kaj Maurice?
- Kaj Gabriel??
- Htjedoh reći da si nepristojan...
- Ah, to bar znamo... nego Smrtek... po kaj si došel? - i odjednom zaprepašteno uzvikne - O jebemti pisca, opet me jebe!!!
- Onda si stavi kaktus... ne... ananas... ananas? A na nas... djecu... je... ili je bila mandarina? Ne... baš ananas... E, da, stavi si ananas u šupak
- Zašto?
- Pa da te ne jebe
- Koji će mi ananas u šupku, ako me jebe u, uvjetno rečeno, zdrav mozak
Postoje trenuci kada, bez obzira da li si čovjek, demon, mitsko biće, bog, polubog, bolupog ili bitsko miće, moraš - uzdahnuti, uhvatiti lice dlanom i okrenuti glavu nekoliko puta lijevo-desno... To čak, tu i tamo, više tu nego tamo, jer da je tamo ne bi se niti vidjelo,... dakle, to povremeno mora učiniti i Smrtko Pogiblić
- Gabriel, Gabriel, Gabriel - počne Smrtko karakteristično držeći svoje koščate prste na kostima lubanje, a dlan preko očiju, istovremeno okrećući vlastitu glavu lijevo-desno tako da su svi kralješci škripali.
- Čekaj, Smrtko, stani... i tebe Pisac jebe - reče Gabriel.
- A nema šupka da bi stavio ana... - nastavi Maurice - ... o pizda li mu strinina, jebemti, stvarno, sve nas jebe... Pa Smrt je ženskog roda, i komad, iako malo koščata...
- Pisac, pizda ti materina! Vrati nam Smrt! - uglas viknuše Gabriel i Maurice.
- Ali dragi moji, pa vas dvojica, i još vas nekoliko, pa vi ste besmrtni - progovori ugodan pomalo promukli alt i to opet, odakle drugdje, no iz polutame, nakon čega se, otprilike kao u onom starom, možda Bergmanovom, Hamletu, iz sjene pojavi u crno zavijena, nimalo pogrbljena, Smrt, lubanjom i kosom.
- Aaaa... ima Boga... - zausti Maurice - ... jaj! A koja sam ja konjina... samo nam je...
- Tko me zvao? Zar za vas ne vrijedi ona, koja li je to već moja zapovijed, o spominjanju imena mi mog i ostalo?
- Dakle, na stranu to što sam još prije, kaj ja znam, ne znam hoće li ovo ikada izići u tiskanom obliku ili će zauvijek ostati digitalno, ali... kako god, dragi moji, pa zar vi svi skupa ne kužite da nas sve zajedno Pisac jebe?
- Kužimo dragi Gabriel, i jako se dugo vrtimo u krugu, svi skupa, i prežvakavamo jedne te iste razgovore - reče Smrt - ali, znaš, nije Pisac svemu kriv.
- Ma nemoj, nego tko? Ja možda?
- Baš ti!
- Kak' to misliš?
- Gle, da nisi pokušao vratiti kotač vremena unatrag i da nisi nekoliko puta odustajao od toka priče... Ma ne... da zapravo ne sanjaš pizdarije, kao što ih već sanjaš zadnjih skoro deset godina, možda bi...
- Stani... kak' to misliš... sanjam?
- Pa to ti je već odavno trebalo postati jasno
- Misliš... čekaj... sanjam deset godina? Ti možda jesi Smrt, ali ako si ti normalna...
Ako ste ikad vidjeli zlurad, dapače, okrutno zlurad smiješak, zaboravite, jer kad Smrt nabaci zlurad smiješak, čak bi ga i cerekom zvat' mogli, tada i Bog stane i sam od sebe zatraži oprost od grijeha i udijeli si peti sakrament:
- Hoćeš da budem iskrena?
- Samo izvoli - reče Gabriel, malo bljeđi no inače, a i nešto mu je silazilo grlom, pa nikako da siđe, pa se vraćalo, pa sluzilo...
- Lucifer!!! - zatrubi Smrt
- A, joj, evo još i njega... - zausti Gabriel - Jel' sad fali još netko?!?
- Nitko!!! - u zboru zapjevaše i Zlatko i Renata Bogatić i Janja i Astaroth i Jebedićka i Vražja mater i Isus i... i Glad i Kuga i Rat, nahrupivši sa svih strana.
- E, pa sad, kao predstavnica mračnih sila... - otpočne Smrt i očnim dupljama oštro ošine Janju i Jebedićku koje su prekrile usta vrhovima prstiju uz prskutavo "Pfffffhhhhiiihihihihihihi"
- Joj, ne drami - odsiječe Lucifer.
- Moram, ipak je ovo kazalište
- Gle, vidi bogati, pazi stvarno! Onda drami...
- Dakle, kao predstavnica mračnih sila, postaviti ću upravo tebi, glavnom Mračnom od svih nas, jedno krucijalno pitanje - u tom se trenutku Isus malo pogrbi
- A gle njega, samo spomeneš križ, već se grči
- Lucifere, stari moj, ne zaboravi, ja sam te srušio, anđelčiću... računaj da mogu i tebe razapeti, ako sam već dozvolio...
- A daj, sve to znamo svi, o Svevišnji, Svepametni, i sve, sve, sve... žrtva, i tome slično, bla, bla, bla,,, Hoću čuti pitanje koje Smrt želi postaviti...
- Dakle - zausti Smrt - Mogu? - svi redom kimnuše... Bog je čak počeo nervozno lupkati nogom, kao, "a zašto još nisi" i tome slično - Lucifere, ti kao Gabrielov šef... molim te, odgovori mi na pitanje koje glasi točno onako kako ga je Gabriel postavio.
- Otkad Gabriel sanja?
- Upravo na to pitanje!
- Od početka cijele ove priče, točnije, sve otkad je prva priča objavljena na Kriminalno dosadnom blogu
- E, sad sam siguran da ne samo da me Pisac jebe, jebe i sve vas i pojeb'o je i mene i sebe i šefa i stanicu!

U daljini se čuo još samo histerični ciktavi kikot, klikanje mišem i lupetanje tastature, zatim je i to utihnulo i začulo se samo:
- Opet nisam spremio dokument!!!

Svim okupljenima pade kamen sa srca, a podigne im se srednjak...

Oznake: Gabriel de Mefisto, Maurice, Dudek

13.11.2016. u 17:57 • 1 razmatranjaŠtampaLinkaj!

ponedjeljak, 31.10.2016.

Kratka prigodna crtica

- I da, k'o za vraga, baš danas imam rogobolju
- Smiri se, proći će te
- Aha, da, a kad?
- Pa kad se budeš ženio
- Je… baš… koliko sam se već puta ženio, pa ništa
- A pusa?
- Čija?
- Pa… u nedostatku bolje, moja…
- Ali, Janja, što će Gabriel reći?!? Ne možeš…
- Ma daaaaj, pa ipak si mi tata
- Joj, da… viš' i vraga bi mogla smotati
- Hi hi hi… - zakikoće se Janja i cmokne Lucifera u korijen lijevog roga
- A sad još i desni – a Janja ponovi radnju
- Lakše mi je
- S godinama postaješ sve osjetljiviji
- Ma, malo me zdrmalo to sa Gabrielom
- Jooooj, kad je to bilo, prošle godine
- Svejedno, znaš, on je prvi tvoj muž koji mi je prirastao srcu
- Jooooj, tata… daaaj… ne mora baš znati da on meni nije prvi muž
- A ne zna?
- Čuj, ja mu to nisam rekla.
- Bolje ne ispitivati, još se opet infarktira… u Vražju Ma…
- Nemoj!!!
- Je, Janjica, dušica, kasno je… čula sam vas! – i iz ničega se pojavi stara Jebedićka, noseći bundevu
- Kaj je, mama, misliš raditi kolače?
- Onda bi došla sa filetima mrtvaca u paklenom sosu
- Kaj onda paradiraš sa tom bundevom?!?
- A kaj se ti izdireš na mater, mater ti tvoju?!?
- A k jarcu tata, 'ko je tebe zvao…
- A gle, za jedno dobro obiteljsko okupljanje, potrebni su svi sastojci: i mama i stari Astarot, i mladi Lucifer, i njegova kćer, a i bundeva je tu
U tom trenu zazvoni netko na vratima. Astarot otvori:
- O, Maurice, Gabriel,…
- Debela repa, dugi klin, peneze nam dajte sim. Če namnete dali, decu bumo vam fkrali!
- Onda si ih zemite… - reče Astarot i gurne Lucifera i Janju kroz vrata i zalupi ih.
- Stara… ostali smo sami…
- I?
- Pa… dugo već nismo…
- O, ti vrag stari! – naceri se Jebedićka i oboje nestanu u oblačku sumporne izmaglice

31.10.2016. u 19:27 • 1 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 03.09.2015.

Smrt Gabriela de Mefista

...
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
...

Oni koji me dobro znaju, a oni koji me ne znaju, tko im je na kraju krajeva i kriv, znaju da sam umro. Nekoliko puta. Na razne načine:
- Pod hrpom kužnih mrtvaca
- Ljubeći vozača kamiona, takozvani grupni seks – sjebali smo se obadva
- Odmah nakon toga u bolnici kad me šef ugurao u krivo tijelo
- Onda sam se zaklao
- I sad, kako se čini…

I da… Zajebite tunel, svjetlo na kraju tunela i ostale pizdarije.

...

Kroz urlik sirena pomalo se razmrljana tama pretvara u Mauricea:
- Gabriele... daj stari, nemoj se zajebavati, hej... Pa dajte mu neko sranje!
- Smirite se gospodine, činimo što je u našoj moći
- Gabriele… opet se gubi… lupite mu neki taj vaš larifari koji diže mrtvace!!!
...
Jesam demon, i to jesam već poprilično vremena. Prošao sam kroz sito i rešeto.
....
Sito i Rešeto su se u tom trenutku obadvoje stresli od pojasa prema gore pomislivši:
Smrt me preskočila... brrr...
...
Smrt je u tom trenutku namakala kosti stopala i držala obloge na zdjeličnim kostima liječeći posebno nezgodan skok, pri čemu je skoro slomila kosu, i uganula gležanj i tresnuvši na pod Gabrielove kancelarije skoro slomila zdjelicu. Mama Smrt je krpala ogrtač, a Tata Smrt je svojoj curici ponovno prekivao kosu.

Dakle jesam demon, ali pomisao da Gabriel može umrijeti me užasava preko svake mjere. Morati ću poduzeti puno drastičnije korake umjesto da se samo derem na bolničara… nije čovjek ništa kriv.

Stojim na livadi. Naravno, kao i u svakom trenutku mog, hm, života, ta livada nije livada. Više nešto kao livada nakon što je godinama bila poligon za nuklearne pokuse.
U daljini se vidi tračak svjetla, drhturav poput plamena svijeće i isto takav tračak dima.
Kao i svaki puta u svom, hm, životu, prebrzo putujem prema tom tračku dima i svjetla.
Četiri vještice stoje oko kotla pod kojim je izvor drhturavog svjetla i dima.
U kotlu stojim ja.
Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!

Zato moram napraviti ovo, ma koliko me to koštalo. Odbiti će mi od plaće, koja stiže svaki puta kada se pakao zamrzne...
- U Vražju Mater!
- Gospodine… suzdržite se
- Oprostite, ali to je jače od mene…
U tom trenutku Vrijeme stane.
- Aaaaa… da i ja malo odmorim stare kosti, - reče Vrijeme, uzme mobitel, nazove Četiri jahača apokalipse i sjednu odigrati koju partiju remija
Bolničar i vozač, a bogme i ja, sjedimo zapanjeni dok se u stražnjem dijelu kombija počela materijalizirati upravo Ona… Vražja Mater!
- G…gospođo?
- Mali, šuti! – reče i pucne prstima. Vozač i bolničar ostadoše ukipljeni, samo su im oči zaprepašteno pratile scenu
Scena se, poravnavajući suknju okrene pokazavši poluprofil i obrecne se na sve nas
- Vi neotesanci jedni, zar sam na stočnom sajmu?!?
A šteta, mala dobro izgleda, za jednu Scenu.
- Ti pizdek jedan, hošeć te flisnem?!?
- Ne gospođo Scena, samo, moram priznati da dobro zgledate za svoje godine
- Scena, odgiljaj, imamo posla Maurice i ja, OK?
- Dobro gospođo Jebedić, ja sam samo…
- Čkomi!
Na Scenu je pala Zavjesa, bez Poklona i Pljeska. Priča kaže kako je svo četvero kasnije, kad su se Jahači i Vrijeme pokupili sa stola, počelo kartati do ranog jutra.
- Maurice, opet si nešto zajebo?
- Ovaj put nisam, ovaj put je zajebo Gabriel
- Ah, ništa novo, dakle, zapravo, probudio si ga i što… umro je od iznenađenja?
- Pa tako nekako
- Ahaaaa… kužim… ispalo je da je sve ovo oko zadnjih koliko 8 godina sanjao, a da tebe kao nije bilo pola sata i… čekaj, čekaj, znam ja tko je tu imao svoje prste… i kopita, i rep, i rogove…

- Gabriele, što ćeš ti ovdje? – jedna je od vještica uz kotao podigla pogled. Unatoč stereotipima o vješticama koji su još od Snjeguljice, a i ranije, točni u 75% slučajeva, ova je bila u onih 25%...
- Ovajj… Ne znam?
- Kako misliš „Ne znam?“– upita me druga, također iz onih 25%. Jebemti sveca (sused Svetec, najte se srditi…), kud baš mene dopadnu uvijek neki komadi iz kategorije „Gledaj ali ne diraj“ ili „Čaporke proć“?
- A kako da znam… navodno sam umro. Navodno me kuhate u ovom kotlu. I navodno tu stojim poput afričke stablašice, pardon, madagaskarske palmašice, a ti me pitaš što ću ja ovdje… Da je stari Shakespeare tu negdje rekao bih da sam upao u Macbetha, samo ne vidim šumu.
Naravno, sada su pogled digle i ostale dvije. U Vražju Mater kako su zgodne. I ne bi vještice bile vještice… mislim, u mom, hm, životu, to su uvijek klasične vještice, što znači da se svakako počinju skidati i plesati gole oko vatre. No, kako uvijek postoji i neki Pomak (u tom su trenutku Pomak ili dva polupognuto pretrčali iza kotla tihano cijučući kao miševi koji bježe od poljskog požara… dakako da je Poljak, pan Požar trčao za njima, ali to za priču nije bitna stvar), ovaj puta, kada su zbacile ogrtače, nisu bile gole, već u, naravno, čemu, nego, kako se to na porno stranicama, FFS, uz notu BDSM, i malo vukle na MILF, a meni je na pameti sada bio samo seks, nikako kulinarstvo.
Malo je čudno… spomenuo sam Vražju Mater, a ona se nije pojavila…
….
- Maurice, sve bude dobro… Gabriel je skužio sad da me spomenuo, a da nisam došla… izvući ćemo ga… Gle ovo: Belzebube, pizda li ti materina!!!
- Da mama?
- Lucifere?!?
- Da mama?
- Pička Vam materina obadvojici, a rekla sam Vam da pospremite igračke, ali ne, rađe budete ih potrgali, pa da Vam kupujemo nove, a znate da nema novaca
- Alimama
- Nema Alimama, bila je Alibaba, ali se nadam da je odavno otegnula papke, doslovno
Iz poda kombija je izbio tanki sumporni tračak
- Dobro baka – reče Vražja Mater, - nisi do kraja otegnula papke… molim te, uzmi si malo čaja i legni natrag, mogu ja to i sama. - Sumporni je tračak nestao.
- Dečki, dajte sad pomognite Mauriceu, vidite da je sav jadan

Četiri kuhače se vrte oko mene i gledam kako se vrte kuhače oko mene i kako vještice plešu oko mene u kotlu i oko menu ispred kotla i sebe kako ležim na sklopivim nosilima i kako se oko mene komešaju i Šef i njegov bratić i Maurice i Šefova mama i vještice su imale štikle i plesale i kotao je plesao oko četiri kuhače su plesale vještice oko plesale su mene plesao oko Matere je oko plesala bolničar kombija vozač plesao Lucifer oko Belzebuba Maurice oko haltera plesao štikli Gabriel dahtao na nosilima plesala kombi kotao kuhače steznici rogovi tama svjetlo tama svjetlo kotao vatra šuma pomak smrt vrijeme kuga glad rat karte scena zavjesa pljesak kuhače tunel svjetlo plesalo plesala plesali plesale plesao plešem vrtim se vrtlog vihor vatra kotao kuhača halteri rogovi Lucifer Maurice Belzebub Jebedićka Janja kotač vremena stoji pa se vraća natrag pa koljem sebe pa ljubim vozača tunel svjetlo tama pakao lift demon kuhače kotao toples vještice Vražja Mater pas mater i oca pokvarenog… aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…
PRAS!!!
Trgnem se iza sna.
- Jebemti nikad više ne mislim jesti tako kasno navečer, pogotovo ne Coprnjačku juhu
- Gabriel?!?
- Uh… da?
- Ah, dobro si, već sam pomislila da si umro – nadamnom se naginjalo lijepo lice, i još ljepši nagovještaj Janjinog poprsja
- Što se dogodilo? Gdje je Maurice?
- Ništa, izgleda da ti zadnja šefla Coprnjačke juhe nije dobro sjela. Cijelu si noć bulaznio o madagaskarskim palmašicama, crno crvenoj Sobi koja je očito bila komad, o vješticama u donjem rublju…
- Koliko je sati?
- Sad će deset
- A u pizdu materinu, trebala si me probuditi oko pola devet, u deset imam dogovoreno sa Mauriceom
Negdje iza mene, točno znam, tamo u tom kombiju kojeg sam, kao, sanjao, i Vražja Mater i Maurice i oba Vraga, a i Vještice na onoj livadi uzdahnuše sa izrazom zadovoljstva na licima… njihova omiljena igračka je ponovno ispravna.

Oznake: Gabriel de Mefisto, smrt, vrijeme, scena, Maurice Čavlek, vrag

03.09.2015. u 22:13 • 2 razmatranjaŠtampaLinkaj!

ponedjeljak, 20.10.2014.

Mater!

Ma kako god ovo možda nekima, naivnijima među Vama, zvučalo kao "sastavak" posvećen majci, ako pogledate:
a) datum na koji je pisan, a taj ni u kom slučaju nije niti osmi ožujak niti druga nedjelja u svibnju,
b) postojanje uskličnika u naslovu
c) uporabu pomalo augmentativizirane [bljuj] imenice
ergo, dakle, etojelifizika (copyright Ivica Ivanac, Maturanti), ovaj naslov nema veze sa majkama.
Osim...
Možda...
Sa tužnom pričom o ljubavi, psu i majci.
Koja ima točno četiri riječi.
A zadnja je naslov ovoga... što god da to već jest.

Stariji, oni od Vas koji još nisu odumrli, zamrli, umrijeli, odlogirali se, izbrisali blogove...
Hej, jel' uopće netko i piše blogove?
Ti bokca, frajer/ice, get a life... ... 'bemti, pa kaj ti nemaš fejs?!?

... oni koji možda, još uvijek čekaju da se ovdje nešto pojavi... moram priznati - pobijedili ste!

Zašto?
He!
Zato jer, ako niste pratili, vrijeme između mojih napisa se u zadnjih 8 godina koliko ovdje, kao, trajem, sve više produljuje, produljuje... tako da sam sada mal'te ne dohvatio prosinac ove godine, bez da sam... još od prosinca one godine... ma... kužite, pametni ste Vi.
Mada, ok, pametni, da... ali jeste sigurni da ste normalni?
Ovo čitati?
Dajte, najte...

E, progovorimo i koju onim' izmeđ' Vas koji će imati tu (ne)sreću te bijavši naletjejavajući na zapis ovaj (što bi rekla jedna moja prijateljica: B(l)ože, kako to staromodno zvuči), spaziše gramatičke nesuglasice s primjesama pravopisnih pogr(i(j))ešakah.

Kao što vidite, iako sam blog počinje u dvadeset i prvom stoljeću, no u prvom njegovom desetljeću, njegov je autor pisanje na jednom sasvim drugom jeziku...
Digresija umjesto fusnote: tada se taj jezik zvao Hrvatsko-srpski, iako smo ga mi svi zvali Hrvatski
... savladao duboko u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pa sada ima problema što je, eto, nakon puno godina opet nepismen, stoga Vas sve od srca moli da mu ne zamjerite te da mu komentarom javite koje su sve pogr(i(j))eške otkrili.

Drugo, a i to drugo također vidite, ovaj je zapis test izdržljivosti.
Kako bloga, tako i njegovih čitatelja.
I ako bude pročitan više od 3 puta, to je uspjeh.

Dakle, ovo je sve skupa trebalo prštati od duhovitosti, zlobnih zajedljivih primjedaba, autoironije, sebeljublja, podrugivanja svima drugima, ali se na kraju svelo na predugi uvod, bez zapleta, a da o raspletu niti ne govorimo.
No međutim, tu se samo traljavo spominju neke nimalo zlobne, otužne polu-prisiljene kvazi duhovitosti, dobro, sebeljublja ima u neograničenim količinama, podrugujem se kome se stignem, ali nema sadržaja, od zapleta je samo pokoji zapetaj crijeva, a umjesto raspleta je popletanje/poplitanje/sapletanje/saplitanje... whatever you'd find correct.

Uslijedećim nastavcima pročitajte (možda... shvatite ovo kao najavu nečega poput, koliko mi se čini, nikad snimljene Smiješne strane povijesti II, ili ju barem ja nikada nisam gledao, a po međunarodnoj filmskoj bazi podataka, zaista nije... snimljena... snimljen... o rodu, broju i padežu da ti... rode...), nu, digresiju na stranu, pročitajte:
- kako je Gabriel umro (još jednom)
- kako je Gabriel oživio (još jednom)
- kakvog je okusa coprnjačka juha?
- što vještice, nakon kuhanja rade u Liscinom dućanu?
- zašto mačke koje sjede na krevetu imaju veze s vragom?
- zašto se sve vrti u krug, osim kruga, kojem se vrti u glavi?
I još puno, puno, puno bezvezarija koje Vas, možda, mogu očekivati, budete li ustrajni kao i do sad...
A na čemu sam Vam beskonačno zahvalan...

Oznake: mater, oca, pokvarenog, gramatika, pravopis, nekultura, Gabriel de Mefisto

20.10.2014. u 21:10 • 15 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 19.12.2013.

Haj, naj se kuha coprnjačka juha!

Pras!
Trgnuo sam se (da ne bi pomislili kako sam trgnuo nešto) iza sna probuđen upravo tim grozomornim praskom. Predamnomn, onako, kroz ljubičaste i ostale zvjezdice sa svih krajeva tridesetdvobitne palete, srećom RGB sistema boja, da je bio CMYK to ne bih mogao podnijeti, koje su plesale svaka u svom ritmu, od laganog dvokoraka do akrobatskog rokenrola, je stajala Soba.
- Što je frajeru?!? – pitala me sveudilj stojeći u najizazovnijoj mogućoj pozi za nekoga tko inače izgleda kao prostor površine nekih dvadesetak kvadratnih metara, na čijem se jednom zidu nalaze vrata, nasuprot njemu su dva prozora, ispred kojih je radni stol i fotelja iz koje me drmnuo prasak s početka.
- Vjerojatno sam opako seksualno ugrožen – rekoh i dalje ne vjerujući da umjesto gore opisanog vidim pred sobom zanosnu crnku (ok, namještaj je crn) u bež kostimiću (ok, zidovi su boje bijele kave, to je tu negdje, ako ste daltonist) i crvenim štiklama (e, tu je već diskutabilno čemu se to crveno moglo pripisati, najvjerojatnije upravo mojoj seksualnoj ugroženosti), oblina kakvima bi pozavidjeli i najmaštovitiji plastičari (sigurno je tome kriv udobni kožni naslonjač nekoć poznat kao Zlatko Bogatić, smješten nasuprot mog radnog stola)
- Vjerojatno? – nastavila je posprdno – Ne. Ti si totalno sigurno opako seksualno ugrožen
- Biti ću drugi?
- Nisi nesposoban. Samo si ugrožen. Dapače, moram nazvati društvo za zaštitu životinja i Greenpeace jer si toliko ugrožen, da si ravan sa cibetkama
- Kojim? – pitao sam , po starom dobrom običaju, najgoru glupost (a Glupost nije znala odgovor, i poslije se žalila upravi lokalnog vodovoda kako joj se postavljaju pitanja na koja ne zna odgovor)
- Vjerojatno madagaskarskim palmašicama
- Takvih nema
- A ti si kao stručnjak za cibetke?
- Pa, ako sam dovoljno ugrožen, moram se saživjeti sa sebi sličnima
- Seksualno, rekla sam seksualno
- Nisi li upravo ti spominjala da sam ugrožen k'o cibetke?
- Ha! Jesi li siguran da su cibetke ugrožene?
- Otkud znam, ti si to rekla
- Sad ne znaš, a znaš da nema madagaskarskih palmašica
- U svijetu u kojem umjesto svoje sobe vidim ovo što vidim, moguće je da su upravo madagaskarske palmašice ugrožena vrsta. Zašto si tu?
- Teško da mogu ne biti tu. Ja sam tvoja soba.
- I ja sam se navodno probudio?
- Pa i nisi
- A sad je jasnije zašto si tu
Pras!
Ponovno sam se trgnuo!
Ovaj puta je predamnom zaista bila moja soba, tih dvadesetak kvadrata, sa crnim namještajem, zidova obojenih u boju skoro u potpunosti različitu od boje bijele kave, sa udobnim kožnim naslonjačem, Zlatkom Bogatićem, velikim radnim stolom, i foteljom iz koje sam polako zbunjeno klizio iz poluležećeg položaja i vratima. Klizeći, okružen onim istim zvjezdicama, ovaj puta u bojama od ultra gangernozno zelene do infra-kancerozno narančaste, koje su plesale u onim istim ritmovima i dalje, uspio sam uočiti visoku figuru lagano crvenkastog tena kako se sve više ocrtava u okviru vrata, u protusvjetlu iz hodnika, zatamnjena prigušenom rasvjetom u sobi (ili je to bio sjaj treperavih zvijezda?). Oblačak sumporovodika, dolepršavši iz lifta, nije se mogao odlučiti na koju bi stranu i pronašao je najosjetljiviji nos u svojoj blizini, tako da sam napokon kliznuo do kraja na pod misleći na pokvarena jaja, disko muziku sedamdesetih i Sobinu sexy pozu iz sna od malo prije.
- Gabriele! – progovorila je figura, sada, onako iz te žablje perspektive, malo prekrivena podnožjem stola (a, tu sam zalijepio onu žvaku...), ali posve prepoznatljiva kao
- Maurice!
- Što radiš tamo dole?
- Uvijek volim tvoja ingeniozna pitanja. Tražim mukicu.
- Koga?
- Ne koga, nije bilo velikog slova, već što...
- Dobro... Što?!?
- Mukicu
- Malu muku?
- Ne, nego... jebote opet ingeniozno pitanje...
- Pa jasno, kad je potaknuto još ingenioznijim prvim odgovorom...
- Ovako nećemo nikud doći... znaš li što je mukač?
- Gabriele jesi li siguran da je sve skroz u redu s tom tvojom glavurdom? Da nisi oštetio stol prilikom presjedanja iz fotelje na pod?
- Ovako onda... Maurice... da li ti kopaš nos?
- Čiji?
- Svoj, pa ne kopaš valjda tuđe noseve?!?
- Nikad se ne zna, uostalom čovjek povremeno ne može biti siguran da li je nos kojeg kopa upravo njegov nos, možda je očev, majčin, nos strica Velimira iz Hamburga
- I onda ti mene pitaš da li je sve u redu s mojom glavurdom?!?
- Pa neću te valjda pitati da li je tebi sve u redu s mojom glavurdom.
- Kopaš li nos!?!
- Da
- E, super, kako potom zoveš kuglicu koju napraviš od šmrklja iz tog dotičnog nosa?
- To je mukač?
- Fasciniran sam tvojom dedukcijom dragi moj Maurice! E, to je mukač. A mali je mukač mukica. I to tražim.
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
. . .
Negdje u sivom svjetlu novog dana koji se promaljao na kraju tunela vještičji je kotao veselo krčkao. Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!

19.12.2013. u 19:03 • 4 razmatranjaŠtampaLinkaj!

petak, 13.12.2013.

Pa dobro, gdje si ti?

Razmišljam zadnjih nekoliko mjeseci, i sve ostaje na razmišljanjima, a kako nemam dovoljno sive tvari, onda razmišljanja traju predugo. Da si nabavim solid state brain? Sistem se onda brže podiže i dohvat podataka je brži.
No, to je upravo i razlog zašto nema ničeg novog (a ni ovo "novo" neće biti baš nešto previše preposebno).
A naslov?
Ha!
Postojala je davno-davno-davno (postoji još, samo ne znam u kom obliku - vještiji će nakon ovoga posegnuti za pretraživanjem jubitoa ili kako li se već to zove) pjesma kojoj je refren počinjao upravo tako.
"Pa dobro gde si ti?" ...
Ne znam kako je išlo dalje.
I nisam siguran da je to pjevao Zdravko Čolić.
I ne znam što "ovo" ovdje radi.
Ne, to znam... "ovo" ovdje je tu radi razbijanja prokletstva od gomilanaj mjeseci bez ijednog posta.
Kao da je to ikome važno, netko bi rekao.
Važno je, meni... k'o i tipu iz vica:
"Dobro koga ti misliš tim zadovoljiti?"
"Pa sebe!"

Da ste mi zdravo, ako jeste i živo, valjda jeste...

13.12.2013. u 15:17 • 5 razmatranjaŠtampaLinkaj!

utorak, 27.08.2013.

Nisam tašt i živo mi se jebe ali princip je princip i ne zove se Gavrilo

Odmah: pobijanje postavki iz naslova:
1. postavka: Nisam tašt - nisam kurac, što ćete vidjeti iz nastavka.
2. postavka: jebe mi se živo - preumoran sam za smiješne pokrete
3. princip je princip - e nije, princip je načelo, mada ga se ne može pronaći na bilo kojem čelu (stola, kolone,...)
4. princip i ne zove se Gavrilo - normalna stvar da se zove

Malo o ovome: Nisam tašt...
Želio sam napisati, naravno, tko o kome, ja o Gabrielu, tekst o Gabrielu, sa Gabrielom u glavnoj ulozi, dok je u sporednoj trebala biti Renata Bogatić, The Tjelesnost, jedna od prvih Gabrielovih klijentica.
Kako vrlo brzo zaboravljam, tako sam koristeći najboljeg čovjekovog prijatelja online, potražio gdje se spominje Renata Bogadić i ne mogavši se začutidi, među rezultatima pretraživanja pronašao i ovo:
Dakle ovo bijaše upit.
A ovo jedan od rezultata.

Otvorim ja to, a kad tamo, moj tekst, pod naslovom Ugovor jedan poslić jedan i to bez ikakvog prepravljanja.
Naravno da mogu tom cRny_zMaj liku staviti soli na rep.
Naravno da sam kroz komentar izrazio svoje negodovanje
Naravno da sma i prijavio korisnika.
Naravno da se mogu slikati, ali bar sam učinio ono što me u tom trenutku zadovoljilo.
A sad se jadam...

Pa sad recite da nisam tašt... ali, kako rekoh, princip je princip, i Gavrilo ne može biti Gabriel.

A da je ovo bezvezni zapis, je.
Planirani o Renati... vjerojatno... jednom... možda...

27.08.2013. u 16:34 • 7 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 25.07.2013.

Štovani štioci uzgredice

- Samo da mi netko kaže kako sam se opet našao u tom prašnjavom teatru?
- Paa... pisac?
- Nije pisac, njega smo se riješili, dapače, zatvorili smo ga u taj isti teatar
- Paa... slučajnost?
Slučajno je Slučajnost prolazila te se obrecne:
- Nisam ja!
Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi, pa tko je onda dirao Pipi?
Pipppiiii... i Ana Sasso u plićaku...
- Gabrijele?
- Krivo ime
- Dobro, onda, Gabriele?
- Da Maurice?
- Otkuda ti takve blesave misli?
- Koje?
- Pa ovo sa Pipi, Anom Saso,...
- A, vjerojatno sa istog izvora
... rijeke Čikooleeee...
- Vidiš? To je sve isti izvor... taj me vratio u teatar, taj mi personificira svaku riječ
Riječ je izmigoljila između njihovih nogu i pobjegla u sjene pozornice. Naravno, Sjene su odmah porekle da se to dogodilo, jer Riječ u Sjeni može značiti puno više nego Sjena u Riječi, ipak je sjena u Riječi samo riječ, dok je...
- Dakle, Maurice, da li vidiš što nam "Taj tip", što li je, radi?
- Da vidim, čujem...
... šta čit'o, hod'o...
- Dakle, stvarno... pretjeruje...
Pa dragi moji, ako pretjerujem, onda ćete još malo ostati u tom teatru. A i štovani štioci uzgredice... uz gredice?... gle sad i sam počinjem sam sebi pisati svašta...

25.07.2013. u 15:49 • 3 razmatranjaŠtampaLinkaj!

srijeda, 17.07.2013.

Imaju li meki pornići scenario

(Ili je nekima tvrd i bez scenarija, dok je drugima i dalje mek k'o duša. Postoji zabilješka kako je Duša uložila pismenu žalbu jer ne podnosi kada ju se uspoređuje sa spolnim organima. Dakako da su i Organi potom izvadili svoje odgojne palice i raspalili po Duši, te je ista potpisala izjavu kako se nikada nije žalila, no onda je bilo problema sa Izjavom, koja ne voli da se po njoj šara...)


- Maurice?
Odgovor koji nije došao iz smjera u kojem je upućeno pitanje vapio je za:
- Maurice?!
Naravno, ovaj je put Odgovor čvrsto odlučio da Pitanju pokaže gdje mu je mjesto, pa se Pitanje snuždeno vratilo, naravno, i ovaj put bez Odgovora.
- Maurice?!?
Ovaj je put Odgovor shvatio da bi slijedeći posjet Pitanja mogao završiti kao posjet otorinolaringologu sa naglaskom na onaj oto dio, koji bi u konačnici rezultirao ili oslabljenim sluhom ili povećim računom za slušni aparat, pa je ipak odlučio:
- Mmhm?!?
- Prestani gledati u Janjine noge i slušaj me.
- Ne gledam...
- Ali niti ne slušaš
- Pa ne...
- Onda me slušaj
- Slušam te
- I ja te slušam
- Prije nego me ti počneš slušati, ili sjedni pristojno, ili se presvuci, ovako bi tvoja pojava, slušala ili ne mogla imati zdravstvenih posljedica, i u kardiovaskularnom, ali i u otolaringološkom smislu.
- Što to znači? Ili bi te mogao trefiti infarkt jer si prokleti voajer, kao i prijatelj Maurice ili bi se prvo izderao, tako da bi ja čula svoje? Moglo bi biti i obrnuto, zato se zadovolji... vidim ti po faci, a i tebi Maurice da vam je obojici mašta doista pokvarena...
U tom je trenutku, kako već vjerojatno naslućujete, Mašta izvadila svoju deklaraciju i potražila rok trajanja razočarano ustanovivši kako je zaista prošao i kako je, ergo, zaista pokvarena...
- ... dakle, zadovolji se s time da ću, možda, i dalje ostati sjediti, stajati, ležati , ili kako vam drago, a ne udovoljavati tvojim željama samo zato da smiriš svoj zečji pimpek
- Kako misliš zečji?
- Pa malen, brz i beskoristan, a svaki put malo fali da padneš u nesvijest... Maurice, ne cerekaj se, nisi ni ti puno bolji, jedino je kod tebe majka priroda pridodala ponešto magarca uz tog zeca...
Maurice ustanovi kako mu se ten, i inače pomalo roskasto-crven, ten kakvim se diči svaki pravi demon, postao za nijansu crveniji
- ... to crveniš zato jer te sram ili te je sram zato jer crveniš? ... Retoričko pitanje, naravno – pridoda kad je uvidjela da se na crvenom ovalu Mauriceove face počela otvarati crna rupa na mjestu gdje je i uobičajeno imao usta, što je u većini slučajeva moglo značiti da će progovoriti, ali i to kako bi mogao početi njakati, što bi opet značilo kako ge je posjetio njegov stari, ali još uvijek potentni prijatelj Prijap – Nemoj se truditi pronaći odgovor... Dakle, Gabriele, ja i dalje ostajem u položaju koji izluđuje vas obojicu, ali te, uz to, i slušam...
Izlišno je pripomenuti kako bi ono što je Janja izvodila prilikom ovog svog monologa bilo kao prenijeto iz scenarija za meki pornić, naravno, pod uvjetom da meki pornić, ili bilo kakav pornić, uopće i ima scenarij, pa je potom i izlišno pripomenuti kako su i Maurice i Gabriel nakon završetka monologa začinjenog Janjinim premještanjem nogu i sličnim pokretima izgledali tako da je u tom trenutku bilo bolje ne pustiti u prostoriju bilo kakve uzgajatelje rajčice, jer bi isti mogli odmah pokušati uzbrati njihove glave zamijenivši ih prezrelim plodovima tog voća koje je povrće.
Dakako, izlišno je pripomenuti kako je gornja rečenica u nekim drugim sferama iz posve nepoznatog razloga rezultirala prosvjedima udruga uzgajivača rajčica što je, pak, u stožeru prosvjednika rezultiralo opako dobrim umakom od rajčice, a na zgradi prve dostupne državne službe novom, crvenom fasadom i sa nekoliko kemijskih čistiona u blizini te zgrade čiji su se vlasnici obogatili preko noći, jer je ipak trebalo poduzeti sve da se sa odijela, košulja i ostalih odjevnih predmeta uklone zasušeni, nekad sočni tragovi plodova pobacanih tijekom prosvjeda, što je bilo sličnije valencijskoj Tomatini nego organiziranom prosvjedu. Dakako da je u cijeloj toj priči loše prošao jedino vlasnik malog servisa za čišćenje kojeg je dotična državna služba angažirala za pranje fasade, jer mu, i u trenutku dok ovo čitate, dotična državna služba još nije podmirila ispostavljeni račun, nego su mu poslali inspekciju koja je trebala utvrditi kako je, zaboga, uspio nabaviti toliko preparata za čišćenje državne zgrade, kada je vrijednost tih preparata bila veća od njegovog financijskog prometa u zadnje dvije godine.
Pras!
Jak se udarac prolomio poput groma, ovaj puta nepopraćen i prikladnim bljeskom. Prvenstveno, vjerojatno, stoga što se sve ovo skupa događa ipak u kazalištu, na samoj pozornici, kao, uostalom i vrlo veliki postotak svega do sada, još tamo od vremena kada je Pisac zaboravio glumcima reći da je proba gotova, otišao na kavu i ostavio ih da probaju bez teksta, bez inspicijenta, bez dežurnog vatrogasca, uglavnom, prasnuo je Gabriel:
- Janja!!! Boga mu poljubim... – prva slijedeća je gesta bila Gabrielovo odgurivanje starca u dugoj bijeloj halji, bradatog, sa aureolom na glavi i malim bijelim golubom iznad glave – ajde, gazda, opet sve shvaćaš doslovno, idi radije reci sinu svom da je vrijeme da promijeni drogu, tablete mu stalno ispadaju kroz rupe na dlanovima – tako da je Bog nevoljko, i bez poljupca (a Poljubac je neutješno ostao plakati čekajući vlak za Hvar), otišao nezadovoljno, razmišljajući kako da kazni tog raspojasanog klince koji je u vječnim tridesetima i samo radi probleme jer mu se nikako ne vraća na zemlju, iako je obećao – Janja!!! Upristoji se... ako dođe konačno i publika, mogli bi nam zabraniti predstavu
Odjednom je Janja sjela uspravno, mirno i uklonila sve uzroke crvenila i krutila, u obojice prisutnih.
- Slušajte me. Tražim pomoć. Ovo više ne ide ovako i krajnje je vrijeme da se izvučemo iz ovog teatra. Ako me sjećanje ne vara, više-manje ovdje plazimo punih pet godina. Tko zna? Možda su nas tamo vani i zaboravili
- Samo, Gabriele, jesi li siguran kako "Tamo Vani" još uvijek postoji?
- Kako da ne, evo ga, upravo gospodin Vani, Tamo skida kaput i vješa ga na vješalicu
Posljednji zvuk koji se čuo bilo je krkljanje obješenog Kaputa. Pravda je bila zadovoljena. Te je zapalila cigaretu, kao nakon svakog dobrog seksa.
Zavjesa, mrak.

17.07.2013. u 17:03 • 4 razmatranjaŠtampaLinkaj!

utorak, 02.07.2013.

Nije ovo twitter ili teorem o blogu kao specijalnom slučaju društvenih mreža

Pa i nije, ali... u starom dobrom stilu izvođenja i dokazivanja matematičkih teorema, pretpostavimo da je.
Kada je ta pretpostavka zadovoljena, iz čega slijedi da blog pripada skupu društvenih mreža, iako kao specijalni slučaj, kada objavljivanje teži nuli, onda možemo ovaj post ostaviti takav kakav je i zabilježiti ga, odnosno - objaviti.
Hoće li ga tko čitati ili ne? Pitanje na mjestu, samo, da Vas odmah i razočaram... sasvim je retoričko.
I da, nema niti riječi o Gabrielu... ili ipak sada ima? ("bazinga" [God bless Sheldon Cooper], opet retoričko pitanje).
Ajd' živili!

02.07.2013. u 13:26 • 2 razmatranjaŠtampaLinkaj!

nedjelja, 28.10.2012.

Preporuka dana Ludog Psa

Prvo pustite priložene, kopirajtom zaštićene, muzičke brojeve, a onda započnite s čitanjem. Možete to napraviti istovremeno. I... čitajte polako, jer nema puno teksta za 6 minuta. Hvala.

Dana dvajstosmog desetog godine gospodnje anno domini dva jezero dvanaest službeno objavljujem kako sam puk'o:


Prvo je stavljeno na ImageShack.us, da bi Vam bilo prikazano, a na slici se nalazi prikaz sadržaja čiji je intelektulani vlasnik Blog.hr


i kako sam (ovdje koristeći prikaz sadržaja kojeg ne bih smio, ili barem nigdje ne piše da bih trebao smjeti) omogućio da se ispod postova pojavi meni osobno poprilično omraženi "palac gore" i to sam, izjavljujem bez prisile i pri punoj svijesti i zdravoj pameti (ovdje još i sada, pa ma kaa god da to čitali, odjekuje smijeh mnogobrojnih koji su se spotaknuli na dijelu rečenice "zdrave pemeti"... evo... čujete kako rotflmaololaju) učinio iz puke znatiželje.

I to ni pet ni šest, nego odmah tamniju varijantu.

Pa valjda će nečem poslužiti, jer, ionako nam je ostalo nešto manje od dva mjeseca, zar ne...

Zato ću ponoviti jednu stvar koja se ovdje nije našla već skoro dvije godine (čitaj nije se tu našla u zadnjih 10 postova...), a ponovno mi odgovara raspoloženju koje je više gromoglasno no militantno, ali u ovom slučaju ne ide jedno bez drugog:

Muziku napisao Frank Klepacki, intelektualno vlasništvo Electronic Arts

A čemu sve ovo baš sada i baš ovdje? Saznati ćete uskoro... do tada...

28.10.2012. u 17:44 • 3 razmatranjaŠtampaLinkaj!

subota, 27.10.2012.

Ovo će biti luda noć...

- Daj, pomogni malo...
- Evo, čekaj...
- Uuhhhh...
- U pizdu materinu...
- Daj, ovako, lijevu ruku tu
- Ovak?
- Da
BUM!
- Ne... lijevu ruku..
- Aha, ovu?
- E, tu lijevu i sad prema gore
- ....
- Daj malo stisni to
- ....
- Ne tako
- ....
- Pusti
BUM! Tlang... pras!
- Ne na nogu!
- Oprosti
- Gle ovo... sad to pokupi
- I kaj s tim?
- Sad baci u vražju mater
- Ne!
- U 'bo te...
Već je bilo kasno. Niotkuda su se pojavila vrata i počela se otvarati uz grozomornu škripu koja u nekim drugim žanrovima najavljuje pravi užas, no, ovdje nije bilo muzike, violine, bubnjeva i sličnog, samo škripa
- Dobro komedijaši! Prvo – tko me zvao?
Obojica istovremeno pokažu jedan na drugo
- A drugo – mislite vi već jednom podmazati ta vrata? Škripe gore od Belzebubovih koljena.
- Gospođo Jebedić, oprostite, nije bilo namjerno, omaknulo mi se...
- A ti si ono?
- Maurice
- A, od starog Čavleka? Dobar je to bio dečko. Šteta da je završio na galgama. Tako bezobrazno ukrasti miša iz crkvenog podruma
- Da, još da ga je ukrao iz mlinarovog, barem bi bio deblji... ovo je ipak bio crkveni miš
- Ma je, ali kod trapista...
- Dobro, crkveni miš koji se prežderavao sirom, ali ipak, zbog toga na galge...
- Pa, sad, pukim je slučajem taj miš navodno uzeo i zlatni pečatnjak, pa kako nisu mogli njega okriviti, tvoj je tata zaradio galge
- A prsten?
- Misliš ovaj?
- To je taj?
- Je, kasnije mi ga je poklonio baš taj isti nadstojnik za protuuslugu
- Kakvu protuuslugu?
- Pa, bojao se da će završiti u čistilištu, pa me zamolio da potegnem veze
- I?
- E, sad je u paklu. O tome se čak i u raju još priča svaku večer uz pivo
- Pivo?
- E moj Maurice, ambrozija je preskupa, uostalom, većina je anđela polako alergična...
- Ali, to nije...
- I nije, ali, kaj dete zna kaj je ambrozija
- Kakvo dijete? Pa...
- Ne govorim ja o ovim zvekanima, šulkolegama mojeg Lucija, ne, govorim o ovoj djeci,...
- Mislite o anđelčićima?
- E, o njima... čim vidi ambroziju, nema veze što nije bilje, oči mu zasuze, počne kihati i bez bar jednog piva, nema mu spasa. Otpadne mu perje, i na kraju i aureola i ode karijera.
- Anđeoska karijera?
- E da... vrhunac je palmom hladiti bogu dupe, a bez perja i aureole, to ne ide...
- Dobro vas dvoje, o čemu vi to? Maurice, vražja mater ili ne, daj da to pokupimo, pa idemo "saki svoji mami"
- Gabriele, znaš da bih najradije otišao svojoj mami, ali mi nešto nedostaje...
- Mama?
- Molim sine?
- E, jebi ga, nisam to mislio... Čekaj, otkad si se počela materijalizirati k'o i vražja mater... gospođo Jebedić-Krpić-Vragetović, kako god da vam je prezime "najte me tak hudo lukati", razgovaram sa svojom mamom, koliko vidim, barem iz priloženog... no... gdje sam stao?
- Stao si u hrpi smeća koje se prosiipalo iz tog prokletog sanduka kojeg smo pokušali prenijeti tamo prijeko, a onda su se pojavile i vražja i tvoja mater, oprostite gospođo De Mefisto, ali i vi ste nekak' vražji...
- Da srce...
- Janja! Pizda ti materina! O Isuse,... e u kurac...
Sada se odnikud materijalizirao i dotični Isus, Gabrielova je "mama" ipak postala Janja, Janjina je mama ostala gospođa Jebedić
- Gabriele, ti stvarno ne znaš kad treba zašutjeti?
- Očito ne.
Scena je bila spremna za početak novog čina. Četvrtog.
Negdje u pozadini čulo se lagano "hrsk, hrsk, hrsk..."
- Nemojte mi reći da je to i onaj miš sirožder...
- Valjda je...
- Što, vratio se po prsten?
Lagano, lica prekrivenog rukama, Gabriel se zaputio izvan domašaja kadra, vrteći glavom.
I sve bi završilo upravo na tome da nije zapeo o dasku.
Ovako ni on ni daska nisu izdržali u istom položaju.
Daska se uspravila.
Gabriel je pao.
Potom je i daska pala.
Gabriel nije ustao.
- Koga da zovemo? Liječnika ili mrtvozornika?
- Ako je za dasku, liječnika...
Kao i obično, sve je počelo nedorečeno, pa je tako i završilo.

27.10.2012. u 17:52 • 4 razmatranjaŠtampaLinkaj!

subota, 15.09.2012.

Tragikomedija sa zvonom i metlom

Lica:
TRAGEDIJA – neshvaćena dama iz stare obitelji
KOMEDIJA – vrckasta tinejdžerka iz iste te obitelji, nećakinja gospođe Tragedije
TRAGIKOMEDIJA – razvedena samohrana udovica majka nerotkinja gospođice Komedije
OPASKA PRVA – Statler... Waldorf?
OPASKA DRUGA – Waldorf... Statler?
METLA – sporedni lik ovog dramoleta, nešto kao sedmi stražar u Koriolanu
VRATA – inače dio scene, nije poznato što radi među likovima
ZVONO – rekvizit kojeg je rekviziter zaboravio pokupiti na zadnjoj premijeri


Opaska prva: Zašto svaka drama u kojoj sudjelujem kao glumica mora imati toliko objašnjavanja na početku?
Opaska druga: Draga moja, pogledaj objašnjavanja u nastavku i postati će ti jasnije kako objašnjavanja u početku nisu niti tako velika na kraju krajeva
Opaska prva: Što? Postoje i objašnjavanja na kraju krajeva?
Opaska druga: Ahh... s tobom razgovarati...

S lijeve strane ulazi Tragedija u klasičnoj pozi jada i čemera.

Tragedija: Unatoč tome što sam stalno bila uvjerena kako imam veze sa magarcima, nakon stoljeća nezadovoljstva zbog veze sa tom stokom, shvatila sam kako sam povezana sa sasvim drugom stokom, ali, stokom, svejedno... kozama... dakle, nisam magarica, nego sam jedna obična prozaična koza...
Opaska prva: (istiha, publici) Kako bih sada nešto rekla, ali bih pokvarila monolog
Opaska druga: (laktom pod rebra Prvoj): Već si pokvarila, draga...
Tragedija (nastavlja, kao da ništa nije čula): ...Pitam se što bi bilo da su kao nagradu umjesto jarca na ražnju ili kao glavnu odjeću umjesto jarčeve kože koristili ipak nešto magareće? Bih li tada imala više muda za neke stvari? Ili bi me jednostavno prozvali gajdara? A da sam biljnog porijekla, pa da je u pitanju bila, recimo, vinova loza, ampelija... to ne zvuči tako loše

S desne strane doskakuće Komedija, svučena u nešto nimalo pristojno.

Komedija: Eto ti ga na, ja sam nastala u Grčkoj i to su me osmislile posprdne grupice mladića koji su skakutali livadama, vjerojatno mirisali nešto posve različito od cvijeća, vjerojatno bili vrlo blizu polja maka, i onda se ismijavali iz svojih susjeda, prijatelja,...
Opaska prva: Ovdje bi valjalo napomenuti kako je formulacija ismijavati se iz blago nepravilan konstrukt, i nije u duhu jezika.

Viseći na užetu, sa stropa se spušta Tragikomedija

Tragikomedija: Dakle, kako stvari stoje, ja sam, uglavnom, posprdni skakutavi jarac, pardon, grupa posprdnih skakutavih jaraca. Posprdno meketanje, kako to dobro zvuči...
Zvono: Zvoni
Metla: trenutno, kao i tijekom cijelog dramoleta, uglavnom tiho metli na jednom od zidova.
Opaska prva: Opaske su često vrlo vrlo introvertirane, pokatkad se može činiti i da prkosno šute, no za ovu priliku, ova je opaska odlučila...
Opaska druga: (prijekorno) ... Opet ...
Opaska prva: (nakašlje se) ... progovoriti. Dalke: glagol metli, pogrešno smatran za dativ imenice metla je zapravo trajni oblik prezenta glagola "metliti" živjeti na način metle.
Opaska druga: Kao što je vidljivo iz izražavanja Opaske prve, poznate po svojoj ogromnoj skromnosti koju skriva, kao i svi skromni poput nje, zgrabila je nekakvu gramatiku i sasvim krivo odredila glagolsko vrijeme za nepostojeći glagol.
Zvono: Zvoni
Metla: kao i u prethodnoj rečenici, samo je njena sjena na zidu postala nešto metlastija, vjerojatno radi protoka vremena
Opaska druga: Metlastiji, pridjev koji se može odnositi samo na metle, isto kao i imenica metlastost te glagol metliti. Nema primjene u svakodnevnom jeziku
Opaska prva: Ukrala si mi primjedbu
Opaska druga: Draga moja, ako ne želimo biti tužene za povredu autorskih prava moramo prestati komentirati jezik kojim ostala lica govore na sceni
Opaska prva: Ne bih znala na što točno aludiraš
Opaska druga: Na Hrvatskog fausta, Slobodana Šnajdera
Opaska prva: Prvi i Drugi purgar? "Da krenemo? Krenimo..." Na to?
Opaska druga: Upravo to.
Opaska prva: (problijedi, prekrije usta rukom, čuje se karakterističan zvuk podražaja na povraćanje, pobjegne sa scene)
Zvono: Zvoni
Vrata: lupnu, pa zaškripe
(iz pozadine se pojavljuje srditi scenski radnik u klasičnoj prenaglašenoj gestikulaciji ljutnje, uzima vrata i lupa ih tamo gdje bi trebala biti guzica).
Vrata: škripe u znak protesta
(Scenski radnik vrata nosi sa scene.)
Vrijeme: protječe, malo stane, odahne, pa teče dalje
Opaska druga: Niti jedna drama u svom popisu lica nema lik VRIJEME, a, kao što je vidljivo, vrijeme je izuzetno bitno, za svaku dramu, pa tako i ovu... a vrijeme ovoj drami je- isteklo. (otrči sa scene)
(Svjetlo polako, kako u modernim dramama pišu "fades out", oponašajući zalazak sunca. Komedija, Tragedija i Tragikomedija u svojim karakterističnim pozama u kojima su zaboravljene još od prve, i jedine rečenice koju je svaka progovorila, ostaju u kontralihtu dok se svjetlo u potpunosti ne ugasi)
Zavjesa: (padne).
Kraj: (digne se, otpraši koljena i ode sa scene, a da na nju nije niti došao).
Opaska prva: (proviri kroz zavjesu, vidno blijeda, kao da je zaista povraćala malo prije) Još dva lika koji se ne nalaze na popisu lica, a oboje su bitni za završetak, da tako kažemo rasplet, katarzu,... (oko vrata joj se pojavljuje pastirski štap koji u odvlači sa scene)
(divlja glazba, pale se svjetla u gledalištu)

15.09.2012. u 09:07 • 4 razmatranjaŠtampaLinkaj!

utorak, 11.09.2012.

Čisti pakao d.o.o.

- Dragi moji, ovo Vam pišem polako jer znam da ne znate brzo čitati...
- U majčinu, pa to ide na blog, koji ti je vrag?
- Opet počinješ?
- Nisam ni završio
- Kako to misliš?
- Pa, jednom si mi i sam rekao - dok ne objavljujem... ne... dok objavljujem... ne... jebi ga, što si mi to rekao?
- Misliš da imam ugrađeni pretražnik? Otkud znam što sam ti kada rekao, svakakva sam sranja izgovorio u zadnje vrijeme,...
- Srećom da ovaj tu koji sad piše, nije ta sranja i zabilježio...
- Vjeruj, sigurno je, samo nije objavio
- No, svejedno, hoću reći...
- Hoćeš reći da bi ti, je li, ali ti se baš ne da, pa zato sada govoriš same pizdarije, i to hoćeš nazvati postom na blogu kojeg nisi dirnuo godinu dana?
- E, baš to, hvala ti Maurice.
- Nema na čemu Gabriele.
I svi se sudionici ovog misterioznog razgovora (za one koji ne znaju, misteriozni su oni razgovori koji su pod copyrightom Mistera Joze) grohotom nasmijaše, za razliku od seljaka koji povikaše "Tako je", i tome slično.
Sretan rođendan nepojavljivanja!
I to posve slučajnim odabirom, ispalo je da sam zadnje trabunjao prije točno godinu dana i da sam obećao kako će slijedeće "javljanje" biti vezano uz tvrtku za održavanje poslovnih i inih prostorija Čisti pakao d.o.o.
Recite - zar nisam održao obećanje?

11.09.2012. u 11:23 • 3 razmatranjaŠtampaLinkaj!

nedjelja, 11.09.2011.

Za naslov nemam inspiracije, sve sam potrošio pišući tekst



Umjesto posve romantične atmosfere koja je obično povezana sa prašnjavim mjestima koja dugo nitko nije posjećivao, a bila su nekome dom, a koja se dogodi u trenutku kada netko drugi otvori vrata, prozor, dugo zaključani podrumski ulaz ili slično, ova priča započinje upravo otvaranjem, čega, gdje, na čemu, kada i zašto – zapravo nije bitno. Karakteristično je kako je kombinacija zvuka i mirisa, nakon otvaranja toga što se već otvorilo iz našeg junaka izmamila uzdah, zapravo, budimo iskreni, urlik:
- U tri pičke materine, kako je tu sve zapušteno!
Te se potom prolomila sva dugo nakupljana tišina iz naslaganih kanti sa sasušenom bojom, nestabilno položenih fotelja, nešto starih tepiha, par ljestava, hrpe alata, jednih tački, par madraca, dva-tri kreveta,... uglavnom svega onog što se može ionako pronaći na kojekakvim mjestima u zapuštenih kućanstava, i to baš nekako u istom trenutku kada se naš junak, (digresija prva: identitet mu za početak i nije previše bitna stvar, a i "junak" načelno ne mora značiti kako jest muškarac, odnosno ili tko zna zna, tko ne zna, nije čitao Dostojevskog (digresija druga, odnosno prva u prvoj: obično se veli, tko zna,zna, tko ne zna njemu dva, e pa dvojka je obično i bila ocjena onima koji za lektiru, eto, "ma, baš nisu pročitali Dostojevskog, ali eto sve ostalo... da?... Anu Karenjinu... da to je priča o maloj desetogodišnjoj djevojčici imenom Kozeta koja prodaje žigice i... nije?... kako nije?... pa čitao sam... no, dobro nisam... ")), dakle upravo u trenutku kada je našem junaku orijentacija postala poprilično otežana budući je glava završila tamo gdje su do malo prije bile noge, koje su, isto tako, poletjele prema prethodnoj poziciji glave, pa se naglo spustile na sasvim neočekivano, pomalo mokro mjesto (ko za vraga jedna je kanta boje bila otvorena poprilično nedavno, te još nije stigla dobiti onu, pravu, debelu sasušenu koru, već sako tanku pokoricu, što nije izdržalo te je dotičnim nogama dalo malo drugačijeg kolorita, točnije, tišina koja se prolomila, poklopila se sa promjenom položaja junaka nam našeg.
Za sve Vas koji ste do ovog trenutka već obrisali znoj, uzdisali i tražili točku ili bilo kakvu drugu interpunkciju koja bi Vam omogućila da odahnete od toliko napetosti, objasnimo – junak je pao preko hrpe ostavljenih raznoraznih stvari i usput nogama uletio u ne dovoljno sasušenu kantu boje, pri čemu sama boja u kanti i nije toliko bitna, (znam da Boja skuplja potpise na peticiju privlačnog naziva "I mi boje smo bitne").
- Uhhhhh!
- Ne uhći
- Tko je to?
- Da ti velim da sam tvoja savjest, znam kako bih završila
- Dobro, nisi savjest, mada mi se čini kako bih radije da jesi, a tko si onda?
- Janja
- Janja?!? Koja Janja?
- Dobro, koliko Janja poznaješ?
- Paa... – i počne brojiti na prste
- Daj, Maurice, ne zajebavaj
- A, ta Janja! Pa što ne kažeš
- Pa rekla sam...
Ostavimo dakle Mauricea i Janju u onome što oni drže dobrim i produktivnim razgovorom i posvetimo se nekakvom, dakle, objašnjenju, jer, vjerujte mi, iako je ovo sve skupa možda dobro započelo, nemam niti sam dovoljno strpljenja odugovlačiti, pa ću to onako, in medias tres... Dobro, tres je već bilo...
Tko se više ne sjeća, pred Vama su Maurice Čavlek, pomoćnik i prijatelj Gabriela de Mefista i Janja Krpić, Gabrielova što god da jest već, Lucifera starog kći, te dižu prašinu, nakon što je ta ista prašina, popraćena tom gromoglasnom tišinom, stajala i nakupljala se 11 mjeseci.
U nastavku, koji vjerojatno neće biti za 11 mjeseci, no, tko zna (jer nitko ništa ne zna, i za to se dobije dva, ne... krhko je znanje), čitajte više o suvremenim metodama čišćenja i sredstvima za čišćenje, pri čemu najavljujem i posebnog sponzora, tvrtku "Čisti pakao" d.o.o. Devetokružna 10, treći kat, soba 666, Pakao.

11.09.2011. u 13:17 • 9 razmatranjaŠtampaLinkaj!

<< Arhiva >>

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.

Tematske i netematske pripomene

Kontakt: MadDogSh glavom i mailom

Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.




Smajli alley

sretan"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa

thumbup Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...

rolleyesČitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
bangIznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
roflKojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
yesKvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka
(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)



... a dalje su samo pilići i pokoja izgubljena ofca ...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se